Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Albanske satire

 

Albanske satire

 

Balkanci i francuska svinja

 

Piše: Kaplan Buroviæ

 

Poðoše sa Balkana za Francusku Srbin, Grk i Albanac, da traže posla i zaradu. Kad se smrèe, svaki krenu na svoju stranu da naðe gde bilo kakvo prenoæište. Srbin zakuca na vrata jednog Francuza, koji oko kuæe imaðaše bahèu i jednu malu stelu. Kad mu Francuz otvori vrata od dvorišta, Srbin ga zamoli da mu uèini mesto za spavanje, gde bilo.

-Eto ti svinjarnik,- reèe mu on. Tu je moja svinja, pa spavaj sa njom.

Smesti se Srbin i provede sa svinjom ništa manje veæ tri noæi. Nakon toga se zahvali Francuzu i reèe mu:

-Idem da tražim negde drugo prenoæište, jer je vaša svinja nepodnošljiva!

Kad èu Grk da je Srbin napustio svinjarnik Francuza, pohita da on tamo provede koju noæ, pošto Francuz ne beše tražio ni paru za to Srbinu. Prospava Grk sa svinjom prvu, pa i drugu noæ. Treæe noæi se i on zahvali Francuzu iz istog razloga kao i Srbin, žaleæi mu se na svinju da je nepodnošljiva.

Tada pohita kod Francuza Albanac, sreæan što æe imati besplatno prenoæište. Èim uðe u svinjarnik, reèe svinji:

-Dobro veèe, draga svinjo! Ja musliman, a ti hrišæanka, nadam se da æemo se sporazumeti za sve i provesti najlepše. I moj se otac oženio hrišæankom i proveo je svoj život sa njom u punoj slozi.

Oko ponoæi èuje Francuz na svoja vrata da neko kuca. Diže se, otvori vrata i - kad tamo imade što videti: njegova svinja, krmaèa!

-Što je, što si se probudila tako rano, upita je Francuz.

-Ne mogu spavati sa onim Albancem! Nepodnošljiv je! Ili izbaci njega iz svinjarnika, ili uèini meni mesto negde drugo!*)

________________

*) Ovu je anegdotu isprièao javno, u mom prisustvu, u zatvoru Burelji-Albanije, 1985, Albanac Avni Aliko, sin Narodnog heroja Asima Aliko. Kao i mnoge druge anegdote, koje sam èuo od njega i drugih, registrirao sam je u mom dnevniku SVEÆA U PAKLU

 

 

Enverova Nedžmija

 

Jugosloveni, svojim investicijama i dobrovoljnim radom omladinskih brigada, gradili su prvu željeznicu u Albaniji, koja je vezivala najveæu luku ove zemlje, Draè, sa glavnim gradom - Tiranom. Desilo se to 1947. godine.

Tada je jugoslovenski ambasador u Tirani bio Vojislav Danèetoviæ, poznat kao albanolog, pa i prilièno mlad, lièan.

Jedan dan, na jednom sveèanom prijemu, primaèe se Danèetoviæ Nedžmiji, supruzi Envera Hodže, koja nije bila na odmet po njenom spoljašnjem izgledu, a beše i mlada.

-Sada, pošto se Tirana povezuje sa Draèom i jadranskim plažama, gde vam se, drugarice Nedži, najviše sviða da živite, u Tirani, ili u Draèu?

-Ah, druže Vojo, ja volim jednako, i Tiranu i Draè...Ipak bih od sada voljela da živim jednom nogom u Tirani, a drugom u Draè !

-Prirodno, prirodno, drugarice Nedži, reèe joj Danèetoviæ, pa pošto se seti da upravo na pola puta izmeðu Tirane i Draèa, u selo Vor, tih dana beše izgraðena zgrada željeznièke stanice, dodade:

-Eee, drugarice Nedži, ako æete vi živeti jednom nogom u Tirani, a drugom u Draè, ja æu napustiti položaj jugoslovenskog ambasadora u Albaniji i zamoliæu druga Envera Hodžu da me imenuje šefom željeznièke stanice u Vor.

Vi biste sigurno hteli da znate je li održao reè ambasador Danèetoviæ. Ja sam ga lièno poznavao kao èoveka od reèi, kad je on bio šef katedre Albanologije pri Univerzitetu u Beogradu, a ja - njegov student.

 

Blažo Siliæ

 

Blažo Siliæ, otac dobro poznatog književnika Draga Siliæa, pisao je i sâm, pa je i objavio dve zbirke pesama: jednu u Beogradu, na srpskom jeziku, i drugu u Tirani, na albanskom jeziku, ali pre rata, za vreme kralja Ahmet Zogu. Posle rata, od kad je poèeo da piše i objavljuje njegov sin, on je prekinuo i objavljivanje i pisanje. Ostavio je to sinu i radio je u Izdavaèkom preduzeæu Libri Shkollorkolska knjiga).

Jedan dan, pošto se posvaðao Enver Hodža sa Hrušèovom i kad je SSSR prekinuo diplomatske odnose sa Albanijom, doðe lektor iz Centralnog komitete partije, sakupi sve radnike tog preduzeæa, i èistaèice kancelarija i klozeta, pa im održa jedno predavanje u vezi izdaje stvari radnièke klase od strane SSSR, na èelo sa Nikita Hrušèovom. Izmeðu ostalog on im reèe:

-U SSSR izdali su stvar radnièke klase. Tamo je uzurpirana narodna vlast i proleterska diktatura se pretvorila u buržuasku diktaturu. Varaju radnike sa televizorima, motociklima, limunizana, luksuznim stanovima, vilama i drugim beznaèajnim stvarima...

U to vreme, vile, luksuzni stanovi, limuzine, motocikli i televizori bili su vrlo-vrlo retka stvar u Albaniji. To su bile privilegije samo za najvišu kastu vlastodržaca. Samo oni na vrhu su mogli imati to. Porodice malobrojne, od Envera Hodže novostvorene radnièke aristokratije.

Tako, u èitavom srezu, limuzinu je imao samo prvi sekretar Sreskog partijskog komiteta, i to sa plaæenim šoferom, jer lièno nije bio sposoban da je vozi. Šef unutrašnjih poslova vozio se samo džipom odseka, onim istim kojim su hapsili ljude, i on plaæenim šoferom, jer sâm nije znao ni da upali motor. Predsednik sreza, predsednik suda i svi drugi predsednici i direktori, posebno oni još nižeg ranga, ma da i oni èlanovi aristokracije, vozili su se biciklima ili hodali pešice, jer ni motocikal nisu imali. Tek krajem 1970. godine daæe se limuzina i predsedniku sreza. Tada su to bile dve jedine limuzine po srezovima Albanije. U Tirani su limuzine imali i neki èlanovi CK Partije rada, ali ne svi.

Od ministara imao je limuzinu samo onaj Unutrašnjih poslova, ali se i ona više upotrebljavala za hapšenje ljudi, negoli u službi ministra. Niko, ni sâm Enver Hodža, nije imao liènu limuzinu.

Svi su lektora slušali kao vernici popa u crkvi. Niko se živ nje èuo, niko o nièemu nije mislio, do samo o svojim porodiènim i liènim problemima, o plati koja im nije stizala da kraj s krajem sastave, o svojoj deci koja nisu imala cipela ni da idu u školi, pa ni drva da se zgreju preko zime, o sebi i svojoj buduænosti, hoæe li se spasiti zatvora i interniranja, ili æe i njih zgrabiti jednog dana i baciti ih u koji logor, u koji zatvor, kako su to veæ uèinili sa mnogima. Albanija je bila pokrivena koncentracionim logorima koji su bili prepuni interniranih i zatvorima sa osuðenima za neprijateljsku propagandu. Jedan profesor Univerziteta u Tirani, kad se vratio sa Zapada, iz Švajcarske, gde je bio na nekakvoj meðunarodnoj konferenciji, izjavio je: "Bolje je biti i krava u Švajcarskoj, negoli profesor universiteta u Albaniji !"

Kad lektor završi svoju reè o sovjetskim revizionistima, koji su izdali stvar radnièke klase i varaju narod koje èime, èika Blažo Siliæ, diže dva prsta i, kad mu lektor dozvoli, reèe:

-Ima li moguænosti da i vi nas obmanite i varate?! Ne kažem vilama i limuzinama, televizorima i koje-èime drugo. Povisite nam bar plate, malo, sasvim malo, koliko da se bar najedemo hleba !

 

Milan Vaso

 

Poznajem ga lièno. Pravo mu je ime Milan Brajoviæ, ali je u Albaniji bio prinuðen da promeni prezime u Vaso, pa i da æuti o svojoj srpskoj nacionalnosti. Kao i svi drugi i on se izjašnjavao se kao Albanac. Drukèije - nema ništa. Ni školovanja, niti posla, ponajmanje afirmiranja u bilo èemu, iako su mu se roditelji borili uz albanski narod za osloboðenje od fašistièkih okupatora.

Poslije Lora Boriæija, on je bio najveæi fudbaler Albanije. Ali od 1960, kad se Albanija izolovala od èitavog sveta, ne samo Zapadnog, veæ i Istoènog, nisu dozvoljavali nikome da izaðe iz Albanije, ni za leèenje, pa ni fudbalerima za koju meðunarodnu igru, jer su se vlasti bojale da im ne ostanu tamo. Tako Milan, sem stadiona Skadra i ostalih gradova Albanije, nije poznavao nijedan drugi stadion, pa nije ni sanjao da æe ikada igrati na kojem stranom stadionu. Kao i svi drugi fudbaleri.

Godine 1970, kao da nešto popusti diktatura, pa poèe i državna reprezentacija da izlazi vani. Tada se kod Milana probudi nada. Poèe misliti o tome. Posebno kad bi državna reprezentacija pošla u inostranstvo za koje meðunarodno takmièenje. Radoznalo je gledao sastav ekipe, nadajuæi se da æe moguæe tamo videti i svoje ime, ako ne kao aktivnog fudbalera, bar kao rezervnog. U meðuvremenu video je svojim oèima kako ljudi umiru od svakojakih bolesti, samo i samo zato što im vlasti nisu dozvoljavale da izaðu za van Albanije na operaciju.

Jednog dana, neoèekivano, vide svoje ime u državnoj reprezentaciji, koja je odreðena da ode za Beograd, a za meðunarodno fudbalsko takmièenje. Uèini mu se da sanja. Pogotovo jer mu ime beše u sastav ekipe, a ne u rezervi. Satima nije dolazio k sebi ne samo od radosti, veæ i od èuðenja. Molio je da mu se dozvoli da poðe u Beograd za studije - nisu mu dozvolili. Molio je da poðe do Podgorice da vidi svoje roðake - nisu mu dozvolili. Umro mu stric u Podgorici - nisu mu dozvolili da mu poðe na sahranu.

Sada, je li moguæe da su ga stvarno uveli u listi reperezentacije da igra?!

I kad je stigao u Beograd, njemu se nije verovalo. Sve je mislio da sanja, da je u snu i èekao da se iz èasa u èas probudi iz tog sna - tamo - u Skadar.

Uveèe, kad leže da spava, na oèi svih svojih drugova, uze jastuk i na njemu postavi noge, a glavu položi na dušek, bez jastuka. Oni ga pogledaše sa èuðenjem, jer su ga poznavali, pa i spavali sa njim po sobama hotela Albanije, ali ga nikada nisu videli da noge postavlja na jastuk, a glavu na dušek.

-Šta to radiš, Milane?!- upitaše ga.

-Paa, znate kako je, dragi moji drugovi, ova moja glava radila je za dobro naroda od kad se rodila, ali ipak nièim nije zaslužila da me izvede iz Albanije ni za sahranu mog strica. Dok noge, iako kažu da nemaju ni trunke pameti, evo me izvedoše. Zahvaljujuæi nogama sam stigao da veèeras spavam ovde, u Beogradu! Zato im i dajem jastuk, jer su ga one zaslužile više i pre ove moje glave !

Poznajem ga lièno. A i vi mora da ga poznajete. Milan Brajoviæ je danas poèasni graðanin Jugoslavije.

 

Islam Baša

 

Osuðenik Islam Baša, iz Skadra, ima više godina što je bolestan. Stalno je tražio i traži da ga odvedu u bolnicu, kao neke druge, ali nikako da usliše njegove molbe. Kad usmeno traži, odgovaraju mu:

-Videæemo!

A kad im se obraæa pismeno, ne odgovaraju mu nikako. Rekoh mu jednog dana, naravno šapatom: " Vrše na tebe pritisak da se slomiš…"

"Ma znam ja to, profesore, ali im je uzaludno sve!"

Iako je bio sasvim svestan da se igraju njegovim životom, i on se igrao sa njima: stalno je javno tražio, insistirao tvrdoglavo da ga pošalju na leèenje u bolnicu. Osuðenik, general Ðin Marku, nije bolestan. Nikada se za ništa nije žalio. I nikada nije tražio da ga odvedu u bolnicu. Jeda dan doðoše u æeliju, uzeše ga nasilno za ramena i odvedoše ga u bolnicu, iako je urlikao da nije bolestan i nema potrebu ni za lekara tu, u zatvor, kamoli tamo - u bolnicu.

Tada i Islam urliknu:

-Zasto Ðin Markua vodite u bolnicu kad nije bolestan i neæe, a ne vodite mene što sam bolestan i što vas zato godinama molim?!

Kad se policajci udaljiše sa Ðinom, poèe komentiranje zatvorenika. Neki izraziše i mišljenje da su moguæe Ðina pogrešno uzeli, umesto Islama.

-Ovi su uzeli pogrešno i Jakova za Jakupa, pa su ga odveli na streljanje...I streljali su ga, reèe jedan. Posle mesec dana u zatvor stiže vest da je Ðin Marku umro u bolnici. Od tada naš se Isljam smirio, ne žali se više da je bolestan: ni pismeno i niti usmeno. Ne traži više da ide u bolnicu. Ne buni se. Smirio se naš Islam i živ se više ne èuje.

 

Kin Duši

 

Neki od cinkaroša zatvora u Burelju beše špijunirao nešto protiv oba književnika, Kaplana Buroviæa i Kin Dušija, izgleda da oni uèe kineski jezik. Za kaznu, komanda zatvora ih je izolirala u takozvane "Dardanele". Obojicu u isti karcel, u istoj æeliji. Kako se zna, u izolaciji se zatvorenicima nije dozvoljavalo da puše više od tri cigarete dnevno, jednu ujutro, drugu na podne i treæu naveèe. Kaplan nije pušio duvan, dok je Kini pušio, kako se ono kaže - kao Turèin. Da je imao nikada ne bi ugasio cigaretu.

U karcel se Kaplan pretvori kao da i on puši, pa je njegovu cigaretu, krišom od policajca, dodavao Kiniju. Tako je Kini svaki dan pušio po šest cigareta na dan. I pored toga Kinu to nije dostojalo. Na slobodi se dimio kao odžak fabrike. U zatvor nije imao ni hleba, jer je i njega "napustila" žena i porodica, ali ga prijatelji nisu nikada ostavili bez cigareta. Jedno veèe Kini samo što ne polude. Pade mu na um duvan i opsednu ga nekakvo uznemirenje, pa reèe Kaplanu:

-Reci policajcu da te boli glava i zamoli ga da ti da jednu cigaretu!

Njihove su cigarete stajale u hodnik, kod samog praga æelije. Èuvao ih je policajac. Pokoji od njih pomagao im je i da ih ispuše. Kaplan uèini onako kako mu Kini reèe. Zakuca na vrata æelije i kad policajac otvori špijunku, reèe mu da ga boli glava, pa ga uljudno zamoli za jednu cigaretu.

-Cigareta je zabranjena. Dovešæu vam lekara,- reèe mu policajac i ne sumnjajuæi u ništa.

Èim se udali policajac, Kaplan prišapnu Kiniju:

"Da sam tražio lekara, ne bi mi ga doveo!"

"Sigurno bi ti dao cigaretu!"- dopuni Kini.

Ne proðe mnogo pa i lekar stiže. Policajac otvori vrata æelije, a lekar izvadi termometar, pa stetoskop, i pregleda Kaplana. Kini se vrteo oko njih nastojeæi da kaže lekaru da dozvoli Kaplanu jednu cigaretu preko dnevne norme, ali nikako da uhvati priliku za to, jer se policajac nije micao sa praga i nije skidao oèi od njih. Pošto pregleda Kaplana, lekar mu reèe:

-Skini gaæe i okreni stražnjicu da ti uèinim jednu inekciju!

Kaplan pogleda Kina, lekara, pa i policajca, zatim reèe:

-Inekciju dajte Kiniju, jer njega boli glava!

 

Albanska svinja

 

U zatvor Burelji, pošto su proèitali rukopis filološke studije Kaplana Buroviæa, Sufiksi Albanskog Jezika1), sporeèkaše se dva Albanca u vezi sufiksa -THI albanskih reèi, kao što su arithi, lopthi, picingulthi i drugih kao ove.

Treba da znate da reè-imenica THI na albanskom jeziku znaèi svinja, a oni - kao dobri muslimani - ne samo što ne jedu svinjetinu, veæ i samo ime svinje neæe ni da èuju, bože saèuvaj da je i sami izgovore.

-Kaplan Buroviæ piše i pretendira da ovaj sufiks, da izvinete -THI, albanskog jezika, nije albanski, naš, našeg velikog jezika, koji je majka svih jezika na svetu i bez kojeg se nijedan drugi jezik ne može razumeti, kako je to rekao naš veliki albanolog Preljoc Margiljaj. Prema Kaplanu, mi, Albanci, ovaj sufiks smo uzajmili od drugih. Preko svega, kaže da smo ga uzajmili, da izvinete, od Srba, od Škaina2)?!

-Javaš, javaš !- upade mu u reè drugi Albanac, sigurno i on musliman kao i prethodni, ali jednog drugog kova, starijeg.- Ja mislim da bar ovde ima prvo ovaj Kaplan i šejtan, tobe stakfurulah! Dok je thi (svinja), lanetosun qoftë! (Ðavo je poneo ! Daleko od nas bila !).

-Kako?! Ostavljaš sufiks -THI Škainima ?!

-Halal im bio, bre brate, jer ne treba nam ništa! Manimo se njega! Jesmo li ili nismo muslimani, elhamdurilah?!

-Ali-i, ma-a…

-Aman i zaman, ostavite svinje tom dinsuzu, Kaplanu i Škainima, jer nam ne trebaju ni za što !

-Ali-i, èuj me, reè je za sufiks -THI, a ne za svinje!

-Aman, brate! Ako si ti musliman, i svinja je svinja, bila živa ili mrtva, bilo meso ili reè, imenica! Neæu, bre, da bude naša, albanska, pa makar bila ne samo zaguziènica, priširep, ili kako je to ti nazivaš, sufiks, veæ ako je i albanska predmisao, najveæa mudrost. Razumeš li ti, kad ti kažem, neæu je, bre, neæu je i gotovo! Tobe stakfurulah, hoæe da mi unese u moju èistokrvnu naciju, najèistokrvniju na svetu, i svinju Škaina! Tobe stakfurulah! Tobe stakfurulah !

Pošto se malo razmisli prvi Albanac, onaj novijeg kova, enveristièki, reèe mu, upinjuæi se kao magarac na mostu:

-More glupaku, i svinja da je, sa papcima æu je pojesti, a Škainima je ne ostavljam !

I dok je drugi Albanac, onaj starijeg kova, sultanskog, nastavljao sa onim svojim:

-Lanetosun qoftë !…Tobe stakfurulah !

Ovaj novijeg kova, mahnu glavom iznerviran i, proklinjuæi sultana i svu Tursku imperiju, koja uèini Albance muslimanima, mišljaše u sebi: "Ima pravo Kadare! Treba da se što pre konvertiraju svi Albanci u katolike, inaèe nam ode sufiks -THI ! Poješæe nam ga Škaini! Ove naše poturice æe nas ostaviti ne samo bez sufiksa, veæ i bez jezika !"

 

Zatvor u Burelju,

Albanija, kraj meseca februar 1985.

__________________

1)Kaplan Buroviæ: SUFIKSI ALBANSKOG JEZIKA, ovo je delo cirkulisalo po zatvorskim æelijama u rukopisu. Po izlasku autora iz zatvora objavljeno je u Ulcinju 2011.

2) ŠKA (albanski shka),- ovako albanski buržuji nazivaju sa prezrenjem sve pravoslavne, posebno Slovene i naroèito Srbe.

 

Odlikovanje Kaplana

 

Ode jednom prilikom da vrši inspekciju zatvora u Burelju zamenik ministra unutrašnjih poslova Ilir Mustafaraj, pa uðe i u æeliju gde je bio Kaplan. Pošto mu se prvi požali Vlah iz Korèe Dori Grnjoti (Dhori Gërnjoti), on i dade reè njemu, koji je sa svojim ležajem bio na dnu æelije. Ovaj mu se požali da osuðenici te sobe nemaju krpu za èišæenje æelije.

Zamenika ministra je pratio lièno komandant zatvora sa tevabijom, jedno deset policajaca, od kojih su mu dva-tri stojala iza leða, a ostali kod vrata æelije i u hodnik. On se okrenu komandantu i strogo mu naredi:

-Dajte im krpu! Što im ne date krpu ?!

Sutki Hodža (Sytki Hoxha) požali mu se za Larousse:

-Imao sam dva Larousse-a, istorijski i ovaj, lingvistièki. Komanda zatvora mi je oduzela istorijski. Molim vas da mi ga vratite, jer èitajuæi ga, prolazim vreme.

-La Rus, hm, Rus ! Videæemo to sa komandom !- odgovori mu zamenik ministra.

Požališe mu se i neki drugi, svi za trice i kuèine. Niko ne spomenu da je nevino osuðen i dokle æe da nastave sa ovim terorom.

Kaplan je imao obièaj da pusti druge da se požale, pa kad bi oni završili, onda se i on žalio. Ovo je èinio iz razloga što, posle njegove žalbe, upuæeni za inspekciju bi se rastrojili od njegovih žalbi-optužbi i odmah napuštali æeliju, povlaèili bi se usplahireni i ustrašeni da ih osuðenici, pre svega sâm Kaplan, ne napadnu i rastrgnu ih. Kaplan nije željeo niti da ometa druge da se žale, niti da ga okrive da on, tim  njegovim žalbama-napadima na vlasti, ne dozvoljava drugima da se žale.

Tako i ovaj put, kad završiše svi, diže prst i Kaplan. Zamenik ministra mu dade znak da se iz sedeæeg stava, kako su stojali svi, digne na noge i kaže što ima. Tada mu Kaplan reèe:

-Na dan hapšenja, ostavio sam kod kuæe dvoje nedorasle dece: sina od 6 godina i kæerku od 4 godina. Evo 20 godina što sam potpuno nevin u ovaj zatvor. Dan-danas mi se ne dozvoljava ni da vidim moju decu, niti da saznam da li su mi živa! Kad æete mi dozvoliti da saznam jesu li mi živa deca ?!

Èim izusti Kaplan 20 godina nevin u zatvoru, Ilir Mustafaraj se naheri prema komandantu zatvora i upita ga šapatom:

„Ko je ovaj ?!"

„Kaplan !"- odgovori mu komandant isto tako šapatom.

Tada zamenik ministra prekide Kaplana strogim glasom:

-Nije istina da vam mi zabranjujemo da vidite vašu decu! Mi nikome ne branimo da vidi svoju decu !

-Istina je!,- uskliknu osuðenik Raif Elezi, bez dozvole i ne ispravljajuæi se na noge.- Istina je što kaže Kaplan! Evo dvadeset godina što smo zajedno u ovaj zatvor, nikome nije dozvoljeno da ga poseti i ni od koga mu se ne daje nijedno pismo !

Zamenik ministra odmah se okrenu prema njemu i najstrožije ga upita:

-Ko ste vi?!

-Ja sam Raif Elezi, politièki osuðenik i vaš neprijatelj !

-Zatvorite usta i nemojte se više èuti živ, jer æemo vam dati još jednu deseticu!- pripreti mu zamenik ministra.

Desetica je deset godina zatvora za neprijateljsku propagandu.

Zamenik ministra se zatim obrati Kaplanu:

-To što vi kažete nije istina! Niti smo vas nevinog osudili i niti vam branimo da vidite vašu decu! Nego, sednite i vi tu i nemojte da se više èujete da ste živi, jer æemo i vama dati još koju novu deseticu !

Tada se Kaplan isprsi i pokaza mu desnu stranu grudi:

-Ovde imam dekoracije Josipa Broza Tita!- reèe mu staloženo, sasvim hladnokrvno.

Zamenik ministra upili oèi u njega i gledajuæi ga sa nepoverenjem, pomisli: „Je li ovo java ili sanjam?!"

Kaplan tada pokaza levu stranu prsa i nastavi istim tonom i istom hladnokrvnošæu:

-A ovde imam dekoracije vašeg Envera Hodže!

Tada Enver Hodža beše umro i na njegovo mesto, kao šef partije rada, pa i kao presednik Republike, bio je Ramiz Alija.

-Dok ovamo! Ruka Kaplana poðe ispod pupka, ima mesta i za dekoracije vašeg Ramiza Alije, reèe zameniku ministra Unutrašnjih poslova Iliru Mustafaraj, koji ga pogleda zabezeknut, obrnu mu leða i hitno iskoèi na vrata æelije, ni da su ga ðavoli ovog i onog sveta proganjali. Komandant i policajci poðoše za njim, nemi ali ne i zaèuðeni, jer su oni od ranije poznavali Kaplana.

 

Muka Ismaila Kadarea

 

Ismail Kadare beše na muci kao nikada pre u svom životu. Njegove kolege, Enverovci, uèiniše sve da ga predstave i afirmiraju kao disidenta, pa i kao disidenta Br. 1 Albanije. Štaviše i Evrope, sveta. Izmisliše kao da je tobože napisao poemu Pashallar te kuq (Crvene paše). Njegov kolega Maks Velo objavi i jedno veliko delo, veæe od Kur'ana Muhameda, sve o njemu, Kadareu i njegovim crvenim pašama, da bi ga afirmirao kao disidenta, dok istovremeno - lektor CK Partije rada Albanije, Šaban Sinani, ne samo što izjavi da bez Kadarea nema disidencije, veæ napisa i objavi èitavu knjigu, kojom negira i najobièniju disidenciju Kaplanu Buroviæu, koji je stao na put Kadareu svojim neoporecivo disidentskim delima i pretio mu ne samo da se prihvati i od samih Albanaca za disidenta br. 1 Albanije, Balkana, Evrope i sveta, veæ i da mu se dodeli i Nobelova nagrada. I sama pomisao na ovo èinila je da pobesne ne samo Ismaila Kadare, veæ - sa njim - i sve Enverovce redom. Posebno šefa Partije rada, koji je i preko pariskog lista L'umanite, opanjkao Kaplana svakako, a preko svoje ispovesti Un, Ramiz Alia, dËshmoj pËr historinË (Ja, Ramiz Alija, svedoèim za istoriju) reèe i ovo: „Kaplan nije uhapšen zato što se bavio književnošæu".

Pravio se kao da ne zna da su ovom Kaplanu i u optužnici napisali da u Albaniji predstavlja politièku i ideološku diverziju. Ali, uzalud! Sve im propade, jer se saznade da je Kadare nazvao crvenim pašama upravo neprijatelje Envera Hodže.

Zatim, koliko da znate, izmisliše kao da je Kadare još kad je bio u SSSR, gde ga poslao Mula Enver za studije, tobože tamo napisao „disidentni" roman Qyteti pa reklama (Grad bez reklama)! Ali opet uzalud, jer ispade da je u SSSR pevao ode Staljinu i ruskim berjozama sa jedne strane i, sa druge strane, da je isto takve ode pevao ne samo Enveru Hodži, veæ i njegovom psu.

U ovoj muci prikaza se Kadareu u snu lièno Enver Hodža, njegov verni mecena i zaštitnik, koji mu reèe:

-Sine moj, Malo1), ne razoèaraj se, jer imaš mene! Oni moji magarci, Mizo2) sa Saljom, ne znaju kako da te naprave disidentom, iako sam im ja to od vremena preporuèio. Doði ovde, jer æete uèiniti otac Enver tebe disidentom !... Hej, Kadrija, Kadrija breee ! Uhapsi Ismaila Kadare !

I Kadri Hazbija, kao ministar unutrašnjih poslova, odmah, dok trepnete trepavicama, uhapsi Kadarea i - pravo u zatvor Burelji. Prateæi ga lièno za Burelj, zamoli ga Kadare:

-Aman i zaman, nemojte me staviti u istu æeliju sa Kaplanom Buroviæem!

-A zašto, bre, Ljaljin3) momak?!

-Druže Kadrija, molim te da me ne vreðaš, nisam ja Ljaljin momak- usprotivi mu se Kadare.

-E pa, ako nisi momak Ljaljin, ti si zet Ljaljin! Ili ti nije žena Ljaljica?!4)

-Ma-a, jeste, jeste, Ljaljica je moja žena, ali ostavimo ove razgovore, jer imamo druge, važnije...

-E?! Kakav to drugi važniji razgovor imaš?! Da možda nisi zaboravio što drugo da nam kažeš za Kaplana Buroviæa?! Ili za onog kineskog književnika Kin Šan Du Ši?!

-Ne, bre, ne ! Rekao sam vam sve, i za jednog i za drugog, ali sada htedoh da te zamolim da me ne staviš u istoj æeliji sa njima...

-Sa kim to ?!

-Pa sa Kaplanom, sa Kinom, sa Vanðo Lešom...

-A zašto?!

- P-a, znaš i sâm, Kaplan Buroviæ æe tražiti da položim raèune za izjave koje sam vam dao protiv njega!

-A gde da te stavim, o crni Ismaile?! Ima li književnika, umetnika i intelektualca protiv koga nisi nam davao tvoje izjave ?! Ti si nam davao izjave i za mrtve, za Ðerða Fištu i Miðenija, kamoli za žive !

Tada Ismailu Kadare, od muènine i straha kako æe ga doèekati osuðenici zatvora u Burelju, izbi san, probudi se i, videæi sebe pored svoje Ljaljice, u Parizu, osvesti se i reèe na glas:

-Šuæur, šuæur, nisam u zatvor Burelji !

Bi mu ne malo krivo što se neæe afirmirati ni kao obièan disident, kamoli kao disident Br. 1 Albanije, Evrope i sveta, kako su mu to obeæali, pa i radili uporno od kad je „izbegao" u Pariz. Ali, opet, bolje je i ne biti disident, negoli biti u zatvor, bilo koji, posebno ne u zatvor Burelji !

Najzad, ubeðen da ga ni njegovi Albanci ne prihvaæaju ni za najobiènijeg disidenta, Ismail Kadare izjavi preko medija, kako to on zna: "Ne, ne, ja nisam disident! Ja nikada nisam ni pretendirao za bilo kakvu disidenciju !"

 

Ženeva,

dana 16. janara 2003.

 

________________

1) Malo - skraæenica od Ismail, ali sa pežorativnim nabojem, koje su Albanci svojevremeno dali ovom nadimku

2) Mizo - skraæenica od Ramiz, ali pežorativnim nabojem, jer se kontaminira sa imenicom miz - „muha", znaèenje ovo koje su Albanci dali njegovom imenu od kad je zamenio Envera Hodžu na vrhu partije i vlasti.

3) Ljalja - albanski prezriv naziv za Vlahe.

4) Ljalica - albanski prezriv naziv za Vlahinje. Žena I. Kadare je po nacionalnosti Vlahinja

 

Hasan Dulðeri

 

U romanu Izdaja Kaplan Buroviæ nam predstavlja uèitelja iz Albanije Pjetar Munela, koji je zajedno sa svojom mladom suprugom Besom, uèiteljicom, otišao 1941. godine na Kosovo i poèeo da radi kao uèitelj, pod italijanskom fašistièkom okupacijom. Posle nekoliko meseci, povezao se sa jugoslovenskim partizanima i napustio posao uèitelja, uvrstio se u redove partizanskog bataljona "Osloboðenje", gde je, posle pokazanih zasluga, izabran i za komesara.

Po objavljivanju romana, ode Kaplan u Elbasan i, šetajuæi glavnim bulevarom, negde u centru grada, izaðe mu u susret dobro poznati uèitelj tog grada Hasan Dulðeri, uze stav mirno pred književnikom i, strojevim korakom, uputi se prema njemu, zastade na tri koraka pred njim, kako to vojna pravila zahtevaju, pozdravi ga stisnutom pesnicom i reèe:

-Druže književnièe, predstavlja vam se komesar bataljona "Osloboðenje" Pjetar Munela, kome je pravo ime Hasan Dulðeri!

Namah se okupiše oko njih graðani Elbasana, radoznali i zaèuðeni ne samo prizorom, veæ i reèima svoga uèitelja. Više od njih zaèudi se sâm Kaplan, pa - onako iznenaðen - razrogaèi oèi i pogleda do tada nepoznatog èoveka, dugajliju od skoro dva metra, gustih crnih obrva i velikih brkova.

Do tada je Kaplan sve i svašta mogao da pomisli, ali ne i da æe mu tu, sred Albanije, iskrsnuti pred oèi liènost njegovog romana Izdaja, zvani Pjetar Munela, komesar partizanskog bataljona, za koga je bio sasvim svestan da je od njega izmišljena liènost, plod njegove stvaralaèke fantazije, a ne uzet iz stvarnosti! Preko svega, u romanu je pisao da je Pjetar poginuo, dok mu taj lik ovde, u ovom gradu Albanije, vaskrsava živ i zdrav! Oseti se sasvim nelagodno i, ne znajuæi šta da èini, dade mu ruku, pozdravi se s njim pristojno, uèini sve i da mu se osmehne, a zatim ga upita i kako stoji stvar.

Tada mu Hasan Dulðeri reèe:

-Druže književnièe, u toku rata ja sam poslat od albanske vlade na Kosovo da tamo radim kao uèitelj. Napustio sam uèiteljski posao i pridružio se jugoslovenskim partizanima, pa sam postao i komesar jednog bataljona. Upravo kao vaš Pjetar Munela. Ali ženu nisam uzeo sa sobom, kako to vi kažete u romanu, druže književnièe. Ženu sam ostavio ovde, u Elbasanu. Ona je sada proèitala vaš roman i, naravno, postala ljubomorna. Izede mi uši pitajuæi me svaki dan što je ta lepa žena, ta Besa, kako ste je vi nazvali, koju sam ja vama, predstavio na Kosovo kao moju nevestu. Molim vas, dragi druže književnièe, da doðete sa mnom kod moje kuæe i da kažete mojoj ženi da ste Besu izmislili vi, svojom glavom, sigurno da biste roman uèinili interesantnijim, jer ja na Kosovo sam otišao sâm, pa sam i živeo sâm samcat, bez ikakve žene, pa i bez ljubavnice. Gde su nam tada partizanski zakoni dozvoljavali da imamo ljubavnice?! Ni neoženjenima, kamoli nama, koji smo kod kuæe ostavili svoje žene?! Ljubav je za nas partizane bila strogo zabranjena, sem za partiju, narod i domovinu! Doðite samnom, molim vas, i recite mojoj ženi da sam joj bio veran, mnogo mnogo veran, da nisam ni oèi bacio nijednoj drugoj ženi…

Kaplan se složi sa njim i odmah poðoše u stari grad Elbasana, gde je živeo ovaj Hasan Dulðeri. Putem mu Hasan dodade:

-Imam još jedan drugi problem, dragi druže Kaplane: moja žena, upravo kao Besa iz vašeg romana, nije raðala decu. Kad sam se vratio sa Kosova, zatrudni i rodi mi kæerku, kojoj sam stavio ime Besa.

Kaplan se štrecnu od te koincidencije, koja je ovom ratnom veteranu, sa sreæom, donela i ljubomorne slutnje supruge, a sve prouzrokovane njegovim romanom.

-Ova mi stvar iskomplikova sve, jer žena sada misli da sam ja stavio to ime kæerki za uspomenu na moju ljubavnicu iz partizanskog rata, iz vašeg romana.

Kaplan ga pogleda sa iskrenim sažaljenjem. Šta je drugo mogao da uèini za ovog èoveka, koji veæ beše zašao u zrele godine?

-Nadam se, dragi druže Kaplane, nastavi Hasan - da æete ubediti moju ženu da ja na Kosovo ne samo što nisam predstavio nikakvu žensku kao moju nevestu, veæ i da nisam imao nikakvu ljubavnicu, ni sa imenom Besa, niti sa ma kakvim drugim imenom...

-Druže uèo, reèe mu Kaplan, ja æu reæi vašoj supruzi istinu, da sam Pjetra Munelu izmislio, da je to plod moje fantazije, pa da isto tako stoji stvar i sa Besom. Ali, da vi niste imali na Kosovo ljubavnicu, ni sa imenom Besa, niti sa nekim drugim imenom, ja to ne mogu reæi, jer vas do danas nisam poznavao.

-Ne mari što me niste poznavali, druže književnièe! Kažite vi njoj da me poznajete još sa Kosova, da smo zajedno bili u bataljon "Osloboðenje", da smo se zajedno borili, rame uz rame, šta više, da u tom bataljoni niti je postojala koja partizanka tim imenom. Znate vi sami kako da joj to objasnite i predstavite. Da je smirimo i da uspostavimo poremeæenu ravnotežu, harmoniju...

„Eh, belaja..."- reèe Kaplan u sebi i uðe u kuæi Hasana Dulðerija.

Supruga Hasanova, dobro držeæa žena od oko 45 godina, dade mu ruku, pozdravi se sa njim uzdržano, spuštenim oèima, zatim mu ispeèe kavu, neprekidno tužna izgleda, utuèena i razoèarana, kao svaka poštena žena koju izneverava suprug. Izaðe da ga pozdravi i Besa, kæer Hasanova, simpatièna mlada devojka, koja ne izgledaše ni najmanje tužna. Naprotiv, odavaše veselu i vragolastu osobu, nasmejanu.

Da možda ne pomislite da je ova istorija završila sa ovim?

Godine 1991, kad je Kaplan Buroviæ izneo živu glavu iz zatvora i u Albaniji poèeo da se topi led socijal-fašistièkog terora Envera Hodže, Albanci Albanije poèeše da se raspituju za svoje ljude na Kosovu. Tražili su ih, govorili preko telefona, pisali i uzimali od njih pisma. I Besa, kako rekosmo - kæer Hasana Dulðerija, koji je u meðuvremenu preminuo, srete Kaplana i reèe mu:

-Gospodine Kaplane, rekli su mi da moj otac, sa Besom, tamo - na Kosovu, imaju jedno dete, jednog sina. Kaplan namah razrogaèi oèi, krajnje iznenaðen. Ni osloboðenje iz zatvora ga tako nije iznenadilo, jer je sve i pomislio, ali nešto ovako - ne! On je stvarno u romanu pisao da je Besa ostala u drugom stanju, pa i da je rodila sina, ali to nema nikakve veze sa Hasanom iz Elbansana. Besa je ostala u drugom stanju ne sa svojim mužem, Pjetrom Munela. Ona je zatrudnila sa jednim Jugoslovenom, srpskim internacionalistom prve ruke, koji je voleo albanski narod kao svoj narod, koji se borio i žrtvovao za albanski narod kao i za svoj narod, ne odvajajuæi ih, ne razlikujuæi ih nièim.

I ovo ne bi sve. Besa Hasana Dulðeri nastavi:

-Imate li moguænost, gospodine Kaplane, da mi date adresu mog brata na Kosovo?!

U oèekivanju treæeg dela ove istorije Hasana Dulðeri i njegove dece, Kaplan Buroviæ se osmehnu i, stisnuvši joj ruku najsrdaènije, reèe lepoj Albanki :

-Pa eto, Besa, ja - Jugosloven Kaplan Buroviæ - èistokrvni sam njihov sin! Hasan Dulðeri se borio u Jugoslaviji za naše osloboðenje od fašistièkih okupatora, pa sam se i ja borio ovde, u Albaniji, za vaše osloboðenje od vaših socijal-fašistièkih uzurpatora narodne vlasti i tekovina narodne revolucije albanskog naroda.

 

Zašto je odbijena Kaplanova molba

 

Posle višedecenijskog prevaspitanja po Titovim i Enverovim politièkim zatvorima, književnik Kaplan Buro pomisli da je najzad zaslužio da bude èlan neke Komunistièke partije. Zato se obrati sa molbom Komunistièkoj partiji Švajcarske, ali ga odmah odbiše, jer prema podacima iz Jugoslavije i Albanije on je za njih antikomunista. Koliko da znate: švajcarski antikomunisti imaju ga na crnoj listi besnog komuniste! Tako mu ova dva glavna mlinska kamena Švajcarske, od kad je tamo stigao, pomno melju kosti, ne dozvoljavajuæi mu nigde da se zaposli.

Obratio se Kaplan i Savezu Komunista Jugoslavije, ali mu otuda stiže odgovor da mu se odbija molba zbog njegovih albanoloških teza, sa kojima se CK SKJ ne slaže, pa i zato što su komunisti Jovan Deretiæ, sa njegovim komunistièkim asistentima Ilijom Petroviæem i Dragoljubom Petroviæem, dokazali da je Buroviæ „islamizirani Arbanas", pa i „šiptarsko lajavo kopile". Na njegovo najveæe iznenaðenje - u ime SKJ pismo beše potpisala Nadžija Alibegaj, kæerka albanskog fašiste Hoda Alibegaja, streljanog posle osloboðenja Jugoslavije od narodnih vlasti.

Tada se Kaplan obrati sa molbom Albancima. Molbu je uputio na adresu osnovne partijske organizacije revije SpektËr, u Tirani, sa nadom da æe ga posle uèlanjenja u partiju primiti za svog dopisnika iz Ženeve, i tako se najzad zaposliti i zaraditi koru nasušnog hleba. Ova partijska organizacija, pošto je sa pažnjom saslušala raport svog èlana Alfred Lela, odluèi da Kaplanu Buroviæu odbije molbu za uèlanjenje u Komunistièku partiju Albanije.

Zašto?

Posle razgovora sa književnikom Buroviæem, komunistièki novinar Alfred Lela, kao specijalna i kompetentna liènost, konstatirao je da se književnik Buroviæ nije internacionalista, pošto se nije složio sa njim, da takozvani Vorio Epir (jugozapadna Albanija) preðe Grèkoj, a Korèa (jugoistoèna Albanija) da se prizna Vlasima kao nezavisna država, jer je ta oblast to bila za svo vreme Prvog svetskog rata.

I iz arhiva Sigurimija Envera Hodže, rezultira da književnik Buro nije internacionalista i komunista, jer je krivièno kažnjen kao verni sluga ideologije albanske buržuazije, pa i kao tipièan predstavnik politièke i ideološke diverzije, što je potvrdio iz Pariza i general Ismail Kadare, èim je èuo da postoji opasnost da Kaplana prime u Komunistièku partiju Albanije.

Preko svega, kako ispade iz tih dokumenata, Kaplan Buroviæ je kažnjen kao takav, kao verni sluga ideologije albanske buržoazije, ne samo od Envera Hodže, veæ i od druga Tita, tamo - u Jugoslaviji, ništa manje nego 10 godina zatvora, kako nam to svedoèi i pariski list L'humanite.

Isti ovaj list svedoèi nam da je i u Albaniji ovaj Kaplan i šejtan kažnjen na 20 godina zatvora kao jugoslovenski agent, u jugoslovenskoj službi.

Zatim, da shvatite dobro svi vi ovu prièu, još pre godinu dana i Eærem Bejo Plaku, glavni saradnik lista RimËkËmbja (Tirana) internacionaliste dr Abdi Baleta, konstatirao je da književnik Buroviæ nije internacionalista, pošto se nije složio sa njim, da se srpsko-crnogorskoj nacionalnoj manjini Albanije dozvoli da imaju na svom jeziku Bukvar, ponajmanje da prizna samoupravu i otcepljenje Vorio Epira i Korèe!

Preko svega, Ismail Kadare, nastojavajuæi da prevaspita Kaplana Buroviæa, zarazio se od njega antistaljinizmom i eto - pobeže na Zapad mrcina i laje protiv staljinizma. Alferd Lela dodade da, ako prime Kaplana u njihovoj organizaciji, postoji opasnost da se i oni obole od antistaljinizma. Ovako odluèiše da mu odbiju molbu.

Osnovna partijska organizacija pri reviji SpektËr, odbijajuæi molbu Kaplana Buroviæ za uèlanjenje u Komunistièku partiju Albanije, izrazila je najiskreniju želju da ovaj, Kaplan Buroviæ, reflektira najzad, da se ubedi i da prihvati komunistièke ideje i principe Josipa Broza Tita, Envera Hodže, Alfred Lele i Eærem Bejo Plaku, da postane internacionalista kao oni i tako, na kraju krajeva, iako mu otac nije streljan kao fašista, da zasluži i on da bude èlan Komunistièke partije, u kojoj dostojno marširaju pokojnici Tito, Enver, Alfred, Eærem, Naxhija i drugi.

 

Ženeva,

dana 12. maja 1999.

 

 

Albanci i san

 

Neki zloèesti pisci, sigurno procurelog mozga, još pre jednog veka, sa akademicima Hermanom Hirtom i Gustavom Weigandom na èelu, a sada i sa Kaplanom Buroviæem, Ardjan Kljosiem, Ardjan Vehbiem i Fatos Ljubonjom, kažu da mi, Albanci, nismo Iliri. Oni lažu, kao psi lažu da mi, albanski nauènici, još nismo uspeli da navedemo ni jedan jedini dokaz našeg ilirskog porekla. Albanski akademik, prof. dr Androkli Kostalari, rahmet mu duši (ne mari što nije bio musliman!), jednom je rekao ovim procurelim mozgovima da je naš glavni argumenat i najvažniji, argumentum crucis, da smo mi Iliri: „glavna teza, baza, na kojoj se oslanjaju sve konstrukcije na polju lingvistike i istorijske nauke za problem albanske geneze, jeste èinjenica što je jezièka oblast Albanaca upravo ona  gde su živeli i Iliri".

Ni najmanje nije važno što je Herman Hirt rekao: Èinjenica što Albanci aktuelno žive, još od XI veka, u jednoj oblasti, gde su u stara vremena živeli Iliri, ni najmanje nije važna".

U poslednje vreme, veliki albanski nauènik, meðunarodnog renomea, albanolog, kandidat nauka, akademik, prof. dr Ljulj Malesori (koji, sigurno iz skromnosti, ne spominje svoja mnogobrojna nauèna zvanja !), u reviji Eurozeri od 26. decembra 1997, str. 19, u znaèajnoj i sasvim originalnoj studiji, pa i autohtonoj, sa sasvim razumljivim naslovom Poreklo sna, donosi nam jedan nov dokaz, kardinalan i neoporeciv, autohton, koji potvrðuje da smo mi, Albanci, direktni sledbenici Ilira. Eto što kaže on:

„San, isto tako kao i mi, ima ilirsko poreklo. Da Iliri nisu spavali nekoliko vekova, a zatim i Iliro-Albanci još nekoliko drugih vekova, mi bismo se sada probudili, bili bi otvorenih oèiju - kako se to kaže. Mi, njihovi posredni sledbenici (Ovde nema pravo - jer smo neposredni sledbenici !-KB), mi - Albansko-Albanci, nastavljamo ropstvo u snu, sa velikom odanošæu prema našim precima...San je bio kontinuitet. Sva istorija bioloðika Albansko-Albanca može da se isprepleæe sa jakim nitima sna, stvar genetska, odlika lenština.

Pa zar nije prvo svedoèanstvo našeg ilirskog porekla upravo san (bravo, halal buza i živeo ti kalamar !- KB), ovo naše veliko spavanje u duboko ropstvo, pa zar nije ovo argumenat (Glavni !- ovu je reè autor zaboravio, ali ne mari, jer æu mu je ja dodati !- KB) ?!...

Znaèi, ako za ništa drugo, mi imamo ilirsko poreklo po sliènosti sudbine i jasno ilirski rudiment sa njihovom zlom sudbinom u dekrešendo, esetera, esetera. I pred ovom èinjenicom, nauka treba da digne u nebesa potkovice...Naša nacionalna tragedija èini nas Ilirima preko Ilira. I crniji od njih..."

Ovo i crniji od njih ne razumem, jer mi, Albanci, mi smo belci, a ne crnci, mada imamo i nekoliko Albanaca crne puti i debelih usana, kao Rizo Šurla u Ulcinju i neki drugi, sigurno njegovi roðaci, tamo - u Albaniji.

Znaèi, nema ni najmanje sumnje da mi, Albansko-Albanci, bar dok spavamo, jesmo Iliri, pa i Protoiliri i Postiliri. Zato, budite oprezni i nemojte otvoriti oèi, braæo Albansko-Albanci, jer i ovo glavno svedoèanstvo našeg ilirskog porekla izgubiæemo, rasprštiæe se upravo kao san.

Zatim, vi sada treba da znate da i svet, onaj izrabljivani (da ga u èelo ljubim !) hoæe nas kao Ilire i samo kao Ilire, sa zatvorenim oèima i u letargijskom snu, najdubljem, jer samo ovako može da nas vuèe za nos, izvinite - htedoh reæi za ruku...u brazdi njegovih najboljih ciljeva, najljudskih, najhumanih...na putu evropeiziranja i eksploatacije, kako protiv drugih naroda, tako i protiv nas samih.

Ne kaže uzalud i naš nauènik, veliki, svetski poznat i famozan, albanolog, kandidat nauka, akademik, prof. dr Ljulj Malesori, da naš neprijatelj Br. 1 - mi, Albansko-Albanci - imamo samo sebe same.

 

podeli ovaj èlanak:

Natrag
Na vrh strane