Pogledi

 

Prošlost koja govori o sadašnjosti: da li je Jugoslavija morala nestati? (2)

 

Slučaj zarobljene slobode

 

Da li je Jugoslavija zaista morala nestati? Ovo pitanje mnogo je puta postavljeno, postavlja se i postavljaće se. Iako vremenska distanca nije velika, na tu temu mnogo je već pisano. Sudovi su različiti; kreću se najčešće od konstatacija da nije ni mogla postojati, da je u samom začetku nosila sve sile svoje propasti, pa do stavova da je u srećnijim istorijskim okolnostima i te kako mogla opstati i razviti se u dinamično i uspešno društvo. O ovoj temi za Tabloid piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

Goranko Đapić

 

Krajem 1970. i gotovo cijelu 1971. godinu, u Hrvatskoj je najprije pojedinačnim incidentima, a kako je vrijeme promicalo i sve češćim masovnim ispoljavanjem, nastupao takozvani Maspok. Kakav je Maspok bio pokret i koliko je uistinu bio masovan tema je ozbiljne studije. Ono što ga je u osnovi karakteriziralo bio je zahtjev za preustrojstvom hrvatskog položaja u Federaciji, sve od zahtjeva za nekom formom konfederalizacije čitavog prostora, pa do nedvomislenog zalaganja za izlazak Hrvatske iz bilo kakove jugoslovenske zajednice. Sam pokret okupljao je široku skalu političkih zahtjeva od uvođenja političkog višestranačja do ekskluzivne hrvatske nacionalne države.

Hrvatsko partijsko vođstvo nastojalo je kontrolirati nastalo stanje, ali već za nekoliko mjeseci pokret se omasovio i radikalizirao namećući sve dinamičniji slijed događaja.

Vremenom Partija je počela uviđati da zaostaje za uskovitlanim mnoštvom. Stara garda komunista počela se pitati kako će se sve to završiti. Pogotovo kada će se sve češće čuti radikalni zahtjevi veoma slični parolama iz nedavne tragične prošlosti. Polako, ali sigurno sve su glasniji bivali nacionalistički zahtjevi i to je počelo plašiti Srbe u Hrvatskoj, pa su se počele organizirati i straže po selima. Tito se prvi put suočio sa stanjem koje je veoma nalikovalo na stanje pobune. Federacija je bila suočena sa najvećom krizom od stvaranja socijalističke Jugoslavije.

  Pa, ipak kod pažljivijeg promatrača mogli su se uočiti elementi koji su ukazivali na to da pokret nije bio onoliko masovan koliko se činilo, iz prostog razloga što nije potekao iz baze kroz fazu sazrijevanja i stvaranja novih organizacija. Moglo se uočiti da je pokret stvaran sa vrha i to kroz legitimne institucije u prvom redu same Partije i institucije koje je ona kontrolirala. Jedan liberalni trend u hrvatskoj partiji bio je jednostavno izmanipuliran i instrumentaliziran. Jednom riječju maspok je organiziran sa vrha. Igrači su bili sakriveni. Maspok nije bio cilj, već samo sredstvo. Cilj je bio kudikamo veći, zamašniji i sudbinskiji. Cilj je bila sama Jugoslavija i kome će pripasti cijela ili u dijelovima.

  Sada je i liberalna ekipa u srpskoj partiji (Latinka Perović, Marko Nikezić, Rajko Danilović itd.) uvidjela da je u velikoj opasnosti. Njeno postepeno liberaliziranje privredne društva i veće ekonomske slobode došle su do tačke kada se radikalizacija  privredne reforme postavile kao međaš između većeg utjecaja prozapadnih ideja, ali i ideje o ugroženosti socijalizma i tekovine NOB.

Za JNA nije više bilo dileme. Vrijeme je za akciju. U Hrvatskoj se restaurira tragični secesionizam iz 1941. g., a u Beogradu i Ljubljani buja građanski sentiment koji otvoreno stremi Zapadu. Sa stanovišta vojske tog čuvara, "realsocijalizma", daleko je ozbiljnija opasnost od liberalne tradicije Beograda. Stoga je uvođenjem strogosti u Hrvatskoj, samo pripremano veliko uvođenje strogosti u Beogradu.

  Nije se moralo dugo čekati. Maspok je za jednu nedjelju zaustavljen i raspršen. Kod toga se moglo vidjeti odsustvo prave masovnosti. Ali posao je bio obavljen. Sada se vojska mogla okrenuti Beogradu. Tu se zapravo vodila prava bitka. U Karađorđevu je Tito praktično doveden pred generale!

Jasno mu je predočeno da je njegova politika postupne liberalizacije i preveliko uvođenje Zapada u Jugoslaviju ugrozila tekovine socijalističke revolucije, bratstvo - jedinstvo i vlast radničke klase, te da je previše udaljila Jugoslaviju od bratskih  socijalističkih zemalja. Od toga momenta, Tito je samo donekle vladao!

Bio je neophodan vojnom vrhu i njegova figura je bila previše važna da bi bila bez štete uklonjena. Ubuduće on će vladati pod budnim okom elite JNA, ubilačkim KOS-om. Vojska je ipak znala da potpuni odlazak na Istok nije moguć, isuviše je Jugoslavija bila ekonomski vezana za Zapad, isuviše je jugoslovenskih radnika radilo na Zapadu, da ne govorimo o turizmu koji se burno razvijao. Konačno, vojni vrh je zbrisavši liberale iz Beograda i ućutkavši buntovnu inteligenciju postigao svoj cilj da na duži rok osigura svoje privilegije i vodeću snagu u društvu.

  Iz potresa u Hrvatskoj i čišćenje liberala u Beogradu, Jugoslavija je izišla 1974. g. naizgled konsolidirana. Međutim, njene su reforme suspendirane, a nade u daljnju liberalizaciju društva bile su ugrožene. Njeno približavanje razvijenom svijetu bilo je okončano. U Partiji su pobjedu odnijeli čvrstorukaški elementi, a u privredi je rasla parcijalizacija i enormna uloga autireformski orijentiranog činovništva. Od toga momenta Jugoslavija ne samo što je postojano ekonomski stagnirala već je umjesto potisnute liberalne inteligencije ostao vakuum koji su popunile razne staljinističke ambicije i naravno jedina ideologija koja je preostala-nacionalistička prostota. Vrijeme opadanja išlo je naravno pod ruku sa idejama opadanja svake kulture i svake nade. Tako je vojni vrh zadovoljan uklanjanjem zapadnog utjecaja, naizgled ne dirajući u nesvrstanu politiku i ne približavajući se Moskvi isuviše neodmjereno, dobio u vlasti umiruću zemlju koja je odbijanjem da se reformira samo čekala svoj zadnji čas. Moskva je naravno bila zadovoljna. Njen utjecaj u Jugoslaviji još će morati da sačeka, bar dok je skrajnuti Tito živ.

  Mi danas znamo kako su se sredstva poput Maspoka i čišćenje Beograda grozno obilo o glavu samoj federaciji i teško postradalom stanovništvu i kako će biti potrošena još jedna generacija bez izgleda u boljitak.

  Padom Berlinskog zida i urušenjem Sovjetskog Saveza, formalno je okončan hladni rat. Za upravljača u Beogradu i njegovu policijsko - kriminalnu svitu uz zdušnu vojnu podršku, sam pad zida nije označio trajno urušavanje staljinovog boljševičkog socijalizma.

Po shvaćanju tandema Milošević - Marković izgubljena je samo jedna bitka i u budućnosti će Marks, Engels, Lenjin i Staljin ponovo ući u u povijest na velika vrata. To će shvaćanje dovesti do potpune feudalizacije društva. Tenkovi 9. marta 1991. g. posljednja su točka na opstanku federacije. Nije nikada bilo mogućno da dva sustava žive jedan pored drugog; jedan zvanično okrenut Zapadu, a drugi Staljinovom grobu. Tako je jedna zemlja , jedna lijepa zemlja prestala postojati.

 

Kako je Jugoslavija mogla opstati?

 

 Imala je itekako šansi. Njeni glavni grobari su robovi jedne despotske ideologije i naravno; tragična vojska koja se zvala Jugoslovenska narodna armija, a čiji se ostaci zovu Vojska Srbije. Koja je uporišna točka nade da je zajednička mogla opstati? Nema sumnje da je bujajuća snaga generacije iz 1968. godine bila istinsko vezivno tkivo duž cijele tadašnje Jugoslavije. Bio je to iskreni pokret, sa iskrenim ciljevima. Ta je generacija sistematski potiskivana od ,,čuvara socijalizma".

  Tko su bili šezdesetosmaši?

  Mahom to su bili studenti, brojna mlada i sve obrazovanija generacija. Pod utjecajem burnih događaja u Europi, ali i u cijelom svijetu, gdje se čitava generacija digla protiv rata u Vijetnamu, a potom i cijelog etabliranog svijeta kapitalizma koji je njegovao samo čovjeka jedne dimenzije ; digla se jugoslovenska studenska omladina. Uslovi u Jugoslaviji bili su specifični. Zemlja je višenacionalna i formalno socijalistička. Ali kao i na Zapadu vladajuća elita nije ništa manje bila etablirana i konzervativna.

  Pokret je bio ljevičarski, uperen protiv privilegija. Tražilo se više socijalne pravde. Mladi šezdesetosmaši nisu dovodili osnovne principe na kojima je počivalo društvo u pitanje, ali su bili veoma kritični na onu stvarnost koja je bila u suprotnosti sa zvaničnim načelima. Ključno je pitanje zašto se elita Partije tako uznemirila i zašto je tukla studente posredstvom policijske batinaške akcije prvog reda?

  Odgovor je jednostavan. Mladi ljudi uzeli su sebi prirodno pravo da glasno i bez uvijanja postavljaju ključna pitanja vladajućoj garnituri kao partneri u razmatranju neprilika. Tako je Partija koja nije priznavala nikakovu opoziciju koja ju je suzbijala rigidnim mjerama državnog,,pravnog" terora, bila suočena ništa manje nego sa partnerima u diskusijama i to partnerima samoniklima koji su sebi uzeli pravo da pitaju i čekaju odgovore. Partijski vrh je u tome vidio čist građanski pluralizam koji drsko ulazi na mala vrata u politički život. U tome je bilo i više istine nego što se misli, čega ponajprije mladi buntovnici i nisu bili svjesni. Dakako da i kritika relativnog obilja uljuljkanog partijskog vrha, ovima nimalo nije bila prijatna.

  Nakon nedjelje dana Broz je prekinuo opću zbunjenost i sam zbunjen poklonio danajske džakove navodnim buntovnicima. Rekao je da su njihovi zahtjevi umnogome opravdani i da će ih Partija uzeti u obzir. Kritizirao je sam način demonstriranja i upozorio ih da se klone utjecaja autisocijalističkih snaga. Potom je zaigrano kozaračko kolo i svi su se radosni razišli kućama. Ali ne baš svi. Godine koje slijede pokazat će da će sjeme bunta i pravo na samostalno mišljenje uprkos godina ,,sibirskizima" preživjeti i to trajno. To je najveća tekovina te davne 1968. g.

  Mora se dodati da je Tito izbjegao da ispuni armijski zahtjev podržan od jednog broja ,,zdravih snaga" da se na studente i na cijeli Univerzitet upute tenkovi. Tako je mnogo godina prije kineskog izbjegnut jugoslovenski Tijenanmen.

 

Revolucija pita da li sam živ

 

  Ono što se dešavalo nakon 1968. g. i borba koja je nastavljena na čelu sa Fakultetskim odborom Saveza studenata Filozofskog fakulteta mnogo je interesantnije od samih burnih zbivanja u proljeće 1968. g. Bila je to borba mnogo ozbiljnija i teža. Akteri su bili na velikim iskušenjima i uskoro su mnogi doživjeli akte represije od šikaniranja do sile,,zakona", suđenja i osuda. Bila je to mala hrabra grupa uvjerena u svoja prava na različitost i spremna da podnese i žrtve.

  Ja sam kao student u Splitu uzbuđeno slušao o zbivanjima u Beogradu. Od mojih kolega iz gimnazije koji su studirali u Beogradu čuo sam mnogo uzbudljivih priča. Donešeni su prvi brojevi ,,Studenta" sa proglasom Crvenog Univerziteta Karl Marks. Organiziran je skup studenata na Elektrotehničkom fakultetu i bilo je prijedloga da se uputi poruka podrške studentima u Beogradu. Čuli su se podaci iz Zagreba i Sarajeva. Tamo su kolege iz Beograda podržane. U Sarajevo je bilo nemira i grube policijske intervencije. A onda su iz OOSKH istupili sa pričom da se Beogradom nose slike kralja Petra, kokarde na kapama i razne druge gluposti. Tako su sami komunisti vrlo grubo obmanjivali svoje članstvo i ostale studente. Došlo je do nevjerice , neki su vjerovali, a neki nisu. Tako je prošlo vrijeme do kozaračkog kola. Drugovi komunisti su mogli da odahnu. Širili su najcrnji nacionalizam samo da bi satanizirali pokret u Beogradu.

  Konačno sam se ujesen 1968. godine upisao na Filozofski fakultet, grupu za sociologiju. Mjesec ili dva slušao sam sporadične priče od kolega i širio znanje o događajima. Onda sam otišao na Skupštinu SSFF i dobrih tri sata slušao polemike i žučne rasprave. Prvi put u životu sam čuo tako nešto. To nije djelovalo kao,,Alisa iz zemlje čuda". Ljudi su slobodno govorili kao da nismo u jednoj komunističkoj državi, gdje se suprotna mišljenja  kažnjavaju. Budući da sam bio veoma zainteresiran, prišao mi je visoki mladi čovjek i predstavio se kao Vladimir Mijanović i postavio mi je pitanje - ,,Da li si živ čovjek"? Zbunjen odgovorio sam potvrdno. Nakon Skupštine upoznao sam desetak studenata i začas sam bio u njihovom društvu pažljivo slušajući razgovore. Od toga dana svaki sam dan bio u društvu tzv. "ekstremista", kako ih je štampa nazivala. Ubrzo su počeli napadi na list ,,Student". Fakultetski odbor je pripremao odbranu lista. Bili su spremni govornici Danilo Udovički, Đorđe Malavrazić i drugi. Na koncu u sali na  Mašinskom fakultetu samostalno sam istupio i dobro sam prošao. Nisam bio više nepoznat i želio sam da idem dalje, da se borba nastavi. Na žalost, država je bila jača i ,,Student" je otišao. Izglasana je nova redakcija i nova koncepcija. Partija će ubrzo uvidjeti da pobjeda nije trajna i da problem više ne može biti jednostavno riješen.

Na izborima za novi Fakultetski odbor SSFF bio sam znatnom većinom izabran za sekretara  FOSS. Mijanović je i od ranije bio predsjednik FOSS i sada u novom odboru. Upoznao sam Nedu Nikolić, Rodoljuba Rakića, Velimira Ćurguza, Dušana Kuzmanovića, Ljiljanu Jović i mnoge druge.

Mnogo godina je prošlo od tada i neka bi bude oprošteno što se ne mogu odmah svih sjetiti. Vladimir Mijanović me je upoznao sa Dragoljubom Ignjatovićem, pjesnikom i publicistom, veoma elokventnim i nesvakidašnjim čovjekom kome mnogo dugujem.Tu sam upoznao Pavluška Imširovića i mnoge druge.

 

U vojsku bez dokaza

 

Na ljeto 1970. godine, FOOS je organizirao štrajk glađu u znak solidarnosti sa štrajkom Kakanjskih rudara. Režim se sada riješio da udari po Odboru. Ja sam uhapšen jula mjeseca u Trogiru kod majčine rodbine, a Mijanović je uhapšen u Moskvom kod Trebinja. Poslije desetak dana, ja sam pušten iz pritvora u istražnom zatvoru, a Mijanović koji uhapšen poslije mene upravo je stigao u istražni zatvor. Imali smo zajedničku optužnicu i to za djela protiv naroda i države član 118KZ. Advokat mi je bio Srđa Popović. Već u avgustu, opet sam uhapšen i ponovo sam bio u CZ-u, ovaj put mjesec dana. Ponovo sam pušten i odmah smo organizirali veliki štrajk u kome je bilo uključeno 12000 studenata u znak protesta protiv osude Vlade Mijanovića na dvije godine strogog zatvora. Kazna mu je smanjena na 20 mjeseci. Štrajk je pokazao da smo politički i dalje živi. Vlada je nažalost ostao u zatvoru do kraja. Država nije htjela odstupiti. Tužilaštvo je odustalo od mog gonjenja uslijed ,,nedostatka dokaza" i malo  kasnije, već  sam bio u vojsci.

Nakon izlaska iz vojske povukao sam se iz FOSS-a.Tada su upravo uhapšeni Danilo Udovički i Pavluško Imširović kao nekakova ,,trockistička grupa". Već slijedeće godine po padu liberala uhapšen je u vojsci Vlada Mijanović, a njegova supruga Ljiljana Mijanović uhapšena je u Herceg Novom, kamo je bila profesor u gimnaziji. Vlada je opet izdržao do kraja bijes države. U to vrijeme održavali smo žive kontakte sa istomišljenicima iz Zagreba. Odlazili smo u Zagreb kod Sunčice i Nenada Peternaca, Marije Rebca, Marije Rubije, Buze, Kube, Bobinca i Lina Veljaka.

Bili su to divni dani i sjećat ću ih se po optimizmu da ćemo svi izbjeći ružan scenario koji nam oligarhija priprema.Vjerovali smo u razum.Ono što smo smatrali vezivnim tkivom zajednice, partijska oligarhija je upravo uništavala. Nismo uspjeli.

Još ranih sedamdesetih godina na fakultetu sam upoznao radnika i vrijednog čitatelja Radomira Radovića. Kao građevinar mnogo bolje od nas poznavao je realnost radničkih života i mnogo nam je značilo njegovo iskustvo. Jednog dana, doveo mi je tadašnjeg srednjoškolca Milovana Brkića. Taj, još uvijek dečko, iznenađivao je živim duhom, prirodnom inteligencijom, prodornošću i brzim shvatanjem sredine u kojoj je živio i radio. Pokretan i neumoran, Brkić je baš počeo da piše o životu svojih kolega kroz radničku štampu čijoj  bi tiraži pozavidjele danas ,,vodeće novine". Brkić  je imao utjecaja na jedan broj svojih mladih kolega koje sam također upoznao u svom domu. Tako se oko Ignjatovića stvorio jedan krug mladih mislećih ljudi, uz nas malo starijih. Poslije je Brkić krenuo sa PKB novinama kada je gigant imao 40.000 zapošljenih i skoro isto toliko čitalaca!

Na žalost, Radomir Radović je nakon upada policije 1984. godine u stanu Knez Miletinoj ulici, u čuvenoj akciji na sesiju Slobodnog unverziteta, poslije nekoliko dana nestao i nađen je mrtav u tetkinoj vikendici u Draževu kod Obrenovca. Nikada nije otkrivena prava istina, niti je vlast ikada, uključujući i onu  tkzv.,,demokratsku" išta bila spremna da otkrije. To mnogo govori o ovim vremenima.

Nisam se više bavio nikakovom politikom. Sudjelovao sam u svim protestima i svjedok sam kako je golema energija građana protraćena. Zemlja je danas na samom dnu i ugrožena je po svim osnovnim parametrima koji bi trebalo da obilježi iole normalnu državu. Od dalekih vremena 1968. godine do danas, pređen je strašan put sunovrata nezamislivog inteziteta. Na ruševinama negdašnje Jugoslavije nema niti jednog srećnog društva. Da li je to slučajno?