Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Svedo~anstvo

Svedočanstvo

 

Ekskluzivno: Georg fon Hibenet, Podstanar kod Tita i Slobodana Miloševića (2)

 

Kum Zoran Đinđić

 

Nemački novinar Georg Fon Hibenet (George von Hiibbenet), bio je od 1968. godine dopisnik nemačkog državnog radija Dojčlandfunk (Deutschlandfunk) i  Dojče Vele (Deutsche welle) iz Beograda. Bavio se gorućim ekonomskim i političkim problemima u socijalističkoj Jugoslaviji, kasnije u SRJ i Srbiji. Za života je odlikovan Nemačkim ordenom zasluga za narod prvoga reda. Četiri godine pre svoje smrti, počeo je da piše knjigu-testament. Magazin Tabloid dobio je od izvršioca testamenta beogradskog advokata Save Anđelkovića ekskluzivno pravo da objavi feljton u više nastavaka iz ovog obimnog dela. Knjiga obuhvata period od njegovog dolaska u Jugoslaviju, preko perioda vladavine Slobodana Miloševića i njegovog pada, sve do atentata na Zorana Đinđića i Miloševićeve smrti u Hagu. Knjiga je jedinstven dokument, iscrpan i bogat saznanjima o politici, sociologiji, psihologiji masa i vladalaca.

 

Georg fon Hibenet

 

Prvi demokratski izabran premijer Srbije, Zoran Đinđić, prihvatio je u načelu staru narodnu mudrost o podeli kumovske vlasti, po kojoj je bog na nebu, a kum njegov predstavnik na zemlji. Ali kao pragmatičar, Đinđić zapetljanu konstelaciju vlasti koja ga je 5. oktobra 2000. dovela na čelo politike, očigledno nije isuviše ozbiljno shvatao. Neposredno pre smrti, svoju kumovsku doktrinu on je bezbrižno definisao, kao da je reč o požrtvovanoj pomoći nasuprot organizovanom kriminalu: „Bez prijatelja na nebu i u paklu, moj život u politici se ne bi mogao zamisliti". I ova siva zona organizovanog kriminala pripada, shodno tome, instrumentima njegove politike. Tu je bio, između ostalih, i Jovica Stanišić, tadašnji šef državne bezbednosti Srbije, a danas optuženik za ratne zločine pred Haškim tribunalom, prema kome se, na izvestan način, ipak blago postupa. On je, početkom devedesetih godina, organizovao prvu srpsku Koza Nostru državnog tipa.

Samodržac Slobodan Milošević morao je da pronađe ilegalne izvore novca za finansiranje ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, kao i za životni standard vladajućih klika u Srbiji i Crnoj Gori, budući da se usled privrednih sankcija uvedenih od strane Zapada, ostatak Jugoslavije nalazio pred privrednim kolapsom.

Važnu ulogu u ovom srpskom podzemlju ili paklu, kako ga je nazvao Đinđić, igrale su jedinice državne bezbednosti „Crvene beretke" (JSO) Jovice Stanišića, a na samom početku rata i „Tigrovi" - jedinice Željka Ražnatovića Arkana, vrhunskog agenta Titovog šefa bezbednosti Staneta Dolanca, koji je po njegovom nalogu „ućutkao" nekoliko neprijatelja režima u inostranstvu i živeo od pljački banaka u zapadnoj Evropi.

Tri godine posle smrti partizanskog maršala Josipa Broza Tita, Interpol je počeo da traga za Arkanom zbog optužbe da je počinio „ubistvo i naoružane provale".

Peti oktobar je, pored svega, na površinu kriminalne svakodnevice u Srbiji i Crnoj Gori izneo dva moćna i odlično organizovana mafijaška klana „srpskih kumova" iz beogradskih predgrađa, najpre klan iz Surčina, a posle njegove podele i klan iz Zemuna, učinivši ih vladajućim unutrašnjppolitičkim faktorom u mladoj demokratiji. Postojao je upadljivo veliki broj Đinđićevih kumova. Među njima su, između ostalih, bili i kum Milan Beko, ministar za privatizaciju za vreme Slobodana Miloševića, istovremeno intiman prijatelj moćnog šefa državne bezbednosti Jovice Stanišića, i kandidat JUL-a, Koza Nostre Mire Marković, na parlamentarnim izborima 2000. godine protiv demokratske opozicije koju je vodio Zoran Đinđić. Tu je spadao i novopečeni milioner, kum Dragoljub Marković iz Surčina. Marković je bio i kum svog školskog druga, tada još uvek moćnog šefa surčinskog klana Ljubiše Buhe Čumeta. On je raspolagao i plaćenim ubicama, mada je Čume povremeno, kako se u štampi pisalo, i sam izvršavao pojedina ubistva.

I drugi Čumetov kum bio je šef zemunskog klana, a to je Dušan Spasojević Šiptar. Njegov kum je i pukovnik Milorad Ulemek Legija, koji je jedno vreme komandovao najmodernije naoružanom elitnom jedinicom državne bezbednosti „Crvenim beretkama". Đinđić je, prema tome, po srpskom razumevanju kumstva po kome „tvoj kum je i moj kum", teoretski bio u prijateljskoj vezi i sa šefom surčinskog klana Ljubišom Buhom Čumetom,  kao i sa šefom zemunskog klana Dušanom Spasojevićem Šiptarom, koji je poticao iz malog mesta u južnoj Srbiji, većinski nastanjenog Albancima.

 

 

 Đinđić i kumovi

 

 U skladu sa kumovskim ritualom, svaki kum drugom kumu nudi krvno srodstvo koje se ceni više nego normalna porodična veza. To, između ostalog, znači da kum štiti život drugog kuma. Ne bi se smelo zanemariti ni lično prijateljstvo Stanka Subotića Caneta sa večitim premijerom ili predsednikom Crne Gore Milom Đukanovićem, ali i sa Zoranom Đinđićem.

 U ovom trouglu uzajamnog prijateljstva „mladih" Ijudi dominirao je, međutim, Stanko Subotić Cane, najbogatiji biznismen na Balkanu, koji je trgovao cigaretama. On je „perspektivnim" mladim političarima Đukanoviću i Đinđiću omogućio uživanje u luksuznom životu još pre nego što su došli u dodir sa „velikim svetom". Doduše, Đukanović je već tada kontrolisao čitavu malu Crnu Goru kao neku vrstu svoje crnogorske Koza Nostre. Ko je na kraju ubio Đinđića - kriminalna mafija ili politički protivnici iz zemlje i inostranstva, ili možda obe grupe u bliskoj saradnji?

U svakom slučaju, Đinđić je svojom energijom i ambicijom pokrenuo velike nacionalne i društvene promene, mada nije bio u stanju, kako se uskoro ispostavilo, da preko svojih Ijudi kontroliše i njihov razvoj. U duhovnom pogledu bio je daleko ispred svog okruženja, ali nije bio dorastao zadatku rukovođenja tako da bi sve držao pod svojom kontrolom. Samo nekoliko meseci pre ubistva Đinđić je, naime, napravio riskantan preokret u svojoj politici prema Kosovu u korist Srbije i napustio svoju jasnu prozapadnu politiku koja, između ostalog, srpsku autonomnu pokrajinu Kosovo nije više smatrala Srbijom i čekala je samo pogodan trenutak da Kosovo proglasi nezavisnom državom.

Đinđićev koncept je bio: podela Kosova na albansku i srpsku oblast ili priključenje Srbiji Republike Srpske, treće celine Bosne i Hercegovine, pored Bošnjaka i Hrvata, u zamenu za Kosovo, ukoliko ono sasvim pripadne Albancima. On je na taj način hteo da preokrene celokupnu politiku SAD, NATO-a, kao i EU prema Kosovu. Srbi u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Srbiji, bili bi pod odgovarajućim okolnostima u mogućnosti da silom anuliraju Dejtonski sporazum iz 1995, kao i Kumanovski sporazum o Miloševićevoj kapitulaciji u leto 1999, i stavljanje Kosova pod jurisdikciju UN (Rezolucija 1244).

Kako god bilo, natprosečno inteligentni i elokventni Đinđić brzo je kao političar učio, i uspeo je da to shvati brže od ljudi iz svoje okoline, nezavisno od toga da li su dolazili ,,iz raja ili iz pakla". Kada je ovaj jaz postao nepremostiv, Đinđić je prebrzo razvio svoju državničku sposobnost, stavivši svoj život na kocku. Umeo je ponekog uticajnog kuma na putu ka političkoj moći da ostavi hladnokrvno na cedilu, čiju pomoć je na početku rado koristio. Osim toga, neki iz njegovog najbližeg okruženja u međuvremenu su i sami pali isuviše nisko u „paklu" i nisu više bili u stanju da prate Đinđića kao modernog državnika...

 

 

Milo Đukanović, samodržac Crne Gore

 

Krvna osveta kao vrsta sakralne obaveze koju su kumovi pojedinih porodica, nekog bratstva ili plemena imali u 17. veku, a posle toga u Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, na Korzici i Siciliji, kako bi osvetili svoje pripadnike od nepravde koja im je naneta, još uvek nije, bar kada je o Crnoj Gori reč, stvar prošlosti.

Početkom septembra 2005. u Podgorici, prestonici Crne Gore, najstariji iz bratstva porodice Šćekić dao je izjavu za javnost: ukoliko crnogorska država ne bude pronašla i uhapsila ubicu Slavoljuba Šćekića, onda će bratstvo Šćekića naći put i način kako da kazni atentatora. Ali od svega nije bilo ništa, jer je država pripadnicima bratstva Šćekić zapretila interno da će izgubiti posao. Pripadnici plemena Šćekić pretežno su zaposleni u policiji iliti Ministarstvu unutrašnjih poslova, kao uostalom i trećina Crnogoraca, posebno imajući u vidu ogromnu nezaposlenost koja je 2007. iznosila preko trideset procenata radno sposobnog stanovništva. Ova konstelacija objašnjava delimično neprikosnovenu moć izvornog Crnogorca Mila Đukanovića u Crnoj Gori. Plebiscit o nezavisnosti Crne Gore bio je pred vratima.

Tadašnji premijer Milo Đukanović i šef partije ranije SK - a sada Demokratske partije socijalista (DPS) - pokazao je svoju političku snagu. Bratstvo Šćekića moglo je da izabere između posla i gubitka egzistencije.

Slavoljub Šćekić ubijen je 30. avgusta 2005. pred vratima svoje kuće. Ovaj policijski funkcioner spadao je u sam vrh državne bezbednosti. Pre njega je vlasnik jednog od najvećih opozicionih listova, lista „Dan", Duško Jovanović - da navedemo samo najvažnije slučajeve iz dugog niza nerazjašnjenih ubistava koja potresaju patuljastu državu poslednjih godina - takođe na pragu svog doma ubijen od strane nepoznatih lica s tri rafala (36 hitaca) iz automatskog pištolja.

„Dan" se bavio rasvetljavanjem pozadine brojnih ubistava različitih mafijaša. Sličnu sudbinu kao i Šćekić doživeo je pre toga i jedan kum Mila Đukanovića, njegov lični poverenik u pitanjima unutrašnje državne bezbednosti, Goran Žugić, koji je istovremeno u ovom resoru bio šef za borbu protiv ilegalne trgovine. Pod njegovim nadzorom bile su firme državne bezbednosti „Montenegro Tabacco Trade" (MTT), kao i „Zeta Trans".

One su imale monopol u realizaciji ilegalne trgovine cigaretama i bile povezane s tajnom državnom policijom Makedonije. Ali spolja, delovale su kao privatna trgovačka preduzeća. Premijer Milo Đukanović je na ovaj način od strane organizovanog kriminala upozoren na dalje posledice, ukoliko ne bi prihvatio raspored snaga koji je u Crnoj Gori nastao na crnom tržištu cigareta i ilegalnom tržištu drugih roba.

I njegov kum Žugić ubijen je pred vratima svoje kuće, ali o njegovim atentatorima i dalje nema ni traga, kao ni u prethodno navedena dva slučaja, Šćekića i Jovanovića. Javna pretnja bratstva Šćekića da će pravdu uzeti u svoje ruke i upotrebiti kodeks časti iz 17. veka i da će pleme Šćekića primeniti krvnu osvetu.

Postoje danas u Crnoj Gori savremeni zakoni i obrazovane sudije koje su u stanju da pitanja greha i krivice rešavaju modernim pravnim sredstvima 21. veka. Da je Crna Gora pravna država onda bratstvo Šćekića ne bi moralo da preti da će samo uzeti pravdu u svoje ruke. Verovatno država nije više u stanju da građanima garantuje javnu sigurnost, ni po ranijem plemenskom kodeksu, ni po modernom zakonodavstvu, a da samu sebe ne ugrozi - tako mora da glasi odgovor. Do tog uvida došla je očigledno i Evropska unija. Ona je, doduše, priznala crnogorsku nezavisnost 12. juna 2006. ali EU, kao i OEBS, samo su se indirektno bavili modernizacijom u Crnoj Gori i svoju obavezu nadzora ograničili na to da nadziru proces glasanja 21. maja 2006.

 

 

 Više glasača nego naroda

 

Ono što se ranije događalo sa manipulacijama i lažiranjima plebiscita, u nameri da se stvore uslovi za bolje rezultate referenduma uz pomoć falsifikovanih izbornih lista, to evropska nadzorna tela uopšte nije zanimalo. Neposredno pre referenduma Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore je u Narodnoj banci Srbije u Beogradu odštampalo 30.000 novih ličnih karata, što je za Crnu Goru ogroman broj. Osim toga, opozicija nije imala mogućnost uvida u spiskove glasanja i priliku da uporedi brojeve ličnih karata sa biračima koje je tamo policija zavela, kako bi stekla pravu sliku o upotrebi ovih ličnih karata. Bez obzira na sve to, opoziciji je nedostajalo samo 4.000 glasova do pobede.

Karakteristično je bilo gotovo „staljinističko", to jest gotovo totalno učestvovanje u izborima u gradovima u neposrednoj blizini granica sa Bosnom i Albanijom, kao što su na primer Ulcinj, Podgorica, Rožaje i Plav. Učešće je tamo iznosilo skoro 90%. U Plavu je, na primer, za nezavisnu Crnu Goru od 13.000 stanovnika glasalo njih 12.662. Očigledno su tu uračunati i odojčad i „mrtve duše".

I njima Milo Đukanović ima da zahvali na svojoj pobedi, odnosno crnogorskoj nezavisnosti svoje države od Srbije. Rezultat plebiscita koji je priznala EU i OEBS, 55,5% birača za odvajanje i 44,5% za dalju zajednicu država Srbije i Crne Gore dokazuje, osim toga, da Crna Gora i dalje mora da živi sa hipotekom oštrih političkih suprotnosti. Drugim rečima, dva gotovo podjednaka dela naroda decenijama, čak stolećima, ne mogu se ujediniti oko zajedničkog imenitelja kada je reč o pogledu na svet.

Crna Gora ostaje politički podeljena na dva velika bloka. Ako je u Staljinovo vreme postojala do današnjeg dana nepomirljiva podela na partizane i one verne kralju, ona postoji i dalje posle ovog plebiscita, ali u novom ruhu: „suverenisti" Đukanovića bore se protiv „unionista" koji su bliski Srbima. Tu bi trebalo spomenuti i problem generacija, pre svega kod Crnogoraca iz dijaspore. Mnogi od njih uskoro neće imati nikakvu osnovu za svoju političku aktivnost, pre svega oni izvorni Crnogorci iz Crne Gore koji se smatraju Srbima, budući da se teško mogu zaposliti u institucijama crnogorske države ili uprave, bez obzira što su Crnogorci. Nominalna etnička pripadnost stvar je prošlosti ako se polazi od modernog državnog uređenja nacionalnih malih država, što je u Evropi prevaziđeno već vekovima. Crnogorci koji se u mini-državi ne predstavljaju kao izvorni Crnogorci moraju temeljno da razmisle o svakom svom koraku, kako svoju materijalnu egzistenciju ne bi opterećivali politikom.

Milo Đukanović je rezultatom referenduma i parlamentarnih izbora, pod naročito osetljivim aspektom, obezbedio i svoju ličnu budućnost. On ostaje šef svoje DPS. Ali to još uvek nije sve, budući da njegova partija, iako joj pripadaju raniji komunisti i drugi drugovi, teoretski ne pruža više apsolutnu zaštitu. Institucije države počinju da spolja preuzimaju ovu funkciju građana. Đukanoviću je, naime, uspelo da bude izabran i za parlamentarnog poslanika Crne Gore. U tom svojstvu on je i dalje zadržao međunarodni imunitet, ali ograničenog karaktera.

Ni presude Kasacionog suda u Rimu, i Vrhovnog suda u Bariju protiv Đerada Kouma, šefa mafije Sakra Korona Unita, koje spominju i Mila Đukanovića, ne mogu mu ništa sve dok se on, na ovaj ili onaj način, dogovara sa EU, NATO ili SAD. Njihov jedini uslov bio je, na početku, da Đukanović mora da se povuče iz politike i ne otežava radikalno suzbijanje organizovanog kriminala u Crnoj Gori koje bi, prema međunarodnim očekivanjima, bilo neminovno. Međutim, prevazilaženje njegove političke prošlosti nije ispalo tako jednostavno, zato što kod Đukanovića ni ideologija socijalističkog komunizma, ni smisao za zajedništvo ne igraju više nikakvu ulogu.

Njegov materijalni egoizam baca senku na sve, jer u prvom redu stoji obezbeđivanje sopstvene luksuzne egzistencije, što i dalje nije razrešeno, s obzirom da se pred sudovima u Italiji razjašnjavaju poslovi nekoliko međunarodnih mafijaških šefova. Tako je, na primer, u martu 2007. na osnovu poternice Evropske unije, u Frankfurtu na Majni uhapšen Andrija Drašković, važan član kokainskog kartela u Pulji i Katanji, i izručen Italiji.

On je rekao, kao i glavni svedok Đuzepe Leo, da je i Đukanović nekolicini mafijaških šefova pružao usluge. Omogućio je, sredinom devedesetih godina, mafijaškim šefovima Frančesku Prudetinu i Paolu Kvaranti, koji su pobegli u Crnu Goru, da se tamo sakriju.

Ovu poternicu ispisali su italijanski tužioci Đuzepe Selsi i Eugenija Pontasulja iz Barija. Krajem juna 2007. italijansko tužilaštvo iz Barija podiglo je optužnicu protiv pomenutih šefova kartela. I u ovoj optužnici spominju se, između ostalih, Milo Đukanović, kao i još tri Crnogorca iz Crne Gore i šest Italijana.

Njima se stavlja na teret da su „osnovali mafijaško udruženje sa ciljem da krijumčare cigarete, i da posle toga u godinama od 1994. do 2004. peru ilegalno zarađen novac". Đukanovićeva prva reakcija je bila: sve što on radi i sve što mu se prebacuje uradio je u skladu sa zakonom. Državno tužilaštvo smatra, međutim, da taj zakon uglavnom je u suprotnosti sa shvatanjima prava u Evropskoj uniji.

S druge strane, Đukanović tvrdoglavo precizira: on nije radio ništa drugo sem što je, u skladu sa zakonom, na ilegalno uvezene i izvezene cigarete uzimao „tranzitni porez". Vreme istrage na koje se ograničilo italijansko tužilaštvo tiče se perioda između 1994. i 2002. Ona je okončana u junu 2007. U to doba su iz Crne Gore godišnje u Italiju krijumčarene cigarete u vrednosti od 25 miliona maraka. Italija je na taj način imala gubitke u poreskim prihodima u visini od četiri milijarde lira godišnje.

Zemlje EU zahtevaju od Crne Gore, s druge strane, odštetu od ukupno osam milijardi evra. Javnosti u Crnoj Gori poznato je da je Đukanovićeva najbliža okolina istovremeno i najbogatiji sloj stanovništva u ovoj mini-republici. Đukanovićevo tvrđenje da ovim tranzitnim taksama finansira preko 60% državnog budžeta, protivreči njegovim uveravanjima i u oštroj socijalnoj protivrečnosti je sa svakodnevnom realnošću.

Crna Gora je u Titovoj Jugoslaviji bila najsiromašnija republika i stoga pogonska sila „socijalno pravednog" komunizma. Ona je danas, i posle osnivanja nezavisne Crne Gore, pored Kosova, najsiromašnija država na Balkanu, nakon neprekidne vladavine crnogorskih komunista, od toga petnaest godina pod Đukanovićem. Prihodi od privatizacije privrede nisu stigli do stanovništva, sem kada je reč o nekoliko izuzetaka kao što je on sam. Privreda Crne Gore omogućava visok standard samo jednom, politički jednostrano profilisanom, krugu stanovništva. Razvoj situacije nagoveštava da će i dalje ostati isto kao pod komunistom Đukanovićem.

 

 

 Opraštaju krv ali ne i dug

 

Zahtev za privilegijama u budućnosti moći će da polažu svi oni koji su se istakli u stvaranju nove crnogorske države, pre svega nekadašnji komunisti, pripadnici različitih organa državne bezbednosti i mladi Ijudi koji su jednostavno smatrali pravičnim da dobiju novu državu, svoju nezavisnu Crnu Goru. Oni su sada cvet nove nacije, ali i nosioci novog nacionalizma, dakle oni su izvorni Crnogorci.

Da im sada, posle uspelog referenduma, predstoji ružičasta budućnost, to je postalo jasno već sredinom avgusta. Te nade izvornih Crnogoraca nisu bez osnova, utoliko pre što u petnaestogodišnjoj vladavini Đukanovića kumovski odnosi, koji su u Crnoj Gori ionako na zlom glasu, postali gotovo neizostavan uslov za političku moć. To je znao i njihov vođa. Đukanović je zato u inostranstvu odštampao 250.000 „zahvalnica" za one Crnogorce koji su svoj glas dali državnom odvajanju od Srbije. Ali, odakle mu imena i adrese novih osnivača republike?

Ova „zahvalnica" ima oblik knjige koja se može otvoriti i postaviti na ivicu kamina ili na diplomatski sto, gde inače stoje najskupoceniji predmeti koji se sakupljaju ili fotografije srećnog porodičnog života, supružnika i dece, prijatelja koji vrše visoke funkcije u državi i privredi, kako bi se gostima, odnosno posetiocima, stavilo do znanja: ja sam važan, moj kum je taj i taj, a i ovaj ovde je moj prijatelj. Na desnoj unutrašnjoj stranici ove knjige je zahvalnica s prigodnim tekstom o glasanju za nezavisnu Crnu Goru, a s leve unutrašnje strane fotografija Mila Đukanovića kao inicijatora referenduma.

Ova „zahvalnica" podseća na partizansko vreme, jer predstavlja neku vrstu promene koja vodi u „novo doba". Novi osnivači države bivaju unapred posebno počastvovani u odnosu na one koji su na referendumu rekli NE, i imaju slične privilegije kao što su ih imali partizani sve do propasti Titovog režima, što ih odvaja od onih koji politički drugačije misle. Ko bi se usudio da jednom partizanu, „prvoborcu" u Titovo vreme i vreme posle njega, dovede u pitanje privilegije, i ko će danas, u novoj državi Crnoj Gori, imati hrabrosti da nosiocima „zahvalnice", „prvoborcima" za suverenu Crnu Goru, ospori pravo da budu privilegovani? Novim kumstvima, interesnim zajednicama i klanovima širom su otvorena vrata za uspon u novu klasu privilegovanih.

Đukanović svakako nije bez razloga povećao svoj udeo u međunarodnoj politici: SAD, NATO i Rusija njega sada više zanimaju nego EU. Bez obzira na upozorenja iz Brisela da to ne radi, predsednik Crne Gore Filip Vujanović je u aprilu 2007. u Vašingtonu potpisao tajni ugovor sa SAD o neisporučivanju američkih vojnika novom međunarodnom sudu u Den Hagu, ukoliko bi u Crnoj Gori počinili krivično delo. Još jedan ugovor sa NATO, po imenu SOFA, obezbeđuje američkoj vojsci dalje privilegije. Na taj način posebnu cenu dobija najveća američka vojna baza na Balkanu, Bondstil na Kosovu. Interna formula crnogorskog rukovodstva glasi ovako: politička i vojna zaštita od SAD i dotok novca iz Rusije, pri čemu ne treba žuriti sa priključenjem EU, zbog brojnih obaveza i propisa u oblasti finansija, carine i trgovine.

Ovakvo razmišljanje da se moćnima ulaguje i da se oni obavežu na poseban odnos prema crnogorskom rukovodstvu, poklapa se u izvesnom smislu, bez obzira na sasvim druge razloge, sa taktikom Crne Gore da se ruska finansijska oligarhija, uz odgovarajuće privilegije, privuče, recimo učestvovanjem u pranju novca i kupovinom nekretnina na jadranskoj obali Crne Gore. Đukanovićeva logika prema EU, koju oblikuje iza kulisa i kojom rukovodi, realistična je: onaj ko na Balkanu pomaže SAD da stvori strateški važne vojne baze, tome ne može biti sprečen pristup EU na duži rok. Bugarska i Rumunija najbolji su primeri za to. Sve to donosi novac. Usled toga je, ne bez razloga, crnogorska Koza Nostra i dalje jednako aktivna. Kroz njene ruke prolazi mnogo, veoma mnogo novca.

Do posebnog upozorenja da bi moglo doći do novih erupcija, samo naizgled ugašenog vulkana mafije, došlo je u oktobru, kada je poznati pisac i predsednik Akademije nauka i umetnosti Crne Gore, Jevrem Brković, prvog dana posle pojave njegove nove knjige „Dukljanski Ijubavnik" napadnut od pripadnika jedne crnogorsko- italijanske mafije pred svojom kućom i povređen, a jedan njegov telohranitelj ubijen. Ova Brkovićeva knjiga, kao insajdera, razgrabljena je već prvog dana, jer je vladalo veliko interesovanje čitalaca koji su želeli da saznaju „ko je ko".

Brković u svojoj knjizi opisuje venčanje jednog crnogorskog šefa mafije u Milanu. Tu učestvuju i vrhovi stvarnog „društva" u Crnoj Gori, i to takozvane „duvanske ruke", dakle oni koji su postali neko i nešto preko šverca cigareta, političari, izdavači novina, poslovni Ijudi i kriminalci u belim košuljama i napadno šarenim kravatama.

Nečasno bi bilo, prema plemenskom kodeksu časti, nekoga ubiti na pragu njegove kuće ili u njegovom stanu. Suštinski element plemenskog kodeksa časti je i zahtev da se pred plemenskim sudom onome ko je putem krvne osvete osuđen na smrt da prethodno prilika da se pokaje, te da se ta kazna time i ne izvrši. Ona se često smatra ponižavajućom. Skrnavitelj bi tada morao, ukoliko hoće da prihvati tu priliku, da puzi na kolenima i rukama, kao životinja, s puškom obešenom oko vrata, do najstarijeg u plemenu neprijateljskog bratstva koji je doneo odluku o krvnoj osveti i da ga zamoli sledećim rečima: "Kume, prihvati me u ime Boga i svetog Jovana!" Odgovor bi tada obično glasio: „Opraštam ti žrtvu pred Bogom i pred svetim Jovanom i pred tobom koji si prolio njenu krv."

Naravno da ovaj odgovor može da znači i nešto drugo: između nas su krv i nož, ostajemo i dalje smrtni neprijatelji. Ova rezerva važi, u prenesenom smislu, i za svakodnevnu politiku u Crnoj Gori. Posle ubistva novinara Duška Jovanovića koji je šefu policije Slavoljubu Šćekiću davao važna obaveštenja o mogućim Ijudima u pozadini nerazjašnjenih ubistava u Crnoj Gori, ispostavilo se da državno rukovodstvo ne vrši više dominantan uticaj u „trouglu sila" u toj patuljastoj državi.

Ulogu u tome imaju i srpski kumovi poslednjih nekoliko godina, i to u okviru „saveza" organizovanog kriminala, oligarha iz vremena bivšeg režima i korumpiranih političara današnjice. Ovo je naročito postalo vidljivo posle puštanja na slobodu Damira Mandića od strane suda u Podgorici, krajem decembra 2006, a koji je optužen za ubistvo Dušana Jovanovića. Njemu je, posle toga, naređeno da zauvek napusti Crnu Goru, kako bi sve brzo palo u zaborav.

 I proces protiv navodnog ubice Slavoljuba Šćekića, kriminalca Ljuba Begovića, prekinut je krajem marta 2007. na neodređeno vreme, jer su, po mišljenju predstavnika plemena Šćekića, Zorana Šćekića, predsednik suda Lazar Aković i specijalni javni tužilac Stojanka Radović manipulisali procesom u korist države. Tako je krvna osveta koju je porodica Šćekić najavila pre dve godine postala realnost. Begovićev život nije u opasnosti samo u sudu, izjavio je predstavnik plemena Zoran Šćekić u sali suda, neposredno posle prekidanja procesa.

No, Đukanović još uvek ima obaveze prema ovom svetu koji se nalazi izvan zakona. On svojim ranijim partnerima mora, naime, da omogući da, uz njegovu pomoć, operu stečeni kapital i da ga uvedu u međunarodni saobraćaj novca, utoliko više kada se zna da danas na prvom mestu liste prioriteta organizovanog kriminala stoji pranje novca, trgovina oružjem i Ijudima, kao i trgovina narkoticima i ljudskim organima, a ne više šverc cigareta. I vreme daje za pravo ovom svetu koji živi izvan zakona.

On već uklanja tragove svojih kontroverznih aktivnosti iz devedesetih godina proteklog stoleća. Istovremeno sa proglašavanjem nezavisnosti Crne Gore otvoren je, 60 miliona vredan, supermoderni hotel Splendid (pet zvezdica) u Bečićima na Jadranskoj obali. Splendid svojim gostima koji žele da budu anonimni i koji se brinu za ličnu sigurnost nudi naročito atraktivan smeštaj na Jadranu, i to neke apartmane sa vlastitim bazenom i morskom vodom, kao i prozore s neprobojnim staklom i prostorije koje se ne mogu prisluškivati. Do ostrva ovog dobro čuvanog luksuza može se stići ličnim liftom od prizemlja ili od krova hotela. Krov je istovremeno i heliodrom.

Đukanovićeva ideja da Crnu Goru, po uzoru na Monako, pretvori u jednu offshore državu sasvim je ostvarljiva. Ona počinje da dobija konture. Za ruske magnate i druge oligarhe sa problematičnim kapitalom, koji već u velikoj meri ulažu u izgradnju modernih luksuznih hotela na crnogorskoj jadranskoj obali, investicije pred vratima Evropske unije otvaraju mogućnost da direktno i legalno dođu do novca turista iz EU. Crna Gora je na taj način već postala omiljeno mesto „pranja" kapitala u međunarodnim razmerama.

Nije bez razloga Stanko Subotić Cane, koga Interpol traži zbog trgovine cigaretama, intiman prijatelj Đukanovića i Đinđića, živeo u Crnoj Gori. Subotić poseduje, osim toga, naročito luksuznu kuću na Jadranu koja je pod strogom zaštitom.

Pored toga, Đukanović pomaže stranim interesentima u ulaganje novca na Kosovu i Bosni i Hercegovini, budući da tamo ima posebno plodonosne lične veze. Sve to jako privlači neoprani kapital. Tajkuni iz sveta, pre svega iz Rusije, ulažu novac jer je Crna Gora preplavljena anonimnim velikim kapitalom, dok Bosna i Hercegovina, kao i Kosovo, predstavljaju povoljan teren za ilegalan šverc narkotika i ljudskih organa na putu za Evropu. Početkom aprila 2007. godine Milo Đukanović osnovao je svoju vlastitu firmu „Kapital Invest". Neposredno posle toga, Đukanović biva suočen s jednim drastičnim upozorenjem. U vazduh je dignut luksuzni automobil njegovog najbližeg poslovnog partnera, Tomislava Čelebića.

 

 

(Nastaviće se)

 

 

GLOSA

 

 Milo Đukanović, kao izvorni Crnogorac, nije nikada ponudio svoje usluge Srbiji da sa kosovskim Albancima dođe do „istorijskog kompromisa"

 

 

 

O autoru

 

 

Georg von Hiibbenet (George von Hiibbenet) rođen je u Varšavi 7. novembra, 1925. godine. Kao mladić, bez roditelja, deportovan je u Nemačku, u kojoj je imao tešku mladost. Bez ikoga od rodbine, sam i siromašan, obezbeđivao je svoj opstanak radeći razne poslove: od naplaćivanja stanarine do fizičkog rada na građevini. Studirao je slavistiku i ekonomiju. Prvi posao dobio je kao mlad novinar u listu „Deutsche Zeitung" u vreme Konrada Adenauera. Sposobnosti za novinarski posao preporučile su ga za dopisnika tih novina iz Moskve. Posle jednog „nepodobnog" izveštaja morao je da napusti SSSR i postao dopisnik sa Bliskog istoka. Odatle je 1968. godine premešten u Beograd, kao dopisnik nemačkog državnog radija „Deutschlandfunk". Na tom mestu je ostao do penzionisanja. Kratko vreme izveštavao je za "Deutsche welle", koji je napustio usled neslaganja sa njihovom kadrovskom politikom. Vreme do svoje smrti, a to je tri do četiri godine, posvetio je svojoj knjizi - testamentu. Bavio se gorućim ekonomskim i političkim problemima u SFRJ, a kasnije u SRJ i  u Srbiji. Sve informacije o tim osetljivim pitanjima crpeo je i proveravao čitajući mnoge listove i kroz razgovore sa ljudima, kojima je mogao da veruje: bilo novinarima, bilo onima iz političkih krugova.

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane