Pogledi

 

Stare civilizacije ponovo na nogama: rađanje novog sveta na Istoku

 

Okean velike nade

 

Već nekoliko decenija stalno slušamo o brzom, gotovo eksplozivnom rastu istočnoazijskih ekonomija. Najpre Japan, Južna Koreja, Hongkong, Tajvan, Singapur, a od nedavno probuđena Kina, sve više zaokupljaju pažnju ekonomskih analitičara, političara, pa sve više vojnih analitičara. Uz snažan uticaj  ruske, ali i indijske i kineske ekonomske sile, težište civilizacijskog razvoja koje je do sada držala američka imparija, pomereno je nepovratno prema fantastičnim mogućnostima koje pruža ovaj deo planete. Tu za ovakvu Ameriku nema mesta. Ili će se ona menjati ili je na Pacifiku više neće biti. O tome piše Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

 Goranko Đapić

 

  Još uvijek, međutim, korice knjige nisu sklopljene. Predstoji značajna budućnost indokineskom području, a Indija krupnim koracima gazi ka statusu regionalne ekonomske sile. U širem smislu tu su još i Indonezija i naravno Australija i Novi Zeland. U izvjesnom smislu možemo govoriti i o tome da je čitava pacifička regija u previranju i u novom političkom oblikovanju.To još ne znači da su se te ekonomije konačno stabilizirale. Siromaštvo je ogromno, nema socijalne politike u europskom smislu te riječi. Sindikalna prava su veoma ograničena. Strukturalno, orijentacija na izvoz i usko unutarnje tržište izaziva mogućnu krizu, a srednja klasa još je veoma uska izuzimajući nekoliko zemalja. Pa ipak, te ekonomije su čitave i uprkos brojnih kontradiktornosti bilježe i dalje uprkos krizi zavidan stepen rasta.

Konačno, jedna osobita sila proteže se od uralskih padina zapadno do srca srednjeeuropskog svijeta, a istočno do Aleutskog otočja na samim vratima sjevernoameričkog svijeta.Ta sila je i europska i azijska istodobno. Ta sila je Rusija.

Ako ne shvatimo njen azijski dio samo kao zemljopis , već i kao europsko kulturno i političko područje, možemo reći da Rusija nije Euroazijska sila, već europska zemlja sve od poljske granice do otoka Sahalina.

To je čini sudionikom kako europskih tendenci, tako podjednako  i potencijalno moćnim faktorom na samom kraju Dalekog Istoka. Treba li reći da je Vladivostok grad budućnosti? Golemi resursi dovode Rusiju na toplo Ohotsko more u samo srce budućnosti istočnog svijeta. Samo Čukotski poluotok velik je gotovo kao sva Zapadna Europa!

Ali ruske mogućnosti još su znatno uvećane ako se uoči da njene duge južne granice teku paralelno sa centralnim stožerom Indijskog oceana, ne previše daleko od njegovih toplih voda.

  Može li se govoriti o strategijskom premiještaju globalne ekonomske moći na istok i jug Azije? U mnogim aspektima , odgovor je - da! Ipak treba naglasiti da se tu ne radi o padu Europe ili čak o njenom devastiranju. Daleko od toga; radi se zapravo o podizanju Azije. Ako pogledamo samu Europu nesumnjivo je da preko Rusije i sve do Tihog oceana prisustvujemo rađanju megaekonomskog konglomerata nemjerljivih mogućnosti.

  Razumljivo, kako bude rasla moć ove ogromne zone ni sam Tihi ocean neće moći da bude zabran samo jedne sile. Ta ogromna masa vode koja razdvaja obje Amerike od Euroazijske ploče i stupa se sa Indijskim oceanom postaje centralno čvorište budućih izmijenjenih odnosa geopolitičke prirode na planetarnom nivou. Premda značaj Atlantika i dalje nije mali; čini se da se težište događaja nepovratno promijenilo.

Posljednjih sedam decenija Tihi ocean bio je ekskluzivni američki zabran. Jedina ozbiljnija sila osim SAD nakratko je bio Japan, ali Carstvo izlazećeg sunca nije imalo ni prostornih, ni sirovinskih, ni industrijskih i vojnih potencijala da duže održi supremaciju. Već 1942. godine,  bilo je izvjesno da će europske kolonijalne sile na Istoku , prije svega Britanija, izgubiti nepovratno bilo kakovu ozbiljniju kontrolu tog ogromnog prostora.

  SAD su istodobno imale potpunu dominaciju i na Antlantiku. Povijest je pokazala kako je vlast nad morima značila u krajnjoj liniji i vlast nad kopnima. Pomorske su sile postale i kolonijalne sile, grabeći veliku moć nad svjetskim energetskim i ostalim resursima. Flote su osiguravale povoljne i povlašćene ugovore o kupovini robe i jevtinom izvozu resursa iz koloniziranih zemalja. SAD su imale izlaz na dva oceana i na istoku i na zapadu. Pomorska moć u moderno doba bila je istodobno i zračna nadmoć. Taj monopol decenijama je omogućavao nadmoć Amerike i u Europi i na Dalekom Istoku. Gotovo sva debela mora bila su američka jezera. Pa, ipak još 1944g. zapadni analitičari su uočili da desant na Normandiju ne bi bio moguć da je Njemačka za leđima imala pobjedu na Istoku ili bar dovoljno osakaćen Sovjetski Savez uz mogućni mirovni ugovor.

Samim prebacivanjem bar sto divizija na Atlantski bedem Rajh bi sigurno odbacio invaziju piše Čester Vilmot u svojoj knjizi ,,Bitka za Europu", uprkos ograničenoj dubini bojišta i potpunoj nadmoći Zapada i na vodi i u zraku. Dogma o osiguranoj nadmoći, samo ako imate navedenu kontrolu vremenom je mogla biti dovedena u pitanje. Suština dileme je bila da li je mogućno primijeniti doktrinu na mnogo veću dubinu, a kamoli na takovu dubinu koja se proteže od Altantika do Tihog oceana. Ako bi ta dubina predstavljala strategijsku političku i ekonomsku cjelinu i dobro povezana komunikacijama, energetski i sirovinski neovisna, ta bi centralna kontinentalna sila bila nepobjediva. Štaviše, baš ta dubina i rastuća ekonomska moć, polako bi dovodila epikontinentalnu silu u položaj da preuzme i samu pomorsku nadmoć.

  Može li se na taj način ograničiti u značajnoj mjeri nadmoć SAD? Nisu li već počeli procesi, još ne tako vidljivi publici, ali sve vidljiviji analitičarima, koji upućuju na takovu izvjesnost?

Pritom, ne radi se o tome da se Amerika marginalizira i skrajne. Američki faktor jednostavno je suviše značajan da bi to bilo mogućno ili čak poželjno. U budućnosti, suradnja Amerike i epikontinentalne sile, ma kako se ona zvala svakako će biti od odlučujućeg značaja za svijet ne tako daleke budućnosti.

Ono čemu svakako treba stati na put je skandalozna politika  FED društva, sa svojom bolesnom vizijom svijeta suvremenog robovlasništva, gdje će manjina finansijskih oligarha održavati svoju moć upravo tako što će svijet biti beznadežno barbariziran jer tamo kamo je novac tu je i moć. U toj nastranoj viziji općeg beznađa i bijede lako je otuđenoj moći vladati nad mnoštvom čija će smisao življenja biti nešto loše hrane, malo potkulture, novog divljaštva i rane smrti. Amerika će morati da se izbori građanskim pokretom, ne manjim od Revolucije u XVIII stoljeću, za povratak svojoj duši i svom slobodarstvu, svojoj rasi hrabrih pionira i tradicijama poduzetnog graditeljstva. Ona će iz svoje dubine protestirati protiv fašizma Protokola i njegovih pokušaja da umori Ameriku do neprepoznatljivosti.

  Govorimo o triježnjenju. Tisuću i pol godina, a možda i više svijet se kasapi u ime luđačkog sna o apsolutnoj vladavini manjine u obliku zločinačke financijske oligarhije u bankarskom društvu u Londonu i podružnici u Njujorku. Mnogo je tragedije nezamislivih razmjera ophrvalo pisanu povijest. Sada smo svjesni da tu uopće nije bilo nikakove slučajnosti. Svijest o opasnosti tako kriminalno organiziranoj prvi je znak nade i pronalazak puta.

  Da li se ozbiljnije možemo nadati kako će se klatno pomjeriti i suziti mogućnosti Protokola? Svakako da možemo. Europa će morati u novu Rekonkvistu.

Nema nikoga tko će to učiniti umjesto nje same. Razumije se , Europa u širem smislu, ona od Atlantika do Sahalina, Aleuta i Kurilskog otočja. Nove i stare ekonomije sa obala Tihog oceana u savezu sa Sjevernim svijetom vremenom će učiniti da ocean ne samo ne bude američko jezero, već da ubuduće ne bude ničije jezero, a da bezmjerne vode budu spojnica suradnje i prosperiteta.

  Svjedoci smo da je svijet danas na prekretnici. Zavjesa je dignuta i svjedoci smo goleme drame. U toj drami bore se dobro i zlo. Zlo je poodavno izvrsno organizirano. Njegova pokretačka snaga, izvor njegove energije je novac i vaskolika opačina. Sve što može biti gnusno i protiv osnovnih zakona života i kosmičke mehanike u opticaju je. Zlo je krenulo u  odlučan boj. Zgusnulo je navodnu povijest u obliku manifesta zla, zla koje srećemo svakodnevno u svim oblicima. Zlo nas ne ostavlja ni na trenutak u miru. Pa ipak baš zbog toga što se zlo više ne skriva, što je očiglednije i borba protiv njega sve je očiglednije nužna. Zovimo to Armagedonom. Samo znamo da ta borba može samo biti borba ujedinjenih slobodnih ljudi. Armagedon nije nebeska fikcija već smo to mi sami, naše živo tkivo i naše čežnje za ljudskim svijetom.

  Bankari, Šajloci, FED-ovi, lažni intelektualci, petokolonaši i svi oni koji misle da je mogućno živjeti isključivo u nečovječnosti, čuće ponovo one dvije riječi iz Španskog građanskog rata: No pasaran!