Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Rusija

 

Rusija

 

EKSKLUZIVNO: U ukrajinskom gradu Slavjansk, koji se nalazi na istoku zemlje, prolila se krv.

 

 

Sloboda pod nadzorom hunte

 

 

Nakon dolaska direktora CIA Džona Brenana, u Kijev 12-13. aprila, privremeni predsednik Ukrajine Aleksandar Turèinov naredio je vojnu operaciju usmerenu na gušenje protesta na jugoistoku zemlje. U meðuvremenu, lideri SAD i Evrope, a za njima i Ukrajine, u „neoèekivanom" talasu narodnog nezadovoljstva, kao i obièno, vide „ruku Moskve". Zapadni mediji puni su saopštenja o ruskim špijunima, najamnicima i turistima koji za „500 dolara dnevno" dolaze na mitinge, zauzimaju administrativne zgrade i izazivaju provokacije. Na ovaj naèin, u glavama Evropljana, Amerikanaca i Ukrajinaca, stvara se slika o zlom i pokvarenom agresoru - Rusiji. Šta se u stvari dogaða u Harkovu, Donjecku, Lugansku, Nikolajevu, Odesi i drugim gradovima na istoku i jugu Ukrajine? Šta je zapravo dovelo do tragedije? Ko je kriv i može li se zaustaviti nasilje? O tome piše naš dopisnik iz Moskve Viktor Hlistun

 

 

Viktor Hlistun

 

 

Poslednji trofej

 

 

Ako govorimo o geopolitièkoj igri koja se povela izmeðu SAD i Rusije na teritoriji Ukrajine, i golim okom se vidi da je prvo poluvreme (Krim) Amerika izgubila. Crno more neæe videti prekookeanske jastrebove i njihove vojne baze na „nepotopivim nosaèima aviona", verovatno dok je Rusija živa. Poen u drugom poluvremenu za SAD mogla bi da postane ukrajinska mreža gasovoda, koja je jedna od najveæih na svetu. Ali, ni to neæe mnogo nauditi Rusiji. „Gasni napad" je ugušen. Gas iz teènih škriljaca iz Amerike kojim menadžer Barak Obama stalno pokušava da „nahrani" Evropu, nikome ne odgovara. Ovaj gas je mnogo skuplji od sibirskog, a i nema èime da se prebaci preko okeana. Ako Evropa, pod pritiskom SAD, u perspektivi i smanji nabavku sibirskog gasa, Rusija æe poèeti da ga isporuèuje Aziji i Kini. Ako ima gasa, odnosno robe, biæe i kupaca. A u Rusiji je mnogo gasa. Nedavno je na Jamalu poèela izgradnja preduzeæa za preradu prirodnog gasa iz novih nalazišta. Gradi se i morska luka, a u meðuvremenu, veæ su izgraðeni specijalni  brodovi za prevoz gasa u Kinu, preko Severnog ledenog mora. Tako da, ako SAD i dobije drugo poluvreme u Ukrajini, to æe biti kratko i slabo.

Treæe poluvreme igra se na jugoistoku Ukrajine. Izbgubiti u ovom delu igre, znaèi izgubiti moænu ukrajinsku polugu za pritisak na Rusiju. Ovaj region je, po evropskim shvatanjima teritorije, ogroman. Obuhvata osam oblasti - Harkovsku, Donjecku, Lugansku, Dnjepropetrovsku, Zaporošku, Hersonsku, Nikolajevsku i Odesku, koje zauzimaju polovinu teritorije Ukrajine. A glavno je što se ovaj region prostire direktno ispod stomaka Rusije i Belorusije. Rasporeðivanje raketa NATO-a (èitaj SAD) - to je ono o èemu mašta Pentagon. A šta znaèe za vojni pritisak na Rusiju dve morske luke, u Odesi i Nikolajevu?! Iako æe se u krimskim lukama nalaziti ruski brodovi, Odesa i Nikolajev postaæe jaki aduti u rukama NATO-a. Samo zamislite kakve se perspektive pritiska, ne samo na Rusiju, nego i na celu Evropu, otvaraju pred SAD, ako se utvrde na jugoistoku Ukrajine.

Dodajte tome likvidiranje mnogih fabrika i preduzeæa u regionu koji sada proizvode za ruska preduzeæa hiljade i hiljade proizvoda. Ovde se nalaze preduzeæa vojne industrije, industrije uglja, metalurgije, hemijske industrije, raketno-kosmièke industrije, avio industrije, brodogradnje i remonta brodova, naftne industrije... Ne treba sumnjati u to da æe veæina ovih preduzeæa, koja rade za Rusiju - prestati sa radom. Prvo, ta proizvodnja nije potrebna Zapadu, a drugo, to je još jedan povod da se oslabi Rusija. Ni Evropa, ni SAD, takvu šansu neæe ispustiti. Nastradaæe ukrajinski radnici, ali na to niko od „osvajaèa" ne obraæa pažnju.

 

 

Uplaši i komanduj

 

 

Opekavši se na Krimu, SAD je rešila da ne rizikuje na jugoistoku Ukrajine. Amerièki stratezi nisu želeli da ulože dodatna sredstva i razrade nove oblike i metode „obrade" proruskog stanovništva. Ili su se ulenjili. Ukratko, krenuli su utabanim putem: prvo da uplaše ljude, a zatim da rade sa njima sve što požele. Napokon, Amerikancima nije potrebna samo Ukrajina, veæ teritorija, naseljena pokornim stanovništvom koje æe bez razmišljanja ispunjavati bilo koju direktivu, i uz to silno mrzeti Rusiju, smatrati je svojim prirodnim neprijateljem. Ništa novo. Svi vladari, kako u Americi, tako i u Evropi, koji su hteli da bace na kolena, porobe ili oslabe Rusiju, shvatali su i shvataju: to je nemoguæe uèiniti ako Ukrajinci i Rusi ostanu braæa po krvi i ako se budu voleli. Zato ih obavezno treba posvaðati, a najbolje je od njih napraviti neprijatelje. Treba priznati da su 23 godine posle raspada SSSR-a, Evropljani i Amerikanci ponešto i uspeli da urade na tom planu. Na zapadu Ukrajine, a delimièno i u centralnim delovima zemlje, postalo je moderno mrzeti Rusiju i Ruse. Sada je red na jug i istok. Zastrašivanje je organizovano u dva pravca. Amerika i EU su odluèili da „bace na kolena" Rusiju, jer su u njoj videli izvor zla i glavnog inspiratora narodnih protesta. Marionetskoj privremenoj vladi Ukrajine poruèili su da se razraèunaju sa protestantima u gradovima i selima na jugu i istoku zemlje. U poèetku, sve je krenulo glatko. Tako je bar izgledalo politièarima sa druge strane okeana. Evropske zemlje su požurile da se dodvore preokookeanskom èudovištu i uvele su sankcije protiv Rusije.

Mnogo buke ni oko èega, tako bi se mogli opisati efekti sankcija na Rusiju. Amerikanci, Francuzi i sve èlanice NATO poèele su da pokazuju mišiæe (drukèije se to ne može opisati) na talasima Crnog mora - ušli su sa pet velikih vojnih brodova. Meðu njima bio je i razaraè Donald Kuk, naoružan tomahavk raketama. NATO je najavio jaèanje vojnog prisustva u regionu, Barak Obama (otmeni menadžer, taènije torbar) predložio je Evropljanima da otvore novèanike i daju više sredstava za NATO. Zašto? Zato što æe Rusi da napadnu Ukrajinu i možda da krenu i dalje u osvajanje... Ali, Rusija se nije uplašila i pravila se da to nije ni primetila.

Posebno bih napomenuo da su se stvari o kojima pišem dogaðali i dogaðaju na fonu obeæanja Zapada i SAD o pomoæi kijevskim vlastima za izvlaèenje zemlje iz duboke ekonomske krize. Uzgred, u ovim obeæanjima, primer daje Amerika. Iskreno govoreæi, veæ je dosadilo slušati kako æe Amerika garantovati Ukrajini za kredit od milijardu dolara. Amerika daje garancije, a ne novac. Ali, niko ne žuri da da kredit Ukrajini i tih milijardu dolara, èak i sa takvim garancijama. Meðunarodni monetarni fond (MMF) takoðe ne žuri sa pomoæi. I samo Rusija nastavlja (neverovatna dobrota!) da pomaže. Tako je prošle godine samo za gas, Ukrajina ostala dužna ruskom Gazpromu više od dve milijarde dolara. Da dodam i to da je nedavno direktorka MMF-a Kristin Lagard izajvila da je ukrajinsku ekonomiju spasla i spašava - Rusija.

 

Poznati stil

 

U drugom pravcu delovanja, zastrašivanje stanovništva, prepoznaje se poznati stil - amerièki. Stvar nije samo u tome što su SAD dovele najamnike i instruktore, isto kao u Gruziji uoèi njenog napada na Južnu Osetiju. Kandidat za predsednika Ukrajine deputat Vrhovne rade Oleg Carev, saopštio je da je za specijalne agente SAD ostavljen ceo sprat zgrade Službe bezbednosti Ukrajine u Kijevu. Tu je, po reèima Careva, ulaz ukrajinskim oficirima - zabranjen. Posmatraèi su izbrojali 300 najamnika amerièke vojne strukture, poput ozloglašenih jedinica Blackwater - Crna voda. Èim su na jugoisotku poèeli mitinzi, tamo su poslati najamnici „Crne vode". Na „istoèni front" za zastrašivanje su poslati i banderovci iz odreda nacistièkog, tzv. Desnog sektora Dmitrija Jaroša. Glavni nacista je objavio da æe se kandidovati za predsednika Ukrajine na izborima koji æe održati 25. maja.

Poèetkom marta, posle proglašenja referenduma na Krimu, uèestali su pogromi u gradovima na jugoistoku. Uveèe, 14. marta, u Harkovu, na Rimarskoj ulici, ubijeno je dvoje i ranjeno petoro ljudi koji su protestovali protiv politike kijevskih vlasti. Policija je zadržala u pritvoru oko 40 boraca Desnog sektora, koji su ovde došli iz zapadnih delova Ukrajine. Nakon pet sati zadržavanja u pritvoru, a meðu njima su bili ubica ili ubice, oni su pušteni na slobodu. U isto vreme, u Donjecku, došlo je do obraèuna izmeðu pristalica i protivnika kijevskih vlasti u kojima je poginuo jedan graðanin, a nekoliko ih je ranjeno...

Istovremeno sa surovim razbijanjem mirnih demonstracija, sprovoðena je i èistka velikih razmera: Služba bezbednosti Ukrajine hvatala je lidere protestnih akcija, aktiviste, ljude nelojalne vlastima i odvodila ih u istražni centar u Kijevu. Talas hapšenja proširio se po celom jugoistoku.

Istražni centri u Kijevu brzo su popunjeni i poèeli su da ih šalju u Poltavu. Službu bezbednosti Ukrajine narod je poèeo da zove „službom banderizacije", prema prezimenu naciste Bandere. Novoj kijevskoj vlasti odlièno je poèeo da pristaje nadimak „hunta".

Aktivisti su tretirani profesionalno, uz pomoæ svih tehnoloških dostignuæa. Tako su agenti „službe banderizacije" ili èlanovi pokreta Desni sektor (Služba bezbednosti radi sa njima rame uz rame), pod maskom novinara, videokamerama snimali lica aktivista na mitinzima. Meðu protestante su ubrojani ne samo oni koji su mitingovali, nego i svi oni koji reèima ili delom pokazuju svoju lojalnost protestantma i nezadovoljstvo privremenom huntom. Skoro svi lideri koje su protestanti izabrali da vode pregovore sa vlastima, i tzv. narodni gubernatori, brzo su završili iza rešetaka. Sudbina nekih od njih do sada nije poznata. Jasno je da tokom hapšenja i ispitivanja i pretraga, nije poštovan nikakav zakon. U Odesi, na primer, na Kulikovom polju, održan je miting. Meðu demonstrantima je bio i nastojnik hrana Svete Tatjane, Oleg Mokrjak. To je bilo dovoljno da ga Služba bezbednosti uhapsi. Sveštenstvo Odeske eparhije pravoslavne crkve, bilo je prinuðeno da se pismom obrati predsedniku Vrhovne rade Ukrajine i vršiocu dužnosti predsednika države Aleksandru Turèinovu. Imamo to pismo. U njemu piše:

„Otac Oleg optužen je za zloèin po èlanu 1, stav 110 i èlanu 2, stav 110 Kaznenog zakona Ukrajine - delovanje protiv nacionalne bezbednosti Ukrajine. Istragu je izvršio islednik iz Kijeva, u èijoj pratnji su bili specijalci iz odreda Alfa, Službe bezbednosti Ukrajine, njih šestorica naoružani automatima. Istraga je obuhvatila i dva graðanina Ukrajine, jednog iz grada Èerkasi i drugog iz Volinske oblasti (zapadni region Ukrajine), koji su stigli zajedno sa uhapšenima. Delovanje Službe bezbednosti protiv stanovnika jugoistoka Ukrajine oèigledno ukazuje na to da specijalne službe ne veruju u podršku svojih saradnika u lokalu, veæ dovode i svedoke i islednike iz daleka. Slanje do zuba naoružanih specijalaca da pretraže dom nenaoružanog i bespomoænog sveštenika podseæa na naèin na koji su fariseji uhapsili Gospoda našeg Isusa Hrista."

Sveštenici dalje pišu o tome da je „Oleg Mokrjak uèestvovao na mitingu na Kulikovom polju, ali da nije govorio na tribini, niti isticao apele i proklamacije, veæ samo ispunjavao svoju pastirsku dužnost". U zakljuèku pisma stoji: „Jezikom pretnji, zastrašivanja, ultimatuma, provokacija, politièkih rasprava, progona onih koji drugaèije misle, nemoguæe je ujediniti Ukrajinu! Mi ne želimo da narodni nemiri dobiju masovni karakter i naruše mir naše višenacionalne i multikulturne države."

A sekretar Odeske eparhije, protojerej Andrej Novikov pobegao je od kriviènog gonjenja u Moskvu. Pre toga, oca Andreja su „zvali na razgovor" u Službu bezbednosti Ukrajine, kod istog islednika koji je sprovodio istragu protiv oca Olega. Razlog - telefonski razgovori sa jednim aktivistom-protestantom. Sveštenik je isprièao: „To je za mene bio kljuèni trenutak. Koliko znam, zakon zabranjuje prisluškivanje telefonskih razgovora, odnosno èovek ne može biti krivièno gonjen zbog toga sa kim je i o èemu razgovarao. Apsolutno bezakonje. Odluèio sam da ne èekam da mi se desi ono što se dogodilo ocu Olegu, i tokom noæi sam odleteo u Moskvu." Otac Andrej je saopštio da su u Odesi ostali njegova majka, supruga i æerka. Kada je stigao u Moskvu, video je na mobilnom telefonu da je oko ponoæi imao propušten poziv sa nepoznatog telefona. „Pretpostavljam da su dolazili u moju kuæu da me traže, ali me nisu našli. Tipiène staljinistièke metode, noæna hapšenja itd.", izjavio je sveštenik.

 

 

Ko je heroj, a ko razbojnik

 

 

Istovremeno sa hapšenjima, Kijev je smenio lokalne rukovodioce i postavio svoje ljude. Èlanovi Desnog sektora primoravali su gradonaèelnike, direktore javnih preduzeæa, škola, tužioce, sudije, policijske oficire itd. da pišu ostavke. To je divljaèki izgledalo. Mladim razbojnicima (17-20 godina) veoma se dopalo, na primer, da narede starijim, èesto zaslužnim ljudima (posebnu mržnju kod njih su izazivali veterani Otadžbinskog rata) da kleèeæi mole za oproštaj. Za šta? To ni sam Bog ne zna. Bez obzira na to, neredima je nazivana narodna revolucija, a borci Desnog sektora su nazivani herojima Majdana.

Više od mesec dana u gradovima na jugoistoku, ljudi (uzgred, posle posla, u slobodno vreme, za razliku od boraca Desnog sektora koji „ratuju" u Kijevu, na Majdanu, od novembra prošle godine) su izlazili na mirne proteste. Tražili su, na primer, veæu samostalnost za regione, uèestvovanje u izboru lokalnih rukovodilaca. Istaknuta je molba da ruski jezik bude drugi jezik u regionu, jer su nove vlasti veæ pripremile i spremaju se da donesu zakon o njegovoj zabrani. Ljudi su bili nezadovoljni zbog toga što za sve to vreme nijedan politièar, nijedan predstavnik novih vlasti, nijedan lider bilo koje partije ili deputat Vrhovne rade, NIKO nije došao, nije nastupio pred graðanima koji su mirno protestovali. Zato su protestante poèeli da nazivaju separatistima, izdajnicima, razbojnicima. A protiv njih su se i borili heroji revolucije i Majdana. U aprilu je broj privedenih i uhapšenih aktivista prešao 300. Krivièna dela su im „kuvali" kao „piroške". Sa ekrana ukrajinskih televizija (emitovanje svih ruskih kanala su zabranili, a one koji su se ipak usudili da gledaju ruske kanale, žestoko su kaznili) otvoreno su lagali da se na mitinzima okupljaju male grupe separatista i bandita, kojima je mesto u zatvoru. I politièari su se ukljuèili u „pljuvanje". Sakupio sam nekoliko izjava poznatih ukrajinskih politièara. Prenosim ih DOSLOVNO.

Deputat Vrhovne rade Ukrajine iz partije Sloboda, Irina Farion, u prošlosti aktivna komsomolka, rukovodilac kružoka za opštu lingvistiku i marksistièko-lenjinistièku estetiku, èlan Kluba meðunarodnog prijateljstva, na zasedanju parlamenta je rekla: „U Vrhovnoj radi je narušen status ukrajinskog jezika. Svima onima koji govore ruski treba reæi da govore jezikom nikogoviæa, jezikom okupatora. Nikogoviæe treba poslati što dalje, a na okupatore pucati. Tada æe se kod nas uspostaviti red na polju jezika."

Biznismen Boris Filatov, zamenik novog gubernatora Dnjepropetrovske oblasti, oligarha Igora Kolomojskog, predložio je svoj recept za „umirivanje" pobunjenih graðana na jugoistoku Ukrajine i objavio ga na fejsbuku: „Nikakav desant sa Majdana. Nikakve ekstremistièke izjave. Ðubretu (ološu, šljamu) treba davati obeæanja, garancije, ustupke koje traže. A potom ih sve obesiti."

Kandidat za predsednika, lider partije Batkivšæina, bivša premijerka Ukrajine, Julija Timošenko, u telefonskom razgovoru sa bivšim zamenikom sekretara Saveta nacionalne bezbednosti i odbrane Nestorom Šufrièem, dala je nekoliko „ekstravagantnih" izjava: „Ja sam spremna da uzmem automat i pucam tom glupanu (misli se na Putina) u èelo." „Generalno... treba uzeti oružje i uæutkati te ðavolske ništarije (oko 10 miliona Rusa na jugoistoku). Na njih treba pucati iz nuklearnog naoružanja..."

Ako ste pažljivo èitali uoèili ste koliko je tu mržnje prema ljudima. I ti politièari ne smatraju sebe nacionalistima, banderovcima, kao na primer, takoðe nacista, Jaroš i njegovi borci.

Zastrašivanja nisu imala efekte koje su oèekivale kijevske vlasti i njihovi amerièki i evropski pokrovitelji. Graðani se nisu povukli i sakrili u svoje stanove. Narod je odjednom shvatio da je obmanut. Revolucija uopšte nije narodna, i èak nije ni revolucija, veæ obièan oružani prevrat, koji su organizovali i platili Zapad, SAD i lokalni oligarsi. U stvari, u februaru je u Kijevu, zahvaljujuæi nacistima i radikalima, klan bogataša predvoðenih predsednikom Janukovièem, smenjen klanom druge grupe oligarha. Jedne oligarhe smenili su drugi. Na istoku zemlje to je odmah primeæeno. Tako su u Dnjepropetrovsk, Donjeck, nove vlasti poslale oligarhe - Kolomojskog, Tarutu...

 

 

Po scenariju Majdana

 

 

Demonstranti na istoku Ukrajine su se umorili od toga da mole novouspostavljenu vlast da obrati pažnju na njihove probleme. Strpljenje naroda eksplodiralo je 6. aprila u oblasnom gradu Lugansku, kada su pristalice federalizacije Ukrajine na juriš zauzeli sedište Službe bezbednosti Ukrajine i zatražili oslobaðanje svog voðe - narodnog gubernatora Aleksandra Haritonova i nekoliko aktivista koji su ranije uhapšeni. Uhapšeni su brzo bili osloboðeni, ali zgradu koju su zauzeli, demonstranti nisu napustili. U centru Luganska se na mitingu okupilo mnogo naroda. Tu je odluèeno da se oformi koordinacioni komitet protesta. I to prema revolucionarnim zakonima. U zgradi Službe bezbednosti Ukrajine otkrivena je soba sa oružjem koje je tamo ostalo još iz vremena KGB-a. Oružje je takoðe ostalo u zgradi koju su zauzeli ruski protestanti.

Otvoreno govoreæi, pristalice federalizacije su od tog trenutka usvojile iskustvo organizacije protesta na kijevskom Majdanu. I tamo su vlasti poèele da slušaju zahteve Kijevljana koji su mirno protestovali tek pošto su borci (u poèetku su sebe nazivali samoodbranom Majdana) poèeli da zauzimaju administrativna sedišta - dom sindikata, rezidenciju predsednika...Istina, za razliku od majdanskih boraca koji su odmah obznanili da su nacionalisti i da žele da stvore Ukrajinu kao zemlju samo jedne nacije - ukrajinske, demonstranti iz Luganska samo traže da se raspiše referendum o federalizaciji države. Oružje koje su pronašli u zgradi Službe državne bezbednosti, pristalice federalizima su ostavile za zaštitu mirnih graðana, svojih zemljaka, koji su od tog dana dolazili na centralni trg Luganska i dežurali tamo dan i noæ. Sve do sada, èuvaju ih odredi saoodbrane.

Zauzimanje zgrada administracije i snaga bezbednosti i postavljanje oko njih barikada, pristalice federalizma nisu poèele samo u Lugansku. U Donjecku su istog tog 6. aprila protestanti zauzeli zgradu oblasne državne administracije. Tamo su uèesnici mitinga na trgu Lenjina simbolièno zapalili „fašizam", olièen u strašilu sa likom Stepana Bandere. Uèesnici takoðe šire izjavu u kojoj se govori o njihovom pravu da zatraže pomoæ, ne samo Rusije, veæ i Kine, u sluèaju pogoršanja situacije.

A situacija je bivala sve napetija. Protesti su se širili i dobijali sve više preteæi karakter. U gradovima šahtjorskog kraja - Donjeckoj oblasti - do 15. aprila vlast je prešla u ruke pristalica federalizacije u 10 gradova: Gorlovka, Slavjansk, Mariupolj, Jenakijevo (rodno mesto predsednika Janukovièa), Kramatorsk i dr. U Donjecku je bila raspuštena lokalna vlast. Privremeni savet proglasio je Donjecku narodnu republiku. Samostalnu republiku oformili su i u Luganskoj oblasti.

Kijev je najavio antiteroristièku operaciju, a izaslanici iz Kijeva, Julija Timošenko,  privremeni premijer Arsenij Jacenjuk, nedavno postavljeni gubernator Donjecke oblasti, oligarh Sergej Taruta i nekoliko kandidata za predsednika Ukrajine, uputili su se na jugoistok. Niko od njih nije razgovarao sa narodom na trgovima. Uplašili su se. Jacenjuk se, na primer, vratio u Kijev i pokušao da sa narodom na jugoistoku razgovara putem direktnog tv linka, ali mu nije uspelo. Timošenko je pozvala na nasilno rešenje problema terorizma i separatizma.

Taruta je doslovno izjavio: „Rešenje o antiteroristièkim operacijama usmereno je ka zaštiti mira i poretka u našoj zemlji, koje trenutno kod nas cinièno i hladnokrvno ugrožavaju naoružani, agresivni fanatici. Oni su teroristi i mi im neæemo dozvoliti da vladaju u našoj zemlji."

Istovremeno, na stranu pobunjenika poèeli su da prelaze pripadnici ukrajinske policije i vojske. U Slavjansku su, 14. aprila, specijalne jedinice Službe državne bezbednosti pokušale da napadnu pristalice federalizacije, ali ih je doèekao otpor. Jedan oficir Službe je poginuo, a gubitke su pretrpeli i borci samoodbrane grada. Prolivena je prva krv. Privremeni predsednik Aleksandar Turèinov je 15. aprila treæi put (ovaj put konaèno) objavio da æe biti preduzete specijalne vojne operacije uz korišæenje avijacije, borbene tehnike i artiljerije. On je, takoðe, pozvao sve Ukrajince koji „žele da pokažu herojstvo u borbi za jedinstvo zemlje" da se upute na jugoistok. Prema pobunjenim gradovima prebaèeno je toliko tehnike, kao da se Ukrajina sprema za rat sa Rusijom.

Nacista Dmitrij Jaroš objavio je mobilizaciju Desnog sektora. Odredi Desnog sektora uputili su se na „istoèni front". A u Slavjansku, gde se pretpostavlja da æe biti izvršen prvi udar po „pobunjenicima", èlanovi samoodbrane zauzimaju pozicije. Na ulicama ljudi prave barikade. Žitelji ne odlaze sa centralnog trga i nadaju se da niko neæe pucati po njima.

 

 

Još nije rat, ali nije ni mir

 

 

Pripadnici militantnih grupa koji se bore na strani privremene vlade, taènije reèeno hunte, ostvarili su prvi uspeh: zauzeli su vojni aerodrom blizu grada Kramatorsk i 20km od Slavjanska. Po nekim podacima, ima ranjenih i poginulih. Ali, nisu uspeli da razbiju „gnezdo" pristalica federalizma, Slavjansk. Graðani Kramatorska, žene, starci i deca, opkolili su aerodrom i ne puštaju ove borce da izaðu. Istièem: reè je o èlanovima militantnih grupa, a ne o pripadnicima vojske. Vojne jedinice, iako su stigle u pobunjene krajeve, trude se da ne uèestvuju u akcijama protiv mirnog stanovništva. Nalozi iz Kijeva o otvaranju vatre na stanovništvo se ne poštuju. Hunta je to shvatila i odmah na „istoèni front" poslala ekstremiste iz Desnog sektora i tek formirane Nacionalne garde. U gradovima u kojima su vlast u svoje ruke uzele pristalice federalizma, uèestale su provokacije. U naseljenim mestima na ukrajinskoj teritoriji koja se nalaze blizu granice sa Rusijom odjednom su se pojavili „zeleni ljudi" - ljudi prerušeni u ruske vojske: specijalne službe Ukrajine uz pomoæ amerièkih saradnika, uporno pokušavaju da dokažu da je nemire na jugoistoku organizovala Rusija. Lokalno stanovništvo lovi provokatore i odvodi u policiju.

Privremeni predsednik Turèinov konaèno je postavio èoveka koji æe biti odgovoran za sprovoðenje specijalnih operacija. To je general Službe bezbednosti Ukrajine, šezdesetèetvorogodišnji Vasilij Krutov. Evo njegovog prvog saopštenja: svi koji daju otpor biæe uništeni. Krutov je sam pokušao da „uvede red" i prišao je graðanima, koji su okružili borce na aerodromu kod Kramatorska. Ali, do razgovora nije došlo, žene zamalo nisu prebile generala, kojeg je spaslo lièno obezbeðenje. Otpor se nastavlja.

 

 

 

podeli ovaj èlanak:

Natrag
Na vrh strane