Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Tabloid istražuje

Kako režim u Srbiji u saradnji sa Evropskom unijom, radi na ukidanju trgovinskih odnosa sa Rusijom?

Bićemo sluge, a ne gospodari

Uvoznički (kriminalni) lobi i takozvana politička elita u Srbiji, u sprezi sa administracijom Evropske unije, već duži niz godina opstruišu sporazum o bescarinskom izvozu u Rusiju. Na taj način, sistematski uništavaju domaću proizvodnju, i ruše poslednje tragove ekonomskih sloboda i državnog suvereniteta. Ova subverzivna "osovina", već godinama bezuspešno radi na sprečavanju dolaska ruskih investicija i kompanija u Srbiju, a sada sprovodi i plan prema kome bi korist od izvoza u Rusiju trebalo da pripadne strancima...

Vuk Stanić

Režim slobodne trgovine Srbije sa Ruskom federacijom uspostavljen je još 28. avgusta 2000. godine. Od tada do danas, Srbija je malo toga ponudila ruskom tržištu, u odnosu na ono šta njoj nudi velika i moćna Rusija.

Veliki deo izvoza u Rusiju čine poljoprivredni proizvodi, a kad 2017. godine na snagu stupi Sporazum o pridruživanju sa Evropskom unijom, na osnovu koga će strani državljani moći da kupuju poljoprivrednu zemlju, veći deo poljoprivrednog izvoza u Rusiju kontrolisaće stranci...Svi ovdašnji vlastodršci u poslednjih četrnaest godina, podržani od strane ciničnog, pljačkaškog i samoživog mehanizma iz Brisela, snažno su radili na pretvaranju Srbije u najjadniju koloniju savremene Evrope.

Takozvani Sporazum o pridruživanju koji je i glavna smetnja odnosima sa Rusijom, potpisao je bivši ministar Božidar Đelić, u Luksemburgu 28. aprila 2008. godine. U vreme potpisivanja sporazuma u Srbiji je na vlasti bila tehnička Vlada koja nikada nije raspravljala o tom sporazumu, niti su članovi Vlade ikada dobili kopiju sporazuma!

Proces pridruživanja Evropskoj uniji, za srpske sadašnje vlastodršce, postao je neka vrsta religije. Svi, počev od predsednika Vlade Aleksandra Vučića, preko opozicionih lidera "male" Demokratske stranke i Nove Demokratske stranke, Borisa Tadića, klanjaju se toj ideji kao božanstvu koje će nas spasiti od svih zala. U realnosti, proces pridruživanja Evropskoj uniji znači udaljavanje od Ruske federacije i koliziju sa povoljnim ekonomskim sporazumima koje smo potpisali sa Rusijom.

Evropska unija hoće raskidanje sporazuma sa Rusijom

Politički klanovi koji vode Srbiju pod patronatom Zapada, godinama nisu dozvoljavale da ruske banke započnu poslovanje u Srbiji. Bivši guverner Radovan Jelašić konstantno je predlagao izmene zakona u bankarstvu tako da se njihov dolazak onemogući, a Skupštinska većina ih je uvek prihvatala iz početka. Tek kada je srpskom bankarskom sektoru zapretio potpuni kolaps, jer je više stranih banaka i nekoliko domaćih postalo nelikvidno, Jelašić je iznenada dozvolio Zber banci i Moskovskoj banci da dođu u Srbiju.

Ovde treba napomennuti da je EU preko Mlađana Dinkića i Jelašića u Srbiji kreirala bankarski sektor, tako da čitavu deceniju nije odobren nijedan kredit za pokretanje i obnovu proizvodnje. Strane banke koje je Dinkić doveo u Srbiju preuzelu su deo kolača deviznih doznaka srpske dijaspore, i potom ga plasirale kroz različite oblike potrošačkih kredita. Uslove za dobijanje kredita ispunjavali su mahom stranački prvaci demokratskog bloka i njihovi aktivisti.

Zapravo, i dan danas uslove koji su propisani za kredit ispunjavaju uglavnom samo oni zaposleni u državnim firmama gde su ljudi zapošljavani po stranačkoj liniji, ili oni koji rade u velikim korporacijama uvoznog lobija. Krediti su praktično vraćani, ili platama koje se primaju iz budžeta, ili platama koje se primaju od prodaje uvoznih proizvoda.

Paradoks je što se velike pare obrću u srpskoj poljoprivredi, ali je, istovremeno, uništen srpski poljoprivrednik koga država ubija tajkunskim monopolima. Izvoz malina, kupina, jabuka i šljiva donosi velike prilive. Da je posao trgovine pšenicom, kukuruzom i sojom takođe visoko profitabilan, dokazuje interesovanje velikih domaćih i stranih kompanija za ovu oblast. Da nema novca, prste u poljoprivredi ne bi držali MK Grupa Miodraga Kostića, Agrokor Ivice Todorića, Viktorija Grupa u vlasništvu EBRD banke, Delta agrar, Rajfajzen agrar...

Za sada, posao izvoza hrane u Rusiju nije kompromitovan do kraja. Ipak, "sankcije" koje je Zapad uveo Rusiji, kako bi ova zemlja odustala od zaštite prava ruske manjine u Ukrajini, pokazuju da razrešenje ovog pitanja tek predstoji.

Izveštaj o izvozu hrane u Rusiju u prvom kvartalu ove godine pokazuje da je došlo do rasta od 69 odsto. Sankcije EU, dodatno su podstakle interesovanje za srpskom hranom. Ali, baš kada smo se svi prodavali ovakvom izveštaju, došla je vest da je srpska vlast pokušali Rusiji da proda svinjsko meso iz EU kao naše! Daljim inspekcijskim radom, utvrđeno je da su u delu srpskog mesa bile fekalije(!), bilo je i crvljivog mesa, dok su prilikom obilaska jedne od fabrika hrane, ruski inspektori našli neispravan sistem za hlađenje.

Istražujući uzroke ovakvih propusta, penzionisani veterinarski inspektor Miroslav Stojšić došao je do zaključka da su glavni krivici za ovu situaciju službenici uprave za veterinu Ministarstva poljoprivrede Budimir Plavšić i Sanja Čelebićanin, inače, najodaniji režimski ljudi, kako za vreme vladavine Demokratske stranke, tko i danas, za vreme Vučićeve lične vladavine. Dakle, reč je o službenicima koji usko sarađuju sa najuticajnijim proizvođačima hrane u Srbiji, a i dalje blisko sarađuju i sa funkcionerima bivšeg "demokratskog bloka" (koji su im, ustvari, pravi šefovi).

Posle ovog skandala, ministar trgovine turizma i telekomunikacija, Rasim Ljajić, jedva je uspeo da sa Rusima izgladi odnose i obnovi izvoz srpskog mesa u ovu zemlju. Na žalost, načelnica Uprave za veterinu, Sanja Čelebićanin i njen kolega Budimir Plavšić i dalje haraju nekažnjeno, a Vučićev režim nema nameru da ih smenjuje. Možda i zato što su u pitanju službenici koji instrukcije za svoj rad primaju češće iz Brisela nego iz Beograda.

Ljudi sa kojima kontaktiraju u Briselu po svoj prilici ne misle nam ništa dobro, pa je domaće tržište preplavljeno otpacima tamošnje mesne industrije. Tako je i došlo do toga da na kriminalan način dođe do pokušaja "reeksporta" takvog smeća u Rusiju. Jasno je da se moćnici iz Evropske unije prema Srbiji ponašaju kao prema kolonijalnom posedu, zbog čega se može pretpostaviti da naša zemlja nikada neće postati punopravni član te zajednice, dok će EU postepeno uzimati sve veći i veći deo naše suverenosti.

Evropska unija očekuje da većina sporazuma između Srbije i Ruske federacije bude raskinuta, pre svega sporazum o izgradnji Južnog Toka, koji bi Srbiji obezbedio da Ukrajina i Mađarska ne mogu da je ucenjuju obustavama u isporuci ruskog gasa. Takođe, Evropska Unija i Sjedinjene Američke države već su tražile od Aleksandra Vučića da raskine sporazume sa Rusijom, kako naftno-gasni aranžmana tako i bescarinski sporazum sa carinskom unijom Rusije, Belorusije i Kazahstana. Tražili su i da se Vučić priključi uvođenju sankcija Ruskoj federaciji. Ovakav potez za Vučića bi značio političko samoubistvo, pa se on za sada ograničio na izjavu da priznaje teritorijalni integritet Ukrajine.

Za proteklih 13 godina, srpski vlastodršci su razvili više od 30 institucionalnih mehanizama za razvoj ekonomske saradnje sa Evropskom unijom. Vlada je osnovala desetine agencija za saradnju sa EU, stotine ljudi je zaposleno u vladinoj administraciji, kako bi radili na razvoju odnosa sa EU. Vučićeva vlada ima i potpredsednika Vlade za evropske integracije. Srpska skupština ima dva skupštinska odbora koji se bave saradnjom sa EU, a istovremeno nemamo nijedno telo zaduženo za razvoj saradnje sa Rusijom.

Odgovorna Vlada bi u situaciji u kakvoj se srpska ekonomija nalazi, odavno osnovala Vladinu kancelariju za saradnju sa Rusijom, čiji bi zadatak bio razvoj ekonomske saradnje naše dve zemlje. Vlada bi radila promociju našeg izvoza kao i investicionih potencijala. Odgovorna Vlada bi hitno trebala da izgraditi i otkupne centre gde bi se otkupljivala roba naših seljaka i odatle plasirala ruskim partnerima.

Sve to bi doprinelo organizovanijem izvozu, a u isto vreme bi obezbedilo i količine koje su dovoljne za veliko rusko tržište. Ali, poznajući destruktivnu i često kriminalnu ideologiju srpskih vođa, jasno je zašto i Vučićeva vlada do sada nije osnovala izvoznu banku koja bi obezbedila jeftine kredite za izvozno orijentisana preduzeća, kao i izvozne garancije. To bi državi donelo više koristi od slikanja sa liderima Ujedinjenih Arapskih Emirata, ali, kako izgleda, nije ovde reč o interesima države, nego o volji jednog čoveka.

Rusija ne diskriminiše Srbiju

Turska država najbolje zna šta znači diskriminacija i nejednak tretman u pristupanju Evropskoj Uniji. Ovu državu, iako ima bolji ekonomski sitem od nekoliko novih članica, EU ne prihvata zbog razloga koje skoro niko ne želi da izgovori. Iz istih rasističkih razloga pravi se razlika u brzini pristupanja i drugih zemalja ovoj međunarodnoj organizaciji. Iz tih razloga Srbija je bila među poslednjim evropskim državama čiji su građani morali da vade vize za turistička putovanja u EU.

Odbojnost prema ideji da bi Srbija mogla da postane punopravan član EU imaju mnogi visoki zvaničnici EU. Zvanično, niko nikada nije saopštio da EU više voli Hrvate od Srba, ili činjenicu da se na Srbe, Bosance, Turke i Arape gleda sa gađenjem.

Sa druge strane, Carinska unija Rusije, Belorusije i Kazahstana nikada nije iskazivala diskriminatorski odnos prema Srbiji. Ruska federacija sa Srbijom je bez otezanja zaključila više sporazuma: Deklaracija o strateškom partnerstvu, Bescarinski sporazum, energetski sporazum, Sporazum o vojno-tehničkoj saradnji, Sporazum o saradnji u oblasti građevinarstva, bezvizni režim....

Robna razmena Srbije i Rusije u 2013. godine iznosila je tri milijarde i 34,4 miliona dolara, što je za 11,6 odsto više nego 2012. Izvoz iz Srbije zabeležio je rekordan rezultat uz značajan rast od 22,2 odsto u odnosu na 2012. godinu, i njegova nominalna vrednost dostigla je milijardu i 65,2 miliona dolara. Najzastupljeniji proizvodi u srpskom izvozu su hula-hop čarape, podni pokrivači i tapete, jabuke, višeslojne podne ploče, lekovi za maloprodaju, cirkulacione pumpe za grejne sisteme, cevi od rafinisanog bakra i spoljne pneumatske gume za putničke automobile.

Izvoz mesa povećan je tri puta, izvoz sira povećan je za četiri puta. Srbija od 90 do 95 odsto svih jabuka koje proizvede izvozi u Rusiju. Naš izvoz bi mogao da bude još veći kada bi država sistemski podržala naše proizvođače, ali to se ne dešava.

Umesto podsticaja za izvoz u Rusiju, prethodne vlade plaćale su firmama iz zapadne Evrope da otvaraju radna mesta. Projekti su propadali, investitori su se povlačili i ljudi su ponovo ostajali bez posla.

I dok je Srbija godinama diskriminisana od strane EU, naša zemlja je jedina na svetu koja ima bescarinski sporazum sa Carinskom unijom Rusije, Belorusije i Kazahstana. Ovim sporazumom je 99 odsto domaćih proizvoda oslobođeno carina što znači da je naša roba na ovom tržištu u startu jeftinija 20 odsto od konkurentske robe iz EU.

Ovaj sporazum istovremeno stvara povoljnu atmosferu za strane investicije u Srbiju. Najbolji primer za to je nemački proizvođač Falke. Od kada je Falke otvorio fabriku u Leskovcu hula-hop čarape su dospele u sam vrhu proizvoda koji se najviše izvoze u Rusiju. Rusija, Belorusija i Kazahstan sa kojima Srbija ima bescarinski režim poseduju 15 odsto ukupne površine sveta, i izvozno su tržište od blizu 200 miliona stanovnika. Prvi su po proizvodnji gasa, nafte, suncokreta, šećerne repe...

Nemačka je prva u EU prebrodila krizu zahvaljujući zaokretu u izvoznoj orijentaciji ka Rusiji. Nemci su smanjili izvoz u EU, koja je u krizi i povećali su izvoz u Rusiju.

Prošle godine ostvaren je rekordan obim robne razmene između Nemačke i Rusije od 80 milijardi evra. Na sličan način poslovala je i Poljska koja je poslednjih pet godina prepolovila izvoz u EU, a u isto vreme za 50 odsto povećala izvoz u Rusiju. Pored trgovine, Srbija ima veliku šansu da učestvuje u velikim razvojnim infrastrukturnim, građevinskim i saobraćajnim projektima u Kazahstanu, Belorusiji i Rusiji koje narednih godina planiraju da izgrade stotine novih puteva, mostova, i objekata energetske infrastrukture...

Rusija najveći investitor u Srbiji

Rusija je do sada u Srbiju uložila više od 1,5 milijardi evra, izgradnja gasovoda Južni tok kroz Srbiju doneće novih dve milijarde evra investicija. Gazprom planira da u sledeće tri godine uloži 1,5 milijardi evra u srpsku naftnu industriju (NIS). Ovakva investicija biće razvojni impuls za čitavu privredu jer će stotine malih i srednjih preduzeća raditi kao dobavljači za NIS.

Na gradnji gasovoda Južni tok biće zaposleno 2.500 radnika, dok će indirektno biti zaposleno nekoliko puta više ljudi u domaćoj pratećoj i uslužnoj industriji, koje će raditi na ovom projektu. Od projekta će posebne pogodnosti imati farmaceutska, staklarska i hemijska industrija. U projektu Skladišta gasa Banatski dvor koji je urađen u saradnji sa ruskim partnerima, Srbija je postigla da skladišti gas leti, kada je najjeftiniji i da ga prodaje zimi kada je najskuplji. Ove godine na ime poreza, NIS u kome su Rusi većinski vlasnici, uplatio je milijardu evra u budžet, a to je 15 odsto republičkog budžeta, odnosno 8,3 bruto društvenog proizvoda.

Treba naglasiti i da će realizacijom naftno gasnog sporazuma u delu koji se odnosi na gradnju Južnog toka, Srbija steći veći nivo energetske bezbednosti. Kada jednom postanemo bitno energetsko čvorište nikome u regionu više ne bi trebalo da bude u interesu da se izazivaju sukobi.

Statistikom protiv Rusije

Tumačenje statističkih brojeva srpske robne razmene sa zemljama Evropske unije, CEFTE i Ruske federacije evrodogmate često koriste kako bi istakli činjenicu da iz Rusije mnogo više uvozimo nego što tamo izvozimo. Često se naglašava i činjenica da je izvoz Srbije u zemlje EU veći od onog u Rusiju. Sve ovo na različite gebelsovkse metode prikazuje se potom u državnim medijima, kao dokaz da Evropska unija "nema alternativu". Ovakvo tumačenje moglo bi se okarakterisati starom komunističkom izrekom: "Statistika naša dika što poželiš to naslika".

Istina je da iz Rusije uvozimo više nego što u nju izvozimo, ali je isto tako činjenica da iz Rusije uglavnom uvozimo sirovine i energente poput gasa i nafte. Te sirovine i energenti su potom uključeni u proizvodnju i transport celokupnog izvoza, kako onog ka zemljama CEFTE, tako i onog ka EU i Rusiji. Zapravo bez uvoza energenata i sirovina iz Rusije ne bismo nikada mogli ni da ostvarimo obim izvoza koji sada imamo sa zemljama Evropske unije.

Sreća je da je Srbija daleko od ulaska u Evropsku uniju (tačnije, kako stvari stoje, neće u nju ni ući, čak i ako unija opstane nekim čudom). Na žalost, ni u takvim okolnostima, nismo preterano iskoristili pogodnosti postojećih sporazuma sa Rusijom. Nedovoljnom korišćenu pogodnosti koje pružaju sporazumi, kumovali su bogati srpski privrednici uticajni pojedinici nevladinog sektora i politička elita koju je u Srbiji instalirao Zapad. Svi oni zajedno, čine uvoznički lobi, odnosno, neku vrstu tumora koji izjeda srpsku ekonomiju.

A 1.

Kako lobisti zapadnih ekonomija deluju u Srbiji

Nikada nije do kraja definisano ko sve od političara radi u korist ovog lobija, i ko sa Zapada podržava ovu, za srpsku ekonomiju pogubnu grupaciju. Uvozni lobi čak i ne deluje kao zvanična grupa, pa je teško označiti sve koji mu pripadaju.

Svi koji su makar i površno počeli da istražuju ko je profitirao od uništenja domaće proizvodnje, nailazili su na domaće tajkune, bivše partijske direktore društvenih preduzeća, potom na političare koji su u dobrim odnosima sa zapadnim diplomatama. Često su naši političari odlazili po mišljenje u ambasade zapadnih zemalja, a potom vukli poteze suprotne nacionalno ekonomskim interesima.

Opšte je poznato da su posle petooktobarskog prevrata političkom scenom počele da dominiraju ideje slobodnog tržišta, i da se bez ikakvog plana krenulo u obračun sa kompanijama iz vremena planske ekonomije.

Režim koji je uspostavljen posle petooktobarskog prevrata, omogućio je neviđenu pljačku Srbije. Tako je, između ostalog, i došlo do toga da oni koji su dobili pravo da u Srbiji zastupaju strane robne marke, imaju interes da domaći konkurenti nestanu. Vladajuća oligarhija im pomaže da taj interes ostane netaknut. Istovremeno, građani, odnosno potrošači, plaćaju danas najskuplju i najlošiju robu na kontinentu.

Na primer, onaj ko zastupa robnu marku Najki, radovao se kada je propao domaći Simod iz Vranja. Proizvođači stranih automobila imali su interes da propadne Zastava iz Kragujevca, pa su pravo na zastupništvo stranih automobila davana onima koji su imali uticaj na dešavanja u Zastavi. U ovoj fabrici godinama su sklanjali stručnjake koji vrede i u prvi plan gurali nesposobne. Danas Srbija uvozi automobile na godišnjem nivou u vrednosti većoj od 200 miliona evra...

Uvoznički lobi nije jedinstven, i čini ga veliki broj privrednika koji su često u međusobnom sukobu, ujedinjuje ih zajednički interes uništenja domaće proizvodnje.

Dok Nemačka ima više od pedeset strateških sporazuma sa Rusijom, a Hrvatska, Mađarska, Slovenija i druge zemlje EU se utrkuju ko će da ostvari što bolje odnose sa ovom velesilom, Srbija se, izgleda, toga stidi!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane