Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

Ultimatum i lažna dilema

Lažna je dilema EU ili Rusija, jer zapravo mi se nalazimo pred ultimatumom koji od nas zahteva da se opredelimo između slobode i podaništva. Ako pristanemo da osudimo Rusiju i uvedemo joj sankcije, mi se odričemo alternative, koja znači slobodu izbora. Isto bi bilo i kad bi Rusija tražila da se odreknemo evropskih integracija. Kad nema slobode izbora, nema ni demokratije, zaključuje Tabloidov kolumnista Mile Isakov, dugogodišnji novinar, bivši potpredsednik Đinđićeve vlade, (koji se seća da je Beba u toj Vladi bio samo prisutni građanina), a potom ambasador Srbije u Izraelu

Piše: Mile Isakov

Čitav svet je ostao bez alternative jer postoji samo jedan, kapitalistički sistem. I zato je u krizi, jer nema konkurencije, nema izbora. Kažu da je Srbija poslednja primetila pad Berlinskg zida, ali Srbija je najviše osetila posledice, pa bi trebalo bolje od drugih da zna šta to znači. Ko je preživeo nepravedne sankcije, a sankcije su uvek nepravedne jer pogađaju narod a ne vlast protiv koje su navodno usmerene, ne bi smeo da učestvuje u njihovom nametanju bilo kojoj državi. Ko je doživeo separatizam na sopstvenoj teritoriji, ne bi smeo da podržava ni jedan drugi. Srbija, stoga, ne sme da pristane na izbor kad nema izbora.

Mediji najavljuju da je Vučić izložen velikim pritiscima iz Evrope i Amerike da Srbija osudi Rusiju za rušenje malezijskog aviona nad Ukrajinom i uvede joj sankcije. I sad smo mi navodno u velikoj dilemi između EU i Rusije. Ne bi trebalo. To za Srbiju nije izbor. To je pitanje njene slobode, a sa time nema cenkanja. Mada, sami smo krivi što nas ucenjuju. Onog trenutka kad smo proglasili da Evropa nema alternativu, sami sebe smo stavili u tu poziciju. To je, kao svoj veliki izum, proglasila prethodna Tadićeva vlast, a ova Vučićeva nastavila, samo u nešto blažoj formulaciji, da Srbija nema drugog puta, od evropskog puta. Nije šija neg je vrat.

Kad nema alternative, nema slobode. Sloboda je mogućnost izbora, a kad nemaš alternative nemaš ni izbora. Šta se onda čudimo ultimatumima? Biće ih još. Ovaj svet tako funkcioniše. U svetu u kojem caruju kapital i profit, sve je trgovina, cenkanje, ucena. Kad o svemu odlučuju ekonomske i političke oligarhije, mali narodi i njihove male države samo su monete za potkusiravanje. Ako na to pristanu, postaju bakšiš.

Zašto mi, kao, nemamo alternative? Zato što nas u EU tera ekonomski interes, jer navodno ne možemo preživeti bez integracije u EU. To je takozvana realpolitika, politika u kojoj ekonomija odlučuje o svemu. Eto još jednog pitanja slobode. Ako ekonomija o svemu odlučuje, nema demokratije i nema slobode, jer onda ljudi i narodi nemaju o čemu da odlučuju. Sve je, dakle, farsa, svi naši izbori. I oni takozvani demokratski i višestranački, kojima mi, tobož sami, biramo svoju vlast i svi drugi manje ili više važni izbori na putu tranzicije i sveopštih reformi.

Na primer, ako hoćemo u Svetsku trgovinsku organizaciju, moramo da dozvolimo uvoz GMO (genetski modifikovane hrane). To znači da nemamo izbora nego da pristanemo da se kolektivno trujemo i tako jednog dana nestanemo. Ali nije to najgore, jer mi ćemo nestati pre toga, čim pristanemo da nemamo izbora. Kad sami izaberemo da ne biramo.

Lepo je meni govorio moj deda, kad počneš da se ustežeš da prdneš pred svojom ženom, odmah se razvedi. Naravno da joj to smeta, objašnjavao je deda, ali smetalo joj je i na početku, pa nije na to reagovala sa prezirom i gađenjem, već naprotiv, prekorevala te je sa osmehom i simpatijama. Dok si poželjan, dok te ne uhapsi, možeš svašta, a posle ne smeš ni da prdneš. Najgore je što uopšte ne mora to da ti kaže, a ti sam znaš da ne smeš. I pristaješ. Zapamti, kad počneš da ustaješ iz svog kreveta da bi to napolju obavio, znaj da je to kraj.

Ovi nas sad teraju da prdimo iako još nismo dobili gas, da im ne bismo prdeli kad ga dobijemo. Pri tome ne mislim samo na Južni tok, koji bi ojačao našu pregovoračku poziciju, nego i na svu onu energiju koju još uvek ne crpimo ni približno mogućnostima koje imamo u privilegovanom izvozu na ogromno rusko tržište. Ne smeta njima toliko što im Rusija pušta gas, koliko mogućnost da i mi dođemo u sličnu poziciju. Ovaj ultimatum smišljen je tako da nam pokvari odnose sa Rusijom, sa kojom će oni i dalje, i uprkos svemu nastaviti da sarađuju. Da bi smo ostali bez alternative i izbora, a oni jedini izlaz.

U vreme obeležavanja početka Prvog svetskog rata i prisećanja kako je sve počelo, ovaj poslednji ultimatum mnogo podseća na onaj sa kojim je Srbija bila suočena uoči Velikog rata. Bila je tada to ucena koju Srbija jednostavno nije mogla prihvatiti, upravo zato tako i sročena da bi bila odbačena, a Austrougarska tako dobila alibi da je napadne. Imajući u vidu brojne sličnosti između EU i Austrugarske kolonijalne sile, o kojima sam već pisao na ovoj stranici, prosto se nameće poređenje između ondašnje južne pruge i današnjeg južnog toka. Kako je nemački kapital tada žarko želeo prugu preko Srbije do Bosfora, tako danas ne želi gasovod Južni tok, pa da Srbija postane važan distributer gasa za dobar deo Evrope. Koliko je onda najveći evropski kapital želeo da kolonizuje Srbiju, toliko to želi i sad, samo na drugačiji, mnogo perfidniji način. Znači, Srbija može u EU samo ako će pristati na određeni kolonijalni status, ako ne pristaje onda ne može da uđe. Ovaj današnji ultimatum je tako i zamišljen, da Srbija nikako ne može da ga prihvati, jer čak i ako ova marionetska vlast na to pristane, to više neće biti Srbija. Drugim rečima, to je alibi da Srbija ne bude primljena u EU. A i šta će im, već su od nje napravili koloniju i uzeli ono što su želeli, integritet i dostojanstvo (čitaj Kosovo). Ostaće večiti kandidat, jer to je način da je večito ucenjuju. Ako bi je se sasvim odrekli, mogli bi tako da je gurnu u naručje Rusije, a to im tek ne odgovara, da im Rusija uđe u bubrege, kao što oni pokušavaju da urade njoj.

Dakle, pad berlinskog zida nije, kao što mnogi misle, označio kraj hladnog rata, sa zidom su samo pale maske. Rat interesa se nastavio, a njihova suština nikad nije ni bila ideološke, nego ekonomske prirode. Problem je, međutim, što je time nestalo konkurencije ideja i što je svet ostavljen na milost i nemilost jednom jedinom i neupitnom političkom i ekonomskom sistemu, kapitalizmu koji se onda razulario.

Nije više morao da vodi računa o svom performansu, jer nije bilo druge ideje i drugog primera, koji bi ga eventualno mogao ugroziti. Uprkos Ruzveltovom upozorenju da "znamo da je vladavina organizovanog kapitala, podjednako opasna kao vladavina organizovane rulje" dogodilo se da je "desnica dobila kulturni rat protiv levice", kako kaže Antonio Gramši. A to je za posledicu imalo degradaciju jedne obećavajuće ideje, koja je bila nekakva alternativa. Nesreća današnje socijaldemokratije je u tome što nema alternativne vizije, nema "utopije", tvrdi Zygmunt Bauman.

Posle pada Berlinskog zida, politička osa se pomerila u desno, pa je sad centar tamo gde je bila desnica. Klase se više ne pominju, ne postoje u političkom rečniku, mada se klasni rat nastavlja nesmanjenom žestinom. Jedan od četiri najbogatija čoveka na ovoj planeti, Voren Bafet, na svoj način to potvrđuje: "Sigurno da i dalje postoji klasni rat, ali agresor je moja klasa, bogataška klasa, i mi pobeđujemo. A pobeda je zauzimanje i prisvajanje CENTRA". Sveprisutna "moć tržišta" nije više, ako je ikad i bila, neutralna. Većina državnih, ekonomskih, fiskalnih i socijalnih odluka sada je izvan domašaja naroda, jer ih oblikuju spoljni okviri, koji se svode na izbor između "centralnog desnog centra" i "centralnog levog centra", tojest između dve suštinski identične politike. Nema alternative. Nema izbora. Otud tako česta pojava takozvanih velikih koalicija, jer među partijama nema razlike. Svetom upravlja oligarhijski sistem, na vlasti je OLIGARHIJSKI DESPOTIZAM.

Problem Srbije, u trenutku aktuelnog evroatlanskog ultimatuma, u tome je što nema pravog izbora. Rusija jeste nekakav izlaz, ali nije prava alternative. A onda i zbog toga što uopšte nisu važne činjenice, nije važno ko je u konkretnom slučaju u pravu, Rusija ili Ukrajina, odnosno Evropska unija i Amerika. Ako pristane da se opredeljuje, neumitno će pogrešiti jer ni oni sami se ne rukovode time šta je pravo, a šta krivo, nego interesima koji su isti, pa su i metode i sredstva isti ili veoma slični. Nema pravila, ni opšteprihvaćenih pravnih normi. Ništa ne znači međunarodno pravo, koje davno pogaženo i u našem slučaju. Kad im odgovara braniće teritorijalni integritet,a kad im odgovara, sa istim žarom i argumentima, braniće separatizam pojedinih delova suverenih država. Tu ne možeš pogoditi, zato ne treba ni da pokušavaš.

Međutim, Srbiji, upravo to odgovara, jer već tradicionalno ovde postoji navika i praksa da se opredeljuje bez argumenata, a na osnovu mitova. Biće tako i ovim povodom, mnogo onih koji su naseli na Vučićev mit o modernizaciji Srbije koja treba konačno da postane saveznik Nemačke, ali i mnogo onih koji veruju u vekovno bratstvo i jedinstvo sa Rusijom. Čak, čini se da će ta podela, ovom prilikom, krenuti sa vrha države, razlazom između predsednika i premijera. Taj rascep, koji se već izvesno vreme naslućuje i nagoveštava, dovešće do podela i u vladajućoj stranci, koju je prvi osnovao, a drugi uzdigao do neslućene popularnosti. Sva je prilika da će Srbija, ponovo, poput Buridanovog magarca, crći od gladi u nemogućnosti da se opredeli između dva plasta sena.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane