Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Svet

Svet se para po šavovima: separatistički pokreti širom sveta menjaju globalnu političku mapu

Mali će doći glave velikima

Masovni separatistički pokreti koji se pojavljuju širom sveta kao fenomen novog veka, potpuno su suprotni ideji globalizma. Uprkos tome, oni danas, od Evrope, Azije, do Amerike, severne i južne, potpuno diktiraju nove političke odnose i prete slamanju do sada kompaktnih država. O tome piše Milan Balinda, Tabloidov urednik spoljne politike i dugogodišnji novinar američkog "Majami Heralda".

Milan Balinda

Pre tačno 40 godina, 28. oktobra 1974, rezultati izbora su pokazali da su 17 odsto Škota hteli potpunu nezavisnost i istupanje iz Velike Britanije, a njih 83 odsto želeli su samoupravu ali bez napuštanja zajedničkog kraljevstva. Već krajem sledeće godine britanski Parlament izglasao je da deo njegove moći će biti usmereno regionalnim vladama Škotske i Velsa. Potom je 1979. sproveden referendum o devoluciji (prelasku prava) iz britanskog Parlamenta na lokalne vlasti. Vels je glasao negativno, a isto je, na veliko iznenađenje, glasala i Škotska. Procenjeno je da su Škoti shvatili da bi „prelaskom prava" morali da plaćaju i više poreze. Ipak, od sedamdesetih godina narodna podrška za veću autonomiju rasla je i samo je ona održavala delovanje škotskog Parlamenta koji je bio raspušten još 28. aprila 1707. godina u cilju da bi ujedinjeni britanski Parlament mogao da zaseda. I ovog puta, prošlog 18. septembra, Škoti su na referendumu odlučili da ostanu deo Velike Britanije i to jer im, za sada, takav aranžman odgovara.

Škoti su glasali i rekli „no" nezavisnosti od Velike Britanije, ali takav ishod referenduma nije ugasio nade separatistima širom sveta koji nastoje da ili postignu veću autonomiju u državama čiji su deo, ili da se izbore za potpunu nezavisnost. Između 1931. i 2000. godine postojalo je u svetu 259 istinskih separatističkih pokreta. Od tih 259, neku vrstu uspeha postiglo je 56 pokreta, oko 22 odsto. Statistika pokazuje da su nenasilne metode pokreta za autonomiju ili nezavisnost postizale bolje rezultate. Popularnost separatističkih pokreta u skorašnje vreme širom sveta neprestano raste i uglavnom razlozi za tako nešto je nezadovoljstvo, a ne zastupanje neke ideologije. Prognozira se da ukoliko se globalna ekonomska kriza nastavi, rašće broj onih koji će tražiti nezavisnost od svojih matičnih država.

Nisu svi ti pokreti realni, odnosno, mnogi od njih su više simbolični. Tako su 2012. godine Amerikanci širom zemlje, u 50 država, skupljali potpise da li hoće da se odvoje od Sjedinjenih Država. U manje od deset njih skupljeno je 20.000 ili nešto više glasova, ali je u Teksasu taj broj dostigao cifru od preko 100.000. To potpisivanje je bilo više ispoljavanje nezadovoljstva sa aktuelnom američkom vladom ,nego ozbiljan pokušaj osamostaljivanja. U Evropi stvari stoje donekle drugačije jer neki od evropskih regiona imaju realne mogućnosti i stvarne želje da postignu nezavisnost.

Možda će se nove države stvoriti u Belgiji, a možda i u Španiji. Mleci kažu da je i njima bilo dosta Italije i da će oni otploviti sa svojom Venecijom. Od španske Zemlje Baska, preko dolina Flandrije u Belgiji, duh nezavisnosti proteže se do severoistočne Italije, do Venecije i Južnog Tirola, a odatle na teritorije srednjoevropskih zemalja. Rast evropskih autonomista i separatista počeo je još tokom sedamdesetih godina prošlog veka kada su belgijski Flamanci i Valonci odlučili da sprovedu reforme koje su dovele do stanja da su „zajedno ali ne i izmešano". Belgija je najmanje centralizovana zemlja u Evropskoj Uniji.

Italija je dala autonomiju Južnom Tirolu, a Španija je, nakon smrti diktatora Franka, promovisala samoupravu od Baskije, preko Katalonije sve do Galicije i Kanarskih Ostrva.

Nedavno su, treću godinu uzastopce, u Barceloni, glavnom gradu španske oblasti Katalonije, održane demonstracije građana koji su tražili odvajanje od španske monarhije. Obeležavali su katalonski nacionalni praznik diadu, dan kada je 1714. španska vojska porazila trupe Katalonije. Za sledeći 9. novembar zakazan je referendum na kome će se Katalonci izjasniti da li će odvojiti od ostatka Španije. Problem je što taj referendum neće biti legalno obavezujući jer po španskom Ustavu samo Madrid može da raspisuje referendume i to na teritoriji celog kraljevstva.

U svakom slučaju, osim na istoku kontinenta, svi aktuelni pokreti za nezavisnost obeleženi su nenasilnim metodama. Primer mirnodopskog odvajanja potiče još iz 1905. godine kada se Norveška odvojila od Švedske. Isto tako, „plišani razvod" Češke i Slovačke pokazuje na realnu mogućnost „civilizovanog rastanka". Naravno da iz skorašnje istorije imamo i neugodne primere kako se države odvajaju uz krvoproliće. Odlučnost Katalonaca da izađu i glasaju, mada ispitivanja ukazuju da će i „si" i „no" imati po nekih 50 odsto glasova, pobuđuje i nadu Baska koji bi da se odvoje u svoju sopstvenu državu Zemlju Baskiju. Međutim, oni imaju dodatni problem, a to je što bi se prostirali ne samo na delu teritorije koja je u sastavu Španije, nego i na onoj koja sada pripada Francuskoj.

Prošlog 8. juna 150.000 Baska formiralo je ljudski lanac dug 123 kilometara uz parolu „Pravo na odluku", akt sličan onom koji se odigrao 1989. godine u Estoniji, Litvaniji i Letoniji kada su te nacije zahtevale otcepljenje od Sovjetskog Saveza.

Procenjeno je da 59 odsto Baska hoće referendum o nezavisnosti, a to bi bilo pet odsto više nego prošle godine. A dve italijanske regije misle da imaju više mogućnosti za sticanja nezavisnosti od bilo koje druge u Evropi. Radi se o Južnom Tirolu, oblasti u kojoj živi većina stanovnika nemačkog porekla i koja je aneksirana od Austrije nakon Prvog svetskog rata, i Veneti, regiji u kojoj se nalazi grad Venecija i koja je imala nezavisnost tokom hiljadu godina, sve dok ih Napoleon nije pokorio 1797. godine.

Predvodnik venetanskog separatističkog pokreta, Đanluka Busato, opravdava želju za samostalnošću: „...Pravo na samoopredeljenje koje trijumfuje u Veneciji je jedini način da se oslobodimo od najgoreg birokratskog monstruma Zapadnog sveta - krvožedne zveri italijanske države". Mletačka republika dominirala je Mediteranom od sedmog do 18. veka. Svojevremeno su trgovci iz Venecije delovali od severnog Jadrana do obala Libana i Sirije. Počeli su da gube moć kada su se trgovački putevi polako pomerili sa Mediterana na Atlantik za vreme ranog evropskog kolonijalnog perioda. I mada venecijanski jezik govore oko četiri milona ljudi širom sveta, taj jezik nije priznat od zvaničnog Rima i ne uči se u školi.

U Veneciji taj se jezik govori u sedam od deset domaćinstava. Nezavisna država Venecija nalazila bi se na sedmom mestu među evropskim državama kada je u pitanju bruto nacionalni dohodak.

U briselskoj kancelariji Evropskog saveza slobode, udruženja što okuplja 40 partija koje predstavljaju evropske „bezdržavne nacije", visi jedna geografska mapa koja predstavlja kako bi Evropa izgledala ako bi svi regioni koji to žele postali nezavisni. Predsednik Saveza, Fransoa Alfonsi, i sam sa Korzike, priznaje da bi takva Evropa bila komplikovana, ali kaže da je „demokratija komplikovana, a demokratija je ono što je Evropi potrebno".

Savez tvrdi da je samoopredeljenje način da se politika dovede na nivo naroda. Sve članice Saveza poslale su svoje delegacije u Škotsku da bi prisustvovale na istorijskom referendumu, ali su Škoti izbegavali da ih pojedinačno podrže i veoma praktičnih razloga.

Naime, da su uspeli da postignu nezavisnost tražili bi da uđu u Evropsku Uniju i zbog toga nisu hteli da naljute vlade bilo koje evropske države jer one bi glasale za, ili protiv, prijema nove članice Unije. Škoti bi pokušali da ostanu u dobrim odnosima kako sa Madridom, tako i sa Rimom. Možda je Belgija ipak najbliža podeli na sastavne delove jer još od maja meseca, kada su održani izbori, nisu uspeli da sastave vladu. Poslednji put pregovori oko zajedničke vlade trajali su 541 dan. Čini se da neke zemlje mogu da funkcionišu čak i kad nemaju vladu. Makar je to očigledno u Belgiji, mada neke države na Evropskom kontinentu posustaju i kada imaju vladu.

Od Frisilandije do Andaluzije

Popis svih evropskih pokreta za otcepljenje od matičnih država je podugačka. Neki od tih pokreta traže potpunu nezavisnost, a neki bi bili zadovoljni samo sa autonomijom u okviru svoje sadašnje države. Ima i onih koji bi nakon što se odvoje hteli da se ujedine s drugom zemljom. U Albaniji etnički Grci zahtevaju nezavisan status na teritoriji koju nazivaju Severni Epirus i koju bi da pripoje Grčkoj. A na Balkanu i Republika Srpska bi da se odvoji od Bosne i Hercegovine i pripoji Srbiji, dok bi Hrvati da ostvare Hrvatsku republiku Bosne i Hercegovine i da se spoje sa Hrvatskom. U samoj Hrvatskoj takozvani istarski Italijani žele da se odvoje i proglase Istriju.

Autonomiju priželjkuju neki iz područja grada Rijeke. U Makedoniji su etnički Albanci krajem septembra proglasili oblast nazvanu Ilirida i zahtevali da se državno uređenje Makedonije uredi po federalnom principu. To „svečano" i simbolično proglašenje podržalo je na centralnom trgu u Skoplju nekih pedesetak istomišljenika. Čitava ta svečanost posmatrana je sa dozom humora.

A u Češkoj ima onih koji žele da stvore državu Moravsku i češku Silesiju. U Danskoj postoje nekoliko pokreta sa isto toliko regija koje bi da se odvoje od Kopenhagena. Najviše mogućnosti da nešto postignu imaju stanovnici Grenlanda koji za sada preživljavaju samo zahvaljujući materijalnoj pomoći iz matične države. Francuskoj preti raspad kosmičkih razmera, to, naravno, ako bi separatisti uspeli u svojim naporima. Prvo, duž granica sa Španijom Baski traže svoju teritoriju. Taj isti prostor, plus ogroman deo južne Francuske, traže i oni koji bi da vrate svoju staru slavu regionu Oksitaniji.

U tom kulturno-historijskom regionu i dan danas mnogi, makar kao svoj drugi jezik nakon francuskog, koriste oksitanski. Osim južnog dela Francuske prostor pokriva Monako i manji deo Italije. I mada ta oblast nikada u istoriji nije bila proglašena državom, nije bila ni legalno ni politički nezavisna, još od srednjeg veka priznavana je kao kulturni koncept. Teritorija je formirana još u doba Rima i bila je poznata pod imenom Sedma Provincija. Kasnije, tokom ranog srednjeg veka, ta se oblast nazivala Vizigotskim kraljevstvom Tuluza. Osim francuskog i oksitanskog, tamo se govori katalonski, španski i italijanski.

Od Francuske bi da se odvoji i Bretanja, Normandija, Severna Katalonija kao i još nekoliko manjih regija od kojih neke pokrivaju centralni deo Francuske. Ostrvo Korzika nalazi se visoko na listi onih koji više ne bi hteli da budu pod upravom Pariza.

Sa susednog ostrva Sardinije poručuju da bi da se odvoje od Italije i proglase Republiku Sardiniju. Još manji delovi malih evropskih zemalja takođe teže nezavisnosti. Kako u Latviji, tako i u Moldaviji. Čak i u Holandiji oni koji govore frisijski jezik žele da oforme državu Frisilandiju. Sa Poljskom bi da se rastanu Gornja Silesija i Kašubija. Iz Rumunije bi htela da se odvoji mađarska etnička manjina a i u Rusiji veliki broj oblasti zahtevaju svoju autonomiju. Mađari bi takođe hteli da sa teritorijom na kojoj žive izađu iz Slovačke.

A grad Ženeva bi da stvori nezavisnu Ženevsku republiku, koja bi se možda zvala i Slobodna država Ženeve. Još dve švajcarske etničke grupe više ne žele da žive u zemlji satova, sira i čokolade. Interesantan je i slučaj domorodačkog naroda Sami, koji žive na teritorijama današnje Švedske, Finske i Norveške, kao i deliću Rusije. Oni bi hteli da žive u svojoj državi koja bi se zvala Sapmi. Najveći deo te teritorije leži iznad Arktičkog kruga. Centralni deo tog prostora u Švedskoj je poznat pod imenom Laponija. U Turskoj, koja je delom evropska zemlja, zahtevi za otcepljenje stižu uglavnom sa njenih azijskih teritorija. Pre svega su Kurdi koji bi želeli da deo Turske spoje sa delovima iz Sirije, Iraka i Irana i tako obnove svoju državu Kurdistan.

Ipak se čini da bivšim kolonijalnim silama, a tu spada i Turska koja se najvećim delom već raspala nakon ratova s početka prošlog veka, prete najdramatičniji razvodi. Pre svega Španiji i Velikoj Britaniji. Osim Katalonaca i Baska od Španije bi da se izdvoje i regije kao što su Andaluzija, Aragon, Asturija, Kantabrija, Kastilja, Galisija, grad Leon i provincija na severno-zapadnom delu Španije, teritorija Olivenza, gde žive etnički Portugalci, kao i više mediteranskih i atlanskih ostrva. Od Velike Britanije osim Škotske, Severne Irske i Velsa, još bi hteli da se oproste nekih 10 regija, uključujući i samu Englesku, kao i Gibraltar sa juga Španije.

Američki raskolnici

Nisu ni dve Amerike imune na separatističke pokrete. Iz Kanade bi da izađe Kvebek koji je pre nešto godina već imao referendum, ali on nije prošao. Od iste zemlje bi da se raziđe i region Britanske Kolumbije i to zajedno sa severozapadnim delom SAD. Ta bi regija htela da osnuje državu pod nazivom Kaskadija. Takođe bi da pobegnu i kanadski Nemci osnivajući državu pod imenom Saskačevan. U Severnoj Americi od Danske bi hteo da se odvoji već pomenuti Grenland. Još jedan hladni predeo, Aljaska, bi da nastavi put sama. SAD bi ostao bez svoje najveće države. A Sjedinjene Države bi izgubile svoju Sijuks populaciju, odnosno etničku grupu Lakota Indijanaca koji kao svoju teritoriju reklamiraju države Južnu i Severnu Dakotu. Njihova zemlja zvala bi se Republika Lakota. Južni deo SAD, ako bi belci uspeli u svojim namerama, postao bi Konfederativne Države Amerike.

Teksas bi takođe hteo da se osamostali. Potom, država Vermont bi htela da se proglasi Drugom Vermont Republikom. Sa ostrva u Karipskom moru Portorikanci poručuju da ne žele da postanu punopravna država Amerike. Iz Sjedinjenih Država Meksika već više decenija postoje želje da se odvoji poluostrvo Jukatan. Iz iste zemlje bi da odu i Maje Čiapasa.

Ti, poznati kao Zapatisti, po meksičkom revolucionaru Emilijanu Zapati, već imaju veoma široku autonomiju unutar SDM. Iz Centralne Amerike Miskito Indijanci poručuju da će stvoriti državu Moskitiju na atlantskim obalama Hondurasa i Nikaragve. Francuska bi u zoni Kariba izgubila svoje prekomorske teritorije, ako bi separatisti uspeli u svojoj borbi, Martinik i Francusku Gijanu. Veliku Britaniju bi da napuste četiri grupe ostrva, a najpoznatije među njima bila bi Bermudska ostrva.

U Južnoj Americi pokret Mapiče Indijanci hoće svoju državu koja bi se nalazila u pograničnom delu današnje Argentine i Čilea. Nova teritorija bi se zvala Mapiče Država. Iz Bolivije hoće da odu iz oblasti Santa Kruza stvarajući državu Republika Santa Kruz, ili Kamba Nacija. Nije ni Brazil bezbedan. Tamo bi lokalno stanovništvo htelo da odvoji brazilsku državu Rio Grande do Sul i da osnuje odvojenu pod nazivom Riograndska Republika. Drugi bi hteli da osnuju državu pod Imenom Sul u kojoj bi se nalazile južne teritorije Parana, Santa Katarina i Rio Grande do Sul. Bila bi to neka vrsta konfederacije. Drugi, opet, bi hteli da odvoje teritorije severoistočnog Brazila i naprave federaciju pod nazivom Sjedinjene Države Severoistoka. Najavljuje se i nova država na teritoriji oblasti Pernambuko.

Separatističke ambicije imaju i stanovnici države Sao Paul koji bi da se odvoje i kreiraju Republiku Sao Paula. Oni za sada traže više autonomije i cilj im je da Brazil, prvo, postane federalna tvorevina. Od velikih gradova nije samo Sao Paolo koji bi da se osamostali već i Rio de Žaneiro, kako grad tako i istoimena država. Od Kolumbije bi da se odvoji arhipelazi San Andrez, Providencia i Santa Katalina koji se nalazi u Karipskom moru. Inače, samo ostrvo San Andrez reklamira i centroamerička država Nikaragva. Iz Venecuele bi izašli iz zone Zulie s namerom da osnuju Državu Zulia, koja bi takođe mogla da se zove i Slobodna Država Zulia ili Nezavisna Republika Zulia.

U međuvremenu su pre izvesnog vremena stanovnici ostrva Malvinas, na jugu Atlantskog okeana, a blizu Argentina, oko kojih se osamdesetih godina prošlog veka već vodio kratkotrajni rat, izašli na referendum i odlučili da ostanu u sastavu Velike Britanije.

Razni su motivi separatističkih želja i pokreta, negde je to ideologija, negde istorija, negde je pitanje rase, ali dobrim delom se radi o ekonomiji. Naročito u Evropi. Na Starom Kontinentu vodeće političke partije gube glasove zbog porasta ljutnje izazvane ekonomskim previranjima.

Stezanje kaiša i nezaposlenost navode mnoge da pomisle da bi im bolje bilo ako i kada bi se odvojili. Nekim regijama bi najverovatnije i bilo bolje, ali mnogima ne bi. U Sjedinjenim Državama, na primer, bez obzira na ekonomsku krizu, situacija prosečnom građaninu još ne izgleda bezizlazna. Drugo je pitanje šta nekoga koji živi u severozapadnoj državi Vašington briga šta se događa u Majamiju, u državi Floridi na krajnjem jugu SAD. I obrnuto.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane