Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Podsećanje

Grofovska vremena: kako su naprednjaci, još u XIX veku, krenuli na Zapad i kako je njihov vođa skončao gladan u Londonu (1)

Naprednjak koji je propao na Zapadu

Stara je istina da se istorija ponavlja kao farsa. Dok u današnje vreme Evropska unija ucenjuje Srbiju, zanimljivo je malo pogledati u prošlost i videti kako su te ucene izgledale pre skoro vek i po...Naime, po okončanju Berlinskog kongresa 1878. godine, u Srbiju su dolazili zahtevi iz Beča da se Austrougarskoj da status najpovlašćenije nacije, a u suprotnom postojale su pretnje carinskim ratom i zatvaranje srpskog tržišta, zbog čega bi došlo do sloma srpske privrede. Smatrajući da bi time Srbija došla pod punu kontrolu Beča, ondašnji predsednik vlade Jovan Ristić je pokušavao da problem reši sklapanjem trgovinskih ugovora sa Rusijom, ali je na kraju podneo ostavku 1880. godine. Tada na scenu stupa Čedomilj Mijatović, koji osniva Naprednu stranku kojoj je Knez Milan poverio formiranje vlade oktobra 1880. godine. Mijatović je tada izabran za ministra finansija i inostranih dela. Program vlade je bila izgradnja institucija po zapadnom uzoru. Naprednjaci, na čelu sa Mijatovićem, krenuše, kao i danas, u pravcu Zapada... Ko je ustvari bio Čedomilj Mijatović, koji je najpre izdao svoga "političkog oca", liberala Jovana Ristića i krenuo da sa svojim naprednjacima vodi prozapadnu politiku, opisuje književnik i publicista Radovan Kalabić, u svojoj knjizi "Grofovska vremena". Magazin Tabloid u nekoliko nastavaka donosi feljton iz ovog njegovog dela.

Radovan Kalabić

Iznenadne posete grofa Čedomilja Mijatovića pretvarale su naše poslanstvo u Londonu u tragičnu pozornicu na kojoj se izvodila srpska verzija završnog čina čuvene Šekspirove drame. Umesto opšte poznatog glavnog junaka, razbaštinjenog i starog kralja Lira, na scenu je stupao od savremenika zaboravljeni, razvlašćeni i umirovljeni Mijatović.

Nekadašnji moćni ministar finansija i inostranih dela Kneževine i Kraljevine Srbije i najuticajnija figura u njenim izrazito proevropskim, reformatorskim i naprednjačkim vladama. Živ sahranjen u Otadžbini, a zagubljen na obalama Temze. Napušten od bližnjih i poluslep. Sa dugom i neraščešljanom kosom i istom takvom, zapuštenom bradom. Novčano zadužen pod stare i crne dane.

U iznošenoj odeći i obući, vidno poguren, banuo bi u naše poslanstvo, iz guste i morbidne londonske magle. Sa mesta i teatralno, nekadašnji ministar finansija u šest srpskih vlada, izvrnuo bi džepove pohabanog kaputa i započeo svoj potresni monolog:

„Nemam od čega ni hleb da kupim ženi i deci..."

Službenici našeg poslanstva dobro su znali pod kakvim je okolnostima Mijatović 1926, u 84. godini, stupio u drugi brak sa svojom služavkom, siromašnom gospođicom Ejdom Prajor, Engleskinjom koja je brojala manje od polovine njegovih leta.

Sve troje dece koju je Ejda izrodila pre zvaničnog stupanja u taj brak, kćerku i dva sina, Mijatović je priznao za svoje i nadenuo im srpska imena: Milica, Milan i Ivan. Naše poslanstvo u Londonu, međutim, niti je priznavalo taj brak, niti je Mijatovićevu porodicu pozivalo na prijeme.

Za razliku od Mijatovića, njegovoj supruzi i deci to nije teško padalo. Svima njima se, uprkos zvučnoj naslednoj tituli, posle grofove sahrane gubi svaki trag, te da nije bilo šturog obaveštenja u Tajmsu od 10. januara 1946. verovatno se nikada ne bi ni saznalo da je Mijatovićeva udovica, četiri dana pre navedenog datuma, skončala u jednom londonskom predgrađu i da je kremacija njenih posmrtnih ostataka obavljena u najužem porodičnom krugu.

O Mijatovićevoj deci, od njegove kremacije i sahrane, nisu se čula nikakva usmena predanja, niti su otkriveni bilo kakvi pisani tragovi o njihovom kasnijem životu.

Dr Milan Stojadinović (1888-1961), i sam nekadašnji ministar finansija Kraljevine SHS i predsednik jugoslovenske vlade, ostavio je u svom memoarskom delu "Ni rat ni pakt", koje je napisao u nevoljnom izgnanstvu u Argentini, još jedan dirljiv opis životnih neprilika u kojima se našao Mijatović, kao „dobrovoljni izgnanik" u Londonu. Iako je više od pola životnog veka proveo u inostranstvu, a za poslednjih osamnaest godina nijednom nije posetio Srbiju, Mijatović se za pomoć, ipak, javljao srpskim činovnicima u predstavništvu Kraljevine SHS i Jugoslavije u Londonu.

„Slavko Kojić, kome se obrati (Mijatović - prim. R. K.) i koji je tada bio sekretar poslanstva, mašio se novčanika i dao mu, kao milostinju, nekoliko šilinga. Očigledno da je takvih scena bilo češće..." sa žaljenjem je zaključio Stojadinović.

Zašto je postradao evropski "Čeda"

Nekadašnji moćni ministar finansija i trostruki ministar inostranih dela, za čije se ime vezuje prvi veliki ulazak stranog kapitala u Srbiju, stajao je sada sa ispruženom rukom pred jednim diplomatskim činovnikom! On, za čijeg je mandata sklopljena tzv. Bontuova koncesija, iz koje se već u prvom dodiru sa velikim zapadnoevropskim kapitalom izrodila i jedna od najvećih novčanih afera u srpskoj istoriji, stezao je sada u staračkoj i drhtavoj ruci tek nekoliko šilinga!

On, čiji potpis sa srpske strane stoji u toj prekretničkoj koncesiji, povodom koje je profesor Slobodan Jovanović kratko zaključio :

„Kvarenje naših političkih naravi počelo je odmah pod uticajem stranog zlata" .

On, grof Čedomilj Mijatović, koga je, kao ministra inostranih dela Kneževine Srbije, za potpis na onoj zloglasnoj Tajnoj konvenciji sa Austrougarskom iz 1881. habzburški car Franjo Josif nagradio prvim redom Ordena gvozdene krune, sa naslednom grofovskom titulom i penzijom!

On, koji je sa svojim silnim partijskim drugovima, kao najuticajniji ministar, sedeo u onoj naprednjačkoj vladi koja je knezu Milanu predložila nekanonsku smenu mitropolita Mihaila (Jovanovića). Prvenstveno zbog omiljenosti u zvaničnim ruskim krugovima i zato što je, kao školski drug Jovana Ristića, bio neskriveni simpatizer njegove Liberalne stranke, njegove suverenističke politike i njegovog rusofilstva. Mitropolit Mihailo je kasnije pod Milanovim i naprednjačkim pritiskom i proteran iz Srbije.

On, Čedomilj Mijatović, koga su intimno zvali Čeda i koga je izveštač Tajmsa iz Beograda označio za vodeći duh postojeće Vlade, sa proevropskim i modernizatorskim programom, koji ni prstom nije mrdnuo kada je njegov kolega Stojan Novaković, ministar prosvete i crkvenih dela, naložio privođenje i saslušanje vladika u Vladi, te njihovu kompletnu smenu, posle čega su Srbija i njena crkva ostale bez ijednog arhijereja!

Tim povodom, Živan Živanović, liberal i ogorčeni oponent kneza Milana i njegovog najvernijeg ministra Mijatovića, te ljuti protivnik ekstremne prozapadnjačke orijentacije naprednjaka, s pravom je, u presuđujućem tonu, zapisao: „Čudan, besprimeran slučaj u istoriji srpske crkve, čak i za doba turske vladavine."

Neko ko ne bi poznavao mutne tokove srpske političke istorije i njene, spolja žestoko nametane vazalne neprilike i nevolje, mogao bi brzopleto i zlurado da zaključi kako je u slučaju Čedomilja Mijatovića, u njegovoj dubokoj starosti, đavo opravdano i očekivano, ali i sa zakašnjenjem, došao po svoje.

Dr Milan Stojadinović nije pripadao toj vrsti neupućenih i površnih ljudi, kao što nije bio ni nezahvalan čovek. On se s dužnim pijetetom sećao kako ga je Mijatović, još 1912. lepo primio, proveo kroz prestonicu Velike Britanije i dobro upoznao s njom.

„Doneo sam odluku", zapisuje Stojadinović, „da se Čedi Mijatoviću, bivšem ministru finansija, dodeljuje doživotna pomoć u iznosu od 50 funti mesečno, što je tada bilo dovoljno za pristojan život jedne porodice."

Toj Stojadinovićevoj odluci prethodio je širokogrudi gest Đorđa Vajferta, guvernera Narodne banke Kraljevine SHS, koji je 1924, u ime ustanove na čijem se čelu nalazio, uputio Mijatoviću pozajmicu po osnovu plaćanja školarine za njegovo troje dece, iako Mijatović sa svojom služavkom još nije bio zvanično sklopio brak.

Dostupan je i predlog Jovana Cvijića, predsednika Srpske kraljevske akademije, jednoglasno usvojen na sednici održanoj poslednjeg dana 1924. Naime, nepune dve godine pre Stojadinovićevog boravka u Londonu i upoznavanja sa Mijatovićevom nezavidnom situacijom, Akademija je predložila, a Mi- nistarstvo prosvete prihvatilo, da se akademiku Čedomilju Mijatoviću isplaćuje puna penzija redovnog profesora univerziteta.

Ne zna se pouzdano da li je Stojadinović, donoseći odluku o doživotnoj državnoj pomoći Mijatoviću, bio upoznat sa svim detaljima navedenog predloga Akademije i odluke Ministarstva prosvete.

Bilo kako bilo, Mijatović je, prema jednom službenom izveštaju poslatom Ministarstvu inostranih poslova iz Londona, nepunu deceniju primao iz Beograda tri redovne prinadležnosti. Na ime pomoći od Ministarstva inostranih poslova i Ministarstva finansija, te na ime penzije sa dodatkom.

Pa na šta su onda odlazila sva ta sredstva koja su iz Beograda slata Mijatoviću u London, kada je on, i u najdubljoj starosti, bio prinuđen da se hrani po oskudnim restoranima, da bolestan i „praktično slep" moli za pomoć, kako bi pristali da ga prime u neku pristojniju privatnu bolnicu, u hladnoj prestonici gordog Albiona?

Odgovor na ovo neizbežno a mučno pitanje valja najpre potražiti u Mijatovićevoj najbližoj, kao i nešto daljoj, obezdušenoj i sebičnoj okolini. Od njegove druge supruge i dece, koju je priznanjem proizveo u svoju, i izdašno im pomagao. Ali i od onih sitnih i grabežljivih duša koje su ga, s vremena na vreme, vrebale i saletale s najprizemnijim porivima kako bi se od njega materijalno okoristile, ili ga, čak, brutalno opljačkale. Možda se odgovor na ovo pitanje nalazi i na pravcu pretećeg prsta sudbine, u koju je Mijatović tako fatalistički bio zagledan?

Posledice jednog političkog oceubistva

Politički otac Čedomilja Mijatovića bio je istaknuti srpski državnik, političar, istoričar i vođa liberala Jovan Ristić (1831-1899). On je Mijatovića, kao tadašnjeg načelnika Ministarstva finansija, slao u razne diplomatske misije, od kojih je najvažnija bila ona iz 1871, kada je mladi Čedomilj, na Londonskoj konferenciji, vrlo uspešno branio srpske interese protivne austrijskim.

Bilo je to vreme namesništva, tri godine nakon ubistva kneza Mihaila, kada je službeni Beč nastojao da nerešenim ostavi tzv. Đerdapsko pitanje i izbegne sporazum sa priobalnim državama, u koje je spadala i Srbija.

Jovan Ristić je, posle smrti drugog namesnika Blaznavca, pozvan da sastavi novu vladu. Zadovoljan Mijatovićevim nastupom u Londonu i rezultatima koje je tamo postigao, jedan od najmudrijih srpskih državnika, na iznenađenje celokupne javnosti i konsternaciju okoštalih birokratskih struktura, uzima Čedomilja, sa tek navršenih trideset godina, za ministra finansija.

Novo, još veće iznenađenje, sledi po padu Ristićevog kabineta, koji je potrajao samo nekoliko meseci. Najveće je iznenađenje, međutim, nastalo kada su oktobra 1873. saopštena imena članova nove vlade koju je formirao Ristićev politički protivnik, Jovan Marinović (1821-1893), istaknuti srpski političar i diplomata. Mijatović je pristao da uđe i u tu vladu, da se odvoji od Ristićevih liberala i priđe Marinovićevim konzervativcima.

Bio je to njegov prvi partijski prebeg. Ali, i njegovo prvo političko oceubistvo.

Profesor Slobodan Jovanović u nekrologu Čedomilju Mijatoviću, objavljenom na prvoj strani Politike od 17. maja 1932, navodi kako se pričalo da je pre tog konvertitskog manevra Mijatović zamolio Ristića za savet. I dobio ga je u kratkoj, nedvosmislenoj i proročkoj formi:

„Radite kako god hoćete, samo ne odvajajte se nikada od mene. Upamtite: Jovan Ristić ima svoju srećnu zvezdu."

Vreme je potvrdilo proročku snagu tih Ristićevih reči, a Mijatović ne samo što ih nije poslušao već je kasnije, pojedinačno i u više navrata, preko štampe, ali i pamfletski udružen sa Milanom Piroćancem i Aćimom Čumićem, uvek zaklonjen anonimnošću, nemilosrdno napadao i osporavao državničke poteze i korake svog političkog oca.

Sve do pada Ristićeve vlade u oktobru 1880, dakle punih pet godina, Mijatoviću izmiču ministarski portfelji. On ostaje ministar na raspoloženju i obavlja najrazličitije dužnosti, među kojima je i ona ponižavajuća na mestu upravnika karanovačkog magacina.

U novopokrenutom opozicionom časopisu Videlo, Mijatović bez potpisa objavljuje tokom marta 1880, u sedam nastavaka, feljton pod naslovom Trgovački ugovor između Srbije i Engleske. Mada se odnosio na Englesku, feljton će po svojim otvorenim aluzijama žestoko optužiti vladu za nesposobnost u vođenju ekonomske politike zemlje. Posredna, ali glavna meta tih optužbi, bio je principijelan stav Ristićeve vlade, koja je, protivno volji kneza i potonjeg kralja Milana Obrenovića (1855-1901), odbijala da u sporazumu o trgovinskim odnosima sa Austrougarskom preda Beču klauzulu najvećeg povlašćenja bez uzajamnosti.

Bila je to kap koja je prelila čašu Ristićevog strpljenja i tolerancije prema svom nekadašnjem mladom političkom favoritu, za koga se vrlo brzo ispostavilo da je, zarad vlastoljublja, sklon partijsko-preletačkim avanturama.

Ristić je znao da se iza tog feljtona krije Mijatović, kao autor. Za „nagradu" on Čedomilja prvog aprila 1880. imenuje za predsednika agrarne komisije u tek pripojenom Okrugu vranjskom. Datum imenovanja i mesto službovanja mora da su na Mijatovića ostavili utisak sardonski sročene kazne.

Ili presude, izrečene po ugledu na najblažu varijantu srpskog ostrakizma. Pozivajući se na bolest svoje prve žene Elodije Mijatović, Čedomilj odbija da se prihvati novopoverene dužnosti. Istog meseca vlada Jovana Ristića ekspresno šalje Mijatovića u penziju, u 38. godini.

Liberalni list Istok doneo je u svom aprilskom izdanju iz 1880. i podrobno obrazloženje te vladine odluke, naglašavajući da Mijatović punih pet godina nije radio ništa, sem što je brojao godine službe. Bilo je to prvo penzionisanje Čedomilja Mijatovića.

Međutim, nastupa kriza Ristićeve vlade i Mijatović, samo nakon pet meseci uzdržavanja od javnosti, izlazi iz senke anonimnosti i sada pod punim imenom i prezimenom, na prvoj strani Videla od 3. septembra, objavljuje oštru kritiku Ristićeve ekonomske politike. Povod za taj napad Mijatović je našao u odbijanju Ristićeve vlade da popusti pred pritiscima i uslovljavanjima iz Beča, kao i u njenoj rešenosti da sa Austrougarskom ne sklopi trgovinski ugovor i da joj ne da klauzu najvećeg povlašćenja bez uzajamnosti.

Pod pritiscima spolja i iznutra, koji su stizali sa austrijske strane, ali i lično od kneza Milana, vlada Jovana Ristića podnela je ostavku 14. oktobra 1880. Posle samo petnaest dana, 29. oktobra 1880, Čedomilj Mijatović, kome su u novoj vladi na izričit zahtev kneza Milana poverena čak dva resora, finansija i inostranih dela, potpisuje sporni i problematični ugovor sa Austrougarskom.

Ondašnji predsednik vlade Milan Piroćanac (1837-1897) optužio je Mijatovića, nakon mnogo godina, da je ne samo stilizovao notu kojom se Beč i zvanično obaveštava o toj s nestrpljenjem očekivanoj odluci srpske vlade već i da je iza leđa ostalih članova do- pisao jednu rečenicu s udvoričkom porukom Crno-žutoj monarhiji.

Naravno da ta rečenica nije ništa izmenila u suštini, ali je pronicljivom hroničaru mogla sa izvesnošću da predskaže prirodu i karakter personalnih odnosa i hijerarhijski poredak unutar nove vlade. Da s lakoćom predvidi koji će njen član uživati najveće lično, javno i tajno poverenje kneza Milana.

Taj Mijatovićev potpis na Ugovor i jedna zakulisno dopisana rečenica u noti poslatoj Beču, kvalifikovali su ga za brzo i olako potpisivanje svih budućih, komplikovanih i neprijatnih odluka nad kojima bi se svaki ozbil,an političar, a naročito državnik, debelo premišljao, pogađao i strpljivo odmeravao.

Zato je, konačno, Živan Živanović, povodom potpisivanja Tajne konvencije, okvalifikovao Čedomilja Mijatovića, kao glavnog poverenika kneževog za sve ove nedopuštene poslove njegove toga doba.

Kako je došlo do formiranja nove srpske vlade, a nakon nje i do osnivanja nove Napredne stranke, koja će za čitavu deceniju davati glavni ton i usmeravati najbitnije tokove poslovično burnog političkog života u Srbiji? Kako se nametnuo neuobičajeni redosled poteza i postupaka po kojima se, mimo izbora i bez stranke, prvo dođe na vlast, pa tek onda osniva politička partija i obezbeđuje većina u parlamentu? Kako se za tolike godine održavala na vlasti stranka koja je imala najmlađi i najplići koren u srpskom narodu, i mlaku, na mahove skoro zanemarljivu podršku u srpskom biračkom telu? Konačno, kako je Čedomilju Mijatoviću uspevalo da za sve te godine bude jedan od glavnih osnivača, kao i neformalni prvak Napredne stranke?

(Nastaviće se)

A 1.

Berlin u XIX veku postavljao uslove za Srbiju isto kao i danas

Jovan Ristić predstavlja Srbiju na Berlinskom kongresu 1878. godine, sa državničkom mudrošću, veštinom i upornošću, koje su ušle u udžbenike diplomatske istorije. S obzirom na ondašnje geopolitičke prilike u Evropi, on je za interes svoje zemlje izdejstvovao maksimum. Srbija je priznata za nezavisnu državu i dobila je pravo da se teritorijalno proširi na četiri okruga. U Berlinu je, istovremeno, zvaničnom Beogradu ispostavljen i visok račun za među- narodno priznanje nezavisnosti i teritorijalno proširenje.

Austrougarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su Srbi, prema kasnijem zvaničnom popisu iz Beča, činili nešto više od polovine ukupnog stanovništva. Njenim trupama odobren je ulazak i u Novopazarski sandžak, današnju Rašku oblast. Austrougarska je, praktično sa tri strane, severa, zapada i jugozapada, teritorijalno okružila Srbiju. Tako je već u Berlinu formulisan habzburški geostrateški pristup Srbiji, koji se sastojao iz tri načela i tri ograničenja za Beograd: ni pogled preko Drine, ni pedalj južno od Mitrovice, ni milimetar zajedničke granice sa Crnom Gorom.

Tih se teritorijalnih principa spoljnopolitičkog odnosa prema Srbiji Beč dosledno pridržavao sve do konačnog pada i nestanka Habzburške monarhije, do kraja 1918. i do stvaranja Kraljevine SHS. Na Berlinskom kongresu Srbija se obavezala da će u što kraćem roku ispuniti brojne uslove vezane, između ostalog, i za prihvatanje otomanskih dugova u novopripojenim teritorijama, da izgradi železnicu od Beograda do Niša, sa krakovima za Carigrad i Solun, da poštuje postojeće trgovinske ugovore koje je sklopila Turska do sklapanja novih, da garantuje postojeće imunitete i privilegije stranih državljana i obezbedi zaštitu verske, političke i pravne jednakosti na celoj teritoriji, što je podrazumevalo i mogućnost izbora na sve javne funkcije, a odnosilo se, pre svih, na Jevreje...

GLOSA

„Jedino novo na ovom svetu je istorija koju ne znamo" (

Hari Spenser Truman, predsednik SAD)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane