Natrag

Pogledi

Sprema li se Amerika na novi svetski rat, i koja kretanja u američkom društvu ukazuju na to

Zločin u pripremi

Očajničko oklevanje evropskog Zapada i njegova politička infantilnost, mogu biti značajan stimulans za rat velikog opsega u njegovoj vlastitoj kući. Ma kako sada stanje na svetskoj sceni prividno izgledalo spokojno i uobičajeno; ništa ubuduće neće biti niti spokojno niti uobičajeno. Vri već dugo. Dolazi vreme nespokoja, možda i rata -nimalo ograničenog. Glavna scena je evropski kontinent, a pomoćne scene su vasceli svet, zaključuje u svojoj analizi sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

Goranko Đapić

Dežurni klovn u Bijeloj kući poručio nam je da ćemo dobiti budućeg predsjednika SAD u liku poznate Hilari Klinton. Već imamo iskustva sa tom ratobornom sredovječnom ženom. Poruka je da će SAD ratovati na mnogo višem nivou, mnogo višem od ,,Milosrdnog anđela" kao na primjer, igrom u Ukrajini, zapravo ruskom dvorištu.

Nema nikakove sumnje; društvo iz FED se konačno upustilo u veliki boj. Sada ili nikada! Jer, svijet nije više bipolaran, daleko je složeniji. Kina je postala najveća ekonomija svijeta. Ruska moć je u porastu, a tu su Indija i Brazil. Čini se da ima sve manje mjesta za vladavinu jedne supersile. Ekonomske prilike naglo se mijenjaju i stvaraju osnovu za jedan korjenito drugačiji svijet. Ono što društvo iz FED očajnički želi, to je da stopira samu povijest, a potom da je vrati u poželjne kasne četrdesete godine minulog stoljeća - u carstvo dolarskog papira kojim će se kupiti i poželjno sklepati cijeli svijet.

Ono što roditeljima FED sa stalnim boravkom u Londonu (uže u londonskom Sitiju) nije više puta konačno uspijelo u Rusiji, sada će Obama - Klinton urotnici posvršavati zanavijek u ukrajinskoj drami i po tko zna kojim jurišem na drevnu Moskvu.

Zbunjena Europa se ponaša kao da ne prepoznaje vlastitu prijeteću propast. Nakon toliko multietnicizama, multikonfesionalizama i multikulturalizama gotovo je da veoma brzo postane Treći svijet; potpuni povijesni geto, bez kulturne samosvojnosti i prepoznatljivog etničkog lika. Čitav vijek u kojem su se europski intelektualci sa žarom odricali svoje kulturne i sveukupne civilizacijske baštine učinilo je da nikne ,,fleure de mal" današnje epohe. Zlo je bilo i bit će organizirano. Povijest je niz do niza urota i tajnih namjera. I ništa nije slučajno niti je spontano. Stvarna povijest je nevidljiva; a ona lažna je oduvijek bila mnogo više ideologija nego nauka.

Dakle, vrijeme je odluke. Društvo u FED je svjesno da bi žive ekonomske i političke veze europskog zapada i Rusije evoluirale u mnogo smisleniju i čvršću zajednicu, sve od Antlantika do Vladivostoka. Tim tokom stvari mogućna zajednica bi postala najveća tehnološka i ekonomska sila svijeta. Ta ogromna ploča postala bi stožer Novog svijeta, prave Nove renesanse grčko - rimsko - kršćanske civilizacije. Taj svijet u mnogo čemu hegemon, ne bi značio i svijet potčinjavanja, već suprotno, bio bi primjer suradnje, razumije se, uključujući i SAD ukoliko smognu snage da prestanu biti servis društva iz FED i njegovih golemih napora da uspostave svjesvjetsku vladavinu novog robovlasništva na etničkoj i konfesionalnoj bazi.

Na obodu dva stoljeća, sve je postajalo jasnije da krajnje divljanje ničim obuzdanog financijskog kapitala, špekulativnog i destruktivnog po prirodi, može u krajnjoj konsekvenci proizvesti samo totalitarno društvo.

U društvu gdje socijalne razlike dostignu nezamislive raspone, gubi se srednja klasa. Ostaje hiper - bogata manjina i ogromni ocean sasvim siromašnih ljudi. Jasno je da je takav profil društva plodno tlo za pojavu neograničenog gospodstva represije i straha, jer manjina naprosto nikako drugačije ne može vladati nad ogromnom većinom.

Upravo je takav proces u toku u SAD, a uspješno se širi u Europi, preko Amerike i Europske unije. I čemu bi drugom služio relikt iz hladnog rata po imenu NATO? Ako je već raspušten Varšavski ugovor kao nosilac antidemokratske komunističke prijetnje, logično bi bilo da bude raspušten i NATO jer je opasnost minula. Ali to je bila samo obična zabluda. NATO je najprije bio instrument društva iz FED sa jasnim ciljem da ostvari sve njegove stoljetne ambicije, između svih i onu najvažniju - da okonča posao koji nije završen kada je Lenjin u vlaku bez zastoja stigao u Petersburg. Taj posao je značio da Rusija prestane postojati i da bude pretvorena u hulije gospodara iz FED.

Jednogodišnje igrarije u i oko Ukrajine u samom dvorištu Rusije samo su sasvim krvav uvod u mnogo tragičnije događaje. Radi se o veoma pažljivo pripremljenoj agresiji većeg stepena. Nemojmo se zavaravati. Rat neće stati. Agresor ga i nije otpočeo da bi ga usput zaboravio. Naprotiv ratna opasnost že rasti u onoj mjeri u kojoj že europski petokolonaši pognuti glavu pred politikom koja je podjednako usmjerena i protiv Europe i protiv Rusije. Za društvo iz FED ovaj rastuži rat upravo je i usmjeren da bi razbio i jedne i druge i spriječio očiglednu činjenicu da je Rusija europska zemlja, a ne SAD. Sudbina i europskog zapada i europske Rusije - jedna je sudbina.

Zato že europski zapad suludo izvršiti čisto samoubojstvo i izgubiti svaku nadu u obnovi; u novu golemu Renesansu, podlegne li pritisku bankara iz londonskog Sitija i njegove podružnice i Njujorka.

Valja cijeniti apel 60 njemačkih potpisnika kancelarki Merkel u kojem apelu (potpisana su i dva kancelara; ujedinitelj Helmut Kol i kancelar Šreder) utjecajni i misleći Nijemci odbijaju da budu ratno poprište za ljubav Baraka Huseina Obame I. Oni ističu ono što svatko dobronamjeran znade, a to je da je suradnja Njemačke i Rusije stožer europske i svjetske budućnosti. To nimalo ne umanjuje suradnju sa Kinom i ostalim rastućim azijskim i latinoameričkim ekonomijama. To bi nesumnjivo bio poželjan tok stvari.

Na žalost, odustajanje Moskve od Južnog toka, premda još nije izgovorena zadnja riječ, znači u krajnjoj liniji skepsu Moskve prema sposobnosti europskog zapada da se odbrani od vanjske i unutarnje agresije FED.

Taj tragični tok stvari zadugo bi bacio zdrave tendence u svjetskoj ekonomiji. Mnoge napredne tehnologije ostat će u sefovima licencnih ureda jer nisu u interesu financijske oligarhije iz FED.

Svijet bi se usporio na nepovoljan način. Gotovo da možemo govoriti o vremenima stalnih napetosti, ne bez rizika da se nepovratno oklizne u nuklearnu katastrofu. Očajničko oklijevanje europskog Zapada i njegova politička infantilnost mogu biti značajan stimulans za rat velikog opsega u njegovoj vlastitoj kući.

Možemo li taj rat promatrati samo hipotetički? Kako je agresija društva iz FED u porastu u onoj mjeri kada to dobije sopstvenu dinamiku rat se na žalost čini vrlo mogućnim, štaviše možda izvjesnim.

Da li su ugašena balkanska bojišta? Mogu li SAD isprovocirati nove sukobe u mekom trbuhu Europe? Čini se da mogu, a možda to upravo i žele. Ratni bubnjevi iz Vašingtona sve su glasniji. Iskustvo nas uči da je to uglavnom put bez povratka. Prijetiti ratom nije nešto što može stvoriti klimu za bilo što, već po pravilu stvara i sam rat.

Može li itko, makar i pretpostaviti, kako bi izgledao današnji rat značajnog opsega? U urbanom svijetu Europe on bi bio stostruki juriš svih jahača Apokalipse mnogo, mnogo razornije i strašnije nego svo iskustvo prije toga.

Opasnost je utoliko veća što Rusija nema mnogo izbora, već da se aktivno brani. Zamislimo da jedna od strana u nevolji upotrebi opomene radi dio svojega ogromnog nuklearnog arsenala. Može li se na tome stati? Odgovor je da se na žalost nikako ne može stati. Ostalo znamo.

Dakle, u suludom naporu društva iz FED da posredstvom države SAD prijetnjama ratom ili samim ratom ostvari čin predaje svih onih koji ne pristaju na novo ropstvo, polazeći od pretpostavke da su SAD još prvoklasna imperija; leži mračna mogućnost potpune kataklizme.

Neki primjeri uveliko upozoravaju, da se u SAD vrše predratne pripreme. Isprovocirani rasni sukobi, naizgled nebuloznim povodima, kao što su učestala ubojstva crnih mladića, imaju svoje objašnjenje u želji društva iz FED da izazovu šire i duže sukobe. Nakon toga, policija, nacionalna garda, pa mogućno i vojska uz prateću legislativu, mogli bi aktivno arbitirati. Time bi građanske slobode bile značajno umanjene, a možda gotovo i ukinute u ime borbe za mir i red.

Tako bi se ozvaničilo ograničavanje građanskih sloboda kroz tobože jačanje nacionalnog jedinstva, ma što ono značilo. Tako bi se građanstvo; jednom riječju društvo u cjelini pripremilo da bez otpora prihvati ratnu avanturu, opet sve u cilju jačanja nacionalnog jedinstva. Za manje od života jedne generacije rat bi očigledno bio smatran nužnom pojavom.

Ovako usmjeravanje čitavog društva govori o ozbiljnosti situacije. Sasvim je jasno da je to osmišljena operacija da dugoročno navikava naciju na agresiju kao nešto što je prava politika na duge staze. Koliko duge staze? Pa, onoliko duge dok sve ne bude destruirano osobito sjećanje na minula vremena. Jer, naravno da nikako ne možete stvarati ,,ratno društvo", a da trajno sakrijete razmjere destrukcije koju ta politika stvara.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane