Natrag

Intervju

Milutin - Mima Karadžić, srpski i crnogorski glumac u razgovoru za Tabloid kaže: „imate čitav jedan establišment političara za koje se ne zna da li su u životu bili u pozorištu!?"

Penzija nije glumačka stvar

Popularnost i vlast navedu čoveka da se pogubi, s tim što vlast ima i moć! Neka me sad mrze svi glumci, ali mislim da ništa bednije nisu plaćeni glumci, nego što su plaćeni inženjeri ili lekari, kaže između ostalog glumac Milutin Mima Karadžić u razgovoru za Magazin Tabloid.

Razgovarala: Nađa Andrejević Keleri

Iako je Mima nepune tri decenije bio u ansamblu "Ateljea 212", prošle godine se uz žurku oprostio od kako je sam rekao „ateljeovske plate" ustupivši mesto nekom mlađem kolegi. Zaplovio je ka crnogorskom primorju da u svojstvu ne samo glumca, već i producenta snima seriju "Budva na pjenu od mora". Bije ga glas velikog zavodnika, mada je u svojoj glumačkoj karijeri ostvario likove odgovornih porodičnih ljudi. Od "Slučaja Bogoljuba Savkovića Livca", "Igmanskog marša", "Sivog doma", "Lepote poroka", "Ožalošćene porodice", "Prve bračne noći","Mješovitog braka", ... pa do "Budve na pjenu od mora" prošlo je tri decenije. Mima je kao iskusan glumac dokazao da je i uspešan producent na koga treba i te kako računati. Naime, početkom januara u Splendidu u Budvi premijerno će biti prikazan film "Gorčilo", koji će Beograđani u SC videti 23. januara. Ekskluzivno za Tabloid Mima kaže da su napravili vrhunsku crnogorsku lirsku komediju i to za samo mjesec dana. Režiju i scenario potpisuje Milan Karadžić po tekstu Miodraga Karadžića „Jesi li to došao da me vidiš" nekadašnje hit predstave.

Vi Crnogorce oslikavate na mnogo urbaniji način u odnosu na Živka Nikolića!?

- Živko je pravio neke drugačije filmove. Ne bi ih komentarisao, jer sam i sam igrao u tim filmovima. Neki od njih su doživeli veliki uspeh. Nije u pitanju oslikati jedan narod. To je nezahvalno i nemoguće. Živko je određene likove stavljao u određene priče koje su bile i plod njegove mašte. Kod nas je to potpuno druga varijanta. Mi oslikavamo dešavanja koja su danas jako prepoznatljiva u svakodnevnom življenju u Budvi a i u regionu. Mnogo ljudi nas je zvalo da nam kaže - u Splitu imate pravog Sava Bačića - to je njihov gradonačelnik. U Republici srpskoj su tvrdili da je Dodik Savo Bačić! To je sjajno da ljudi negdje prepoznaju tu priču. A ko je Savo Bačić? - On je čovek koji krči i šakama i nogama sebi put i prostor. Ali je negdje: istinit, srčan, čak i romantičan, negdje je dobar ljubavnik, u onom smislu podatan - predaje se i ženi i ljubavnici - on voli i strašno je pažljiv prema ćerki - to je nešto što ga odvaja od svih drugih tajkuna koje sam naveo. U planu je da snimimo još 20 epizoda „Budva na pjenu od mora" i to ćemo najverovatnije raditi u aprilu mjesecu.

U krizi koja decenijama "drma" Srbiju, stradalo je ono što je najsiromašnije, a to je kultura. Pozorišta su nam u katastrofalnom stanju, a glumci su na ivici egzistencije... Ima li nade za boljitak?

- Doživljaj kulture u nas je problem naroda. Nije tu pitanje problema u ovom što je sad na vlasti, da on ne doživljava kulturu... Ne, ni oni koji ga glasaju ne doživljavaju kulturu na pravi način. Drugo, imate čitav jedan establišment političara za koje ne znam da li su u životu bili u pozorištu!? Ide se na neke stvari koje su nacionalno - vjerske. Kod nas je to problem, jer na taj način i od reditelja, i muzičara i glumaca pravimo režimske podanike. A, političari na taj način dobijaju svoje ljude. Ti ljudi danas postaju neko i nešto! Odjednom se odvajaju od onoga što su bili glumci i muzičari. Od direktora do ministara. Ne znam čemu sve to vodi? Nikada nisam znao da ispravljam krive Drine u smislu da nisam znao, niti želeo da menjam društvene sisteme - niti je to moj poziv. Prosto, pokušavam da ne igram u takvim predstavama filmovima. Volim nešto što se tiče ljubavi i življenja i što nema nikakve veze sa politikom. Čim je politika umješana na bilo koji način, čim je vjera umješana - sve te to tjera da se opredeliš i da nemaš slobodu mišljenja.

Polako, ali sigurno - srpsku kulturnu scenu napuštaju glumačke veličine: Bora Todorović, Marija Crnobori, Nikola Simić, Jovan Ćirilov. Oni su samo virtuelno bili penzioneri, a i dalje su radili "punom parom", zar ne?

- Nekako penzija nije glumačka stvar! Dobro je da dobiješ neku penziju u smislu da te neko nagradi za godine provedene u nekom teatru. S druge strane glumac penzioner može biti i te kako aktivan. I dan - danas imamo dosta glumaca koji su aktivni poput Vlaste Vladisavljevića, Đuze Stojiljkovića...to su strahovito aktivni glumci.

Da li glumci žive bedno? - Neka me sad mrze svi glumci ali mislim da ništa bednije nisu plaćeni glumci, nego što su plaćeni inženjeri ili lekari. Ne mislim da glumci žive bedno. Glumac ipak ima načina da zaradi. Ne mogu svi da zarade, ali uvijek su se odvajali "neki". Ima velike razlike između tih "nekih" i "nekih" drugih. Ja sam znao za godinu dana da kupim dva stana! Ne kažem da se to ne može. A, to da su plate male - novac je uvek bio problem.

Popularnost, kao i vlast - idealne su prilike da čovek poludi i izgubi kompas u životu. U čemu je tajna opstati i glumački trajati?

- Popularnost i vlast navedu čoveka da se pogubi, s tim što vlast ima i moć. Popularnost glumačka i muzička nemaju tu moć. Pitanje popularnosti nikad nije bilo jeftinije nego što je danas! Ti si danas čovek koji je ne znam koliko filmova I predstava odigrao i nakon premijera doživljavao ovacije - ali ti kad dođeš u neku ložu gde te pozivaju kulturne institucije ili novinske agencije - ti sediš zajedno sa nekim ministrom ali i sa nekim starletama. To je prosto tako! Ništa ti nisi bitniji od tog ministra, niti je ministar bitniji od starleta. Zato što narod jednako prati i nju i njega i njega. Dosta je pojeftinjena popularnost. Nema redova pa da te puštaju preko reda. Policija te neće pustiti ako voziš u pijanom stanju, nećeš dobiti bog zna šta sa tom popularnošću osim da te ljudi prepoznaju na ulici. Mene prepoznaju svi. To je lijepo i ne vidim ništa dalje od toga. Lijepo je da ti se ljudi nasmiju. Osmjehnu se zato što im ti svojim ulogama izazivaš osmjeh na licu - što je predivno. S popularnošću ili bez nje, ja moram da radim 16 sati dnevno da bi napravio nešto.

Da napravite igrani film "Gorčilo" za 28 snimajućih dana to je ozbiljna priča. To se radi 12 - 14 - 16 sati dnevno. Tu nema zezanja. Milan je ušao u montažu i iz nje ne izlazi od ujutru do pred zoru opet! U stanju je da vrti pet hiljada puta jednu istu stvar. I onda izađe premijera. Izađeš posle filma pokloniš se nakon velikog aplauz i svi kažu - al je tebi lepo. Jeste, ali moraš da uradiš jako mnogo, na kraju šta je koga briga šta sve jedan glumac mora da uradi kad vidiš u ovoj zemlji šta mora da uradi jedan rudar, inžinjer, doktor? Divim ljudima koji svaki dan operišu i spašavaju tri života a imaju platu istu ko i ti glumac!? Šta ja sad tu da radim? Pozdravljam sve lekare koji to rade a imaju plate iste ko i mi glumci.

Kako na filmu sarađuju reditelj Milan i glumac Mima Karadžić!? Koliko Vas puta Milan vraća da ponovite neke scene!?

- Milan me vraća i te kako. Prepiremo se i svađamo tokom snimanja, jer Milan je vrlo eksplozivan. Kad snimamo - dođe do nervoze. Lakše mu je na mene da se izviče nego na nekog drugog glumca. Ja ponekad to prećutim, ponekad ne! Ponekad planemo i jedan i drugi - pa je to onda haos. Ali, sve se to dešava i sve je to u smislu dobrog pravljenja posla. Što bi rekli sve to ide u rok službe!

Koja je to najteža i najzahtevnija uloga u Vašoj životnoj i glumačkoj karijeri !?

- Meni u životu ništa teško ne pada. Prosto - da budeš dobar čovjek - za to ne možeš da se trudiš - takav si ili nijesi takav! Negdje da budeš čestit i to nekako zavisi šta si ponio od kuće, koliko si pokupio sa ulice. Moja uloga producenta je vrlo komplikovana, jer danas je užasno malo ljudi koji bi dali novac za snimanje filma. Nije to kriza samo nemanja novca, kriza je u svemu: u ponašanju, vaspitanju, čestitosti, nekim životnim stavovima, u kulturi... Tu krizu ekonomsku prate sve ove male krize. E, onda u takvom vremenu ubjediti neke ljude da ćeš ti da praviš neku stvar koja će biti lijepa, kulturna, gledana - a da ti ljudi za to treba da odvoje neki novac iz svojih firmi - to je jako, jako komplikovano.

Da ubjediš čak i državne institucije da daju novac za nešto što je podrška nekim mladim ljudima koji su završili neke umetničke fakultete... Jako teško! Ta uloga je komplikovana. Uloga glumca nije tako strašna - ti si glumac, pa si glumac! Možemo da pričamo o tome - bolje ili lošije plaćen, ali uloga čovjeka to je pitanje nečeg što nosiš sobom.

Ja imam brata i sestru i imam njihovo četvoro djece- od sestre dvoje i od brata dvoje. I, imam strašnu obavezu prema njima, jer su ta djeca odrasla pored mene od pelena. Milan, Seka i ja živimo jako blisko - mi smo svakodnevno zajedno. Svi zajedno smo jedna porodica. Majka koja je u Budvi je takođe dio nas, koja nas cijelog života podržavala, prati i gurala i biva vjetar u leđima i biva nešto najčestitije i najljudskije u nama. Eto, to je priča koja postoji. Svi zajedno smo jedna porodica - takva kakva jeste - sa velikom borbom, sa svim problemima koje porodice nose, sa malim i velikim boginjama, sa temeperaturama, pubertetima, prvim ljubavima i svim ostalima.

Šta mislite o današnjem ministru kulture, Ivanu Tasovcu i koliko je zaista u ministarskoj moći da nešto promeni u kulturi?

- Tasovac je moj dobar prijatelj i o njemu kao čovjeku mislim sve najbolje. Što se tiče ministra - ne mislim ni o jednom ministru ništa! Tako da ne mislim ni o njemu kao ministru ništa. Ne znam šta može da promeni u kulturi, ni da li ima sredstava i želje da to radi. Najgora je kombinacija biti ovde i pričati o nečemu što on tamo radi. Ne može radnik pričati šta je direktorov posao i da li on to može bolje ili ne može. Ne znam ni šta je posao ministra za kulturu, niti šta je bio ijednog ministra do danas. Niti znam šta je ijedan ministar do danas uradio. Nemam odnos prema političkim titulama. Ako zaviriš malo dublje u istoriju - vidiš da je sve to velika zabluda kad se Srbija, Crna Gora i Hrvatska kite nekim ljudima koji su bili "neko" i "nešto", a onda shvatiš da i nisu toliko bili "neko" i "nešto". Bili su to i tada mahom ljudi za sebe! Vlast je kvarljiva roba.

Koliko je dobro da glumci danas zastupaju glas javnosti!? Da budu na neki način glas zdravog razuma!?

- Strašna je stvar što danas glumci (mnogo manje slikari i muzičari) uzimaju sebi za pravo da komentarišu političke ideje, da komentarišu Kosovo! Mislim da treba da se bave svojim poslom. Imaš glumce koji rade neki jeftin posao u smislu umetnosti, ali je dobro plaćen, a s druge strane hoće da učestvuju u kreiranju države u rušenju nekih društvenih poredaka - što je nebuloza! Kad god pročitam da neki glumac uzima sebi za pravo da komentariše na velikim nivoima i da pravi priču poput ministara - kažem: "Čekaj, šta će tebi ovo - ti si neko ko izađe večeras, igra predstavu, dobije aplauz i od toga živi! Što ti nosiš intimno, to je tvoja priča. Ali, kaže mi - ova riječ mora da se čuje - moja ne mora! Ni na jednu temu, ni jedne politike.

Gledano istorijski, glumci i nisu bili za uzor zbog sumnjivog morala. Sahranjivani su mimo seoskih i gradskih grobalja!?

Glumci maltene nisu sahranjivani na istom groblju đe i ljudi ostali. Bili su prokuženi zbog morala, što je naravno bila velika greška! S druge strane danas glumci hoće da budu akademski građani, da uđu malte ne u Akademiju nauka! Svaka druga glumica nešto magistrira, doktorira - ne znam šta? Ne zna jednu pjesmu da izgovori a magistar je nečega. Te titule su tako nebitne. Glumci sve češće zaboravljaju gdje su, ko su i šta su. Jer, biti glumac je najdivniji poziv na svijetu - naravno - ako si uspješan da se baviš tim poslom, da možeš da igraš i ovoga i onoga. Da ti kroz lik možeš da izgovoriš fenomenalne rečenice koje su pisali najveći umovi književnosti i dramaturgije. Da izgovoriš rečenice koje su govorili neki veliki: generali, vojskovođe, kraljevi, carevi. Da možeš da igraš i neke male ljude koji svoje samštine ili neke male životne uloge mogu da izgovore toplim dirljivim rečenicama. To je sveukupno glumac. Šta sad - nisi ti taj koji će da menja svet. Neki glumci zaslužuju da budu sahranjeni u alejama počasnih građana. I to mnogo više nego neki političari. Jedan glumac je uspio da razveseli, da prepriča priče, da isčita knjige narodu. Hiljadama gledalaca koji su dolazili godinama da gledaju predstave i filmove. Budi to što jesi - uljepšaj nekome život! Svako veče ga uljepšaj na sat - ipo koliko traje predstava. To je predivno i to ti je Bog dao! To ne može ni jedan predsednik opštine niti države - a ti to možeš!

S obzirom da ste u šestoj deceniji života, šta biste voleli da doživite u karijeri, porodici i državi!?

- To je isto ono što poželiš svima za Novu Godinu: zdravlja, ljepote, još puno vina, osmjeha, puno aplauza. A, ono ostalo - što je moje privatno - nek se desi kako će se desiti. O tome ne bih za javnost.

A 1. Hiljadarka

U međuvremenu ste snimili i film "Hiljadarka" i to u Bosni!?

- To je priča o Atifu Kurtoviću, koga su kasnije prozvali Sirotanović jer je bio rudar na hiljadarki. Napravili smo jednu zanimljivu priču kako je on uopšte doveden u situaciju da bude na novčanici, kako je sve to proteklo, kako njegov život izgleda u trenutku kada dolazi Tito da ga posjeti. Čovjek koji nikad više ništa u životu nije radio osim što je jeo i pio besplatno, jer je bio čovek sa hiljadarke za vreme socijalizma.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane