Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Svedočanstva

Iz treće knjige trilogije "Narodna buna", Ivana Ivanovića: ideologija, revolucija, zablude, razočarenja, život i literatura (2)

Došljak iz Prokuplja

Poznati srpski pisac Ivan Ivanović upravo je objavio treću knjigu trilogije NARODNA BUNA 1,2,3 sa podnaslovom PARTIZANI. Knjiga govori o partizanskom ustanku na jugu Srbije 1941. godine, a ispričana je kroz kazivanje i pisanje Milivoja Perovića, doktora pravnih nauka i književnika, razočaranog komuniste. Osnovna tema romana je sudbina drugog značajnog ustanika ovoga kraja, Ratka Pavlovića Ćićka, španskog borca, po opštem uverenju stanovnika Južne Srbije likvidiranog komuniste. Tabloid će u šest nastavaka da upozna čitaoce sa ovim romanom.

Milivoje piše

Kad sam prvi put video Ćićka?

U "Hronici..." sam napisao da sam se sa njim tri puta u životu sreo, što nije sasvim tačno. Ovde bih tu izjavu hteo da korigujem: sa Ćićkom sam se družio u tri perioda, u više navrata: prvi put u Leskovcu, od 1932. do 1933. godine, drugi put u planinama Jablanice i Toplice u jesen 1941. godine, i treći put u Pustoj Reci u proleće 1943. godine. U ovom poglavlju ću da obradim prvi period u leskovačkoj Gimnaziji.

To je moglo da bude u zimu 1932. godine, mada ne mogu tačno da označim to vreme. Znam da sam bio u osmom razredu i da sam se spremao za maturu. Ja sam u to vreme bio poznata ličnost u Gimnaziji. Kao odličan đak dobio sam kraljevsku stipendiju da nastavim školovanje na Univerzitetu, kao predsednik literarne družine Vulović stekao sam simpatije đaka i profesora, kao fudbaler najpre Obilića a potom Momčila afirmisao sam se u gradu. Ne kažem da sam bio pun sebe, ali to je bilo to. Bio sam poznat kao Crnogorac, što nije bio nadimak, ali što je označavalo moj identitet.

Dakle, bila je još uvek zima ali se osećao dah proleća; tekla je poslednja godina mog leskovačkog školovanja. Razume se da smo mi osmaci vodili glavnu reč, kako u školi tako i u školskom dvorištu. U širokom peščanom dvorištu naše Gimnazije, gde su bez reda bile zasađene stare lipe i kestenovi, najviše se pričalo o fudbalu, mada su počinjali i prvi politički razgovori. Skupljali smo se u grupama i vodili nekakve debate, koje smo prekidali kad bi pored nas prošla neka gimnazijska lepotica, da bismo joj se naglas divili. Jednog dana se odjednom proneo glas u dvorištu da je Gimnazija dobila novog đaka. Pojava novog lica uvek nešto znači, pogotovo u zatvorenim sredinama kakvo je gimnazijsko dvorište.

Lepo se sećam kako su mi pokazali oniskog mladića, gologlavog (mi smo onda nosili kačkete sa oznakom razreda), sa žičanim naočarama i kosom razdeljenom po sredini. Bio je u nekakvom sivom mantilu, hubertusu. Kao novajlija stajao je usamljen u uglu dvorišta i zurio nekud u daljinu. Na mene nije ostavio nikakav utisak, ničim nije imponovao. U gimnaziju su, inače, dolazili đaci i iz drugih zavoda, a naši su opet išli u druge gradove. To nije bila nikakva vest. Tek nakon dva tri dana sam od mog brata Mirka saznao da je taj učenik došao u njegovo odeljenje u sedmom razredu, biće iz Prokuplja. Rekao mi je da se zove Ratko Pavlović. Pošto sam ja u to vreme već dosta znao o Topličkom ustanku, prva asocijacija mi je bila da se možda radi o potomku čuvenih Pavlovića iz Berilja. Ko je, dakle, taj Ratko Pavlović?

Nisam dovoljno istražio, ali njegova genealogija je izgledala, otprilike, ovako. Peko Pavlović, koga sam predstavio, imao je sina Lazara. Lazar je imao bar dva sina, Veljka i Božu. Veljko se oženio Petranom iz Petrovića iz Gajtana, i sa njom je izrodio sina Ratka i ćerku Veru.

Veljko je poginuo u ratovima (pretpostavljam 1914) pa je Petrana ostala udovica sa bebom Ratkom i ćerkom Verom u stomaku. To je srpska sudbina u prvoj četvrtini veka. Ratko - to je ovaj đak koji je došao u našu Gimnaziju.

Na početku biografije Ratka Pavlovića pada u oči njegovo ime. To ime mu nije slučajno dato. Rodio se 1913. godine, baš na razdoblju dva rata. I to u kraju gde ratovi neminovno i neizbežno nailaze jedan za drugim. Tu majke rađaju sinove za rat. U istorijskom kontinuitetu, Srpkinje donose na svet sinove da izginu u ratovima. Otud u Južnoj Srbiji toliko često ime Ratko.

Ratkov stric, Boža Pavlović, bio je pisar kod vojvode Koste Pećanca u Topličkom ustanku. Familija Pavlovića je imala vidno učešće u narodnoj buni. Kuće Pavlovića u Berilju bile su ustanička baza. Boža je bio učenik petog razreda prokupačke Gimnazije kad je stupio kod Pećanca. Za vojvodu je pisao naredbe i izveštaje i bio zadužen za praćenje štampe, kako okupacione tako i bugarske. Po propasti ustanka Pećanac je podelio svoj arhiv na dva dela i dao pisarima da ga zakopaju i tako sačuvaju za budućnost. Pisar Bratimir Milačić iz Belih Voda je smestio svoj deo arhiva u jednu limenu kutiju i zakopao ga u vodenici Milačića. Taj deo arhiva je sačuvan. Pisar Boža Pavlović je svoj deo arhiva smestio u drvenu kačicu i zakopao ga u štali svog oca Lazara u Berilju.

Sve do dolaska Srpske vojske sa Solunskog fronta, bugarske jedinice su tragale za vojvodom Pećancem i za njegovim arhivom. Boža Pavlović je uskoro dopao ropstva, ali nije odao mesto gde je zakopan arhiv. Bugari su zapalili kuću i torove porodice Pavlović i ubili Lazara, ali arhiv nisu pronašli. Takođe su represovali i porodicu Milačić, od mučenja su izdahnule Jovanka i Todora Milačić, ali za arhiv nisu saznali. Po završetku rata, Boža Pavlović, koji je preživeo zarobljeništvo, krenuo je da otkopa deo arhiva u Berilju, ali je pronašao, kako je opisao, "samo natopljenu gomilu hartije, trulu, buđavu i vlažnu, iz koje se nijedno slovo nije moglo razaznati, niti pročitati". Bratimir Milačić, koji je takođe bio u zarobljeništvu, otkopao je svoj deo arhiva u Belim Vodama i našao ga u dobrom stanju. Tako je delimično sačuvan arhiv vojvode Koste Pećanca iz Topličkog ustanka.

Raspravljao je o Geteu i Šileru

Ratkov stric Boža Pavlović u Kraljevini pravi uspešnu karijeru, ali o tome ću kasnije. Ovde me zanima zašto je Ratko napustio prokupačku Gimnaziju i došao u Leskovac, gde su mu živeli ujaci kod kojih se nastanio. Koliko sam istražio, Ratko je prvo otišao u Beograd stricu Boži, ali se iz nekih razloga brzo preselio u Leskovac.

Ratkova biografija kaže da je osnovnu školu učio u Prokuplju. Imao je problema da se upiše u gradsku školu, jer je Berilje pripadalo Žitorađi. U Prokuplju je izučio prvih šest razreda gimnazije. Njegovi drugovi iz Prokuplja ga se sećaju iz tog vremena kao najboljeg đaka prokupačke Gimnazije. Bio je, vele, omalen dečak, obučen skromno, pola varoški a pola seljački, nerazgovoran i stalno usamljen. Još onda je nosio naočare, pa se i time razlikovao od ostalih đaka. Nikada se nije igrao sa svojim vršnjacima. Nikada se nije čak ni tukao. Onih pet kilometara od Berilja do Prokuplja, tesnacom pored reke Toplice, on je svakodnevno prelazio po dva puta - sam. Čitajući! Njegovi školski drugovi pričaju da je znao da dođe od Berilja do Prokuplja, i obratno, ne dižući pogled sa knjige koju je držao otvorenu u rukama. Koliko sam saznao, Ratko Pavlović se već tad susreo sa literaturom koju danas nazivamo marksističkom.

Interesantno, nikad nisam razgovarao sa Ratkom o tome zašto je napustio prokupačku Gimnaziju.

Sad mislim da je to imalo neke veze sa Komunističkom partijom. Ne kažem da je Ratko u to vreme pripadao ovoj zabranjenoj partiji, ali svakako da je gajio simpatije prema njoj. To je bilo vreme burnih događaja: Crnogorac Puniša Račić ubio je u Skupštini dva hrvatska prvaka, vođu Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića; kralj Aleksandar je ukinuo parlamentarne partije i zaveo lični režim, Šestojanuarsku diktaturu. Znam da je u sve škole stigao raspis viših školskih vlasti protiv komunističkog pokreta među učenicima.

Tad je bio ministar prosvete Boža Maksimović zvani Kundak, koji je ranije bio ministar policije (unutrašnjih dela). Budući da je Ošišani jež stalno pravio sprdačine na račun ovog primitivnog ministra, on je zabranio da se u listu pominje njegov nadimak. Humorista mu je doskočio pošalicom: Šta se ono preko brda valja / ono ide od puške držalja! Kundak je doneo "Pravilnik o vladanju učenika srednjih i srednjih stručnih škola", koji je u 48 članova zabranjivao učenicima da se bave politikom. Pravilnik je školskim vlastima (direktoru) naređivao da strogo vode računa koje knjige čitaju učenici, pa se na udaru našla levičarska literatura, koju je, svakako, čitao Ratko. Verovatno da njegov bratanac ne bi došao pod udar školskih vlasti, stric Boža, koji se bio etablirao u državnom aparatu, odlučio je da ga makne iz prokupačke Gimnazije. Bilo kako bilo, tek Ratko Pavlović se početkom 1932. godine obreo u Leskovcu i Gimnaziji.

Došljak iz Prokuplja nam je u početku izgledao smešno. Imao je nekakva tri oraščića kojima se stalno za vreme odmora igrao bacajući ih uvis kao mađioničar! Niko nije mogao da zna šta mu ti orasi znače! Kasnije mi je Mirko ispričao da je Prokupčanin izuzetno načitan. Profesore je zbunio poznavanjem istorije i literature. Na jednom času je govorio o Geteu i Šileru, što je za ostale učenike bila tabula raza.

Neobičnog đaka iz Prokuplja zapazio je direktor Gimnazije Vladislav Rosić i omogućio mu je da na Školskom univerzitetu održi predavanje za đake i profesore o Juraju Štrosmajeru. (Za vreme diktature jugoslovenska ideja je bila poželjna i u modi. O Ilirskom pokretu, Štrosmajeru, Zrinjskom i Frankopanu stalno se pisalo i govorilo, pa se to odrazilo i na školu. Štrosmajer se još zalagao za slovensku ideju, panslavizam, što je nas đake plenilo.) Tim predavanjem Ratko nas je sve zadivio i osvojio. Toliko je toga više znao od nas da se mogao porediti samo sa Branom Mitrovićem, tad već svršenim gimnazijalcem koji je otišao da studira književnost u Beogradu, ili sa Sergijem Dimitrijevićem, takođe bivšim gimnazijalcem, koji je otišao da studira u Parizu, koji su smatrani najnačitanijim Leskovčanima.

Slobodno mogu da napišem da posle tog predavanja Ratko Pavlović nije više važio za gimnazijsku ludu nego za najnačitanijeg i najnaprednijeg gimnazistu. Nisam siguran da ovde mogu da upotrebim termin komunizam, ali mislim da je Ratko Pavlović u leskovačkoj Gimnaziji bio vesnik komunizma.

Pre nego što sam se upoznao sa Ratkom, primetio sam da ga bivši prokupački đaci, koji su se preselili u Leskovac, neobično uvažavaju i oslovljavaju sa Ćićko.

Prepreke na putu do Španije

Sva moja izučavanja Ćićka govore da je ključ za njegovo razumevanje Španija. Kako ja u Španiju nisam otišao, moram najpre to da objasnim. Kao što je poznato, građanski rat u Španiji je izbio 17. jula 1936. godine i trajao je sve do 1. aprila 1939. godine. Bio je to uvod u Drugi svetski rat. Uzrok rata je bila pobeda liste Narodnog fronta, sa socijalistima i komunistima, na parlamentarnim izborima 16. februara 1936. godine. Španija je postala republika. S tim se nisu mirili desničarski krugovi, krupna buržoazija, vojska. Danas taj krug nazivamo reakcijom.

U vojnom garnizonu u Maroku, kojim je komandovao general Francisko Franko, došlo je do otvorene pobune protiv republikanske vlasti. Uz pomoć Legije stranaca i fašističkih paravojnih jedinica iz Italije i Nemačke, Franko je novembra 1936. godine krenuo na Madrid. Pomenute dve države pružile su mu obilatu vojnu i materijalnu pomoć. Za to vreme Zapadne demokratije, Engleska i Francuska, držale su se pasivno verujući u nagodbu sa Hitlerom i Musolinijem. Još uvek slaba i nenaoružana Republika grčevito se branila pred snagama međunarodne reakcije, ali je svakim danom postajala sve slabija.

Na vest o izbijanju građanskog rata u Španiji, na desetine hiljada dobrovoljaca iz celog sveta, studenata, radnika, intelektualaca, komunista... pohrlilo je u pomoć Republici. Tako su stvorene internacionalne brigade, u kojima se borilo preko 1.500 Jugoslovena. Jedan od boraca za Republiku bio je i čuveni američki pisac Ernest Hemingvej, koji je o tome napisao roman "Za kim zvono zvoni".

Mene je španski građanski rat zatekao na studijama prava, u julu 1936. godine završio sam treću godinu. Već na početku rata, među studentima Beogradskog univerziteta ovaj događaj postao je tema broj jedan. Razvila se živa aktivnost za odlazak u Španiju da se brani republika. Danas se kaže da je iza toga stajala zabranjena Komunistička partija, ali za mene je onda bila to studentska inicijativa.

Iako sam simpatisao radnički pokret i bio deo radničke klase, od komunizma sam još uvek bio daleko. Istina, neki moji drugovi bili su članovi Partije, ali to se krilo, jer vlast se sa komunistima brutalno obračunavala, progonila ih, hapsila, prebijala, slala na dugogodišnju robiju. Znao sam da pre svih Mujo iz Medevca, Vasa iz Mrkonje, Milija iz Medevca... moji drugovi iz gimnazije i sa fakulteta, imaju neke veze s komunistima. Ja sam bio član legalne Demokratske stranke, koja je bila u opoziciji režimu. Ali Španija me je neodoljivo privlačila. Prosto sam žudeo da idem u tu zemlju da se borim za republiku.

Kako sam leto proveo u Brajini, događaji oko odlaska dobrovoljaca u Španiju iz Leskovačkog kraja bili su mi bliski. Čini mi se u avgustu, dolazili su u gornju Jablanicu neki sindikalni aktivisti iz Leskovca da organizuju materijalnu pomoć za španske doborovoljce u okviru organizacije Crvene pomoći. Mirko i ja smo se aktivnu uključili u tu akciju, nagovorili smo sestre da pletu čarape za španske borce.

Naredne, 1937. godine, moja želja za Španijom se aktuelizovala. S proleća te godine prisustvovao sam jednom ilegalnom sastanku u Leskovcu, na kojem je jedan drug iz Beograda agitovao za odlazak u Španiju. Taj sastanak je održan u kući leskovačkog trgovca Živkovića, poznatog po nadimku Bezarđanin. Mene je tu povezao sindikalni lider Leskovca čika Kosta Stamenković, inače sportski funkcioner s kojim sam ja kao aktivni fudbaler blisko sarađivao. Zatim su održana još dva sastanka sa aktivistima iz Beograda i napravljen je spisak od 13 dobrovoljaca za Španiju. Na treći sastanak je došao iz Praga moj drug Ratko Pavlović Ćićko! Koje što sam i sam to želeo, koje pod uticajem Ćićka, tek čvrsto sam odlučio da idem u Španiju, iako sam znao da to može biti kraj mojih studija, a možda i života. O tome nisam nikome govorio, ne ni bratu Mirku, a pogotovo to nije smeo da zna moj otac Luka.

Koliko znam, iz te prve grupa za Španiju su otišla četvorica drugova: Đorđe Bezarđanin, student prava, Ilija učitelj iz Vučja, jedan učenik iz Leskovca i Filip Filipović Fića, fotograf iz Lebana.

Kad sam čuo da je u Španiju otišao Ćićko, bio sam gotov da krenem i ja. Ali to se preko Leskovca nije moglo. Policija je otkrila drugu grupu dobrovoljaca, a vlasti su onemogućile izdavanje pasoša, kako za Španiju, tako i za Francusku. Legalno, dakle, nisam mogao da odem u Španiju, ostala mi je ilegala. Tajno sam se povezao sa jednom grupom iz Vranja, koju je predvodio student Todor Mišić. Pripremljen je plan našeg ilegalnog odlaska. Zakon je bio pooštren i legalno se nije moglo ići. Organizovali smo se i dogovorili da bežimo ilegalno. Trebalo je da se prebacimo preko granice jedan po jedan, u teretnim vagonima natovarenim ugljem.

Ja sam smislio ovakav plan. Pozdravio sam se s roditeljima u Maloj Brajini i rekao im da idem za Beograd da diplomiram. U Tularu, Medveđi i Lebanu sam glasno o tome govorio, da svi čuju. U Leskovcu sam seo na voz za Beograd, ali sam se već u Pečenjevcu skinuo i sačekao voz za Vranje. U Vranju sam se javio Todoru Mišiću i ukrcali smo se u teretni voz sa ugljem za Italiju. Tri dana smo tako putovali do granice kod Sežane neprimećeni. Tu smo se pokrili ugljem i načinili slepim putnicima. Računali smo da iz Italije uđemo u Francusku i da se u Španiju prebacimo preko Pirineja. Ali u Sežani je zaustavljena naša kompozicija i policija je počela detaljno da pretresa vagone. U prvom vagonu je bio Mišić i njega nisu uhvatili. Ali u drugom vagonu su otkrilio neke drugove i sve ih pohapsili. Ja sam bio u trećem vagonu i kad sam video šta se dešava, iskočio sam iz voza i sakrio se u nekakvom šibljaku. Tu sam se krio dan i noć, a onda sam se na jednom potoku umio i od nekog seljaka kupio čisto odelo, zatim sam seo u redovan putnički voz i stigao u Beograd.

Na sreću, o ovoj mojoj avanturi se nije saznalo. U Beogradu sam prionuo svom snagom na učenje i u julu diplomirao. Zatim sam se vratio u Leskovac i zaposlio se u Sreskom sudu. Mnogo mi je pomoglo što sam igrao fudbal. Mislim da je Španija učinila da se bar neko vreme legalizujem i prihvatim norme građanskog života.

Inače, dobrovoljci iz Južne Srbije su se u Španiji borili u vojsci republikanske Španije u interbataljonu Georgi Dimitrov. Mnogi su poginuli. U poslednjim borbama u odbrani Madrida hrabro je poginuo fotograf iz Lebana Filip Filipović Fića iz prve grupe, dok su ostali bili ranjeni. Kao što je poznato, poginuo je i Blagoje Parović, čuveni komunistički i sindikalni rukovodilac, predstavnik jugoslovenskih komunista u španskoj Komunističkoj partiji. No glavnu ulogu, bar u mom viđenju, poneo je Ratko Pavlović Ćićko.

(Nastaviće se)

(Roman IVAN IVANOVIĆ : NARODNA BUNA 3 - PARTIZANI možete da naručite isključivo preko pisca na mejl adresu ivan1912@open.telekom.rs ili na telefone 011 / 25 23 320 i 065 / 288 44 43. Knjigu ćete dobiti poštom sa popunjenom uplatnicom, koju ćete uplatiti na žiro račun pisca. Cena knjige je 1000 dinara - u knjižarama 1200.)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane