Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Druga strana

UNIŠTITI DA BI PREŽIVEO

Za Tabloid piše Vlado Dragićević, nekadašnji pomoćnik načelnika Resora državne bezbednosti Srbije u mandatu Jovice Stanišića, i 12 godina načelnik Uprave za odnose sa stranim službama u BIA. Bio je i član Saveta za nacionalnu bezbednost u Vladi premijera Zorana Đinđića. U ovom broju opisuje strategiju američke oligarhije da stalnim vođenjem rata zgrće profit i davi druge narode, o čemu svedoči i sukob u Ukrajini

Vlado Dragićević

Nedavno je kolumnista agencije RIA Novosti, Aleksandar Krolenko, rekao da to što rat u Ukrajini postaje sve duži i sveobuhvatniji, to on za američke političare i biznismene postaje unosniji i profitabilniji.

Kako konflikt u Ukrajini periodično splašnjava i narasta, a mirovni razgovori i dogovori između ruskog predsednika Putina i lidera Zapadne Evrope (Merkelova i Oland) postaju delotvorniji, valja pogledati ekonomske igrače i interese kojima ovakav sukob donosi korist, te kako se sve ovo može uporediti sa situacijom u Siriji, Libiji i Iraku.

Dok se, sa jedne strane, demonizira jedan neprijatelj, bilo da je u liku Putina, kada je u pitanju situacija u Ukrajini, Asada u Siriji, Gadafija u Libiji ili Sadama Huseina u Iraku, sa druge, niko ne obraća paznju na suštinu. A to je, kako igrači van trenutne scene, mogu iskoristiti ovakve konflikte kako bi osigurali svoje političko-ekonomske ciljeve i došli u priliku lagane i unosne eksploatacije nafte, naturanja katastrofalnih novčanih dilova i zajmova od strane MMF-a, te direktno utičući na rušenja pojedinih režima koji mogu negativno uticati na njihov imperijalni i ekonomski interes.

U slučaju Ukrajine, zapadni mediji listom pokušavaju da demonizuju ruskog predsednika Vladimira Putina zbog aneksije Krima, prenebregavajući jednu drugu "korporativnu aneksiju" Ukrajine. A to je aneksija od strane američkih kompanija Monsanto, Kardzil i Ševron, za koje ova zemlja predstavlja rudnik zlata i profita, kada su u pitanju agro-biznis i eksploatacija energenata.

Ukrajina se od davnina smatra evropskom "korpom hleba".

Njen poljoprivredni potencijal (jedna trećina evropskog poljoprivrednog zemljišta) predstavlja idealno područje za sticanje ogromnog ekonomskog bogatstva, dok se u zemlju, istovremeno, uvozi i nova politika zatrovanog zemljišta proizvodnjom GMO hrane,

Invazija Iraka, 2003. godine, pokazala je svu bezobzirnost američkih kompanija. Motivi za ovaj rat su bili isključivo ekonomski. Američke mega-korporacije su dobile ekskluzivno pravo da obnove zemlju koju je vojska te iste države uništila. Ostvaren je ogroman profit. Samo firma Haliburton je, na osnovu ovog rata, profitirala sa 39.5 milijardi dolara.

Nešto slično se desilo i u Libiji. Od "veoma važnog " saveznika, režim Muamera el Gadafija se, za samo nekoliko godina, pretvorio u neprijatelja SAD. One su sve vreme tvrdile da je involviranost NATO u Libiji imala, pre svega, humanitarni cilj (u našem slučaju se to zvalo "Milosrdni anđeo"), dok je većina analitičara otvoreno govorila da je to rat za naftu i zaštitu globalnog monetarnog sistema.

Plan novog arapskog proleća u Siriji su takođe bili interesi vezani za naftu, a nikako humanitarna briga. Na osnovu podataka koji su naknadno bili otkriveni, jasno se vidi dugogodišnja želja SAD i njenih zapadnih saveznika za obezbeđivanjem kontrole nafte i njenog transporta na Bliskom Istoku.

Pa šta je to što pospešuje ovako iracionalne poteze? Ništa drugo do finansijska potreba i hladna ekonomska računica. To je računica bankara sa Vol strita da ostvare veći profit usred globalnog ekonomskog usporavanja, prouzrokovanog kapitalističkom hiper produkcijom.

Sedamdesetih godina prošlog veka, Sovjetski savez je bio prvi u svetu po proizvodnji energije. Veći deo je odlazio za domaće potrebe, ili je distribuiran drugim socijalističkim zemljama na osnovu barter aranžmana. Za to vreme, Zapadna Evropa je zavisila od arapske i iranske nafte i gasa koji su im prodavale američke i britanske monopolističke firme. Kada su ranih osamdesetih godina, banke Nemačke i Francuske odlučile da finansiraju sovjetski projekat gasnog toka, režim Ronalda Regana je otvoreno pokrenuo kampanju kako bi se ovaj projekat sabotirao. Međutim, SAD to nisu uspele i Evropa je dobila gas.

Postavši kapitalističkom zemljom nakon propasti Sovjetskog saveza, Ruska federacija na svaki napad na njen valutni sistem odgovara devalvacijom rublje, stvarajući paniku u naftnoj industriji Zapada.

Naravno, SAD, po ko zna koji put, odgovaraju raketama i bombama, napadajući Irak, koji je već patio pod sankcijama koje su mu uveli Amerikanci. Državni sekretar SAD, u to vreme, bila je Medlin Olbrajt, koja je, ne trepnuvši, tada priznala da su sankcije Iraku ubile 567.000 iračke dece, ali da je "ova cena bila vredna ovakvog poteza".

Pentagonu je potrebno da zaštiti i, ukoliko je to moguće, uveća svoj budžet, koji je, u 2016. godini, doživeo određena kresanja.

Američki generali žele da NATO prošire na Istok i dovedu američke trupe na teritoriju nekadašnjeg Sovjetskog saveza. Vojno-industrijski kompleks želi veću prodaju oružja Istočnoj Evropi, a trenutno, Ukrajina im je idealni partner za to. Američki bankari i političari znaju da rat i krize spolja ubacuju kapital u SAD-e, smanjuju deficit, podižu dolar i najzaduženiju naciju održavaju u centru bankarskog sistema sveta. Američko tržište ne poznaje Evroazijsku uniju, blok BRIK, Afričku uniju i dr.

Vašington, bilo da njime vladaju Demokrate ili Republikanci, želi rat, a ne mir. Nakon 11. septembra nije bilo jednog jedinog dana, a da se negde nije ratovalo.

Činjenica je da specijalci SAD, bilo javno ili tajno, operišu u preko 130. zemalja.

SAD jednostavno ne žele postojanje suverenih, nezavisnih vlada. Njihov osnovni cilj je globalna dominacija kojoj se niko ne može suprotstaviti, a ratovi su samo sredstvo da bi se ovi ciljevi i mogli ostvariti. Oni su, dakle, izuzetno profitabilni; a lobiju američkih "ratnih" bankara potrebni, dok je mir anatema.

Da li to onda SAD pokušavaju da otmu rusko blago i "balkanizuju" Ukrajinu, kao što su to učinili sa nekadašnjom Jugoslavijom, a sve da bi je lakše kontrolisali. Kijev je postao leglo pripadnika CIA, FBI-a i američkih specijalnih snaga, a američki zvaničnici kao Džo Bajden, Keri, Viktorija Nuland i Džon Brenan, paradiraju prenoseći tuđa naređenja.

Različiti igrači imaju i različite motive. Ponekad, oni se ne prepliću; u drugim situacijama razilaze. Nacionalno-bezbednosni interes Moskve je jasan. Bezbednosni ciljevi Vašingtona takođe, samo što je pomalo nejasno kako u bilo kakvom razumnom smislu, oni mogu biti vezani za nacionalnu bezbednost SAD. Oni koji Ujka Sema guraju u konfrontaciju zbog pukog profita, ne mogu više prikrivati to što stvarno žele.

Hladni rat se nije završio propašću Sovjetskog saveza, budući da ga nije pokretala samo netrpeljivost prema socijalizmu, već i interne kontradiktornosti samog kapitalizma. On ovakvu praksu opravdava kao "kreativni destruktizam". U vreme očiglednog laganog odumiranja, američka monopolistička klasa i njen državni aparat moraju uništavati, kako bi preživeli.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane