Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Propast

Zadnji krug privredne pljačke veka: Vučićeva vlada rasprodaje poslednje i najvrednije što Srbija ima

Goli i bosi na putu za budućnost

Cela srpska privreda je prodata za "tepsiju ribe", a sada nas očekuje i rasprodaja ostatka, među kojima su i dragulji neprocenjive vrednosti, kao što su EPS, EMS ili Telekom. Srbija se i dalje neobuzdano zadužuje, ali se novac ne koristi za boljitak, već da se do kraja uništi domaća privreda. Sve se to radi sa ciljem da Srbija nepovratno postane kolonija krupnog kapitala iz EU i SAD, a plan je napravljen u međunarodnim centrima finansijske moći. Ova Vlada je u toj igri dobrovoljna lutka na koncu, a narod je žrtva.

Milan Malenović

U Srbiji je do početka 2015. godine privatizovano ukupno 3.047 preduzeća, a ostvaren je prihod od 3,7 milijardi evra, izjavio je nedavno ministar privrede Željko Sertić. Prosečna dobit ostvarena po preduzeću iznosila je samo oko 1,2 miliona evra.

Ako izuzmemo "porodično srebro", odnosno kompanije kao što su EPS, EMS, Telekom i slično, a koje imaju ne samo finansijski, već i strateški značaj za Srbiju, među oko 1.000 preduzeća koje očekuje privatizacija nalaze se uglavnom ona koja nemaju nikakvu vrednost. S obzirom da su najvrednija preduzeća, privatizovana na samom početku privatizacionog talasa (među kojima su sve cementare, šećerane, mlekare i slično) donela u proseku tek jedva nešto više od milion evra po komadu, teško da će ostatak doneti i polovinu te sume.

Agencija za privatizaciju, nadležna za rasprodaju srpske imovine, u ovom trenutku je samo običan upravnik nad nekadašnjim gigantima koji su dospeli u njenu nadležnost.Zakon o privatizaciji, izmenjen u korist budućih kupaca, ne brani Agenciji da preduzeća uspešno vodi i zatim proda po najpovoljnijoj ceni, ali se to nekome iz vlasti ne isplati.

Po novoj verziji Zakona preduzeće mora da se proda po bilo kojoj ceni. Tako se i dešava da niko u početku ne pokazuje interes za kupovinu, jer zna da će svaki naredni put kada preduzeće bude ponuđeno cena biti sve niža. Na kraju je dozvoljena i direktna nagodba u kojoj je cena najmanje bitna stavka. Od nje je važnije koliki je deo za državne službenike koji učestvuju u pregovorima.

Tako je, na primer, jedan od simbola mesne industrije bivše Jugoslavije, čuvena fabrika mesa i mesnih prerađevina Mitros prodata austrijskom Gierlinger Holdingu tek u četvrtom pokušaju i to za samo 800.000 evra, iako je kompanija svojevremeno bila procenjena na 478 miliona dinara (oko četiri miliona evra).

Neobuzdana i bezuslovna privatizacija je uslov svih uslova koji je pred ovu nesposobnu i podaničku vlast postavio Međunarodni monetarni fond da bi nastavio sa daljim davanjem zajmova i reprogramom ranije datih i odavno potrošenih kredita. Iako je i laiku jasno da je to samoubilačka politika koja, sa jedne strane državu lišava svakog vida zdrave privrede, a sa druge strane je gura u dužničko ropstvo, naprednjaci je slave kao vrhunac državničke mudrosti.

I MMF, pri tome, u svojim redovnim analizama upozorava kako je najveća boljka Zapadnog Balkana, pa samim tim i Srbije, visoka nezaposlenost, odnosno niska zaposlenost. Izlaz iz toga, sigurno, nije dalje likvidiranje privrednih subjekata, već njihovo oživljavanje.

Mikro i mala porodična preduzeća i preduzetnici, uključujući i individualna poljoprivredna domaćinstva, zapošljavaju danas oko 1,6 miliona ljudi. Oni su daleko najveći poslodavci u Srbiji. Javni sektor zapošljava oko 700.000, dok srednje i velike privatne firme zapošljavaju oko 300.000 ljudi. Ovih malih, porodičnih firmi ima oko 500.000 i u proseku pored domaćina zapošljavaju još jedno lice legalno i jedno na crno.

Podsticaji se, međutim, daju isključivo velikim preduzećima.

Iako je, zvanično, država odustala od najvećeg broja načina subvencionisanja privrede, nezvanično ono i dalje traje. Najrasprostranjeniji način "subvencija na crno" jeste utaja poreza. Pet najvećih srpskih tajkuna je tako krajem 2014. samo za porez državi dugovalo oko 35 miliona evra. Niko od njih do danas nije procesuiran zbog toga.

Država pomaže samo tajkune i strane firme

Zakon o poreskom postupku Srbije, ne samo da nije predvideo kazne i veće kamate za one koji godinama nisu plaćali porez, već je najvećim poreskim dužnicima omogućio da obaveze plaćaju na rate, pa i da im se otpiše kamata.

Zakon iz 2012. godine im je prvi put stavio na sto ponudu da redovnim plaćanjem tekućih poreskih obaveza steknu pravo na otpis celokupne kamate na dotadašnji dug. Propisi su išli i dalje, pa je tajkunima ponuđeno jednokratno odlaganje plaćanja, što je svojevremeno iskoristio i Željko Mitrović (tadašnji dug za porez 3,4 miliona evra), ali i otplatu duga na 24 rate. Zakon je propisao i kamatu tokom reprogramiranja duga od oko 20 odsto, koliko je tačno i kamata za refinansiranje kredita u bankama.

Sa druge strane, mali preduzetnici odmah osete mač države čim ne predaju ni običnu poresku izjavu, a pri neplaćanju poreza zatvaraju im se radnje i zabranjuje obavljanje delatnosti.

Subvencionisanje privrede nije u potpunosti ukinuto, tako da je vlast samo u januaru na to potrošila 215 miliona evra, što je za pet miliona evra više od ukupne ovogodišnje uštede ostvarene smanjenjem penzija.

U prošloj godini Vlada je potrošila milijardu evra na subvencije, a najveći deo ovih para otišao je kompanijama kojima upravljaju ili stranci ili domaći tajkuni bliski vlastima. U isto vreme broj domaćinstava koje proizvode mleko za otkup sa 40.000 spao je na samo 13.000. Novac dat tajkunima, kako domaćim, tako i stranim, uzet je bukvalno od usta potrošača u Srbiji koji će uskoro piti jedino mleko iz uvoza. Ono što je interesantno jeste da je Međunarodni monetarni fond ograničio subvencije Železari Smederevo, koja je u državnom vlasništvu, ali nije imao nikakve zamerke kada se subvencionišu kompanije koje su u privatnom vlasništvu stranaca.

Tako će Fijat i dalje radnicima umesto bruto isplaćivati neto zarade (razliku plaća budžet Srbije), a investitori Beograda na vodi će do prostora koji sami procenjuju na između dve i pet hiljada evra po kvadratu doći tako što će gradsko građevinsko zemljište sa sve priključcima dobiti za džabe. Umesto njih, ceh će platiti penzioneri.

Ministar finansija Dušan Vujović je nekada bio predstavnik Srbije u Svetskoj banci, a i predstavnik te institucije u Ukrajini. Zbog toga ne čudi što on vuče poteze koji odgovaraju Svetskoj banci i krupnom kapitalu koji stoji iza nje, a ne narodu Srbije. Zato, umesto da pokrene privredu (ali ne direktnim subvencijama koje završavaju u privatnim džepovima, već uvođenjem međubankarskog ili nadbankarskog garantnog fonda) Vujović izlaz traži u daljem zaduživanju.

Od hiljadu preduzeća koje treba da budu privatizovana, samo polovina nije u stečaju i ona imaju neku šansu da budu i prodata. Ako je prosek po privatizovanoj firmi u srećnim vremenima iznosio 1,2 miliona evra, a sada ćemo dobiti u najboljem slučaju pola te sume, što znači da oko 500 privrednih subjekata koji će biti privatizovani u budžet treba da donese 300 miliona evra.

Da bi se to ostvarilo, Vlada Srbije od Svetske banke uzima kredit u visini od 200 miliona evra?! Gde je tu elementarna logika da ne samo poklonimo ostatak srpske privrede, već da se za to još i zadužimo?

Nema logike za narod Srbije, ali ima za Svetsku banku iza koje stoji američki Fed (Federalne rezerve) koji je u rukama najvećih svetskih bankara, a kojima je itekako isplativo da na poklon dobiju Srbiju kao novu koloniju.

Kompletna monetarna politika ove zemlje vodi kolonizaciji Srbije. Svaki evro koji danas pozajmimo ne znači samo desetine evra koje će buduće generacije morati da vrate, već i milione evra koje ćemo da izgubimo predajući najznačajnije delove srpske privrede strancima. Ako odbijemo da to učinimo sledi ukidanje daljeg kreditiranja i dužnička kriza, pa i državni bankrot.

Venecuela i Kolumbija su susedne, i obe imaju sličnu stopu zaduženosti: Venecuela 34,2 odsto bruto domaćeg proizvoda, a Kolumbija 34 odsto. Venecuela ima najveće otkrivene rezerve nafte i prirodnog gasa u Južnoj Americi, a Kolumbiji je najveći izvozni hit - kokain. Venecuela nije prijatelj Vašingtona, naprotiv, dok je Kolumbija faktički pod okupacijom SAD-a. Zato Venecuela ne može da računa na povoljne kredite Svetske banke ili MMF-a, a Kolumbija može.

Pravo dno je u Srbiji

Još jedan veoma slikovit primer. Rusija ima najveće zalihe nafte i prirodnog gasa na svetu, a poznata je i po izvozu drugih prirodnih resursa, ali i industrijskih proizvoda, posebno iz sektora naoružanja. Ukupan javni dug Rusije iznosi samo 15,7 odsto BDP-a bez tendencije naglog rasta. Uprkos tome rejting agencija Fitch and Moody's je ovu državu svrstala u grupu bankrota, što znači upozorenje potencijalnim investitorima da tu ne ulažu novac, jer mogu da ga izgube.

Srbija je zadužena u ovom trenutku sa 72,3 odsto BDP-a sa tendencijom daljeg rasta. Da bi dobila nove kredite ili reprograme starih ova zemlja mora ne samo da čini dalje ekonomske ustupke svetskom kapitalu udruženom u Fedu, već i političke kompromise koji zadiru u njen suverenitet.

Već je i sama privatizacija, onako kako se ona danas odvija, jedan od oblika okupacije Srbije.

Pre nekoliko meseci srpski vlastoršci, na prvom mestu lično Aleksandar Vučić, najavili su investiciju nemačke porodične industrije mesa Tenis i to konkretno: 200 miliona evra ulaganja, pola miliona svinja i 8.000 novih radnih mesta. Umesto toga, Srbija je doživela pravo uništenje stočnog fonda.

Umesto da uloži novac i ovde kupi kapacitete koji bi joj omogućili izvoz mesa na tržišta Rusije i Kine, kompanija Tenis i njemu slični iz Evropske Unije odlučili su da potpuno unište sve postojeće klanice i farme u Srbiji i da ovde plasiraju otpad koji u EU ne smeju da prodaju. To im se više isplati.

Da se posao sa Tenisom na ovo svodi, a ne na nekakvu investiciju kojom bi se unapredila srpska poljoprivreda, ukazuje i Unija poljoprivrednih proizvođača iz Sremske Mitrovice u svom otvorenom pismu Aleksandru Vučiću.

U tački 4. Unija postavlja pitanje ko je odgovoran za nepoštovanje standarda za izvoz mesa u Rusku Federaciju, zbog čega je izvoz u ovu zemlju faktički stao. U svom pitanju broj 8 Unija traži odgvornost za one koji sabotiraju izvoz jagnjetine u Kinu, a što je dogovoreno na najvišem državnom nivou.

Da bi sve bilo jasnije i običnom, neupućenom laiku, Unija u svom dopisu navodi kako su pojedinci (čija se imena ne navode iako su poznata) odlučili da za 35 miliona evra kupe PIK Bečej i potpuno ga unište kako bi satrli domaće stočarstvo.

Neko, dakle, ima 35 miliona evra viška koje bi da potroši na uništavanje jedne postojeće firme koja solidno posluje!? Da li je to deo od onih obećanih 200 miliona evra koje bi Tenis da uloži u Srbiju?

Scenario koji se primenjuje u Srbiji već je viđen i dosta je jednostavan. Podobna vlast od stranih kreditora lako dobija zajmove koje država u budućnosti nikako ne može da vrati. Ako na vlast dođe neko nepodoban, kreditori zavrću slavinu, državi preti bankrot, uskaču rejting agencije koje daju štimovane loše prognoze, a vlast se tako doziva pameti i pristaje na sve što se od nje traži.

Novac koji se ovde ulaže ne služi unapređenju srpske privrede, već povećanju blagostanja stranih investitora i domaćih političara.

Privatizacijom je Srbija izgubila skoro kompletnu privredu, a zauzvrat zaradila samo jedva nešto više od tri i po milijarde evra, a i taj novac je otišao u džepove tajkuna i političara.

Pre početka privatizacije Srbija je imala višestruko više zaposlenih nego danas. Kupovna moć građana iz godinu u godinu pada, bez obzira što Zavod za statistiku tvrdi kako je prosek plata u blagom porastu. Od 2008. godine javni dug Srbije je utrostručen, a od svega ovoga smo dobili samo jedno - recesiju.

Po analizi Međunarodnog monetarnog fonda, Srbija je jedina zemlja u Jugoistočnoj Evropi koja će 2015. godinu završiti sa padom bruto domaćeg proizvoda. BDP Makedonije bi ove godine, po MMF-u, trebalo da poraste za četiri odsto, Bosne i Hercegovine za tri i po odsto, a Albanije za tri odsto. Čak će i Crna Gora zabeležiti rast od 3,4 odsto. Srbija će izgubiti pola procenta svog bruto domaćeg proizvoda do kraja ove godine.

Ukupno je potrošeno 23,22 milijarde evra javnog duga, kao i 3,7 milijarde evra od privatizacije da bi se narod Srbije doveo do potpune bede. Ovome treba dodati i milijarde evra uzetih od korupcije, u kojoj "disciplini" je Srbija regionalni rekorder bez premca.

Sada nas očekuje završetak ove priče i to tako što će ostatak privrede biti poklonjen strancima, za to će Srbija još uzeti i skupe kredite, a narod će pre sigurne smrti od gladi potrošiti poslednje pare iz slamarice kupujući bofl koji nam prodaju evropski i američki "dušebrižnici". Kraljica Viktorija je bila milosrdnija prema pobunjenim Zulu crncima.

A 1. Ispumpavanje miliona

Udruženje UVRA ukazuje na još jedan suptilan način kako država iz privrede izvlači stotine miliona evra:

"...Prema računici Saveza računovođa Srbije koju smo i mi verifikovali dodatni troškovi koji će nastati kao posledica primene novih i najnovijih podzakonskih akata iznosiće oko 255.760.000 evra. U eri sveopšte štednje i oporavka privrede Republike Srbije ovaj trošak sigurno nema utemeljeno opravdanje i predstavlja dodatni atak na ionako osiromašene privredne subjekte koji će na svojim plećima izneti trošak od 255.760.000 evra, jer sigurno nije u redu niti je moralno tražiti od države da participira ove troškove putem određenih olakšica ili na drugi način. Da li su (a trebalo je) da predlagači Zakona i podzakonskih akata upoznaju Vladu Republike Srbije i Skupštinu Republike Srbije sa dodatnim troškovima koji će proizaći iz cele ove priče?"

A 2. Ponuda koju BBC nije mogao da prihvati

Britanska televizija BBC u jednoj svojoj skorašnjoj emisiji, daje indirektni odgovor ne samo na pitanje zašto nam nikako nije bolje, nego uvek sve gore, već i na pitanje gde su nestale milijarde evra od zajmova, privatizacije i budžetskih prihoda:

"...Belorusija, Bocvana i Bugarska imaju nešto zajedničko. Sve do jedne imaju veći BDP po glavi stanovnika nego Srbija. Ova bivša socijalistička balkanska zemlja ponosna je na svoj status tržišta u razvoju, ali rezultati Srbije podbacuju. Ona ima podsticajnu investicionu politiku, jeftinu radnu snagu i izuzetno kvalifikovane radnike, ali je istovremeno opterećena korupcijom. Recimo, u Skupštini grada Beograda. Jedan savetnik je odbio moju ponudu da intervjuišem gradonačelnika. Moj drugi, odvojeni zahtev da me poveže sa jednim srpskim milionerom koji se obogatio poslovima vezanim za informacijske tehnologije je odobren, ali ne baš sasvim direktno. Ubrzo nakon odobrenja, sa zvanične e-mail adrese gradonačelnikovog savetnika dobila sam poučnu poruku kojom me moli za uslugu. Usluga je trebalo poprimiti formu članka koji bi se objavio u nekoj međunarodnoj publikaciji i sadržao detaljno navedene pohvale, kao i formu isplaniranih intervjua. Posebno intervjua sa gradonačelnikom. Izgleda da im je profesionalni integritet bio potpuno nevažan. Ne moram ni da naglašavam da sam tu ponudu odbila...".

A 3. Endlösung na Tenisov način

Unija poljoprivrednih proizvođača iz Sremske Mitrovice posle sastanka sa ministarkom poljoprivrede Snežanom Bogosavljević - Bošković od 11. februara 2015. uputilo je pismo Aleksandru Vučiću u kome navode veoma interesantna otkrića i zapažanja.

"Sve što nam se dogodilo nastavak je politike kojom ova Vlada pokazuje da nije za našeg seljaka. Da je ovo tačno potvrđuje davanje zemlje strancima mimo Ustava, nepostojanje Zakona o pravima investicionih fondova u Srbiji, nedostatku Zakona o malim deoničarima, nedostatku Zakona o mleku kao i pravilnika o razvrstavanju žitarica po kvalitativnim grupama (direktno gube ratari), nepostojanje Zakona o trgovini poljoprivrednih proizvoda i dalje da ne ređamo. To je ozbiljan popis nad kojim očekujemo i Vi da se zabrinete."

Na jednom mestu se navodi:

"Da zlo bude još veće, dok smo mi čekali otkup, događa se uvoz mesa odobren posle našeg razgovora i to za duži period i sa velikim količinama. Za to vreme svinje su prodavane po ceni od 110 do 140 dinara, a uvoze se po 1,38 evra po kilogramu uvećano za prateće troškove. Svakome je jasno šta znači ova cena i šta znači enorman uvoz mesa, očigledna je sprega pojedinih državnih sekretara, pomoćnika ministra, tajkuna sa mentorima iz Brisela da se u potpunosti uništiti stočarstvo u Srbiji, a mi da im budemo samo tržište za njihovu falš-robu. Zato su i ostavili srpsko tržište nezaštićeno, a Srbiju nude 'na izvolite' na rasprodaju i ono što je najvrednije iz nje - te sluge mentora iz Brisela ne prezaju da izdaju dozvole za uvoz svog otpada sa zapada kojim truju vlastiti narod.

Udarili su svom snagom na najbrojniju populaciju u zemlji - seljake, sa ciljem da je svedu na 3 odsto po nalogu svojih mentora iz Brisela, a njihove resurse: zemlju, šume i tako dalje, oni da preuzmu."

Predsednik Upravnog odbora Unije Zlatan Đurić posle objave pisma je kratko obavestio medije da zbog odnosa državnih službi prema njihovom predlogu "kreću u organizaciju protesta".

Ni do dana danas nije objavljeno u šta bi konkretno uložila nemačka mesna kompanija Tenis, niti na šta su potrošene desetine miliona evra koje je ova vlast, navodno, namenila kao pomoć individualnim proizvođačima. Koliko se za sada vidi, novac je potrošen na konačno uništenje srpske poljoprivrede.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane