Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Beznađe

Predstoji li nova seoba Srba?

Lament nad Vojvodinom

Promocija knjige o Habzburškoj monarhiji probudila je sećanja na to vreme, koje je za Vojvodinu, na sramotu i žalost današnjih generacija, bilo srećnije. Nekada su ljudi dolazili iz cele Srbije u severnu pokrajinu, a danas iz nje beže svi koji mogu da se kreću. Tuđinska vlast je od naroda u Vojvodini uzimala manje nego ova sadašnja, izdajnička. Seoba Srba od pre tri veka doživljava svoju reprizu današnjih dana, jedino što su Srbi onda izabrali evropsku civilizaciju, a danas se vlast priklanja emiratskom orijentu, šerijatu i sumraku civilizacije.

Đorđe Višekruna

U Osijeku je 16. marta 2015. održana promocija knjige „Habsburška monarhija 1618-1815 Novi pristup evropskoj istoriji" o kojoj su govorili prof. dr Zlata Kerže-Živaković prof. dr Miroslav Miša Ilić, Đorđe Nešić, voditelj Kulturno - znanstvenog centra Osijeka dr Gojko Mišković - publicista i prevodilac, i Aleksandar Odžić. Skupu je pored zamenika gradonačelnika Osijeka Denisa Ambruša prisustvovao veliki broj viđenih građana sa obe strane srpsko-hrvatske granice.

Na tribini je moglo da se čuje kako je Seoba Srba pod Patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem iz dela Srbije koji je trebalo da bude vraćen Osmanlijskom carstvu u tadašnju Habzburšku monarhiju, bila svojevrsni plebiscit na kome su se Srbi opredelili za Evropu, a protiv ostanka u orijentalnom ropstvu.

Osim tih paralela sa današnjim vremenom, u kome nam takođe predstoji odluka u kom pravcu će naredne generacije da idu, postoje još neka dešavanja koja možemo da poredimo sa tadašnjim vremenom.

Pristigli Srbi su u habzburškim zemljama bili toplo primljeni. Bili su cenjeni kao hrabri ratnici i vredni radnici. Tada je prostor, što danas čini Vojvodinu i Republiku Mađarsku, bilo slabo naseljeno, Mađari su prethodno bezglavo pobegli pred turskom najezdom i nisu pokazivali želju da se ponovo vrate. Srpske izbeglice zato su bile dobrodošle da bi se formirala Vojna Krajina prema osmanskim zemljama, koja je trebalo da brani ne samo Austriju, već i celu Zapadnu Evropu.

Posle hrvatskih operacija „Bljesak" i „Oluja" stotine hiljada Srba iz današnje Republike Hrvatske pobeglo je od genocida u Srbiju, a pola miliona njih se doselilo u Vojvodinu. Bez njih, ova srpska pokrajina bi danas bila depopulizovana isto kao i posle pohoda sultana Sulejmana Veličanstvenog.

Iz Vojvodine svake godine desetine hiljada ljudi beži u beli svet. Najviše je onih mladih, obrazovanih koji nikakvu perspektivu ne vide ni u Srbiji, niti u Vojvodini. Na hiljade njih svake godine dobija mađarske ili hrvatske pasoše, a neki i rumunske, jer su se naprasno setili nekog svog pra-pretka. Mađarska i Hrvatska imaju isti problem kao i Vojvodina - broj stanovnika ovih zemalja se konstantno smanjuje. Zato im dobro dođe infuzija stanovništva iz, takođe, osiromašene Srbije.

Nekadašnja Habzburška monarhija sve je činila da zadrži Srbe u Vojvodini. Republika Srbija kao da sve čini da iste te Srbe odatle otera.

Srbi su u Vojvodini u vreme Habzburgovaca dobili sva prava, čak su bili oslobođeni kmetskog položaja, a Vojna Krajina je bila direktno podređena Beču, a ne Zagrebu ili Budimpešti. Tek se posle austrijsko-mađarske nagodbe i Berlinskog kongresa, kada je postalo jasno da od Turaka ne preti više nikakva opasnost, pristupilo se komadanju Krajine i njenom uklapanju u Kraljevinu Mađarsku i Banovinu Hrvatsku.

Tada, u 19. veku, tampon zona između Austrijskog Carstva i Turske bila je malena, novoformirana Kneževina Srbija. I danas, opet, tampon zonu između Evropske Unije i Orijenta predstavlja Srbija. Knjaževi i potonji kraljevi Srbije odlično su na Zapadu umeli da unovče značajan položaj svoje zemlje na braniku Evrope. Današnji vladari Srbije ovu zemlju posmatraju kao klin Arabije zabijen u stomak Evrope.

Habzburgovci su u srednjem veku očuvali čak osamdeset srpskih plemićkih porodica na svojoj teritoriji. U početku ih je bilo i više, ali su se neki pomađarili ili pohrvatili. Ipak, i brojka od 80 je impresivna. Posle su Karađorđevići, valjda u strahu da im neko ne ospori kraljevsku krunu, priznali titule svih nesrpskih plemića preuzetih iz raspadnute Austro-Ugarske, ali Srbe plemiće su vratili u rang običnih građana.

Posebno je bila tragična sudbina jedinog južnoslovenskog feldmaršala u vojsci K. und K. monarhije - Srbina iz Krajine Svetozara Borojevića od Bojne (von Bojna). Njegova majka je bila iz stare srpske plemićke porodice Kovarbašić od Zborišta. U Drugom svetskom ratu od 442 Borojevića njih 35, a od Kovarbašića 25 članova je od strane ustaških koljača mučki ubijeno u koncentracionom logoru Jasenovac.

Zbog svojih vojnih zasluga Svetozar Borojević je stekao pravo na austro-ugarsku plemićku titulu i na dvostruku titulu mađarskog barona. Na nadgrobnom spomeniku koji mu je poklonio poslednji austro-ugarski car Karlo I isklesano je da je umro kao baron Borojević.

U maju mesecu 1915. Borojević preuzima komandu nad austro-ugarskom armijom na italijanskom frontu i zbog izuzetnih zasluga, kada je katastrofalno porazio italijansku armiju, od svojih vojnika i oficira dobija nadimak „Lav sa Soče".

Posle Prvog svetskog rata, oficiri poražene Austro-Ugarske imali su na ličnu molbu pravo na prijem u vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. To je pošlo za rukom mnogima, pa i generalu Rudolfu Majsteru ili admiralu Metodu Kohu. Srbinu Borojeviću je molba, međutim, odbijena u leto 1919. godine i to, kako je kasnije svedočio vojvoda Živojin Mišić, zbog protivljenja jednog ministra iz Hrvatske. Feldmaršal je umro 1920. u potpunoj bedi.

Srbija se i danas prema mnogim prečanskim Srbima odnosi maćehinski.

Za raznorazne belosvetske investitore nalazi Srbija stotine miliona evra za subvencije, a za vojvođanske paore, koji bi mogli da hrane ceo Balkan, pa i dobar deo Evrope, nema nikada para. Srednjovekovna Habzburška monarhija izgradila je stotine kilometara kanala kojima je isušena vojvođanska zemlja, zajedno sa crnicom u Ukrajini najplodnija zemlja Evrope. Današnja Srbija nije u stanju sve te kanale ni da očisti od mulja i otpada, tako da većina njih nije u funkciji, zbog čega stalno dolazi do poplava.

Podsećanje na odnos srednjevekovnog Beča prema Srbima u Vojvodini budi i nostalgiju i stid zbog današnjeg položaja stanovnika Vojvodine. Nekada su oni bili ponosni i slobodni u državi kojoj su na čelu bili tuđini. Danas u srpskoj državi oni su podjarmljeni i osiromašeni, kao i sav narod u Srbiji. Žalosno je da je tuđinska ruka bila blaža od ove domaće, izdajničke.

Postoje mnogi u današnjoj Evropi koji prizivaju nekakvo vaskrsnuće Habzburške monarhije. Pobednici iz Prvog svetskog rata, Srbi, vek posle toga postaju gubitnici i sami razmišljaju o crno-žutim vremenima kao o dobu sreće.

Više od tri veka posle Seobe Srba iz istočnjačke Turske u evropsku Austriju ovaj narod je opet pred polaskom na put. Nekada im je zadnja stanica bila Sent Andreja u današnjoj Mađarskoj, a danas im je to prva stanica na bežaniji u lepšu budućnost. Onda se bežalo od zuluma turskih osvajača, a danas od bahatosti domaćih vlastodržaca. Turci su od raje uzimali desetak, a ovi današnji zulumćari nam uzeše i dušu. Čak je i srednjovekovna osmanska vlast bila humanija od ove današnje.

Danas se opet postavlja pitanje na koje je narod već dao svoj odgovor: na koju stranu krenuti? Glad ne poznaje ideologiju, zato su i današnje migracije, kao i one nekadašnje: u pravcu zapada i severa. Jedina je razlika što se građani masovno iseljavaju i iz nekada visoko-razvijene Vojvodine. Beže svi koji mogu da se kreću, mnoga sela su potpuno opustela, a praznih i oronulih kuća ima sve više i po varošima, pa i u gradovima srpske severne pokrajine. Ako se ovako nastavi za nekoliko decenija od nekadašnjeg Srpskog Vojvodstva ostaće samo pustinja i poneko sećanje.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane