Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Tabloid istražuje

Kako su iz budžeta Srbije opljačkane milijarde evra preko javnih nabavki

Mnogo krali, mnogo zahvatali

Srbija je u proteklih 14 godina izgubila oko 10 milijardi evra zbog korupcije u javnim nabavkama, a gde je taj novac nestao nije teško pogoditi. Više puta objavljeni podaci o preko 100 milijardi dolara iznetih iz Srbije, dovoljno govore o tome. Takođe, važno je reći i to da Srbija godišnje troši tri milijarde evra za javne nabavke, a korupcija i pljačka traje redovno, uz nesebičnu pomoć pravosuđa. Na taj način akteri uvek ostanu nekažnjeni, a trag opljačkanom novcu se redovno gubi. Bivši šef delegacije Evropske unije u Srbiji, Vensan Dežer, tvrdio je pred kraj svog mandata, da Srbija na javnim nabavkama godišnje gubi oko milijardu dolara. Ovu informaciju niko nikada nije demantovao, a sve govori da je takvo stanje i danas. Samo godinu dana posle poslednje izmene Zakona o javnim nabavkama sprema se nova izmena! Cilj te izmene može biti samo izmišljanje novih oblika otimanja preko javnih nabavki.

Milan Malenović

Najveći izvor visoke korupcije, odnosno davanja mita najvišim državnim službenicima, su javne nabavke. O kolikom novcu se tu radi, vidi se već iz pregleda statističkih podataka.

Za 15 godina privatizacije Srbija je dobila između 2,6 milijardi evra (kako tvrde stručnjaci) do tri milijarde evra (kako tvrdi vlast). Direktne strane investicije u Srbiju 2013. godine (za 2014. još nema pouzdanih podataka) iznosile su između 1,229 milijardi evra i 1,485 milijardi evra, u zavisnosti koju metodologiju obračunavanja primenjujemo. Istovremeno, na javne nabavke se iz republičkog i budžeta lokalnih samouprava godišnje izdvoji između 2,5 i 3 milijarde evra. Vlastodršcima je, zato, daleko najisplativije da se ugrađuju u javne nabavke, nego u bilo šta drugo šta se dešava u Srbiji, mada su njihovi lepljivi prsti svuda umešani.

Od 2013. na snazi je novi Zakon o javnim nabavkama, čija se izmena najavljuje već za ovu godinu. Iako je na papiru sve u najboljem redu, iskustvo pokazuje da ni izbliza nije tako. Da nešto ne valja vidi se već iz činjenice da na najvećim konkursima uvek učestvuju ista preduzeća, što pokazuje da privrednici nemaju poverenja u vlast i da smatraju da je glupo da investiraju u nabavku konkursne dokumentacije i izradu ponude kada se pobednik unapred zna.

Postoje tri najčešće metode korupcije u javnim nabavkama. Prva je saradnja davalaca usluga sa državnim službenicima, gde ponuđač, da bi dobio posao, daje proviziju službeniku. Tu spadaju i česte izmene ugovora o nabavci, čime se drastično povećava prvobitna cena iz ponude.

Drugi način je kada se davaoci usluga dogovore o ceni koja je daleko iznad tržišne. Potom se ponuđač koji je izgubio tender pojavljuju kao podugovarač pobednika.

Treći je unapred prilagođen postupak nabavke i obelodanjivanje tenderskih informacija. Rezultat je da u tom slučaju ponudu šalje samo jedan, ili svega nekoliko ponuđača, zato što je tender namešten za određenog davaoca usluge. U Srbiji, svaki treći ugovor između preduzeća i javnih zvaničnika uključuje i davanje mita kroz razne oblike (novcem, robom ili uslugom).

Izbori državnih dobavljača i izvođača sve više postaju problematični. Republička komisija za zaštitu prava ponuđača u drugoj polovini prošle godine rešavala je čak 1.094 žalbe, 28 odsto više nego godinu ranije. Od toga je u čak 65 odsto slučajeva ustanovljeno da je žalba bila opravdana, dok ranijih godina prosek osnovanih primedbi nije prelazio 60 odsto. Dakle, stanje je sve gore! Izveštaj ove komisije i Uprave za javne nabavke pred Odborom za finansije Skupštine Srbije biće uskoro jedan od povoda za izmene Zakona o javnim nabavkama.

Novi zakon neće ništa promeniti

Zvanično, vladajuća stranka pokušava da nađe slabe tačke pa se već unapred hvale kako će biti kažnjen svako ko sabotira nabavke ili će biti isključen iz procesa javnih nabavki.

U perspektivi je, ustvari, donošenje takvog zakonskog akta kojim će pljačka u javnim nabavkama biti zaštićena kao i učesnici u toj pljački. Naručilac javnih nabavki u sadašnjoj situaciji, nekada i mesecima ne donosi odluku ko će dobiti posao. To znači da se vrši pritisak na najpovoljnijeg ponuđača da se povuče iz postupka. Ovo stanje će se zakonom tako regulisati da će naručiocu (čitaj, predstavniku vladajuće koalicije), biti omogućeno da bez brige angažuje koga on hoće i da od njega kupuje za državne pare šta god hoće. Važno je samo da bude "transparentan" Vođi i njegovim "blagajnicima".

Kako ova "transparentnost" tačno izgleda vidi se iz primera nemačke firme "WMT Engineering & Service GmbH". Ova kompanija se bavi revitalizacijom postojećih i izgradnjom novih deponija za otpad. Njihova specijalnost je izgradnja deponija po najvišim standardima Evropske Unije. Zahvaljujući takvom načinu rada i saradnji sa ovom kompanijom, Hrvatska je, na primer, za saniranje starih i izgradnju novih deponija platila iz budžeta samo 20 odsto ukupnih troškova, dok je ostatak finansiran preko dobijanja bespovratnih sredstava iz različitih evropskih fondova.

Početkom februara ove godine, predstavnici WMT-a su posetili i Niš koji ima velikih problema sa deponijom na Bubnju čije otpadne vode ugrožavaju zdravlje stanovništva. Nemačka delegacija je tada razgovarala sa članom gradskog veća zaduženom za komunalne poslove Milošem Banđurom. Na kraju je dogovorena razmena određenih podataka koji bi nemačkoj strani dali mogućnost izrade stručne analize i predloga sanacije, kao i nov razgovor nekoliko meseci kasnije.

Na žalost nemačkog preduzeća, ni jedan član njegove delegacije ni na koji način nije Banđuru dao do znanja da će biti nagrađen ako upravo ova kompanija dobije posao za čiju realizaciju je i EU već obezbedila deo sredstava.

Pošto je gradska uprava dostavila WMT-u tražene informacije, ugovoren je novi sastanak na kome bi nemačka strana iznela konkretne predloge sanacije. Ni prilikom dogovaranja tog sastanka niko zvaničnicima u Nišu nije pomenuo "proviziju", odnosno mito, pa se sve dalje odigravalo na sramotu Niša i cele Srbije.

Sastanak je bio ugovoren sa pomenutim Banđurom, ali se on na istom, održanom krajem maja ove godine, nije pojavio. Sugrađani su ga videli kako u to vreme sedi u kafiću u blizini niškog sedišta Srpske napredne stranke, čiji je član. U poslednjem trenutku je, pravdajući se obavezama, sastanak otkazao i gradonačelnik Niša Zoran Perišić, takođe član SNS-a.

Umesto nadležnih i stručnih osoba, nemačku delegaciju su primili partijski funkcioneri naprednjaka: koordinator za Niš Milan Stanojković i Žarko Đorđević. Na ovaj način je delegaciji, koja je prešla nekoliko hiljada kilometara kako bi sa kompetentnima konkretno razgovarala o rešavanju problema koji tišti sve Nišlije, stavljeno do znanja da sve odluke o javnim nabavkama, a u to spada i pomenuti posao saniranja deponije, donose isključivo aparatčici Srpske napredne stranke i to nakon izvršene analize isplativosti posla za njih same i za stranku kojoj pripadaju.

Novi Zakon o javnim nabavkama ništa neće promeniti u neodgovornom ponašanju odgovornih koji javnim nabavkama ne pristupaju za dobrobit naroda, već isključivo svoga džepa.

I dosadašnja zakonska rešenja su bila dosta dobra, ali je najveći problem bio što se nisu sprovodila, ponajviše zato što nije postojala sankcija za neodgovornost nadležnih. A nje nema ni u nacrtu novog Zakona o javnim nabavkama.

Državnim funkcionerima mito od 30 odsto

Poznato je da je vođa naprednjaka Aleksandar Vučić zaljubljen u arapske šeike i njihove dolare koje nemilice stavlja u svoj džep. Njihov plan je da se kroz radove na pripremi zemljišta za „Beograd na vodi" izvuku stotine miliona evra iz budžeta i prebace na privatne račune. Da bi se pristupilo realizaciji tog projekta potrebno je izmestiti Glavnu železničku stanicu u Beogradu na novu lokaciju, a to je takozvani „Prokop" koji se bezuspešno gradi već decenijama.

Kako bi se završio „Prokop" Srbija se zadužila kod Vučićevih arapskih partnera, ovoga puta ne iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, već iz Kuvajta. Radi se o svoti od preko 25 miliona evra.

Postupajući po aktuelnom Zakonu o javnim nabavkama naručilac posla, u konkretnom slučaju „Železnice Srbije" a.d. je o nameri raspisivanja konkursa 20. maja 2013. obavestio Upravu za javne nabavke. U istom dopisu navedeno je da procenjena vrednost javne nabavke iznosi 20.250.000,00 evra. Rešenjem od 14 juna 2013. godine, Uprava za javne nabavke imenovala je „Toplički centar za demokratiju i ljudska prava" iz Prokuplja za građanskog nadzornika u postupku ove javne nabavke. Po Zakonu je posao građanskog nadzornika da, kao neutralna strana, nadgleda sprovođenje tendera. U ovom slučaju je izabrano iskusno udruženje, javnosti poznato po otkrivanju afere nepostojeće elektronske prezentaciije Ministarstva za ekologiju, kada je bivši ministar Oliver Dulić svojim prijateljima za to platio 25.000 evra iz republičkog budžeta.

Pošto su se stekli zakonski uslovi, odluku o pokretanju postupka javne nabavke naručilac je doneo 17. septembra 2013. godine (broj odluke 300/2013-1068). Ukupna procenjena vrednost nabavke iznosila je 3.000.000.000 dinara, što je u odnosu na vrednost iz Plana nabavki (20.250.000 evra), prema srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan donošenja Odluke, bilo više za 5.924.767.17 evra, odnosno za 29,25 odsto.

„Železnice Srbije" 15. januara 2014. godine na Portalu javnih nabavki i svojoj internet strani objavljuju poziv za podnošenje ponuda i konkursnu dokumentaciju, a da o tome, kao i u slučaju pokretanja postupka javne nabavke, nije obavestila građanskog nadzornika. Sadržina poziva za podnošenje ponuda bila je u suprotnosti sa prethodnim obaveštenjem, u delu u kojim je naručilac na nedvosmislen način iskazao nameru da zaključi 10 ugovora, jer se ovog puta tražio jedan ponuđač koji bi realizovao svih deset poslova. Samim tim su u startu već iz trke bile isključene manje firme koje nisu u stanju da same prihvate ovako zahtevan posao.

Građanski nadzornik je iz sredstava javnog informisanja saznao da je objavljen poziv za podnošenje ponuda, odnosno da je postupak javne nabavke pokrenut, te je zbog toga 16. januara elektronskom, a 17. januara preporučenom poštom uputio dopis tadašnjem generalnom direktoru naručioca, Dragoljubu Simonoviću, i obavestio ga da je postupanje naručioca u suprotnosti sa Zakonom o javnim nabavkama.

Odgovor u propisanoj formi nikada nije dobio.

Umesto pismenog odgovora direktora, predstavnik pomenutog udruženja građana je na sastanku sa članovima tenderske komisije dobio usmene odgovore koji su njega, kao i javnost, ostavili bez teksta. Na pitanje zašto shodno Zakonu nije na vreme i od strane nadležnih obavešten o pokretanju postupka, odgovoreno mu je: „Eto, i to se dešava".

Odgovor na pitanje zašto se, suprotno Odluci koju je odobrila Uprava za javne nabavke, umesto deset pojedinačnih partija raspisuje zbirni tender za sve, odgovor je glasio kako je tako praktičnije i jeftinije za „Železnice Srbije".

Ako je tako jeftinije, zašto je konačna cena viša za skoro šest miliona evra u odnosu na onu predviđenu prvobitnom Odlukom? Na ovo su članovi komisije rekli da imaju pravo na povećanje od deset odsto u slučaju skoka cena. Prevideli su pri tome dva detalja: povećanje iznosi skoro 30 odsto i javnost, za razliku od članova Komisije, zna matematiku.

Konačno, članovi Komisije nisu umeli da objasne ni zašto, suprotno Zakonu, nisu sproveli istraživanje tržišta pre određivanja vrednosti naručenih radova. Kako su onda, uopšte došli do pomenute cifre?

U suštini, radi se o tome da predviđeni radovi neće koštati ni 20 miliona evra, a razlika od šest miliona evra je provizija za naprednjačke kadrove na čelu države i „Železnica". Želja vlastodržaca je da se do poslednjeg centa iskoristi odobreni kuvajtski kredit, koji neće oni vraćati, već pošteni građani kojima se upravo zbog takvog ponašanja vlasti smanjuju prihodi, a povećavaju rashodi za takse i druge državne namete.

Ako pomenutu „proviziju" od 30 odsto uzmemo kao uobičajenu, ispada da nas kod prosečne vrednosti javnih nabavki od tri milijarde evra godišnje, košta skoro milijardu evra! Zbog toga što su državni funkcioneri u Srbiji nezajažljivi kad je primanje mita u pitanju.

Poređenja radi: planirani budžetski deficit ove godine je ispod dve milijarde evra i više od njegove polovine bi i bez smanjenja penzija i otpuštanja zaposlenih ili povećanjem cene struje bilo sanirano ukidanjem „provizija" na javne nabavke i to samo doslednim sprovođenjem zakona.

A 2. Nova izmena Zakona o javnim nabavkama

Ministri i vladini "stručnjaci" sa kupljenim diplomama i doktoratima svakog dana javnosti dokazuju kako nisu dorasli funkcijama koje obavljaju. Samo godinu dana posle poslednje izmene Zakona o javnim nabavkama sprema se nova izmena i to ne samo zato što aktuelna rešenja nisu dobra, već i da bi se još više olakšalo nekažnjeno nepoštovanje onih propisa koji su za narod i budžet dobri, ali ne odgovaraju političarima naviklim na mito.

A 1. Ko kupuje državnim parama, sklon je korupciji

Vrednost javnih nabavki na godišnjem nivou u Srbiji je oko 4 milijarde evra, što čini oko 15% društvenog proizvoda. Svaki procenat ušteda dakle ima veliki značaj. Za razliku od kupovine za sopstvene potrebe, lice koje kupuje državnim novcem nema motiv za najefikasnije trošenje sredstava i podložno je korupciji. Osnovni mehanizmi za promenu postojećeg modela ponašanja su ozbiljniji pravni okvir, stroža budžetska i eksterna finansijska kontrola, obezbeđivanje transparentnosti postupka i efikasne konkurencije među ponuđačima, kao i delimična centralizacija javnih nabavki.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane