Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

Predsedništvo države

Mnogo se u poslednje vreme priča o promeni Ustava Srbije, a u okviru toga i o promeni statusa predsednika države. Manje više svi su saglasni da ovako ne valja, te da treba menjati ili način izbora predsednika ili njegova ovlašćenja. Pošto je predsednik države biran neposredno od građana logično bi bilo da ima znatno veće nadležnosti. Odnosno, ako će to i dalje biti uglavnom samo počasna funkcija, kakva je sad, nema ni potrebe ni smisla trošiti vreme, pare i energiju na opštim izborima, zaključuje Tabloidov kolumnista Mile Isakov, potpredsednik u Đinđićevoj vladi, a potom ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Umesto predsednika države, koji ne valja ni ako uzme previše vlasti kao Tadić, ni ako nema nikakvog uticaja kao Nikolić, treba uvesti Predsedništvo države sa pet članova. To Predsedništvo treba da bude birano neposredno na opštim izborima i da ima znatno veća ovlašćenja od predsednika. Tako bi bila ostvarena istinska podela izvršne vlasti i onemogućena samovolja jednog čoveka i jedne partije. Predsedništvo države bi delilo vlast sa premijerom i vladom, a u njemu bi bilo i predstavnika opozicije, pa i uglednih vanstranačkih ličnosti.

Ali... Pre nego što se upustim u objašnjenje ideje o Predsedništvu države Srbije, moram da se osvrnem na najaktuelniju temu ovih dana. Reč je o masovnom prilivu imigranata u Evropsku uniju preko naše zemlje, sa kojima ne zna šta će ni Srbija, ni Evropa. Ljudi beže sa Bliskog istoka i Severne Afrike, gde svi ratuju protiv svakog, a sve je počelo tako što je Toni Bler izmislio atomsku bombu u Iraku da bi zajedno sa svojim bratom lažovom Džordžom Bušom napao tu zemlju. Umesto uvođenja demokratije napravljen je haos u čitavom regionu. odakle sad ljudi beže glavom bez obzira. Tek da se ne zaboravi šta je uzrok ove tragedije koja preti da preplavi i zavadi Evropu.

E, sad, u čitavom tom galimatijasu Mađarska se dosetila da podigne ogradu visoku četiri metra duž granice sa Srbijom, a naš premijer se zapanjen pita šta smo mi tu krivi. Nismo ništa krivi mi, ali on jeste, jer je tog istog Blera, koji je svojim lažima sve zakuvao, angažovao za svog savetnika, pa sad ne sme ništa da kaže ni preduzme. To naravno ne opravdava Mađarski gest prema nama, tako da bismo na to morali reagovati. Pošto je to što su naumili smešno i naš odgovor bi morao biti duhovit, radi reciprociteta. Ukoliko zaista podignu tu besmislenu ogradu, mi sa naše strane granice treba da napravimo improvizovane sportske terene sa montažnim tribinama visokim četiri metra, koje bi se naslanjale na tu ogradu. Na tim terenima bismo onda mogli organizovati razna takmičenja pod radnim naslovom "Igre bez granica", radi sadržajnijeg života afričkih izbeglica, koje bi to posmatrale sa tih tribina. A i Mađari bi mogli kroz gvozdenu zavesu.

Ali, da se vratimo temi ovog teksta. Mnogo se u poslednje vreme priča o promeni Ustava Srbije, a u okviru toga i o promeni statusa predsednika države. Manje više svi su saglasni da ovako ne valja, te da treba menjati ili način izbora predsednika ili njegova ovlašćenja. Pošto je predsednik države biran neposredno od građana logično bi bilo da ima znatno veće nadležnosti. Odnosno, ako će to i dalje biti uglavnom samo počasna funkcija, kakva je sad, nema ni potrebe ni smisla trošiti vreme, pare i energiju na opštim izborima.

U tom slučaju, predsednika treba birati u Narodnoj Skupštini. Međutim, ni jedno ni drugo nije rešenje koje bi unapredilo demokratski princip podele vlasti i doprinelo boljem funkcionisanju izvršne vlasti. Jer, problem nije ni u načinu izbora predsednika, ni u njegovim nadležnostima. Problem je u političkom sistemu ove zemlje u kojem predsednik biva ili suviše moćan ili sasvim marginalizovan, bez obzira na to kako je biran i kakva su mu formalna ovlašćenja. Problem je u ovdašnjem podaničkom mentalitetu koji vlast ne može da zamisli bez vođe. A problem je i u političkim liderima koji se primaju na taj stereotip, pa lako poveruju da su baš oni bogom dani za gazdu nacije.

„Srbija je umorna od lidera", čuvena je floskula izrečena još u jednopartijskom sistemu, kao argument da tada moćnog šefa Saveza Komunista, Ivana Stambolića, treba da zameni skromni vojnik partije Slobodan Milošević. Čak i oni koji se ne sećaju tog događaja, znaju koliko je Čkrebić tada pogrešio, koliko ga je vreme demantovalo i tu njegovu demagošku parolu učinilo apsurdnom, čak ciničnom. Pokazalo se, naime, da je Stambolić bio mala beba u odnosu na odnosu na Miloševića. A kad je neko toliko moćan, kao što je bio Milošević, sasvim je svejedno kako je biran. Sva vlast je uvek bila tamo gde Sloba-sloboda stoluje, bez obzira da li je on bio predsednik Srbije, izabran direktno narodnom voljom, ili predsednik skraćene Jugoslavije, izabran u Saveznoj Skupštini.

Koliko je način izbora predsednika države nebitan za njegovu moć, potvrđuju i dva poslednja primera. I Boris Tadić i Toma Nikolić izabrani su na isti način, imali su ista ovlašćenja, ali im je uloga bila potpuno različita, jer prvi je u svojim rukama držao kompletnu vlast u zemlji, dok drugi nema gotovo nikakvog uticaja. Sad je apsolutna vlast koncentrisana u vladi Srbije zato što je na njenom čelu Aleksandar Vučić. Ako se povećaju nadležnosti predsednika države on će sutra preći na tu funkciju, a ako njegov izbor premestimo u Skupštinu, Vučić će preuzeti i tu funkciju, postavljajući na nju nekoga, poput vazduhoplovca Babića, telepromtovanog Gašića ili lažnog doktoranta Stefanovića.

Stoga, povodom aktuelnog razmišljanja o promeni Ustava, predlažem uvođenje Predsedništva države, umesto predsednika. Dva su osnovna razloga i argumenta za to. Najpre, ustavna pozicija predsednika je potpuno konfuzna pa mu je stoga i uloga nedefinisana, jer bira se neposredno, a ovlašćenja su mu ista kao da je izabran u Skupštini. Ali i kad bi bilo obrnuto, kad bi bio biran u Skupštini, mogao bi biti najmoćniji čovek u državi, sve zavisi od odnosa snaga na političkoj sceni a ne od formalne funkcije u političkom sistemu. Drugi je problem sa predsednikom što je političar, a u našoj politici prosto nema tako zrelih ličnosti koje imaju ljudski, stručni, stvaralački autoritet i moralni dignitet, da bi bio uvaženi predsednik svih građana, ali ne i diktator.

Zato treba da ih bude više na tom mestu, da se dopunjavaju i međusobno kontrolišu, pa da zajedničkim uticajem na javnost i Parlament kontrolišu Vladu i premijera, koji takođe može da se osili.

Pisao sam o tome u prošlom broju, kako našom politikom vladaju nedovršene ličnosti bez životnog i radnog iskustva, ljudi koji ne znaju šta je realan život i posao, jer nikad nisu živeli kao sav normalan svet. Direktno iz školskih klupa zaseli su u neke političke fotelje, bez dana radnog staža u bilo kakvoj proizvodnji. Prosto ne mogu odlučivati o sudbini države i građana ljudi koji nikad nisu odlučivali ni o svojoj egzistenciji, a kamoli o nekakvom preduzeću i radnom kolektivu.

Sa druge strane, naslušali smo se priča o tome kako su najbogatiji svetski biznismeni, svoju decu, dakle buduće naslednike u vođenju porodičnih firmi, terali da karijeru počnu da grade od portirskih i kurirskih poslova, da prođu i upoznaju celokupan proces proizvodnje pre nego što zasednu u kakav direktorski kabinet. Nedavno je kod Ivana Ivanovića gostovao najčuveniji proizvođač torti na svetu, Badi Valastro, i tom prilikom ispričao kako je počinjao biznis kod svog oca, kod koga je u firmi prvo čistio klozete. Neko bi mogao da kaže da je otac preterivao, ali kad malo bolje razmislimo nije to bez razloga. Ako hoćeš da posluješ sa tako osetljivom hranom moraš znati koliko je higijena važna.

Mnogi moji prijatelji restorane u koje prvi put uđu najpre i najbolje ocenjuju po tome koliko je uredan WC. A tek torte, kako bi se mogle praviti najbolje torte, ako toaleti u firmi nisu besprekorno čisti. A onda, kako je moguće voditi firmu bez znanja o tome koliko je težak a vredan i odgovoran posao svakog člana kolektiva, ako ne poštuješ svakog radnika koji za tebe radi, pa i čistača klozeta, bez čije predanosti poslu nema uspeha. Jednako tako ne možeš biti dobar šef ni državne firme ako prethodno nisi radio u njoj ili nekoj sličnoj, različite poslove, i ako nisi bio rukovodilac nekog njenog sektora.

Isto je i sa državom, nije moguće biti dobar predsednik države ili vlade, pa ni ministar ili direktor javnog preduzeća, ako nemaš iskustva u proizvodnji, organizaciji posla, ako ne znaš kako zarađuju preduzeća i zaposleni u njima, kako se firme muče da ispune sve obaveze prema državi, radnicima, partnerima i mušterijama a radnici sa obavezama prema kući u kojoj radi, ali i svojoj.

A što se predsednika države tiče, pokazalo se da ne valja ako preuzme previše vlasti, kao Milošević ili Tadić, na primer, a ne valja ni ako je marginalizovan kao Nikolić. Zato je najbolje Predsedništvo, jer tu nikad pojedinac ne može da previše zabrlja, ni dominacijom, ni svojom efemernošću. Ako bi bilo sačinjeno, recimo, od pet članova, onda ne bi bio problem da u njemu budu i poneki Tadić ili Nikolić, ako bi uz njih tu bilo i nekoliko mudrih autoriteta.

Da ne bi svi bili kao pomenuta dvojica, najbolje bi bilo da se predsedništvo bira neposrednim izborima, a kandidati da budu i vrhunski stvaraoci u oblasti privrede, kulture, nauke i obrazovanja, zdravstva, pravosuđa, sporta, dakle dokazano uspešni i moralno superiorni privrednici, profesori, umetnici, sudije, advokati, sindikalci, novinari, aktivisti nevladinog sektora.

Najpre sam pomislio da bi članove Predsedništva trebalo birati po izbornim jedinicama u pet regiona Srbije, jedan u Vojvodini, jedan u Šumadiji, jedan u Sandžaku, jedan u istočnoj, a jedan u južnoj Srbiji, recimo. Međutim, u tom slučaju kandidati najveće partije bi mogli svuda pobediti, pa bismo tako dobili jednopartijsko Predsedništvo.

Ali, ako bi cela Srbija bila jedna izborna jedinica i ako bi prvih pet po broju glasova ulazilo u Predsedništvo, to bi bilo nemoguće, jer ako bi vladajuća koalicija imala više svojih kandidata glasovi bi se među njima podelili, pa bi se moglo desiti da ostanu bez ijednog člana Predsedništva. A, zamislite samo koliki napredak za naše društvo bi bio kada bi pandan Vučiću, ili nekom sličnom umišljenom vođi, u vlasti bilo ličnosti poput profesorki Vesne Rakić-Vodinelić i Srbijanke Turlajić, genijalnog spadala Svetislava Basare, a kao začin i neki levičar tipa Jove Bakića, naprimer.

A i to bi moglo da se desi kad bismo birali pet članova Predsedništva. Sistemski moramo stati na kraj svevlašću jednog čoveka i jedne partije, ma ko to bio.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane