Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Slom

Stvarni rezultati jedne pogrešne i promašene politike aktuelne vlade

SLOM PRIVREDE, EKONOMIJE I INSTITUCIJA

Svakom je postalo jasno da je primenjeni neoliberalni i monetaristički model doživeo svoj potpuni slom. Nalazimo se već deceniju u dubokoj platnoj, finansijskoj i moralnoj krizi, koja se samo produbljuje i produžava. Krizu i finansijski slom privrede prati i kriza institucija države. Stranke na vlasti ne vide i ne nude izlaz iz krize sa svojim brojnim parcijalnim "reformama". Sve se bave samo sobom, uz velika, nikada ostvarena obećanja naciji, posebno pred izbore. Uvedena je varijanta divljačkog i pljačkaškog kapitalizma. Osvajanjem vlasti stranke bahato troše i rasipaju državni (naš) novac i naše strpljenje i poverenje.Političari uglavnom štite interese najbogatijih, od kojih finansijski zavise, a demagoški se trude da velikim obećanjima, zavedu mase i osvoje vlast i zavladaju u javnim preduzećima koja doslovno uništavaju i dodatno pljačkaju. Treba do temelja objektivno otkriti dramatično stanje države, privrede i nacije, otkriti dubinu krize i faktore produbljavanja ove kompleksne krize. Ovo iz razloga što su ekonomski i finansijski sistem u stadijumu sloma i gotovo izvesnog bankrota države Srbije, tvrdi ugledni ekonomista profesor dr Slobodan Komazec, koji će u nekoliko nastavaka opisati smrtno stanje srpske privrede, ekonomije i institucija

Prof. dr Slobodan Komazec

Da vidimo gde su nas dovele ove strukture na vlasti u poslednjim godinama "vrlo uspešnog i dinamičnog razvoja" i kojim ćemo postati lider u regionu" i "država kao uzor drugima".

Ekonomski rast je i pored priliva kapitala kroz zaduživanje vrlo nizak, trom i usporen, s tendencijom povremenog ulaska u negativna kretanja (implozija razvoja). Ekonomija i finansije su u velikoj turbulenciji. Kriza traje već osam godina. Iz ovog lavirinta krize vlada ne vidi pravi izlaz. Friziranjem podataka ne ispravlja se stvarnost. Treba do temelja objektivno otkriti dramatično stanje države, privrede i nacije, otkriti dubinu krize i faktore produbljavanja ove kompleksne krize. Ovo iz razloga što su ekonomski i finansijski sistem u stadijumu sloma i gotovo izvesnog bankrota. Treba, stoga, sprečiti i maksimalno ublažiti finansijski slom i debakl ekonomije. Jer, nastao je pravi šok kapitalističke katastrofe preko uvezenog modela privatizacije i "restrukturisanja" (delovi prihvaćenog neoliberalizma). Za početak da pogledamo osnovne makroindikatore kod nas u periodu 2012-2015. godine.

Ekonomske i finansijske performanse se dugoročno pogoršavaju.

Neki autori su takva makrokretanja nazvali "statistika ekonomskog sunovrata". Pogoršavaju se uslovi poslovanja i poslovna klima (poverenje i izvesnost, sigurnost, plaćanja, optimizam).

Uništavanje domaće privrede i proizvodnje je evidentno.

Katastrofalni su ekonomski, finansijski i socijalni rezultati. U periodu ove krize (2008-2015) prosečna stopa privrednog rasta iznosi 0,6%.

U ovom periodu postoji pad bruto proizvoda od 1,1 milijarde evra, uz istovremeni porast spoljnog duga od 11,1 milijardu evra. U potperiodu ove krize i nove Vlade (2012-2015) stopa privrednog rasta iznosi svega 0,6%, a stopa rasta duga 5%. "Prirast" bruto proizvoda u tom periodu iznosi minus 3,3 milijardi evra, spoljni dug je povećan sa 21 milijardu na 26,8 milijardi evra ili 5,8 milijardi evra. Samo plaćena kamatana inodugove iznosi u tom periodu 3,6 milijardi evra, a obaveze iz spoljnog duga (kamate i otplate) 19,6 milijardi evra. Dakle, ne stvara se bruto domaći proizvod ni za plaćanje dela kamate. Prema optimističkim prognozama tek u 2017. godini rast će biti na nivou 2008. godine. Izgubljeno je sedam godina privrednog rasta. Ako se uporedi privredni rast Srbije i država u okruženju dobija se sledeća slika:

Po dinamici rasta Srbija ostvaruje gotovo stagnantan rast i sa najnižom je stopom rasta od država u regionu zajedno sa Hrvatskom.

Interesantno je videti i komparativne podatke o ekonomskoj snazi država u okruženju.

Komentar navedenih podataka je suvišan.

NEZAPOSLENOST, SOCIJALNI SLOM I DUHOVNA DEGRADACIJA DRUŠTVA

Pod dominantnim uticajem ideologije neoliberalizma pojava krize, recesije i visoke nezaposlenosti je neminovna. To je ideologija krupnog kapitala i interesa grupe najrazvijenijih država na zapadu. Nije čudno da se zagovara kapitalizam i svet finansijskog (pljačkaškog) kapitala.

Nezaposlenost je postala jedan od najvećih problema države i društva. U uslovima privrednog zastoja i krize problem se samo zataškava. Lica koja danas traže posao (i to godinama čekaju) kreće se između 770 i 860.000. Pri tome zaposleno je ukupno 1.712 (u tome 458 hiljada u javnom sektoru).

Broj penzionera je povećan na 1.747. Ako se nastavi ovaj koncept uništavanja i rasprodaje preduezća biće udaljeno s posla za godinu dana oko 70.000 sada zaposlenih. Javno se ističe da je stopa nezaposlenih sužena sa 26% na 16,8% ili 18%. Radi se samo o izmeni metodologije, a ne o porastu broja zaposlenih (mnogi su čekajući posao poumirali, a mladi bez izgleda na zaposlenje odlaze u inostranstvo). Broj penzionera brže raste od novog zapošljavanja, uz tendenciju stalnog pogoršavanja odnosa. Na jednog zaposlenog u privredi (gde se stvara nacionalno bogatstvo, ostalo su preraspodele, a koja grca u nelikvidnosti, pod visokim poreskim teretima, krizi proizvodnje, velikim kreditnim i kamatnim obavezama i dr. dolazi 1,7 penzionera, jedan nezaposleni i dva izdržavana lica do 15 godina starosti. Stvarna stopa nezaposlenosti nije 16% već između 24 i 26%. Po stopi nezaposlenosti nalazimo se u samom vrhu Evropske lestvice (zajedno sa Grčkom, Španijom, Makedonijom i BiH).

Širi se zlokobna spirala ekonomske stagnacije (ili sloma) i socijalnog raslojavanja društva. Veliki deo nacije živi svoje teško vreme i breme, koje se pretvara u pravu egzistencijalnu agoniju, uz odlazak ekonomije u "negativan rast". Socijalna slika se stalno pogoršava. Masa ljudi živi u siromaštvu i bedi, a sve više i u grupi gladnih.

Ove nejednakosti i preraspodele pljačkom i otimanjem bogatstva razaraju i antagonizuju društvo i državu, dok zvanična statistika podleže pritiscima i ulepšava grubu i ružnu stvarnost.

Obogaćeni sloj uz vlast pretvara se u superbogataše, a mase stanovnika u "potrošne siromahe". Socijalna država i raslojavanje društva su sve veći, pri čemu je šačica "korisnika tranzicije" zgranula ogromno bogatstvo (realne i finansijske resurse), praćeni neobuzdanom pohlepom i podivljalom korupcijom (u sprezi sa kadrovima na vlasti).

Socijalni pesimizam stalno raste, pri čemu ostati bez posla znači ostati bez izgleda za novo zaposlenje. Postaje se socijalni očajnik i na kraju "opustošena ličnost".

UVOĐENJE U PREZADUŽENOST PREMA STRANOM KAPITALU, DUŽNIČKA OMČA I ODLIV KAPITALA

U periodu prethodne vlade (Cvetković-Tadić) došlo je do prave eksplozije javnog i spoljnog duga. Unutrašnji dug je povećan od 2008-2012. godine sa 3,2 milijarde evra na 7,3 milijarde, a spoljni dug države sa 5,6 na 10,5 milijardi. Ukupan javni dug je povećan sa 8,8 na 17,8 milijardi evra. Učešće duga u BDP je povećano sa 29% na 63%. Upravo je tada namaknuta dužnička omča, a privreda, društvo i javni sektor su uvedeni u tešku finansijsku i ekonomsku krizu.

I nova vlada Aleksandra Vučića nastavlja potpuno istu makroekonomsku i dužničku politiku. Javni dug je nastavio da raste i u svim narednim godinama, tako da je porastao sa 17,8 milijardi na 26,2 milijarde u 2016. (preko 76% BDP).

Spoljni dug je povećan sa 10,8 milijardi iz 2001. na 21 milijardu u 2012. i 26,8 milijardi u 2015. godini, odnosno oko 28 milijardi u 2016. godini. To je učešće u BDP od preko 82%.

Osnovni problem naše ekonomije je u tome što je u periodu od 2008-2015. godine plaćena kamata na inostrani dug iznosila 4,7 milijardi evra, a prirast BDP minus jedna milijarda evra. Prirast bruto proizvoda nije dovoljan da se plati samo deo kamate na dugove da bi se zadržao nivo dostignute potrošnje i standarda. Kamatni teret je povećan sa 17 milijardi dinara na 130 milijardi u 2015. godini. Za 2016. predviđa se plaćanje kamate između 140 i 150 milijardi dinara. Samo kamata učestvuje u bruto proizvodu između 3,5 i 3,8%, dok je rast bruto proizvoda 0,8% ili očekivani 1,5% u 2016. godini. Tako je u poslednje dve godine "prirast" bruto proizvoda minus 2 milijarde evra, a plaćena kamata države preko 2 milijarde evra.

Uz javni sektor zaduživale su se i banke i privreda - koje su platile u ove dve godine 2 milijarde evra. Može li se takva privreda razvijati i olabaviti dužničku omču. Ni teorijski! Učešće kamata i deficita otplata na stvarne dugove kreće se između 14% i 19% bruto domaćeg proizvoda. Razvija se spirala stalnog rasta dugova i obaveza iz dugova. Novo zaduženje odlazi na reprogramiranje dospelih otplata, ali i za kamate na dugove. Predsednik Vlade Vučić tvrdi da smo zaustavili eksplozivni rast spoljnog duga, što je potpuno netačno.

MONETARNO GUŠENJE I ONESPOSOBLJAVANJE PRIVREDE ZA BILO KAKAV RAZVOJ I SAMOSTALNOST

Slomljena je jedna od ključnih poluga razvoja - monetarna i kreditna podrška privredi. Naša centralna banka je izabrala kao osnovni cilj stabilnost cena i deviznog kursa, odnosno programiranu stopu inflacije. Vodi se u tom pravcu restriktivna monetarna politika koja dovodi do ogromne nelikvidnosti privrede. Nelikvidno je trajno preko 70.000 preduzeća. Niko-nikome ne plaća. Virus deflacije vlada privredom i društvom. Osnovni instrument monetarnog regulisanja je referentna kamatna stopa. Model monetarnog regulisanja, instrumenti vođenja i kontrole novčane mase su slabi i nedovoljni. Dominiraju nekontrolisani monetarni tokovi - koji osiguravaju razmah spekulativne finansijske ekonomije. Novčani tokovi se ne drže pod kontrolom. I dalje je prisutan automatski odliv novčane mase iz sektora privrede u druge sektore. Privreda ne može da zadrži novac u sopstvenoj cirkulaciji i permanentno je nelikvidna uprkos ogromnoj masi narušenih bankarskih i skupih kredita, koji je potpuno iscrpljuju i onesposobljavaju za razvoj. Privreda je novčano "zaribala". Novčana masa prema bruto proizvodu iznosi svega 7-8%, dok je u drugim državama između 21% i 37% (čak i preko 42%). Kada se doda i višak uvoza robe i usluga godišnje oko 4,5 milijardi evra, tada ovaj odnos pada na svega oko 3%. Uz navedeno zadominirao je i sistem "valutne klauzule" i zaštite, što dovodi do dvovalutnog sistema i potiskivanja dinara kao isključivog sredstva plaćanja. Monetarni suverenitet države je ugrožen i ograničen. Potrebna je radikalna i funkcionalno-razvojna reforma monetarnog sistema i politike okrenute privredi i razvoju. Taj koncept smo razradili u Programu Srpskog preporoda.

BUDŽETSKI DEFICITI I FISKALNA KONSOLIDACIJA U KRIZOM SLOMLJENOJ I NELIKVIDNOJ EKONOMIJI

Fiskalna konsolidacija, smanjenje tereta i visine javnog duga (kamata i otplata), uz smanjenje pritiska javne potrošnje na bruto domaći proizvod, uz smanjenje deficita budžeta - postali su osnova nove makroekonomske politike. Gotovo svi napori su usmereni u tom pravcu. To je i preuzeti zadatak prema MMF. Da li je povećanje svih oblika poreza i akciza i smanjenje plata i penzija doveo do smanjenja bruto i neto deficita? Da vidimo njegovu visinu.

Zvanični (primarni deficit kreće se između 3,7% i 6,6% u poslednjim godinama. Ako se tome doda i sekundarni, tada se ukupan deficit povećava na 18 do 23% bruto proizvoda. U odnosu na javne prihode to se kreće oko 39%.

Po visini deficita javnog sektora Srbija je jedna od najzaduženijih država srednje i jugoistočne Evrope. Otplata glavnice duga i deficit svake godine odnose preko 5,2 milijarde evra. Po visini rashoda samo za kamate u bruto proizvodu Srbija je u samom vrhu Evrope. Samo tri zemlje izdvajaju više za kamate (Grčka, Italija i Portugalija). Pri tome treba navesti da ove zemlje imaju učešće javnog duga u bruto proizvodu preko 100%, dok je u Srbiji trenutno 76%. To i dalje nosi rizik od izbijanja dužničke krize. Pri tome se traži "plan kredibilne fiskalne konsolidacije" (preporuka MMF) koja neće uticati na smanjenje privrednog rasta. Upravo je smanjenje plata i penzija, smanjenje potrošnje, masovna otpuštanja u javnom sektoru put u produbljavanje krize i slom domaćih faktora razvoja.

Veliki broj neproizvodnih javnih rashoda nije "ni dirnut". Penzioneri nisu dobrovoljno prihvatili smanjenje penzija, već se žale Ustavnom sudu i Strazburu, a oni su "poneli najveći teret fiskalne konsolidacije".

Nastavak ovakve politike vodi u produbljavanje privredne krize. Međutim, dugoročni put izgradnje zdravih javnih finansija je naglo oživljavanje privredne aktivnosti, porast zaposlenosti, porast izvoza, oštra selekcija uvoza, selektivno kresanje (ili zaduživanje) javnih rashoda, ograničavanje tekuće potrošnje u korist oživljavanja proizvodnih investicija. Dakle, sve suprotno od toga šta čini naša Vlada. U tu stratešku funkciju razvoja treba uključiti stimulativnu monetarnu, fiskalnu, spoljnotrgovinsku politiku i politiku raspodele. To je potpuno drugačji koncept i strategija razvoja u odnosu na postojeće. Dalje "krpljenje" ovog sistema i pokrivanje sve većeg deficita javnog sektora (do koga će doći) vodi, konačno do sloma sistema javnog finansiranja. Već je napravljen zaokret od spoljnog finansiranja na domaće bankarsko (poslovno) finansiranje budžeta uz visoke kamatne obaveze.

Budžetska kriza i slom sistema javnog finansiranja su sasvim izvesni u zadržavanju ovakve pogrešne i pogubne ukupne makroekonomske politike.

NEOLIBERALIZAM, OTVORENA I NEZAŠTIĆENA PRIVREDA U KRIZI - RAZORNO DELOVANJE INOSTRANOG KAPITALA

Prevremena i velika liberalizacija spoljne trgovine, posebno potpisivanjem SSP (Đelić) dovela je do velike izloženosti nacionalne privrede delovanju inostranog kapitala i kumulisanja spoljnotrgovinskog deficita. Uloga države i zaštitne politike zamenjena je mantrom slobodnog tržišta i slobodnog uvoza. Liberalizacija je imala poražavajući efekat na slabu, nekonkurentnu i nedovoljno podržanu (a nezaštićenu) privredu. Takva politika se i dalje nastavlja. Otvaraju se trgovački lanci, frišopovi i sl., tržište je preplavljeno stranom robom, dok je domaća nekonkurentna proizvodnja (uništena kroz proces privatizacije) ugušena. Deficit spoljne trgovine kreće se na godišnjem nivou od 4,5 do 6 milijardi evra.

Istovremeno se prirast bruto domaćeg proizvoda kreće između minus 380 miliona i do minus 1.650 miliona. Deficit spoljne trgovine u periodu 2001-2015. iznosi preko 80 milijardi evra, dok je prirast BDP u tom periodu 17 milijardi evra. Učešće deficita spoljne trgovine kreće se između 18% i gotovo 30%. Nacionalna ekonomija je preusmerena i visoko zavisna od uvoza. Uvoz nadomešta domaću proizvodnju i potrošnju. Model razvoja je baziran na nekontrolisanom uvozu, uz dalju privatizaciju i masovne pljačke i odliv kapitala, što je dodatni faktor razaranju nacionalne ekonomije. Ne iznenađuje podatak da je prihod od carine godišnje pao za oko 30 milijardi dinara, što od uvođenja SSP iznosi 240 milijardi dinara.

Ne postoji nikakva koncepcija spoljnotrgovinske politike, ne postoji nužna zaštitna politika, ali ni stimulativna spoljnotrgovinska politika.

Precenjeni kurs dinara i preko 60% snažno podstiče uvoz (koji se isplati uz stvaranje jakog uvoznog lobija), ali destimuliše izvoz.

Istovremeno krediti banaka za uvoz iznose oko 30 milijardi dinara, a za izvoz svega oko 3 milijarde.

Privredni sistem koji stalno podstiče uvoz, ali finansiran zaduživanjem države i preduzeća, mora završiti u dubokoj krizi. Ova Vlada ništa ne čini da se ovi odnosi i tokovi menjaju, nastavlja se stara dužničko-uvozna politika s brojnim deficitima.

PRIVATIZACIJA, PUSTOŠENJE I RAZARANJE NACIONALNE PRIVREDE

Proces sveopšte, neobuzdane i nekontrolisane privatizacije je jedan od osnovnih stubova neoliberalne dogme.

Ta ideologija privatizacije je stvarni društveni prevrat.

Nekritičkim prihvatanjem neoliberalne dogme proveden je radikalni i bolni program privatizacije. Plašeći se da ne oteraju strane investitore i ne privuku nove ("bez kojih nema razvoja") provodi se privatizacija, smanjuje domaća potrošnja, uvodi fleksibilnost rada (povećavaju se cene i troškovi rada).

Šta do sada imamo kao efekte privatizacije. Prodato je 2.408 preduzeća za ukupno 2.683 miliona evra. Od toga u investicije je trebalo da se usmeri 1.103 miliona, a u socijalni program 277 miliona. U socijalne programe u poslednjih deset godina nije uložen ni dinar. Prodato je 26 od 29 banaka u ruke stranog kapitala.

Masovna privatizacija dovela je do ogromne nezaposlenosti. To je direktna posledica pogrešnog modela privatizacije i pretvaranja zaposlenih (stvarnih vlasnika preduzeća) u "vlasnički višak" i "visoke troškove rada" koje treba stalno obarati da bi se osigurao profit novokomponovanim vlasnicima. A taj profit odlazi u čistu spekulativnu ekonomiju.

Država ne sme dozvoliti da se strateški proizvodi, sirovine i nacionalna bogatstva privatizuju ili rasprodaju.

Ovakav „turbo" pljačkaški kapitalizam kao sistem nam nije trebao. To je granica ispod koje se ne sme ići da se ne ugrozi nacionalni suverenitet i budućnost zemlje.

Bez referenduma je radnicima vlasništvo proglašeno društvenim i prodato (predato) strancima i tajkunima čije poreklo kapitala nije ni istraživano. Zaposleni su time postali najamni radnici (bez bilo kakvih prava ili su se priključili armiji nezaposlenih). Prevladava grabež za vlašću i materijalnim dobrima. Predajući preduzeća stranom kapitalu ili domaćim tajkunima - domaći vlastodršci dali su im i političku moć i monopol nad svim segmentima javnog života u državi. Strane korporacije i banke kupuju naša preduzeća i realna dobra jeftino (obezbređena), a time istovremeno i tržište za plasman svojih proizvoda.

Nacija i država su stavljeni u potčinjen položaj stranim i domaćim centrima moći, pljačkaškim kapitalom, nepravdi i siromaštvu.

Porazni su efekti neoliberalnog kapitalizma, posebno kroz proces prodaje preduzeća. On je i danas u Srbiji vladajuća ideologija i politička osnova modela razvoja. Umesto etike proizvodnje, novi privatni vlasnici su gasili privredu, otpuštali radnike, menjali namenu proizvodnje preduzeća i spekulisali zemljištem.

Dakle, "finansijske "pirane" su pokupovale pozajmljenim ili opljačkanim novcem, "društveno" (radničko) vlasništvo i navukli divovski unutrašnji i spoljni dug. Tako nešto nije bilo dozvoljeno zaposlenim u preduzećima.

Ostvaren je program pljačke privrednih resursa. To je korumpirani proces privatizacije i besramno lice preuzetog primitivnog kapitalizma katastrofe. Ovim putem se stvara "nadzirana ekonomija", posebno kroz stvaranje dužničke ekonomije i dominacije stranog spekulativnog kapitala.

Sve to, kroz orkestriranu medijsku kampanju prikazuje se kao "rezultat uspešnih reformi koje se sprovode u Srbiji". O drugom konceptu privatizaacije (radničkom akcionarstvu) naši "reformatori" nisu želeli ni razgovarati. Nisu im bili bliski argumenti svetskih ekonomista o pogubnosti prihvatanja takvog koncepta liberalizma u svim privredama u tranziciji. Takav koncept neoliberalizma kroz liberalizaciju, privatizaciju, deregulaciju i stabilizaciju je program ekonomskog neokolonijalizma. Našim "reformistima", predstavnicima "proevropske" i "demokratske" Srbije takve spoznaje i stavovi svetskih autoriteta ne znače ništa. Sada na red dolaze veliki sistemi koje pod sugestijom MMF i Svetske banke (koji hvale naše "reforme", jer se provodi njihov pogubni model) koje predajemo ili odvodimo u proces stečaja i likvidacije. Bez velikih sistema i korporacija i privreda se ne može razvijati. To je ekonomija "sitnog ćepenka" i potpuno nekonkurentna stranim velikim korporacijama.

Privatizacija, deindustrijalizacija, neokolonijalni položaj države, uništavanje domaće privrede i proizvodnje, praćeni su kriminogenim preraspodelama sve manje novostvorene vrednosti. Neoliberalizam je i danas u Srbiji vladajuća, ekonomska, politička i ideološka osnova modela razvoja (stabilizacije). I dok mi završavamo našu privatizaciju na zapadu u krizi cveta nacionalizacija i vrlo razvijeni državni ekonomski finansijski intervencionizam.

Sve dalje privatizacije treba zaustaviti, a do sada izvršene temeljito ispitati i "živa" preduzeća vratiti stvarnim vlasnicima - zaposlenim. Postoji naš potpuno razrađen koncept kako to ostvariti.

Mora se izbeći katastrofa u koju se otvoreno srlja i u koju nas vode ovakvi „ekonomski eksperti".

Sada se Tadić i Vučić prepucavaju ko zna bolje ekonomiju. Kada stvarno nekvalifikovani ljudi o tome raspravljaju - to samo ukazuje na svu tragiku i položaj ekonomske nauke kod nas i ko nam vodi ekonomiju i društvo. Akteri nisu ni svesni šta je to prava ekonomska teorija razvoja i makroekonomska politika. A odlučuju o našim sudbinama i budućnosti generacija.

Gde se sada toliko reklamirani svetski savetnici: Stros Kan, Guzenbauer, Džefri Saks, Toni Bler, pa i ono malo "čudo od deteta" Lazar Krstić? Stvarno je dosta zamajavanja ovog naroda i lažnih i stalno odlaganih obećanja za bolju budućnost - koju će malo nas dočekati sa ovakvim vođenjem ekonomije i društva.

Oni ne mogu napraviti zaokret, sa njima ne možemo očekivati stvarne ekonomske, socijalne i političke reforme. To je period vladanja nestručnosti i pohlepe. Isplivao je kao politički faktor „obogaćeni kriminalni talog". Program stabilizacije - liberalizacije - privatizacije, nije bio program za privredni rast, već privredno propadanje. To je povratak u surovi i eksploatatorski kapitalizam - kao društvo kapitala i duboko socijalno nepravedno društvo.

Procesom privatizacije izvršena je ogromna preraspodela nacionalnog bogatstva uz pomoć privilegija i interesne sprege nosilaca vlasti i kriminalnih struktura. Upravljački i otuđeni sloj često "spaja" vlasništvo nad preduzećima i politički položaj. Stvorena je interesna sprega partijskih oligarha (na vlasti) i nosilaca krupnog finansijskog spekulativnog i kriminogenog kapitala.

Ogromna preraspodela bogatstva preko privatizacije dovela je do neviđenog, do sada socijalnog raslojavanja društva. Zagovarati masovnu i brzu privatizaciju po svaku cenu, odbacivati socijalno-razvojnu intervencionističku ulogu države kao "korektora" privatno-kapitalističkg sistema i tržišno-profitnog motiva u funkciji finansijskog kapitala - velika je prevara socijalno ugroženog obespravljenog naroda i masa na ivici egzistencije. Jasna je sugestija neoliberala: "Ako želite da spasite državu, onda je rasprodajte".

Finansijski kapital i novac su zadominirali politikom i ekonomskom scenom, ali u funkciji destrukcije, a ne razvoja. Kriminal je eksplodirao. Korupcija je postala sastavni deo svih operacija kapitalom.

Nastalo je vrzino kolo štrajkova, socijalnih potresa, teško ruinirana privreda, nemoćna država i nemoć vlasti koja ne vidi izlaz. Nema ni vizije, ni strategije dugoročnog razvoja.

Ranjena ekonomija mora da se leči, a ošamućena nacija vrlo orkestriranom propagandom da posatne svesna stvarnog stanja i svog položaja i ne vesele budućnosti u koju nas vode nesposobni i nekompetentni kadrovi. Duboka i istinska reforma sistema je nužnost i pod hitno se mora provesti. O tome u drugom delu našeg priloga koji je pripremio i nudi javnosti Srbije naš pokret na izborima "Za preporod Srbije".

A 1. Otuđeni sloj političara

Postojeća vlast nastavljajući poguban model razvoja i makroekonomske politike samo dodatno produbljava privrednu krizu, a naciju masovno uvodi u odricanja, pad potrošnje, prisilnu "štednju" i gotovo beznađe za najveći deo stanovništva. Izabrani krizni i deflacionistički model razvoja je pogrešan, uništava privredu i stvara ogromnu nezaposlenost, socijalno raslojavanje, antagonizovanje nacije, uz ogroman rast neproizvodne partijske birokratije. Formirana je partijsko-birokratska država, uz potpuno otuđeni sloj političara od naroda. Sve poluge razvoja i socijalne politike preuzimaju nosioci stranog finansijskog kapitala i poslušni političari koji nekritički provode pogubne sugestije stranih institucija i interesa.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane