Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kontranapad

Prijateljski susreti fudbalske reprezentacije Srbije, odigrani u Poljskoj i Estoniji nisu doneli posebna ohrabrenja ljubiteljima fudbala

Fudbal, žrtva mafijaških strvinara

Dokle god budemo posmatrali kako plivaju fekalije na površini Srbije, neće biti pročišćenja ni u fudbalu...Zaludu su nade da će vaskrsnuti sa plasmanom reprezentacije na Svetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine, konstatuje Miroslav Vislavski, Tabloidov urednik sporta

Miroslav Vislavski

Poraz u Poljskoj 0:1 i pobeda nad Estonijom 1:0 su bilans koji je u rezultatskom smislu, mogao biti očekivan. Polovičan rezultat ne zaslužuje veliki eho. Radi se o utakmicama u funkciji provere igračkog potencijala i držanja na okupu nacionalnog tima koji od 2010. godine nije učestvovao na dva evropska i jednom svetskom prvenstvu. Sličan problem su imali i Poljaci koji su imali dugi post kao i Srbija, pre nego su se kvalifikovali na predstojeći evropski šampionat u Francuskoj. Takvi periodi su mogući za sve koji ne pripadaju prvom ešalonu fudbalskog kvaliteta.

Naša reprezentacija, bez obzira pod kojim imenom države nastupala od raspada socijalističke Jugoslavije nije uspela da se vrati tamo gde joj je tokom prethodnih decenija bilo mesto i nije imala sreću da se stabilizuje u konkurenciji najboljih fudbalskih nacija. Čak ni tada kada smo imali kvalitet koji je bio na nivou evropskih i svetskih vrednosti. Jedan razlog su političke turbulencije i trusna državna organizacija, drugi razlozi proizilaze iz statusnih pitanja koja su uvežena tranzicijskim procesima: kriminalizovana kadrovska struktura i ljudski potencijali, slaba materijalna osnova i nedefinisan svojinski status klubova, kolonijalan položaj u odnosu na međunarodnu zajednicu i nametnute norme po njenoj meri, loš društveni ambijent, pogažene vrednosti, urušen kult nacionalnih vrednosti u čijim okvirima je i odnos javnosti prema reprezentativnim selekcijama...

Najupečatljiviji utisak je da nemamo tim i da stručni štab predvođen selektorom Radovanom Ćurčićem nije uspeo da formira sastav koji bi odgovorio savremenim zahtevima modernog fudbala. Nije pridobio poverenje javnosti u domete koji ga svrstavaju barem među češće učesnike završnih takmičenja pod okriljem FIFA i UEFA. Bezmalo četrdeset igrača je nastupalo na proteklih jedanaest utakmica reprezentacije Srbije pod njegovom komandom.

Skor od šest poraza i pet pobeda, nije tragičan. Bilo je selektora sa mnogo većim autoritetom koji su imali negativniji bilans od Ćurčića. Ako su pobede nad Jermenijom, Albanijom, Azerbejdžanom, Grčkom i Estonijom razlog za utehu i eventualnu odbranu od kritičara, onda selektor i vrh fudbalske organizacije zatvaraju oči pred realnošću. Poraze su nam nanele selekcije sa kojima bi želeleli da budemo rame uz rame (Francuska, Danska, Portugal - u dva navrata, Češka i Poljska). Za utehu je da u duelima sa drugom kategorijom evropskog kvaliteta na pet utakmica nismo primili ni jedan gol, a postigli smo devet. Sa druge strane, za brigu je činjenica da smo na šest utakmica protiv kvalitetnijih sastava, onih koji idu na velika takmičenja, postigli četiri gola uz trinaest primljenih. Iz ovih podataka proizilaze druga pitanja. Na primer, šta je sa našom igrom, ko je kreira od strategije sa klupe, do izvođača na terenu? Gde su naši golgeteri u takmičarskim utakmicama, kakav je i koji je pravi izbor igrača zadnje linije koji su garant zaštite pred golmanom? Po broju igrača koji su nastupali u Ćurčićevom mandatu i eksperimentima, vidljivo je selektorovo lutanje. Nikako nas nije uverio da ima ideju i da je na dobrom putu.

Konačno, da li su naši reprezentativci odista prave evropske vrednosti? Koliko njih je u vrhunskim klubovima koji igraju završnicu Evro lige ili Lige Evrope? Da li su oni istinske vrednosti koje mogu parirati vrhunskim profesionalcima svetske i evropske elite? Razume se, časnih izuzetaka ima. Ivanović, Kolarov, Matić su prekaljeni ili sa značajnim iskustvom igranja u jakim evropskim klubovima. Dugogodišnje internacionalno iskustvo imaju i drugi. Pre svih Zoran Tošić, Ljajić, Gudelj, Fejsa, Basta, s tim što su njihovi klubovi učesnici međunarodnih kupova bez zapaženijih rezultata. Najveći broj su u prosečnim klubovima i bez zapaženije (liderske) uloge u tim sastavima. Uprkos tome, ovdašnja javnost ih ispraća sa oreolom „velikih" igračkih autoriteta, praveći od njih zvezde i zvezdice kojima je neophodan veći stručni autoritet od aktuelnog selektora. Jednostavno, njegov trenerski staž u Javoru iz Ivanjice i Borcu iz Čačka, nije dovoljan autoritet da složi sve kockice sa onima koji u kuću fudbala stižu „Poršeom", „BMV", „Mercedesom", „Bentlijem"...

Posle promašaja koje su čelnici Fudbalskog saveza Srbije činili prilikom poveravanja mesta selektora reprezentacije, potez sa aktuelnim selektorom je novi autogol Tomislava Karadžića. Nije Ćurčić kriv zašto je selektor u vreme opšteg posrnuća reprezentativnih rezultata, ali to ne znači da ga treba osloboditi odgovornosti i amnestirati kritike. Prihvatio se nezahvalne uloge selektora u lošem periodu našeg fudbala i sa lošim ljudima. Možda njegova želja da odgovori izazovu koji je u funkciji odbrane nacionalnih interesa nije merila njegova nejaka leđa koja treba da nose breme prošlosti i pozicije u koju je uteran fudbal, kao i izazove današnjice. Ipak, morao bi da se trgne i ne živi u iluziji da je on Gvardiola, Murinjo, Venger, Zidan, Benitez ili Luj van Gal. Jer, njihov autoritet može da kontroliše najveće među velikanima poput Mesija, Ronalda, Levandovskog, Bejla, Terija, Suareza, Ibrahimovića, Milera, Robena... Radovan Ćurčić nailazi na velika iskušenja već u „sudaru" sa ispilelim zvezdama srpskog fudbala.

Koliko je osnovana ovakva tvrdnja može da posluži primer koji dočarava njegovu slabašnu harizmu u slučaju reagovanja reprezentativaca Dušana Tadića, Nemanje Gudelja, Duška Tošića, a pre nekoliko meseci i Filipa Đorđevića koji su se oglasili porukom da neće više nastupati za reprezentaciju dok je on selektor reprezentacije! Revolt ovih mladića lojalnih „orlovima", usledio je nakon objavljivanja spiska igrača u reprezentativni sastav za minule utakmice.

Zapravo, reč je o selektorovom zaboravu da su oni ljudi i ličnosti koje ne zaslužuju da budu informisani o izostavljanju iz tima preko medija! Reč je o momcima koji su se revnosno odazivali pozivu u nacionalni tim i bili uvek na raspolaganju srpskoj reprezentaciji. Zaslužili su barem ljudsko objašnjenje zašto ih nema na prozivci za prijateljske susrete sa Poljacima i Estoncima. Umesto toga, po rečima Pere Tadića, plasirana je neistina da njegov sin Dušan Tadić nije prihvatao telefonski poziv i da je izbegao selektora i Savu Miloševića, potpredsednika FSS prilikom njihovog boravka u Engleskoj. Svi koji poznaju Dušana Tadića znaju da se radi o izuzetno vaspitanom, kulturnom i čestitom momku kome su strani mangupski štosevi.

Razumevaljući ljudsku potrebu Radovana Ćurčića da se ponese sa najvećim izazovima i bude u galeriji velikih imena koja su predvodila fudbalsku reprezentaciju, razumevajući ambicioznost poštenog i časnog čoveka u čije redove ga svrstavaju njegovi dobri poznanici, ostaje snažan utisak da je morao imati više samokritičkog duha prilikom donošenja odluke da se prihvati borbe sa krokodilima u maloj, prljavoj bari. Kreatori fudbalske politike su u njemu našli žrtvu na koju će se ostrviti sav gnev i bes zbog izostanka rezultata nacionalnog tima. A onda će se zamaskirati ono što jeste problem našeg fudbala, prema kojem treba uperiti otrovne strele. Da se uništi pošast koju i dalje drži i podstiče kriminogeno mafijaška banda strvina srpskog fudbala.

Da li je moguć obračun sa grobarima srpskog fudbala? Pokretanjem ovog pitanja uvek se upire ka vrhu fudbalske organizacije. Logično. Ali da li je i razumljivo? Bojim se da po ustaljenom običaju sva krivica ide na račun vrha fudbalske organizacije. To je nesumnjivo kada su u pitanju takmičarski promašaji nacionalnih selekcija ili neka pitanja iz nadležnosti Fudbalskog saveza Srbije. Međutim, FSS nema nikakve ingerencije da utiče na unutrašnju politiku, odnose i rešenja u klubovima. Ligaška takmičenja vodi zajednica ili udruženja klubova. Oni najdirektnije utiču i odlučuju o regularnosti takmičenja. Zato fokus mora biti usmeren prema klubovima i njihovim šefovima i gazdama. Uz iskreni i transparentni odnos Fudbalskog saveza Srbije prema tom cilju, mora postojati jednako ponašanje institucija sistema, političke, izvršne i sudske vlasti i naročito medija. Bez toga, lagaćemo se i dalje i bespomoćno vrteti u lavirintu naših prevara, laži i zabluda.

Ovih dana smo suočeni sa informacijama da su predstavnici Fudbalskog saveza Srbije na osnovu prikupljenih i dobijenih podataka od nadležnih organa UEFA, a na osnovu sumnji u regularnost pojedinih utakmica dostavili Tužilaštvu krivične prijave. Detalji nisu obrazlagani, ali je evidentno da je reč o utakmicama OFK Beograda tokom prošle godine (Donji Srem - kup, Spartak - prvenstvo).

Zvezda nema polovinu članova uprave, imala je zakazane izbore koji su otkazani, i dalje je u dugovima do guše, optužuje druge, po najviše Tomislava Karadžića za svoju "zlu sudbinu" koju debelo naplaćuje u ovoj sezoni od kada ima otvoreno pokroviteljstvo "najpoštenijeg" među nepoštenima i "beskompromisnog" borca protiv korupcije i kriminala, "voljenog" Aleksandra Malovelikog.

U komšiluku preko puta, od kada je "revolucionarni" zaokret načinio Zoran Popović, pod patronatom Novaka Nedića (sina potpredsednika Partizana Vojislava Nedića), bliskog saradnika Malovelikog Aleksandra, nakon proterivanja Dragana Đurića osumnjičenog za zloupotrebe u privrednom poslovanju, nastao je potop! Već sledeće godine uprava se podelila. Ljubiša Tumbaković, koji je bio predlagač Zorana Popovića za predsednika, brzo se povukao uvidevši da je odigrao pogrešnu kartu na novog prevaranta, koji je došao na mesto prethodnog. Nestao je i gromoglasni i naprasno proizvedeni "fudbalski ekspert" Milorad Vučelić, ne čuju se oni koji su trebali da daju kredibilitet novim snagama Dragan Bjelogrlić, Nele Karajlić, Srđan Dragojević...

Decembra prošle godine, ostavke su podneli predsednik i članovi Upravnog odbora. Privremeno rukovođenje je palo na pleća Ivana Ćurkovića. Sve uzde je preuzeo Miloš Vazura, a po svemu sudeći kako se u javnosti spekuliše i - Partizanovu kasu, iz koje "zadovoljava" svoja prava prvog operativca Kluba. Pljušte optužbe, opozicija najavljuje vanredno zasedanje Skupštine i izbor organa sa novim ljudima među kojima neće biti Miloša Vazure, bivšeg pomoćnika ministra pravde, poznatijeg kao nastavljača globe građana od privatnih izvršitelja pod naprednjačkom garniturom. Partizan je u fekalijama do grla...

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane