Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Moskve

EU - Kavkaz: Brisel nastoji da odvuče zemlje regiona od Rusije

A Kremlj ćuti

U novembru ove godine u Moskvi je održan međunarodni skup „Potsdamski susreti" na temu „Evropa od Lisabona do Vladivostoka. Put bez alternative ka stabilnosti Evrope". Na skupu je učestvovao ministar inostranih poslova Rusije Sergej Lavrov, koji je detaljno razmotrio tačke koje razdvajaju Rusiju i EU integracije koje prolaze kroz teško razdoblje.

Andrej Arešev

Među problematičnim pitanjima koja ometaju produktivan dijalog Moskve i Brisela, pomenut je i program EU „Istočno partnerstvo", koje je orijentisano na zemlje bivšeg sovjetskog Zakavkazja, poznatog i kao Južni Kavkaz. Bez obzira na to što se o tom programu danas mnogo manje govori, aktivnost evropskih struktura u odnosima prema Gruziji, Jermeniji i Azerbejdžanu predstavlja faktor uticaja kako na unutrašnju stabilnost ovih država, tako i na međudržavne odnose.

Krajem oktobra Baku i Jerevan je posetio spcijalni izaslanik EU za ovaj region, Gerbert Zalber, u čije dužnosti spada i pomoć za mirno rešavanje konflikata u regionu i promovisanje regionalne saradnje. Evropski zvaničnici koji rade na Južnom Kavkazu govore o formiranju atmosfere poverenja i uspostavljanju kontakata među ljudima u Jermeniji i Azerbejdžanu. Valja naglasiti da Brisel finansira programe za uspostavljanje poverenja među narodima Jermenije i Azerbejdžana, mada kada se uračunaju aprilski „četvorodnevni rat" i očigledni zastoj u pregovorima, dugo, dugo će se čekati na delimično pozitivne efekte.

Vekovima sastavni deo Ruske imperije i SSSR-a, Kavkaz je danas arena međusobnih uticaja najrazličitijih, često i suprotnih, političkih i ekonomskih interesa. Nalazeći se na razmeđi Evrope i Azije, ovaj region predstavlja pogodnu odskočnu dasku za ekspanziju na Bliski i Srednji istok, a takođe i na predele oko Kaspijskog, Crnog i Sredozemnog mora. Istovremeno, on predstavlja sponu koja povezuje te regione.

Karakterišući britansku politiku na Kavkazu tokom kratkog perioda nezavisnosti Gruzije, Jermenije i Azerbejdžana (1918-1920), jermenski diplomata M. Tumanjan ukazuje na njene prepoznatljive crte: težnju da ojača sopstveni uticaj, produbi izolaciju kavkaskih zemalja od Rusije, a osim toga i postojano neispunjavanje obećanja datih lokalnim vlastima.

Do izvesne mere, istorijske lekcije iz vekovne prošlosti aktuelne su i danas. Interesi Evropljana na Kavkazu su u osnovi uslovljeni pragmatičnim razlozima (osvajanje lokalnih tržišta, korišćenje prirodnih resursa, tzv. „energetska bezbednost" itd.). „Alternativni" cevovodi i „transportni koridori" tradicionalno su posmatrani kao ključni faktor sprečavanja integracije republika bivšeg SSSR-a. Težnja da se istisne Rusija sa Kavkaza, dešavanja u vezi sa ukrajinsko-ruskim „gasnim ratovima", jačanje infrastrukturnog uticaja na lokalne elite (uz vodeću ulogu SAD koje periodično prelaze na drugi plan, dajući Evropljanima „otvoren račun") - sve je to ojačalo pozicije zapadnih zemalja u Gruziji, ali i zakomplikovalo njihove odnose sa Jermenijom i Azerbejdžanom.

Kavkaski vektor višeslojne „evropske politike susedstva" (od programa TRASECA do „Istočnog partnerstva") pretrpeo je evoluciju i ima svoje karakteristike u odnosu na različite države i nevladinim organizacijama (npr. pristup Velike Britanije koja ima značajno iskustvo učešća u kavkaskim poslovima). Evropski pravac je ključan za Gruziju i prilično važan za Jermeniju i Azerbejdžan sa njihovom višeslojnom spoljnom politikom. Uporedo sa Tbilisijem, Baku ulazi u „Organizaciju za demokratiju i ekonomsku saradnju (GUAM)" koja periodično skreće pažnju na sebe. Važan partner vladajuće jermenske Republikanske partije je partija desnog centra Evropska narodna partija osnovana sredinom sedamdesetih godina prošlog veka.

Avgustovski „petodnevni rat" 2008. godine, neuspešan je pokušaj tadašnjeg francuskog lidera N. Sarkozija da političko-diplomatskim naporima minimizira vojni uspeh ruske armije, priznavanje od strane Moskve Abhazije i Južne Osetije kao nezavisnih država - sve je to dovelo do primetnog rasta aktivnosti evropskih struktura južno od Velikog Kavkaskog lanca.

Prvo je u maju 2008. proglašena poljsko-švedska inicijativa „Istočno partnerstvo", a već u novembru-decembru ona je dobila konkretne predloge i u maju 2009. godine u Pragu je održan prvi samit. Eskalacija konflikta na Zakavkazju ubrzala je proces razvoja ovog programa, pridajući mu oštrije formulacije. Ako se u prvoj varijanti dokumenta govorilo da je „nova politika EU sekundarna prema međusobnim odnosima sa Rusijom i čak ih dopunjava", u zaključnoj verziji se ukazuje da će se „Istočno partnerstvo razvijati paralelno sa saradnjom sa Rusijom". Koncepcija „Novog puta svile" dopunjena je „Južnim energetskim koridorom". U decembru 2009. godine, Evropski savet istupa sa inicijativom o pregovorima sa kavkaskim zemljama o pripremi i potpisivanju sporazuma o asocijaciji (koji ne pretpostavlja punopravno članstvo). Važna tema rada evropskih organizacija na Kavkazu postala je i podrška tzv. „fudbalskoj diplomatiji" između Jerevana i Ankare. Regulisanje nagorno-karabahskog konflikta praćeno normalizacijom jermensko-turskih odnosa doprinelo bi formiranju, na teritoriji bivšeg sovjetskog Zakavkazja, jedinstvenog prozapadnog geopolitičkog prostora, ali do današnjeg dana ovaj cilj je teško ostvariv.

Američke diplomate mogu do milje volje da daju izjave o navodnoj preuveličanoj turskoj pretnji Jermeniji, jer to u potpunosti protivreči istorijskom iskustvu jermenskog naroda. Bez obzira na to, koristeći „meku silu" i propagirajući „nove evropske vrednosti" (što samo po sebi negativno utiče na lokalne zajednice koje se pridržavaju tradicionalnih principa), zapadni partneri se trude da na svaki način ojačaju svoj uticaj, pre svega među omladinom i aktivnim grupama stanovništva. Važan deo kavkaske politike zapadnih zemalja predstavlja vojno-politička i vojno-tehnička saradnja koja se pre svega odnosi na Gruziju (iako se sa Bakuom i Jerevanom takođe realizuju posebni programi, pre svega u sferi izgradnje međunarodnog mira).

Evropski partneri kavkaskih zemalja ulaze u vojno-politički blok NATO, što ne može a da ne utiče na karakter i pravac tzv. „humanitarnih" programa koje sprovode u Gruziji, Jermeniji i Azerbejdžanu. Tradicionalno, još od poznosovjetskih vremena, najsnažnije i najdoslednije su se o svom „evropskom" (i šire, evroatlantskom) izboru izjašnjavali u Gruziji, što je umnogome opredelilo spoljnopolitički vektor te zemlje u postsovjetskom periodu.

Delimična normalizacija rusko-gruzijskih trgovinsko-ekonomskih veza posle odlaska Mihaila Sakašvilija sa mesta predsednika Gruzije, nije imala naročitog uticaja na razmišljanje gruzijske vladajuće klase za koju, kao i pre, „Sunce izlazi na Zapadu".

U julu 2014. godine EU i zvanični Tbilisi su potpisali sporazum o asocijaciji, čiji je sastavni deo i sporazum o produbljenoj i sveobuhvatnoj zoni slobodne trgovine; dve godine kasnije ovaj sporazum je stupio na snagu. Tekst gruzijskog sporazuma o asocijaciji je tipski, uključuje političke i ekonomske delove. I iako politički delovi uglavnom sadrže opšte odredbe, ne treba zaboraviti da su u prethodnom periodu između zapadnih i gruzijskih političara izgrađeni efikasni kanali komunikacije.

Ipak, očekvani prosperitet pomenuti sporazum uopšte nije doneo; štaviše, gruzijski eksperti sa zabrinutošću konstatuju da će maksimalno za šest godina doći do smanjenja izvoza na evropska tržišta. Za prvih sedam meseci 2016. godine gruzijski izvoz u zemlje EU smanjio se za 25% (do 254 miliona dolara) u poređenju sa istim periodom 2015; na godišnjem nivou mogao bi dostići 500 miliona dolara. Uz to, 2013. godine, ove (odn. odgovarajuće) brojke su iznosile 607 miliona dolara, 2014 - 624 miliona, a 2015 - 645 miliona dolara. Još jedan krupan izazov je trgovinska neravnoteža koju karakteriše značajno veći uvoz u odnosu na izvoz koji se smanjuje, što tera zemlju u nove dužničke obaveze, doprinosi daljem ekonomskom propadanju, rastu nezaposlenosti, odlasku stanovništva iz zemlje (ekonomske migracije) itd.

Delimično negativan ekonomski efekat kompenzuje se određenim projektima, usmerenim pre svega na borgu protiv hepatitisa, podršku interno raseljenim licima itd. Razmatra se projekat uvoza u Evropu gruzijske sveže mineralne vode, što bi povećalo ulogu zemlje kao partnera EU i pomoglo njenoj integraciji u NATO.

Krajem oktobra objavljen je početak realizacije trogodišnjeg programa reformi u sferi državne uprave, za koju je iz evropskih fondova izdvojeno 30 miliona evra. U skladu sa prioritetima, ustanovljenim sporazumom o asocijaciji EU-Gruzija, novac je namenjen za osiguravanje kvaliteta nacionalne politike i planiranja, profesionalizaciju državne uprave, produžetak napora za prevenciju korupcije, dostupnost državnih usluga, jačanje struktura lokalne samouprave. „EU je jedan od najvećih donatora koji nam već mnogo godina aktivno pomaže u sprovođenju demokratskih i institucionalnih reformi. Mnoge uspešne reforme u Gruziji su nastale upravo kao rezultat podrške EU. Samo od 2011. godine do danas, u vidu grantova i tehničke pomoći, Gruzija je od EU dobila više od 450 miliona evra", izjavio je premijer Gruzije Grigorij Kvirikašvili.

Valja istaći da finansijska podrška EU odražava pre svega njihove prioritete i njihovo viđenje perspektive razvoja zemlje-partnera, što može različito da utiče na društvenu dinamiku u istoj toj Gruziji. Tako je u martu 2014. godine vrhovni komesar EU za pitanja proširenja, Štefan File, imao specijalni susret sa predstavnicima Gruzijske pravoslavne crkve, demantujući glasine o tome da EU ima nameru da se meša u pitanje o legaliziaciji homoseksualnih brakova. On je istakao da države koje zaključe sporazum o asocijaciji sa EU, nisu obavezne da ispune rezoluciju Evropskog parlamenta 1728 (2010) i druge dokumente posvećene problemima seksualnih manjina.

Ipak, koliko nam je poznato, podrška LGBT osobama i shodno tome propaganda o novim formama porodičnih odnosa predstavlja neodvojivi deo „evropske politike susedstva" koju je veoma teško odvojiti od elemenata evropskih programa pomoći.

Izvestan propagandni efekat imaju stalna obećanja koje EU daje gruzijskim građanima o bezviznom režimu.

Za razliku od Gruzije, susedna Jermenija predstavlja najbližeg vojno-političkog saveznika Rusije na Kavkazu; ona je član ODKB (Organizacija za kolektivnu bezbednost i saradnju). Iako je 2006. jedan od tamošnjih poznatih „proruskih" političara (u tom periodu bio je predsednik parlamenta) izjavio da je „budućnost Jermenije EU i NATO, a Rusija ne treba da stoji na putu koji vodi u Evropu", sve to je uglavnom imalo oportunistički karakter. Brisel i Jerevan su 2010. godine započeli pregovore o „pridruživanju", a potpisivanje odgovarajućeg sporazuma bilo je planirano za novembarski samit „Istočnog partnerstva" 2013. godine u Vilnusu. Sistem po kome je Jerevan vojno-politički orijentisan na Moskvu, a kao prioritet ima razvijanje ekonomskih veza sa EU, na određenoj etapi je postalo preovlađujuće razmišljanje dela lokalnih elita. Ipak, tokom procesa pregovaranja koji je trajao tri godine, nedovoljno su uzeta u obzir neka, za republiku, ključna pitanja (pre svega u ekonomskoj i sferi bezbednosti), i dva meseca do samita u Vilnusu, u septembru 2013. godine, Jermenija je izjavila da počinje proces pristupanja Carinskoj uniji i Evroazijskom ekonomskom savezu (EAS).

Međutim, to nije postalo prepreka za produženje saradnje Jerevana sa Briselom po različtim pitanjima, koja ne protivreče obavezama Jerevana prema Carinskoj uniji i EAS-u. U junu 2016. godine bivši šef predsedničke administracije (sadašnji ministar odbrane) Vigen Sargsjan, na susretu sa članovima saveta Evropskog omladinskog foruma, izjavio je da sa tačke gledišta sistema vrednosti, tendencija razvoja i reformi, Jermenija predstavlja deo „evropske porodice". Tokom zasedanja na nivou ministara inostranih poslova u Luksemburgu, 12. oktobra 2015. godine, Savet EU je dao punomoć Evropskoj komisiji da započne pregovore o novom sveobuhvatnom sporazumu sa Jermenijom. U decembru 2016. godine očekuje se nova runda pregovora o potpisivanju širokog sporazuma Jermenije i EU, saopštio je zamenik ministarstva inostranih poslova Jermenije, Karen Nazarjan.

Tokom zvaničnih susreta sa evropskim partnerima, Jermenija periodčno postavlja pitanje o viznim olakšicama. Projekat ustavnih promena koji se trenutno odigrava, a koji pretpostavlja prelazak na parlamentarni oblik vlasti u Jermeniji, dobio je 2015. godine odobrenje Venecijanske komisije. Velika je uloga evropskih stručnjaka (uključujući i jermenske stručnjake sa velikim iskustvom rada u evropskim strukturama) u reformi drugih oblasti zakonodavstva. Jermenija je spremna za produbljivanje saradnje sa EU, u cilju realizacije demokratskih reformi, u sferi ekonomije, zaštite građanskih prava, efikasne uprave, izjavio je premijer Karen Karapetjan. Jermenski rukovodioci različitih nivoa vlasti ne jednom su govorili o svojoj privrženosti evropskim vrednostima.

Pritom, trgovinsko-ekonomske veze Jermenije sa EU kao i ranije imaju neuravnotežen karakter. Kavkaska republika izvozi na Zapad uglavnom sirovine.

„Ne uspevamo da stvorimo dublje odnose sa Evropom. To govori da će Evropa razmatrati Jermeniju i države „Istočnog partnerstva" kao tržište za izvoz svojih proizvoda", smatra ekonomista Vilen Hačatrjan.

Prema njegovim ocenama, od ukupnih investicija od 5,6 triliona drama koje su ušle u jermensku ekonomiju, 2 triliona 85 milijardi drama dolazi iz Rusije, 582 milijarde drama iz Nemačke, 494 milijarde drama iz Francuske, s tim što su evropske investicije uglavnom usmerene na primarnu industriju (odn. na eksploataciju sirovina).

Osim nemačkog Cronimet Mining, od 2005. godine glavne sirovine koje se izvoze iz Jermenije su koncentrati molibdena i bakra, dok drugi poslovni projekti koji se sprovode uz evropsko učešće nisu toliko značajni.

Francuska telekomunikaciona kompanija Orange je na leto 2015. godine najavila da se povlači sa lokalnog tržišta (što je umnogome povezano sa specifičnostima poslovanja lokalne konkurencije). U bankarskoj sferi priustni su francuski ACBA-Credit Agricole Bank, britanski HSBC, ali sve je to neuporedivo sa prisustvom Rusije u ključnim granama jermenske industrije.

Zato, kao i u slučaju Gruzije, ne manjkaju programi grantova (materijalnih, finansijskih, sredstava koje pojedinac ili organizacija (donator) dodeljuje korisniku radi realizacije projekta, o čemu među njima postoji saglasnost u pogledu aktivnosti, rezultata, svrhe i opšteg cilja - ova materijalna sredstva se dodeljuju pod uslovom da se namenski koriste op. red.) i kredita, koji doprinose velikom problemu državnog duga. Preciznije, 2017. godine Jermenija će od EU dobiti zvaničnu donaciju (grant) od 9,2 milijarde drama (17,3 miliona evra). Godine 2016. Jermenija je već privukla grantove iz EU u visini od 12,6 milijardi drama. Jermenija se takođe nada da će od Brisela dobiti kredit od 4,3 milijarde drama. U okviru namenskih programa saradnje očekuje se privlačenje zvaničnih grantova od oko 21,8 milijarde drama, 8,7 milijarde drama - u okvirima namenskih programa koji se ostvaruju uz pomoć EU. U okviru namenskih programa koji se realizuju uz pomoć Nemačke banke za razvoj (KWF) biće privučeno 2,2 milijarde darama itd. Uz to, bilo koje zapadne investicije, kao na primer razvoj programa eksploatacije zlata Amulsar, otvaranje savremenih graničnih prelaza na jermensko-gruzijskoj granici, restauracija crkve u Megriju, tradicionalno imaju i nemali geopolitički značaj.

Nažalost, politika Rusije, često posmatrana kroz prizmu delatnosti pojedinačnih privrednih subjekata, po nivou informacija koje je prate često ne dostiže nivo zapadnih konkurenata.

Krajem oktobra u Jermeniji je održan ciklus nedeljnih događaja „EU za biznis", čiji je cilj bio podrška malim i srednjim preduzećima koji je, prema rečima šefa delegacije EU u Jermeniji, poljskog diplomate Pjotra Svitalskog, namenjen preobraćanju Jermenije u stožer za različite događaje ovog tipa i inicijative. Tradicionalno, istaknuto delovanje evropskih struktura u Jermeniji prestavljaju i kulturni programi koji osvetljavaju privlačnu stranu EU, iluziju otvorenosti i neposredne iskrene komunikacije. Bez obzira na složeno finansijsko stanje EU, u svim regionima Jermenije se otvaraju mreže tzv. „evroklubova", čiji je cilj obučavanje i informisanje jermenske omladine o strukturama EU i odnosima Jermenija-EU, a takođe i promocija građanske aktivnosti. „Jermenija predstavlja neodvojivi deo Evrope, kolevku civilizacije, prvu zemlju koja je prihvatila hrišćanstvo kao državnu religiju. Zato ona treba da se oseća delom evropske porodice. Tim pre što evropske vrednosti kao što su ljubav prema bližnjemu i tolerancija predstavljaju deo jermenske kulture", kaže Pjort Svitalski. U ovim njegovim rečima postoji očigledna protivrečnost između deklarisane veze između „evropskih vrednosti", hrišćanstva i realne politike Starog sveta, posebno na Bliskom istoku, gde od delovanja radikalnih grupa koje de-fakto podržava Zapad, stradaju pre svega hrišćani, a među njima i Jermeni.

Što se tiče interesa EU u Azerbejdžanu, on je u početku imao politizovani karakter-ni države Starog kontinenta, a još manje SAD, nisu imale naročito potrebu za energetskim resursima Kaspijskog regiona. Bogatstva u sirovinama i tranzitni potencijal Azerbejdžana predodredili su isključivu zainteresovanost EU za aktiviranje saradnje sa ovom kaspijskom državom. Diverzifikacija snabdevanja naftom i gasom za države regiona bila je i ostaje instrument pritiska na Moskvu i preorijentacije politike država regiona koje podstiču na stvaranje novih maršruta za izvoz. Rešivši taj zadatak, na zapadnoj obali Kaspijskog mora SAD su inicirale realizaciju naftovoda Baku-Tbilisi-Džejhan i gasovoda Baku-Erzurum. Preorijentacija postrojenja nafte i gasa Azerbejdžana ka zapadu razmatrale su SAD i EU kao ključni zadatak. „Delovanje Alijeva na mestu predsednika odgovara Zapadu, bez obzira na njegove antizapadne izjave i suzbijanje opozicionih glasova. Za vreme svoje vlade on je značajno ojačao ekonomske veze sa Evropom, podržavajući strateške energetske i transportne projekte, kao i projekat gasovoda/naftovoda EU, preobrativši Zapad u glavnog ekonomskog partnera Azerbejdžana. Ako se uzme u obzir da je energetski sektor osnova Azerbejdžana, onda nije teško primetiti na koju stranu se već integrisao Azerbejdžan uz svu antizapadnu retoriku", može se polemisati sa ovim ocenama, ali je nesumnjivo to da su izvozni nafovodi i gasovodi izgrađeni na teritoriji ove zemlje Kaspijskog regiona usmereni ka Zapadu. Realizacija ambicioznih projekata TAP i TANAP još više učvršćuje energetske (a posledično i političke) veze Azerbejdžana sa Turskom i Evropom.

Na današnji dan (29. 11.) bilateralni odnosi između EU i Azerbejdžana se regulišu na osnovu dogovora o partnerstvu i saradnji koji je potpisan 1996, a stupio na snagu 1999. godine. Sada se pripremaju pregovori o novom dogovoru koji bi trebalo da zameni i modernizuje normativno-pravnu osnovu bilateralne saradnje koja je trenutno na snazi.

Kao aktivan učesnik regionalnih energetskih inicijativa EU, Azerbejdžan teži sprovođenju balansirane spoljne politike, izvlačeći od učestvovanja u tim ili drugim integracionalnim udruženjima maksimalnu korist.

Šef države Ilham Alijev je 2014. godine govorio: „...Azerbejdžan je samoodrživa država u svakom smislu, i u političkom, i u ekonomskom. U svaki integracioni proces treba ići da bi se dobile dopunske povlastice. U okvirima projekta asocijacije mi to ne vidimo. Ako budu druge forme saradnje, na primer strateško partnerstvo, mi naravno to onda možemo da razmotrimo."

U maju 2015. godine na samitu „Istočnog partnerstva" u Rigi, Baku je istupio sa inicijativom o zaključivanju sporazuma sa Briselom o strateškom partnerstvu modernizacije. Taj dokument bi postao, uskoro, nekakav plan rada, usmeren na širenje saradnje sa EU. U Bakuu se zalažu za približavanje zakonodavne baze i organizacionih procedura republike sa najvažnijim međunarodnim i trgovinskim normama i standardima EU, što bi trebalo da dovede do poboljšanja pristupa lokalne proizvodnje evropskom tržištu. Slično Gruziji i Jermeniji, uz finansijsku i organizacionu pomoć evropskih struktura, u Azerbejdžanu se realizuje niz projekata za reformisanje lokalne uprave, iako je o njihovom stvarnom smislu i zadatku složeno prosuđivati.

Učešće evropskih struktura u regulisanju konflikata na Kavakazu ima i izraženu geopolitičku motivaciju. Očigledan nedostatak sopstvene spoljnopolitičke subjektivnosti, težnja, direktno ili indirektno, da se suprotstavi Rusiji, jedinstvena podrška Tbilisiju i Bakuu, sužava mogućnosti Brisela u Abhaziji, Južnoj Osetiji i Nagornom Karabahu.

Kraj prevelikih očekivanja

Savet Evrope i EU razmatraju mogućnost produženja okvirnog programa saradnje (RPS) za zemlje Istočnog partnerstva do 2018-2020. godine, izjavio je 3. novembra šef kancelarije Generalnog direktorata za programe Saveta Evrope Verena Tejlor. Trenutno se realizuje okvirni program saradnje za 2015-2017. godinu.

Bez obzira na krizu integracionog modela EU, koji se neposredno odražava na njene odnose sa partnerima, u tom smislu i na odnose na postsovjetskom prostoru, Brisel teži da sačuva i raširi svoj uticaj na Kavkazu putem realizacije lokalnih projekata i tzv. „lokalnih programa reformi". S druge strane, Moskva, kao i ranije, u odnosima sa kavkaskim državama, sprovodi maksimalno širok spoljnopolitički kurs, koji pretpostavlja maksimalno prihvatanje mišljenja svih regionalnih i globalnih igrača. U trenutku kada evropske strukture teže za političkom i ekonomskom ekspanzijom na postsovjetsko prostranstvo, i pored deficita resursa i konstruktivnih ideja, sve više će biti prinuđene da sadrađuju sa Rusijom, a takođe i sa Kinom i Iranom. Takozvano „partnerstvo" Brisela, iza kojeg stoji Vašington, sa kavkaskim državama, i dalje će biti „igra na jedan gol".

Tražeći od nezavisnih država elemente „spoljašnjeg upravljanja" prikrivajući to „širenjem demokratskih vrednosti" i „zaštitom prava manjina" u zamenu za finansijsku pomoć ograničenom krugu lica, EU nije u stanju da predloži svojim tzv. „partnerima" zaista ozbiljnu motivaciju.

Prevelika očekivanja od evropskog „čarobnog štapića" i u Jerevanu i Bakuu, i donekle čak i u Tbilisiju, postepeno se smanjuju, a nastavak politike konfrontiranja i antiruske linije EU i njenih ključnih igrača negativno će uticati na njihove pozicije u Kavkaskom regionu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane