Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Svetski problem

Da li su lažne informacije u medijima prolazna moda?

Vest o smrti štampe je lažna

Ignorisanje činjenica oduvek je bila karakteristika političkih govora. Popularno se to naziva - laganje. Političari preteraju sa nekim statistikama, iskrivljuju stavove protivnika ili jednostavno govore neistinu, a „analitičari" nastave sa spinovanjem. A onda postoji i lažna vest, fenomen nikako nov, ali fenomen koji je u poslednje vreme, i zahvaljujući internetu, isplivao na površinu. Probio se u prve redove. Lažna vest je profesionalno urađena izmišljotina koja izgleda kao verodostojan novinarski izveštaj. Ona se lako širi preko interneta do publike koja je spremna da poveruje u fikciju i da dalje prosleđuje preko digitalne „radio mileve". Lažna vest nije tipična dezinformacija ili pogrešna informacija koju je pustila vlast, strane vlade ili korporacije da bi pomogli njihovim planovima zbunjujući publiku. Lažna vest je nešto drugo. Ona je direktan napad na principe istine na kojoj se bazira pravilno funkcionisanje svakog savremenog društva, tvrdi urednik Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Širom sveta ovih dana se govori o lažnim vestima i to samo zahvaljujući nedavnim američkim predsedničkim izborima. Oba kandidata, i Hilari i Donald, pomogla su širenju lažnih vesti samom činjenicom da ih nisu negirali. Takva atmosfera predstavljala je idealnu klimu za širenje izmišljotina. Evo kako je to izgledalo: lažna vest - Hilari Klinton upravlja lancem dečije prostitucije iz jedne picerije; lažna vest - demokrate hoće da sprovedu muslimanske zakone u državi Florida; lažna vest - hiljade ljudi podržavajući Donalda Trampa na Menhatnu uzvikivali „mrzimo muslimane, mrzimo crnce..".

Niti jedna od ovih priča, a bilo ih je mnogo više, nije ni blizu istine. Nije se dogodilo. Jedan se čovek, ozlojeđen vešću o Hilarinom lancu prostitucije, pojavio u navedenoj piceriji u Vašingtonu i otvorio paljbu iz vatrenog oružja. Oksfordov rečnik je izabrao izraz „post-istina" kao reč godine. Objasnio je kao „situacija kada su objektivne činjenice manje uticajne na oblikovanje javnog mnenja od ciljanja na emocije i lična verovanja". Lažne vesti su najjači znak društva u eri post-istine.

Kada društvo ne može da se složi oko osnovnih činjenica, ili čak i takve stvari da li postoje činjenice, onda unutar njega ne može da se normalno komunicira. Današnji medijski ambijent došao je do tačke, makar deo tog sistema, gde je sve istina i ništa nije istina. Inače, pogrešne informacije oduvek su bile prisutne u svetu kompjuterskih komunikacija, čak pre pojave interneta kakvog danas poznajemo. Tekstovi su se stavljali na takozvanim „tablama poruka" sa molbom da se to proširi ka „svakome koga poznajete". A pre kompjutera postajali su anonimni pamfleti i „lančana pisma" koji su slati običnim pismima. Ali tokom ove godine većina laži širena je preko Fejsbuka.

To je podržao Guglov pretraživač jer su te lažne vesti iskakale na vrh pretrage bazirajući se na internet saobraćaju. Bilo je mnogo izmišljenih veb stranica koje ljudi nisu mogli da odele da ih ne prosleđuju. Na tim sajtovima tvrdilo se, između ostalog, da je Papa Franja podržao Trampa, ili da je Klintonka prodavala oružje Islamskoj Državi. Ništa od toga nije bilo tačno, ali se širilo vrtoglavim brzinama. Te i takve lažne priče, vršena su istraživanja, širene su većom brzinom, i u većem broju, nego članci Njujork tajmsa, Vašington posta i CNN, na primer.

Fejsbuk sa svojih 1,7 milijardi korisnika promenio je sva pravila igre u sferi komunikacija obaveštenja. Neki su shvatili da širenjem vesti, izmišljenih skandaloznih vesti, mogu da se naprave dobre pare. Jedan čovek iz predgrađa Los Anđelesa sa nekoliko veb sajtova s lažnim vestima tvrdi da je napravio između deset i 30 hiljada dolara mesečno, a u zavisnosti koliko se posetilaca te stranice imale. Većina zainteresovanih koristi linkove sa Fejsa. Jedan student kompjuterskih nauka iz Gruzije rekao je Njujork tajmsu da je stvarajući novi veb sajt sa pravim i lažnim vestima koje su podržavale Trampa, napravio čitavo bogatstvo. A priča o maloletnom Makedoncu iz Velesa, 17 godina starom, koji je sa više sajtova u Americi gde je stavljao lažne vesti, već su postale deo istorije komunikacija. Momak je za NBC njuz tvrdio da je zaradio 60.000 dolara, kao i da je mnogo njegovih drugara iz Velesa radilo isto. Lažne vesti su vesti za lenje ljude kada je informisanje u pitanju i mnogi to koriste. To je pasivna zabava, jer ne zahteva ništa od primaoca koji nije spreman da neku čudnu vest proveri. Može da pogleda ima li takve informacije na TV dnevniku, i kada je ne bude bilo, može da kaže da TV namerno krije takve informacije od javnosti.

Jednu od zapaženijih lažnih vesti montirao je izvesni Erik Taker, iz Ostina, Teksas. Stavio je na svoj tviter nalog, gde je imao samo 40 sledbenika, vest da su demonstranti organizovano dovoženi autobusima na protest protiv Trampa u gradu Ostinu. On je video proteste, a video je nedaleko i kolone parkiranih autobusa koje je fotografisao. Povezao je te dve stvari, koje nisu imale vezu jedna s drugom, i stavio na tviter. Odatle se vest raširila preko Fejsa i nekoliko web sajtova. Radilo se na stotine hiljada čitalaca. Kasnije je na svom tviteru rekao da je ispitao slučaj, da je pogrešio i da je sve što je tvrdio u početku bilo lažno. Niko na taj njegov tviter s pojašnjenima nije obraćao pažnju. Njegova izvorna tvrdnja još se prati preko interneta. Takođe je dosta pažnje izazvala lažna vest da je Trampova supruga Melanija pre nego što se udala za njega u Italiji radila kao eskort. Ta je tvrdnja objavljena na jednom blog izvesnog Vebstera Grifina Tarpleja iz SAD. To isto je kasnije objavljeno i u britanskom Dejli mejlu. Melanija je tužila Tarpleja zahtevajući izvinjenje i 150 miliona dolara oštete. On se branio tako što je tvrdio da je samo objavio ono o čemu se već govorkalo na internetu. U svakom slučaju, gospođa Tramp će morati na sudu da dokaže da ju je ovakva vest oštetila u bilo kom pogledu. Sama tužba više je uradila za širenje te vesti od bloga na kome se prvi put pojavila.

A zašto ljudi veruju lažnim vestima? Dnevnik Kriščan sajens monitor je radio istraživanja u Americi o tome zašto čitaoci veruju sajtovima sa lažnim vestima. Ti čitaoci tvrde da su takvi sajtovi alternativni mediji koji se u potpunosti uklapaju u njihovo odbijanje demokratskog i republikanskog političkog establišmenta. Za politički konzervativne osobe niti Foks njuz, niti konzervativno glasilo Našional revju ne idu dovoljno daleko u osudi liberalnih stavova. Samo sajtovi sa lažnim vestima su suštinski jedini izvori kojima takvi čitaoci mogu da veruju. Na neki način, lažne vesti su vrhunac političke kulture koja se upire da potvrdi lični pogled na svet čitalaca, umesto da ih koriguje, tvrde stručnjaci. To je ono što se u psihološkoj literaturi prestavlja na sledeći način: „Ne želimo da se osećamo neugodno i zato se izlažemo izabranim informacijama da bi mislili dobro o sebi". Izvori informacija koje pokazuju jasno partijsko naginjanje, kao što je Foks njuz za republikance i MSNBC za demokrate, više nisu dovoljno pristrasni za mnoge. Ali, u slučaju Edgara Medisona Velša, koji je uhapšen nakon pucnjave u vašingtonskoj piceriji, lažne vesti značile su mnogo više od informisanja. On je zaista poverovao u njih i krenuo u akciju da bi „razrešio pravdu".

Čuveno internet „glasilo lažnih vesti" Empajer njuz na naslovnoj strani objavljuje jasnu poruku da je njihovi članci samo namenjeni razonodi, a National report, glasilo sličnog kalibra, sebe naziva „veb publikacija političke satire". Ipak, bez obzira koliko jasno ovi sajtovi identifikuju da objavljuju izmišljene stvari, čitaoci kažu da su se njihovi tekstovi pokazali kao tačni i da se osećaju kao istinski. Ljudi ne mogu da naprave razliku između prave i lažne vesti jer retko dovode u pitanje kredibilitet izvora vesti koje čitaju na internetu. Širenje lažnih vesti samo je simptom, a veći problem je što mnogi građani sumnjaju u ono što im vlada ili autoriteti kažu. Ne veruju im i zato mnogo puta odbacuju „tradicionalnu vest" iz proverenih izvora. Običan čitalac ne zna da su tradicionalni izvori informacija vredniji poverenja jer je njihov poslovni model da naslikaju najjasniju sliku sveta koju oni sami mogu da razumeju i koriste. Ali u vreme post-istine i dobronamerne novine mogu da ponekad izokrenu priču, makar to bilo zbog nenamerne greške. A ponekad i namerno. Kada se na primer ispričaju priče van konteksta. Kada ostrašćeni novinar izveštava, a novine čak i ne znaju da on izokreće podatke. Usmeravajući pažnju na osobe koje lažu. Čak i kada su istinite priče isuviše komplikovane da bi ih prosečan čitalac razumeo. Tada se priča toliko pojednostavi da postaje lažna.

Druga je stvar što većina ljudi živi u iluziji verujući da može da sortira istinu samo i ako ima prave informacije. To je tačno samo za donošenje trivijalnih odluka koje ne sadrže emocionalni sadržaj. Za važne odluke, recimo političke, ljudi koriste osećanja i činjenice postaju manje važne u procesu donošenja odluke. Kasnije ljudi mogu da analiziraju svoje odluke, ali u trenutku odlučivanja ljudski mozak ipak se oslanja na osećaje. Ne koriste se toliko ni činjenice ni razum. Druga je stvar što ljudi misle da nije tako, tvrde psiholozi. U svetu koji odlučuje na osnovu činjenica, razuma i emocija, lažne vesti nisu neki problem. Bile bi kad u odlukama ne bi učestvovale emocije. Istina je da su objektivne vesti iluzija. Vesti su mnogo puta baš kao rašamon, sve zavisi iz kog se ugla gleda. Ovako, lažne vesti su samo oruđe ubeđivanja, a oruđe može da se koristi za pravljenja i zla i dobrog. Svojevremeno je afera Votergejt, zbog koje je predsednik Nikson morao da podnese ostavku, dala šanse medijima da se pokažu u svom najboljem svetlu. Danas lažne vesti mogu čak i da posluže kao izgovor novinara zašto su izgubili svoju institucionalnu moć - „niko nas ne šljivi, svi čitaju lažne izvore".

Ima i dosta onih koji podržavaju argument da su lažne vesti ono što se može videti u redovnim novinama. Da je navijanje mejnstrim medija protiv Trampa najveća, a i koordinirana, lažna vest. Ta vest se, tvrde, nastavlja i posle izbora insistiranjem da republikanski kandidat nije dobio izbore jer nije dobio većinu američkih glasača. Pri tome, dalje se tvrdi, te „cenjene novine zaborave da kažu da se u američkom izbornom procesu na kraju pitaju elektori". Bilo kako bilo, ima načina da se otkrije, ili makar posumnja, da li je neka vest lažna ili nije. Ukoliko je priča isuviše žestoka da se u nju teško može poverovati, onda je najverovatnije lažna. Da li naslov odgovara članku? Mnogi „prisilni" naslovi ne slažu se sa tekstom. Da li se članak slaže sa informacijama odakle je izvučen? Mnogi članci su sastavljeni koristeći neke druge izvore informacija. Da li citati odgovaraju tekstu? Citati moraju da budu preuzeti iz samog teksta. Da li je članak postavljen u budućnosti? Odnosno, mnogi tekstovi govore šta će se dogoditi u budućnosti iako je veoma teško napraviti reportažu iz onoga šta će se možda desiti. Da li tekst napada neodređenog neprijatelja? Dobro izveštavanje ne uopštava. Ko je izvor informacija? To je jedan od najvažnijih kriterija za proveru istinitih vesti. Osim ovih postoje i mnoga druga pravila po kojima se prepoznaje lažna vest. Možda je najvažnije pravilo koje tvrdi da nakon čitanja čitalac zastane i promisli da li je to što je pročitao istina ili laž. Dakle, trebalo bi emocije u tom trenutku staviti u drugi plan. Ili treći.

Fejsbuk, koji je optuživan da je saučesnik lažnjaka, odlučio je da uradi nešto povodom toga. Koristiće već proverene organizacije i grupacije koje će svojim metodama da proveravaju svaku vest na koju korisnici Fejsa ukažu. Ukoliko fejsova provera posumnja da je neka vest lažna, tekst će biti označen crvenim upozorenjem i budući čitalac će odlučivati sam da li ga to upozorenje interesuje ili ne. Dakle, ako je neka vest o, recimo, smrti neke slavne ličnosti, izazvala fejsovu sumnju, čitalac neće moći biti uhvaćen u zamku zablude i najverovatnije neće tu vest dalje prosleđivati. Inače, lažne vesti o umrlim poznatim ličnostima su svakodnevne pojave na Fejsbuku i odmah gomila korisnika krene sa oplakivanjem pokojnika. Retko ko posumnja i ode na neki pouzdan izvor informacija da proveri da li je smrtni slučaj istinit. Svet je uglavnom lakoveran, dobronameran, ali lakoveran. Smrt, recimo, Ledi Gage, bila bi na svim naslovnim stranama svih svetskih novina i nije potrebno znati strani jezik jer će takva vest biti veoma prepoznatljiva. Govoreći o Ledi Gagi, ona je na Fesju već umrla bezbroj puta. Tako se kao lažna vest pojavljuju i informacije da su pojedine svetski ličnosti takođe umrle. Tog dana, tog jutra. Neke od njih jesu umrle, ali pre više godina. Uglavnom se svi iznenade „preranom smrću" nekog već tri godine mrtvog glumca.

Svakim danom sve je više ljudi koji veruju, iz jednog ili drugog razloga, onome što piše u lažnim vestima. Nisu još u većini, ali njihov broj raste. Da li je takvo stanje opasnost po prave medije i da li su one u procesu izumiranja? Opšte je mišljenje, makar se tako čini, da su štampani mediji na izdisaju i da jedino što će ostati biće u digitalnoj formi. Mnogi tvrde da će dnevne novine ugasiti i to na osnovu činjenice da su mnoge već presavile. Bez obzira što izumiranjem štampanih medija ne izumire novinarstvo, nespokoj se stvara i kod novinara, budućih novinara i kod čitalaca. A šta ako je sve ono što su nam govorili o budućnosti štampe ipak pogrešno? Dve decenije je prošlo od kako su novine lancirale svoje digitalne verzije na internetu. Dosta velikih lokalnih novina je presavilo. Hiljade novinara su izgubili posao, a ipak se još čeka da digitalne novina naprave značajan profit. Novine su pre svega komercijalna operacija, one nisu socijalni servis, i bez profita njih nema. Do sada ništa od velikih mogućnosti oglašavanja u digitalnim novinama nije stiglo ni blizu profita koji se pravi sa papirom i farbom. Već se primećuje i pogrešano mišljenje da nove generacije više vole da ćitaju na ekranu kompjutera. Ne vole! Ne vole više.

Navodno izumirajuća štampa na papiru još uvek je unosnija od digitalne. Još uvek se oglasi bolje prodaju u štampanim medijima.

Još uvek čitaoci plaćaju za svoj primerak novina, a nisu ni malo voljni da išta plate za za pristup na internetu. Ako može da se pročita sa ekrana za džabe, onda je u redu. Ako bi trebalo platiti, onda se to slabo događa. Ima, naravno, i onih koji plaćaju, ali su to još uvek procentualno niski brojevi. Jedan kompanija koja se bavi istraživanjima tvrdi da 51 najvećih američkih dnevnih listova stignu do 28 odsto populacije u zoni svoje cirkulacije. Digitalne verzije samo čitaju 10 odsto iz iste zone. Digitalni čitaoci su u žurbi i u proseku svako od njih koji stigne na sajt nekih novina ostaje na njemu u proseku pet minuta. Ako stigne linkom sa Fejsa, onda ne čita više od dva minuta. Štampane novine se čitaju mnogo duže, neuporedivo duže stoje u rukama onog koji ih je platio da bi mogao da prelistava. Druga istraživanja ukazuju da je najčešći način čitanja vesti još uvek sa papira. Procenat onih koji čitaju vesti isključiva na kompjuteru u 2014. godini iznosio je pet odsto, a u 2015. takođe pet odsto. Među čitaocima starosti od 18 do 24 godine tokom jedne nedelje njih 19,9 odsto čitalo je neke štampane novine. Samo osam odsto čitali su digitalno izdanje. Slično je i ssa knjigama. Od pre tri godine raste prodaja štampanih knjiga, a digitalna izdanja stagniraju.

Ipak, broj čitalaca štampanih novina stalno je u opadanju i, čini se, to je posledica lošijeg kvaliteta samih medija. Otpuštaju se novinari, ukidaju sekcije, žuri se u štamparije, smanjuje se format... na kraju ispada da su mnoge novine jedino dobre sa prostiranje na dno kaveza za ptice. Ali i pored lošijeg kvaliteta štampanih medija, one još prave bolji profit od svojih digitalnih rođaka. Veoma detaljna istraživanja takođe su pokazali da čitaoci pamte tekstove koje su čitali na papiru, mnogo više nego što je slučaj sa digitalnim verzijama. Izdavač jednih novina tvrdi da „Naš sajt na internetu ne bi mogao da postoji kad ne bismo imali štampano izdanje jer ne bi pravili dovoljno novca". Drugo je pitanje da li bi, i koliko bi, štampana izdanja gubila na profitu kad ne bi imala svoja izdanja na internetu, izdanja koja im mogu poslužiti za prestiž i auto-reklamu?

Nedavno je lansiran jedan humoristički magazin, Američki posmatrač, i izdavač je odlučio da na veb sajtu ne objavljuje ništa iz magazina, već da sajt služi za upućivanje čitaoca na štampano izdanje. Nadaju se da će ljudi da plate štampanu nu verziju. Inače, časopis se štampa na veoma kvalitetnoj i debljoj hartiji i u rukama se oseća veoma solidno. Ima preko 100 stranica i ideja je da će ljudi biti spremni da kupe magazin koji je posvetio pažnju i sadržaju i materijalnom proizvodu.

Po svim tim najnovijim istraživanjima čini se da štampa nije mrtva, a kad će - ne zna se. Možda ne u skorašnje vreme jer ljudi i dalje vole da malo isprljaju šake dok čitaju svoje vesti. Jedno je sigurno, u svetu u kome žive komercijalni mediji opstaće samo kvalitetni. Mnoge će novine presaviti, ali izgleda da će to biti one za koje to i ne bi bila velika šteta. Što se tiče lažnih vesti - verovatno je to prolazna moda.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane