Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranje

Izgradnja Hrama Svetog Save: skandalozna pljačka naroda pod izgovorom nacionalnog projekta

Koliko košta Skadar na Vračaru?

Da li je gradnja pravoslavnog hrama na Vračaru prerasla u državni reket, ko i kako tamo pere pare, kako je i kada započela gradnja crkve Svetog Save u Beogradu? Kada je gradnja prekinuta a kada nastavljena, čija je sujeta bila povređena gradnjom kupole na zemlji i njenom montažom, kome je bilo u interesu pravljenje afere "radioaktivni granit", kako je izvršen "puč" i zašto je rukovođenje gradnjom crkve oduzeto profesoru Branku Pešiću, ko je zatekao opustelo i devastirano gradilište, kako su radovi nastavljeni 1999. godine i ko je zbog malverzacija smenjen, a ko je autor kič enterijera? Odgovore na ova pitanja potražio je Stanislav Živkov, istraživač Magazina Tabloid

Stanislav Živkov

Narodna poslovica "čega se pametan stidi, time se lud ponosi" najbolje odražava celu halabuku po medijima kako bi se udruženi zločinački poduhvat višedecenijske pljačke i muže građana Srbije, pod izgovorom gradnje crkve Sv. Save po svaku cenu proglasio nacionalnim projektom od najvećeg značaja. I to upravo u vreme dok u bolnicama nema elementarnih sredstava i opreme, dok razne rekonstrukcije nikako da počnu jer su prethodni i sadeašnji režim sve opljačkali, a ovde se razbacuje na izgradnju megalomanske crkvene građevine.

Malo li je Crkvi i alavom Irineju imovine koju su dobili restitucijom i na koju drsko, bezobrazno i protivzakonito ne plaćaju porez, nego još neko i da dotira za završetak Hrama. Malo im je što su najprofitabilnija "firma" u Srbiji pa još malo da odrpaju, a nacionalna drpaža traje već 32 godine, tačnije od 1985., kada je gradnja nastavljena i kada je javno bilo rečeno da bi uz cenu od oko 10 miliona dolara crkva mogla da bude gotova za pet godina a kako neki dan napisaše u Blicu trajaće sve do 2021. godine, sedam puta duže nego što je bilo predviđeno!

Ako se zna da je svojevremeno crkva Hrista Spasitelja u Moskvi kojoj su i temelji bili porušeni da bi se sagradio bazen za kupanje, u potpunosti bila obnovljena za svega pet godina, postaje jasno da su se u slučaju gradnje hrama Svetog Save na vrh Beograda, već decenijama tolerisao raznorazni kriminal. Pri tome se ne nazire definitivan završetak radova! Umesto toga se samo s vremena na vreme najavljuju novi megalomanski troškovi!

Prema izjavi dobro obaveštenog izvora iz vrha SPC trebalo bi namaknuti još najmanje 25 miliona evra a to se očekuje putem donacija za izradu ikonostasa, podopolagačkih radova u samom Hramu, kompletiranje svih instalacija i opreme koja je potrebna kako bi Hram odgovarao svim standardima ovog vremena, kao što su struja, rasveta, video-nadzor, ozvučenje, zatim stolarski radovi, enterijer Hrama, parterno uređenje porte i platoa ispred Hrama.

Ali, ako se zna da je novac za izradu mozaika u kupoli površine 1.230 kvadratnih metara u iznosu od četiri miliona evra dobijen kao donacija "Gaspromnjefta" a još ga rade ruski umetnici, vidi se da se ovde očito radi o svojevrsnom državnom reketu i pranju para jer ruska firma daje novac ruskim umetnicima, dakle leva ruka desni džep!

Međutim, postavlja se pitanje zbog čega bi gradilište svetosavskog Skadra na Vračaru trebalo da bude državni i nacionalni, a ne samo crkveni projekat, pre svega ako se ima u vidu činjenica da stanovništvo Srbije čine i ateisti i nesrbi. Podsećanja radi, 1895. godine, u Beogradu je osnovano Društvo za podizanje hrama svetog Save na Vračaru, čiji je cilj bio da se na mestu spaljivanja moštiju podigne hram. Omanja crkva koja je podignuta na mestu budućeg hrama je kasnije pomerena da bi izgradnja hrama mogla da otpočne.

Godine 1905. raspisuje se javni konkurs za izradu projekta, na koji je stiglo pet radova, koji su zbog lošeg kvaliteta projekata odbačeni...Nakon rata, 1919. godine, Društvo je ponovo ustanovljeno, a novi konkurs je raspisan 1926. Na konkurs su stigla 22 projekta. Prva i treća nagrada nisu dodeljene, arhitektonsko rešenje arhitekte Bogdana Nestorovića, koje je osvojilo drugu nagradu, proglašeno je za najuspešnije. Odbor za izgradnju hrama je 1930. poverio izradu projekta arhitekti Nestoroviću, kao i arhitekti Aleksandru Deroku, uz saradnju inženjera Vojislava Zađine.

Izgradnja hrama je konačno započela 15. septembra 1935. godine, kada je patrijarh Varnava izvršio osvećenje temelja. Kada su radovi poodmakli, patrijarh Gavrilo je 10. maja 1939. godine svečano osvetio temelje i u oltaru, uz kamen temeljac, položio povelju.

Početak Drugog svetskog rata prekinuo je građevinske radove, a do tada su izgrađeni temelji hrama i podignuti zidovi do visine od sedam i 11 metara. Nemačka okupaciona vojska, partizani i Crvena armija redom su koristile prostor unutar nedovršenog hrama kao parkiralište, a razna preduzeća su potom koristila prostor kao magacin. Na čelo Srpske pravoslavne crkve 1958. godine dolazi patrijarh German i nakon 88 ponovljenih molbi - i isto toliko odbijanja - dozvola za nastavak gradnje je dobijena tek u leto 1984. i od republičke i od gradske vlasti. Profesor Branko Pešić, koji je imenovan za novog arhitektu hrama, prepravio je prvobitni projekat da bi se bolje iskoristili novi materijali i građevinske tehnike. Izgradnja je ponovo otpočela 12. avgusta 1985.

Kako bi se nastavila gradnja hrama bilo je potrebno izvršiti više pripremnih poslova, od kojih je svakako bilo najvažnije ustanoviti u kakvom su stanju bili zidovi sagrađeni do 1941. kao i stubovi. Građevinsko preduzeće Rad izvelo je pripremne radove, uređenje terena, formiranje gradilišta sa odgovarajućim barakama za rad projektanata i gradilišta. Napokon su probijeni zidovi na ulazima u hram, a u njegovoj unutrašnjosti zatečeni su ostaci provizornih zidova garaža i magacina, prava džungla obrasla visokom travom, sve zapušteno i prepuno smeća, epruveta i špriceva koje su ostavljali narkomani koji su tu imali sklonište. Preduzeće Rad je preduzelo sve što je potrebno da dovede u red ceo teren u hramu...

Početkom maja 1985. započeta je izrada glavnog projekta na osnovu kojeg je kasnije dobijena građevinska dozvola. Opštinski komitet za komunalne građevinske i stambene poslove opštine Vračar u Beogradu izdao je odobrenje za izgradnju 30. maja 1986. godine. Takođe je izrađen i projektni tender za licitaciju svih radova na hramu, a sama licitacija završena je do kraja 1985. godine.

Već tokom pripremnih radova projektni tim bio je neprijatno iznenađen. Naime, projektanti konstrukcije hrama, iz projektne organizacije Dragiša Brašovan, inženjeri Vojislav Marisavljević i Dušan Arbajter, zatražili su da se ispita dužina izvedenih šipova koji su izvedeni pre rata. Na sveopšte zaprepašćenje, ispostavilo se da su šipovi, umesto projektovanih 12 metara bili dugački svega šest metara, što je pokazalo da se još pre 1941. godine - kralo! Nažalost, odmah je bilo jasno da postojeći šipovi uopšte ne mogu da nose stubove sa kupolom, jer bi se sve naprosto urušilo od opterećenja. Stoga je bilo potrebno izraditi projekat statičke sanacije postojećih zidova i spuštanje temelja izvođenjem armirano-betonskih "bunara" na dubini od 12 m, ispod četiri noseća stuba glavne kupole. Takođe je konstatovano da temelji zidova apsida i oltarskih zidova ne odgovaraju propisima, jer su urađeni od opeke. Po projektu sanacije izveden je armirano-betonski kostur po vertikali i horizontali svih zidova apside i oltara, i armirano-betonskom konstrukcijom izvedeni su novi temelji pripratskih zidova. Ovim dragocenim intervencijama doveden je hram u konstruktivno ispravno stanje da može da primi veliku kupolu, takođe da odgovara svim građevinskim propisima i zemljotresu do osam stepeni Rihterove skale.

Za projekat konstrukcije velike kupole projekat su izradili glavni konstruktori, odnosno odgovorni projektanta za konstrukciju hrama, od strane izvođača Trudbenika: V. Marisavljević, D. Arbajter i M. Marjanović, ali je drugi autorski tim, predvođen prof. Đorđem Zlokovićem takođe izradio zaseban projekat. Kako bi se izabrao izvođački projekat izvršena je ekpertiza oba projekta te se pokazalo da je najekonomičnije rešenje trojke na čelu sa inž. Marisavljevićem, sa duhovitom, smelom i, takođe, prvi put na svetu izvedenom konstrukcijom, odnosno sa kupolom sagrađenom na zemlji, koja se potom diže 40 m uvis na svoj projektovani položaj. Stoga je odlučeno da se izvede rešenje sa podizanjem kupole, čime je bila povređena sujeta inž. Zlokovića, koji je od tada stalno upozoravao da će već postavljena kupola pre ili kasnije pasti, da bi 1996. godine pokazao svoje pravo lice organizujući svojevrsni "puč" i pokušavajući da preuzme radove na crkvi!

Definitivno je usvojen sistem podizanja glavne kupole hrama, sa težinom od 4.000 tona, potiskivanjem hidrauličnim presama, što je predstavljalo inženjerski poduhvat kako u sferi modernog građevinarstva, tako i u oblasti sakralnog građevinarstva. Tako je kompletan sklop kupole prečnika 35 metara visine zajedno sa krstom 40, a ukupne težine od 4.000 tona, podignut na visinu od 40 m. za svega 20 dana. Kupola se dnevno podizala za po 2,5 metra. Povezivanjem kupole sa glavnim lukovima i izradom trajnih oslonaca, posao oko kupole na hramu bio je završen 1989. godine. Sa početkom raspada SFRJ, smanjuje se intenzitet radova, ali je ipak završeno oblikovanje i spoljnih i unutrašnjih gabarita hrama u osnovnoj konstrukciji. Na čitavoj crkvi postavljena je potrebna limarija, krovovi su opšiveni bakarnim limom, čime je crkva zaštićena od kiše i snega.

Izrađeno je i zastakljeno 130 prozora raznih oblika i veličine ukupne površine 874 kvadratna metra. Za konačni izgled fasade hrama bilo je još jedino potrebno nabaviti i ugraditi masivne granitne potkrovne vence na četiri zvonika, na osam malih kula, na pet konhi i na tri kosa krova portala.

Nekako istovremeno, na Novom Beogradu u završnoj fazi bila je gradnja sada srušene zgrade kineske ambasade, na kojoj je prema projektu trebalo da bude ugrađen veliki broj elemenata od uvoznog granita, što je samo po sebi veliki izvođački, ali i finansijski zalogaj.

Kako se kod nas oduvek primenjivala poslovica "da komšiji crkne krava", nekome je palo na pamet da upropasti posao dobavljaču granita, te je to učinjeno izmišljanjem afere "radioaktivni granit", koja je u javnost plasirana preko nedeljnika NIN. Odavno je poznato da u Srbiji postoji prava antinuklearna histerija predvođena tzv. "ugljarskim lobijem", koja je svojevremeno rezultirala zabranom gradnje nuklearnih elektrana. Uglavnom, usledio je čitav niz tekstova po raznoraznim novinama i veliki pritisak u javnosti te je navodno"opasni" radioaktivni granit na kraju uklonjen iz zgrade kineske ambasade da bi prema nekim izvorima, isti taj granit, kao donacija, bio ustupljen i prenet na gradilište Hrama svetog Save! Kada se a retroaktivno pogleda čitav ovaj slučaj, čini se da je sve zapravo učinjeno kako bi se rukovodilac gradnje prof. Branko Pešić po svaku cenu kompromitovao.

Pod hitno je od Instituta za medicinu rada i radiološku zaštitu "Dr Dragomir Karajović", istog onog koji je konstatovao radioaktivan granit na Kineskoj ambasadi, zatraženo da ispita i granit koji je stigao na gradilište hrama. Naravno, nekome je bilo u interesu da se dodatno podstakne radioaktivna histerija pa se pokazalo da su rezultati ispitivanja bili isti, odnosno da je prirodna radioaktivnost granita bila dva i po puta veća od zakonski dozvoljenog zračenja, pri čemu niko nije uzeo u obzir činjenicu da je granit eruptivna stena koja sama po sebi ima povišenu prirodnu radioaktivnost.

Institut je dodatno pojačao paniku zahtevom da se "prostor na kome su odložene granitne ploče ogradi te da se preduzmu i posebne mere zaštite za radnike...". Rešenjem Ministarstva za zaštitu životne sredine od 4. maja 1995, koje je potpisao tadašnji ministar dr Jordan Aleksić, utvrđuje se da se granit "...ne može koristiti kao građevinski materijal u visokoj gradnji... da se prostor na kome se nalazi mora ograditi... da se granit ne može koristiti u predviđenu svrhu, odnosno, ne može se dalje stavljati u promet...", što je sve samo po sebi besmislica, a iza svega je očito stajao nečiji interes da se iz posla izbaci firma Teratrejd, kako bi se od drugog dobavljača dobavio drugi granit. U sve se još umešala i Građevinska inspekcija koja je takođe zabranila rad sa ovim granitom i naložila dalja uputstva za rukovanje njime. Naravno, nastala je pauza duža od godinu dana da bi na kraju isto ministarstvo 19. juna 1996. uputilo dopis koji je potpisao isti ministar, kojim se, nakon opširnog objašnjenja na kraju dozvoljava ugradnja uvezenih granitnih ploča na spoljašnju fasadu Hrama sv. Save u Beogradu.

O tome da je akcija kompromitovanja prof. Branka Pešića bila dobro isplanirana i sprovedena najbolje dokazuje dopis Svetog sinoda od 15. jula 1996,, kojim se ingerencija prof. arh. Branka Pešića prenosi "na Savetodavnu komisiju hrama na čelu sa akademikom dr Đorđem Zlokovićem..." i da će se primopredaja izvršiti 16. jula 1996. u prostorijama u kojima radi prof. Pešić.

Pod navodnom brigom za zdravstveno stanje nastalo uzbuđivanjem oko pitanja granita "rosso balmoral" prof. Pešić je uklonjen sa daljeg rada na gradnji Hrama sv. Save, a kao zamena određen je akademik Đorđe Zloković, upravo onaj čiji projekat gradnje kupole svojevremeno nije prihvaćen i koji je od tada stalno i uporno tvrdio da će kupola da padne sa ciljem da on sagradi novu, svoju kupolu.

Trebalo je da prođe više od tri godine da bi tek septembra 1999. godine, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, kao član Sinoda, obišao gradilište i video istrulele i razvaljene drvene obloge pored kojih je ležao skupo plaćeni mermer i granit, zapuštenu visoku travu i korov koji je na nekim mestima dosezao do pojasa, sablasno napuštene i rđi prepuštene kranove koji su nekada podizali stotine tona materijala na veliku visinu.

Obilazak gradilišta nije dugo trajao, jer se nije imalo šta videti osim monumentalnih zidina i kupola sa nezavršenim limarskim radovima sa poklonjenim bakrom, koji su lopovi razvlačili toliko koliko im je trebalo, dok je hram i dalje kisnuo i voda i sneg se ulivali u zidove i temelje. Na kraju su se svi uputili u prostorije projektnog biroa gde je nastala velika svađa i konfuzija oko toga šta i kako treba raditi i koliko treba novca kako bi se ponovo pokrenuli radovi, nakon čega je mitropolit Amfilohije, odlazeći prema izlazu sa gradilišta porte zaključio: "...Da smo ove ljude imali na početku, ni ciglu na ciglu ne bismo postavili!".

Svima je bilo jasno da među ljudima koji bi trebalo da grade hram nikakve saglasnosti nema. Od sedmorice prisutnih domaćina, čula su se četiri različita mišljenja šta valja odmah činiti, i svako je insistirao da mora samo to i da je drugo sporedno, što posredno ukazuje na činjenicu da se autoritet najstarijeg po zvanju, časti i vlasti ovde ne poštuje ili da ne postoji. Ovu činjenicu potvrđuje i očajno stanje hrama, porte i gradilišta, koji ostavljaju utisak nemara, zapuštenosti i nedomaćinskog odnosa prema onome što ranije generacije izradiše, kupiše i ostaviše u nasledstvo, a to se sada rastače, raznosi i prepušta rđi i propadanju.

Nakon očigledne bruke u koju se pretvorila gradnja hrama sv. Save, Sveti arhijerejski sinod 30. marta 2000. godine angažuje prof. arh. Branka Pešića, autora arhitekture nastavka gradnje, da prati projektovanje i usaglašavanje arhitektonskih projekata

Dakle, postalo je očito da je dara prevršila meru i da se nakon četvorogodišnjeg rasula gradnja morala pokrenuti sa mrtve tačke. Stoga je Sveti sinod SPC odlučio da prof. dr inž. Vojislav Milovanović bude novi organizator radova. Njegov prvi posao je bio da sa preduzećem "Trudbenik" prvo sredi gradilište. Međutim, već sledeći izvedeni posao pokazao je svu megalomaniju crkvenih vlasti. Naime, nikome nikada nije bilo jasno zbog čega je bilo potrebno da se naruči i montira čak 49 različitih zvona, koja su izlivena u austrijskoj firmi "Grosmajer" iz Insbruka. Kako bi se namakao novac za namirivanje sve većih crkvenih apetita, država se dosetila da u nekoliko navrata uvede pravi pravcijati crkveni harač i to putem donošenja skandaloznih Uredbi o izdavanju doplatne poštanske marke "Izgradnja Spomen-hrama svetog Save".

Sve se očiglednije pokazalo da država Srbija jednostavno igra kako SPC svira muziku, odnosno uslišava sve moguće i nemoguće zahteve Srpske pravoslavne crkve! Naravno, pošto Crkva nikada nikome ni za šta nije položila račune, tako nikada nije ni objavljeno koliko je novca ovim haračem zapravo prikupljeno i na šta je on uopšte potrošen! Ova vladina uredba bila je i predmet rasprave Ustavnog suda Srbije čak dva puta. O tome da je ovaj sud išao u vladu po mišljenje dokazuje činjenica da je u oba slučaja inicijativa ogorčenih građana odbačena.

Sam tok nastavka gradnje crkve ukazao je na više pitanja na koja nikada nije dobijen nikakav odgovor. Naime, gradnja eksterijera je završena 2004. godine. Postavljena su zvona i prozori, a fasada je kompletno obložena belim mermerom uvezenim iz severne Grčke, a sokla hrama je obložena u visini dva metra sivim jablaničkim granitom, nabavljenim pre rata, Ovde se nameće pitanje zbog čega nikome nije palo na pamet da koristi vrlo kvalitetan mermer iz domaćih kamenoloma, pre svega sa Bukulje, Venčaca ili iz okoline Žagubice, Malo je, pak, poznato, da je Sinod Srpske pravoslavne crkve paralelno sa istragom o finansijskim malverzacijama u Eparhiji raško-prizrenskoj istraživao i organizovanu pljačku u Hramu svetog Save na Vračaru!

Odluka Sinoda da se pozabavi najvećom investicijom u istoriji SPC usledila je posle smene starešine hrama protojereja Luke Novakovića, samo dan pred smrt patrijarha Pavla. Iako je potvrdio da je formirana sinodska komisija koja se bavi kontrolom finansija hrama, član Sinoda vladika zahumsko-hercegovački Grigorije nije hteo da o tome detaljnije govori dok, kako je rekao, komisija ne završi rad. Odluka o proveri poslovanja hrama usledila je nakon smene Luke Novakovića, na kojoj je tvrdo insistirao vladika bački Irinej Bulović. Novaković, koji je u pojedinim krugovima u SPC dovođen u vezu sa raznim biznisima, od farmaceutskog do preprodaje automobila, bio je blizak sa pojedinim visokim političarima iz Demokratske stranke Srbije, koji su, prema informacijama, pokušavali da spreče njegovu smenu. Naime, vladika Grigorije je još ranije otkrio da su pare za izgradnju hrama nezakonito prebacivane na privatne račune, pa je mitropolit Amfilohije, koji se u to vreme nalazio na čelu Sinoda, pošto su mu predočeni dokazi, pristao da smeni Novakovića. Pored položaja starešine Hrama svetog Save Novaković je smenjen i sa mesta predsednika upravnog odbora Patrijaršije, a u spisak grehova mu je dodata i navodna prodaja crkvene kuće i zemljišta u Beogradu.

U SPC se odmah posle izbora tadašnjeg vladike niškog Irineja za patrijarha šuškalo da će se na dnevnom redu naći i istraga o finansiranju izgradnje Hrama svetog Save. Patrijarh je još za vreme prethodnog protoneimara, čuvenog arhitekte Branka Pešića, već bio u jednoj sinodskoj komisiji koja se bavila zloupotrebama u nabavci materijala za izgradnju hrama. O tome da su crkvene finansije strogo čuvana tajna najbolje svedoči činjenica da nakon sahrane patrijarha Pavla nikada nije saopšteno koliko je, prema njegovoj poslednjoj želji, sredstava uplaćeno za gradnju Crkve sv. Save. Računovodstvo Patrijaršije upućivalo je na informativnu službu, a ova na portparola Sinoda vladiku bačkog Irineja, koji se nikada nije udostojio da javno saopšti ovaj podatak!

O crkvenoj megalomaniji najbolje svedoči i činjenica da crkva, ukupne površine od 3.500 kvadratnih metara u prizemlju, uz dodatnih 1.500 kvm na tri galerije na prvom nivou, očigledno nije bila dovoljno velika, te je ispod crkve naknadno iskopana i kripta površine od 1.600 kvadrata koja izgleda kao stanica metroa u Moskvi , I bila bi idealna za uređenje tržnog centra čijim radom bi se mogli finansirati dalji radovi na crkvi Za enterijerske radove pozvan je arh. Dragomir Acović, čiji projekat uređenja enterijera crkve predstavlja neviđeno carstvo kiča sa kandelabrima, pseudosrednjevekovnim dekorativnim reljefima, skupocenim intarzijama od poliranog kamena raznih boja, klesanih i tokarenih insignija Karađorđevića. . Postavlja se pitanje ko to treba da plati-crkva koja nikada ni za šta nema para, ali je jako sposobna da ih uzme od drugoga, ili građani, poreski obveznici, koje država ionako pljačka uvođenjem raznoraznih harača?

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane