Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Rusija

Teroristički akt u Peterburgu postavio je pitanje ruske migracione politike

Kome dati rusko državljanstvo?

Eksplozija u peterburškom metrou 3. aprila, koju je izvršio Akbaržon Džalilov, etnički Uzbek, inače rodom iz Južnog Kirgistana, a koji ima rusko državljanstvo, ponovo je na svetlost dana iznela problem adekvatnosti migracione politike Rusije. Niz poznatih novinara i javnih radnika (M. Simonjan, V. Tretjakov) su zapitali zašto Rusi koji su po rođenju građani Donbasa godinama ne mogu da dobiju državljanstvo, pa čak ni boravišnu dozvolu Ruske Federacije, a oni koji su rođeni u Kirgistanu dobijaju i jedno i drugo bez ikakvih naročitih problema.

Piše: Aleksandar Šustov

U informativnom prostoru ponovo je istaknut problem uvođenja viznog režima sa državama Srednje Azije. On nema direktne veze sa terorističkim aktom u Peterburgu, jer je A. Džalilov kao građanin RF mogao da ulazi u zemlju bez ikakvih viza. Ipak, teroristički akt u Rusiji je prvi put izvršio čovek rodom iz Srednje Azije; ranije su izvršioci terorističkih akcija isključivo bili žitelji Severnog Kavkaza.

Eksplozija u peterburškom metrou je pokazala da se Srednja Azija pretvara u novi izvor pretnji, dopunjavajući tradicionalne faktore nestabilnosti za RF koji se nalaze na teritoriji severnokavkaskog regiona.

U Južnom Kirgistanu, gde je rođen A. Džalilov, živi brojno uzbečko stanovništvo koje, prema zvaničnim podacima, čini četvrtinu, a prema nekim procenama i trećinu, celokupne populacije tih oblasti. Pošto se ovaj region graniči sa Uzbekistanom, on je odavno za zvanični Biškek (Biškek je glavni grad Kirgistana) postao izvor glavobolje. Problem uzbečkog separatizma dodatno su iskomplikovale posledice međuetničkih konflikata iz 1990. i 2010. godine, koje su pratile velike ljudske žrtve sa obeju strana.

Zahvaljujući najliberalnijoj verskoj politici u regionu, Kirgistan je posle raspada SSSR-a podvrgnut ubrzanoj islamizaciji. Prema podacima komisije za verska pitanja, u ovoj Republici u kojoj živi 6 miliona ljudi, ima 2.700 džamija, 10 visokih islamskih verskih škola, 70 medresa, 69 islamskih fondacija, centara i udruženja, kao i 11 misija stranih islamskih organizacija. U julu 2015. godine, premijer Temir Sarijev je izrazio zabrinutost zbog toga što je broj džamija i medresa u Kirgistanu premašio broj škola i fakulteta. Pritom, mnogi političari i organizacije, prema njegovim rečima „stvorili su naviku" da grade džamije, a škole, iz nekog razloga, ne grade. Prema nekim ocenama, oko polovina svih džamija radi bez zvanične registracije, a upravo su u njima jake pozicije radikalnog islama.

Primetno je i to da je verski ekstremizam u Kirgistanu, prema ocenama specijalnih službi, koncentrisan na teritorijama tri južne oblasti: Oškoj, Džalal-Abadskoj i Batkenskoj, čije stanovništvo je, istorijski, više islamizovano.

U ovoj državi slobodno deluju radikalne islamske organizacije, koje su zabranjene u Rusiji i susednim državama Srednje Azije. U Kirgistanu, praktično otvoreno, deluje grupa Tablighi džamat koja je zabranjena u RF i Kazahstanu.

Situaciju komplikuje i to što su bezbednosne snage Kirgistana mnogo slabije nego u susednom Uzbekistanu, a islamisti imaju jake pozicije u državnim strukturama, uključujući i ministarstva vojske i policije. „Kirgistan predstavlja jedinu centralnoazijsku državu u kojoj u parlamentu postoje dve molitvene prostorije, a na glavnom trgu prestonice se održavaju bajram namazi", izjavio je u novembru prošle godine na okruglom stolu posvećenom odupiranju religioznom ekstremizmu, direktor Instituta za islamske studije Mametbek Mirzabajev. Prema njegovim podacima, najprijemčiviji za ekstremističku propagandu su muškarci u dobi od 25 do 29 godina, a u stopu ih prati grupa od 30 do 35 godina. Pritom, većina stanovnika Kirgistana koji su otišli u rejone borbenih dejstava imaju između 22 i 25 godina. Upravo u ovu grupu spada i dvadesetdvogodišnji A. Džalilov.

Interesantno je i pitanje kako je A. Džalilov, koji se rodio 1. aprila 1995. godine, to jest posle raspada SSSR-a, dobio državljanstvo Ruske Federacije. Kako je otkriveno, on nikad nije imao državljanstvo Kirgistana, a ruski pasoš je dobio 2011. godine na osnovu zahteva svog oca predatog u generalnom konzulatu Rusije u Ošu. Iz medijskih izveštaja je poznato da je u tom trenutku njegov otac 10 godina neprestano živeo u RF, gde je i radio i već postao građanin RF. Ipak, Džalilova majka je sa njegovom sestrom i bratom i dalje živela u Ošu, što dovodi u sumnju tvrdnju o neprekidnom životu njegovog oca u Rusiji. Sam Džalilov je od 2011. godine neprekidno živeo u Peterburgu, gde je neko vreme radio kao kuvar u suši baru. Ove godine, 3. marta, on je, prema rečima rođaka, došao kući u Oš, i tu je i mogao da dobije, od organizatora terorističkog akta, instrukcije o njegovom izvođenju.

Lakoća sa kojom je A. Džalilov dobio ruski pasoš je u vezi sa tim što je između Rusije i Kirgistana 15 godina na snazi bio sporazum o pojednostavljenom dobijanju državljanstva.

Ovaj sporazum je potpisan u martu 1996. godine, a na snagu je stupio 9. novembra 1997. godine. Njegov prvi član glasi da se po pojednostavljenoj proceduri državljanstvo dobija u slučaju kada je tražilac državljanstva u prošlosti bio građanin RSFSR ili Kirgiske SSR i isotvremeno građanin SSSR, a takođe ima stalni boravak na teritoriji ovih država 15. decembra 1990. godine i na dan stupanja sporazuma na snagu, ili ako ima rođake (supruga, roditelji, deca, braća i sestre, deda i baba, unuci) koji stalno žive u jednoj od država i njeni su državljani. Upravo je poslednja tačka, sudeći prema svemu, bila ključna za davanje ruskog državljanstva A. Džalilovu. Pritom, za to čak nije bilo potrebno da njegovi roditelji imaju stalno boravište u Rusiji, dovoljno je bilo da ostanu u svojoj domovini i jednostavno predaju zahtev u konzulatu RF. Sama procedura pojednostavljenog dobijanja državljanstva uključivala je podnošenje zahteva i davanje na uvid pasoša ili drugog dokumenta koji potvrđuje pomenute navode. Zahtev se rešavao u roku od tri meseca.

Devedesetih godina 20. veka Rusija je, sa namerom da sačuva vidljivost zajedničkog prostora bivšeg SSSR-a, nastojala da zaključi ovakve ili slične sporazume sa maksimalnim brojem republika bivšeg SSSR-a. Ali, u praksi, uspela je da ih potpiše samo sa Krigistanom, Turkmenistanom i Tadžikistanom. Sporazum sa Turkmenistanom bio je otkazan na njegovu inicijativu, 2003. godine, kada se ispostavilo da su učesnici neuspelog pokušaja državnog udara (iz 2002. godine) imali rusko državljanstvo. A dogovor o dvojnom državljanstvu sa Tadžikistanom na snazi je do danas.

Istine radi, treba reći da je u trenutku zaključenja sporazuma to imalo mnogo više smisla nego 15 godina kasnije. U trenutku raspada SSSR-a u Kirgistanu je živelo više od milion stanovnika koji su govorili ruskim jezikom. Samo etničkih Rusa bilo je 917 hiljada, odnosno 21,5% stanovništva. Svi oni su takođe imali mogućnost da dobiju državljanstvo RF po pojednostavljenoj proceduri. Ali, kako je rasla migracija stanovništva kojem je ruski bio glavni jezik iz Kirgistana, a njihov broj se smanjivao u toj državi, sporazum je gubio smisao, pretvarajući se u jedan od vidova legalizacije ekonomske emigracije Krigriza na teritoriji Rusije.

Odluku o ukidanju sporazuma sa Kirgistanom Rusija je donela u martu 2012. godine, kada se tokom rasprave u Državnoj dumi otkrilo da većinu trgovaca na prestoničkim pijacama čine Kirgizi koji imaju državljanstvo RF. „U većini slučajeva to su građani RF", izjavio je tokom rasprave šef Federalne migracione službe (FMS) K. Ramodanovski. „Zato smo i predložili da se ukine rusko-krigistanski sporazum o pojednostavljenoj procedeuri dobijanja državljanstva, jer su ljudi dobili državljanstvo zato da bi mogli da rade u Rusiji."

Prema podacima FMS, 60% onih koji su dobili rusko državljanstvo bili su Kirgizi, 20% Uzbekistanci, i samo 20% Rusi. Broj onih koji su iskoristili mogućnost dobijanja državljanstva po pojednostavljenoj proceduri neprestano je rastao od 2004. godine.

Tako je u prvom kvartalu 2011. godine državljanstvo dobilo 11 hiljada ljudi, a rast u odnosu na prethodnu godinu iznosio je 85%. Za vreme trajanja ovog sporazuma koji je ukinut 9. novembra 2012. godine, oko 300 hiljada ljudi je iskoristilo mogućnost dobijanja državljanstva po pojednostavljenoj proceduri. Pritom, ukidanje sporazuma nema retroaktivno dejstvo, pa oni koji su dobili ruski pasoš ostaju državljani RF.

Ipak, mogućnost dobijanja državljanstva Rusije po pojednostavljenoj proceduri za građane Kirgistana i dalje postoji. Radi se o tome da je između RF, Kazahstana, Belorusije i Kirgistana na snazi sporazum o pojednostavljenoj proceduri dobijanja državljanstva koji je potpisan 26. februara 1999. godine, a koji umnogome liči na ukinuti rusko-kirgistanski sporazum. Zahtev za dobijanje pasoša bilo koje od ove četiri zemlje mogu da podnesu oni koji imaju državljanstvo, koji su se rodili ili živeli na teritoriji neke od ovih zemalja do 21. decembra 1991. godine, kao i oni koji imaju bliske rođake - državljane tih država. Vreme, neophodno da se boravi u državi čije se državljanstvo traži ne reguliše se ovim sporazumom. Tražioci državljanstva treba zajedno sa zahtevom da dostave pasoš ili drugi dokument koji potvrđuje državljanstvo koje imaju, kopije izvoda iz matične knjige rođenih i venčanih, kao i da dokumentima potvrde činjenicu rođenja, boravka na teritoriji države do raspada SSSR-a i postojanje bliskih rođaka. Rok za razmatranje zahteva, kao i u ukinutom sporazumu sa Kirgistanom, je samo tri meseca.

Sa Tadžikistanom je i dalje na snazi dogovor o regulisanju pitanja dvojnog državljanstva potpisan 7. septembra 1995. godine, koji je stupio na snagu 26. aprila 1997. godine. U skladu sa ovim dogovorom obe strane priznaju svojim državljanima mogućnost dobijanja državljanstva Rusije ili Tadžikistana, s tim da istovremeno mogu da zadrže pasoš (državljanstvo) koji već imaju. Po tom dogovoru, oni koji imaju dvojno državljanstvo (bipatridi) imaju sva građanska prava uključujući i pravo na socijalno osiguranje, obrazovanje i zdravstveno osiguranje. Deca takvih roditelja od rođenja dobijaju dvojno državljanstvo, a kada postanu punoletni (kada napune 18 godina) mogu da izaberu državljanstvo jedne od država ili da nastave da imaju dvojno državljanstvo. Po ocenama tadžikistanskih zvaničnika, značajan broj njihovih državljana koji rade u Rusiji imaju i rusko državljanstvo. Pritom, Tadžika koji ratuju na strani Islamske države (zabranjene u RF) u Siriji i Iraku ima mnogo više nego Kirgiza. A ekonomskih migranata iz Tadžikistana (onih koji rade u Rusiji) je oko jedan i po puta više nego iz Kirgistana. Već ima slučajeva lišavanja slobode u RF građana Tadžikistana koji su se učlanili u ID, a koji su se vratili da bi sprovodili terorističke napade...

Odgovor na pitanje o tome zašto Rusija tako lako daje državljanstvo stanovnicima Kirgistana, ali ga ne daje građanima Ukrajine, je da ni u jednom od sporazuma o pojednostavljivanju procedure dobijanja državljanstva Ukrajina nije učestvovala. Takva pozicija je dolazila od Kijeva koji se oprezno odnosio ka perspektivi da žitelji Ukrajine masovnog dobiju ruske pasoše. Ipak, u četvrtoj godini ukrajinskog konflikta takvo pravno rešenje deluje kao apsolutna besmislica. Rusija ne samo što ne daje svoje državljanstvo onima koji ratuju za njene interese, žiteljima Donjecke i Luganske oblasti, kao ni stanovnicima drugih ukrajinskih regiona koji su im se pridružili, već redovno pokušavaju da ih vrate natrag zbog manjih povreda migracionog zakonodavstva.

I sve to uprkos činjenici da je državi potreban priliv kulturno bliskog istočnoslovenskog naroda, koji ne mora posebno da uči ruski jezik, niti da ulaže specijalne napore kako bi se adaptirao na uslove života u RF. Potrebne su korekcije u politici pojednostavljene procedure dobijanja džravljanstva i slobodnog ulaska na teritoriju RF za građane azijskih zemalja Zajednice Nezavisnih Država.

U Rusiji se danas nalazi oko 4 miliona građana srednjeazijskih republika, što nadmašuje broj stanovnika Moldavije, Gruzije i Jermenije.

U odnosu na rast stanovnika ovih zemalja i pogoršanja problema širenja radikalnog islama, aktuelnost ovakvih mera samo će još više rasti.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane