Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kosovo i Metohija

Albanci uz pomoć stranih službi, pripremaju osnivanje kosovske pravoslavne crkve!

Krstiće se i oni što klanjaju

Preimenovanje srpskog verskog i kulturnog nasleđa ima ogroman značaj u svetskoj neokolonijalnoj politici. A to će biti mnogo lakše ako se učini da svetinje prosto izgube na značaju i budu pretvorene u muzeje i kafane. Ostaće mali broj onih kojima će i tako oskrnavljene svetinje nešto značiti. Albanski separatisti sa KiM se ove godine nisu kandidovali za prijem u UNESKO. Neodgovorno je što Srbi smatraju da je problem rešen, da mu se posle te vesti ne treba pridavati pažnja jer to „nikada neće postati njihovo" i ne znajući dokle se odmaklo. Pogledajmo samo fotografije iz XIX veka na kojima su Srbi u nacionalnoj nošnji. Kod svih viđenijih ljudi tog vremena uočićemo pantalone kakve su danas deo tradicionalne albanske nošnje. U to vreme Albanci na sebi imaju neku vrstu suknje kakvu sada vidimo kao deo grčkog nacionalnog kostima. A, mi, nismo ni primetili kada smo ostali „bez pantalona".

Ivan Maksimović (Kosovska Mitrovica)

Takođe veštački stvoreni u kuhinjama Vatikana, Hrvati, od Srba su preoteli brojne nacionalne odlike pa čak i ajvar i šljivovicu u nekim krajevima! Ozbiljniji slučajevi prisvajanja svakako jesu ojkanje i Sinjska alka koji se nalaze na UNESKO-voj listi kao nematerijalna baština Hrvata!

Dakle, prijem u UNESKO nije pitanje fizičkog otimanja svetinja i kulturnih spomenika i dobara već način za stvaranje nove veštačke nacije, čiji je naziv već ušao u srpski rečnik kao „kosovska" odnosno „kosovarska", a opet ni toga nismo dovoljno svesni. U medijima je sve češća i upotreba naziva „Severna Mitrovica" za severni deo Kosovske Mitrovice koji naseljavaju Srbi a pod kojim je nazivom, kao opština, registrovan na spisku teritorijalne organizacije tzv „republike Kosovo". Vrlo pažljivo se izbegava svaka prisila u tome jer se takvi procesi uvek mogu lako poništiti pa je i sam proces prilično spor a ne toliko vidljiv jer upravo ljudi koji bi te institucije morali da čuvaju učestvuju u njihovom otimanju.

„...Šta ima loše u tome da se postojeće crkve, manastiri i spomenici kulture predstave kao kulturno istorijsko blago naroda Kosova?" upitao je 2001. godine Srbe Sirinićke Župe, Džon Danijel Fernandez, savetnik komandanta američke baze Bondstil za koga se kasnije doznalo da je u stvari visoki oficir CIA!

„...Bili smo zgroženi jednom takvom idejom pa sam mu istog momenta odbrusio da nema tog Srbina koji će pristati na tako nešto po cenu novog rata. Savetnik je otišao korak dalje i ustvrdio da ja grešim i da on već vidi u Beogradu te i takve Srbe koji će na takvu opciju pristati, iako to u ovom trenutku zvuči neverovatno" setiće se Zvonko Mihajlović ovog razgovora tek 15 godina kasnije, kada je tzv. „Kosovo" apiciralo za prijem u UNESKO.

On dalje kaže: „...Sledeći argument koji sam potegao bilo je to da vladika eparhije Raško Prizrenske Artemije neće nikada na to pristati. Savetnik mi je bez mnogo razmišljanja odgovorio: 'Smenićete vi Srbi tog vašeg vladiku i na njegovo mesto dovesti nekog ko to želi da uradi a mi znamo kako ćemo ga na to motivisati'. Uz glasno negiranje ipak sam pitao kako? Rekao je: 'Stvorićemo Kosovsku pravoslavnu crkvu u čijoj će nadležnosti biti svo kulturno blago Kosova', što je Srbe okupirane svakodnevnim stradanjem šokiralo i razbesnelo ali opterećeni golim preživljavanjem, nisu se time bavili u tom trenutku..."

Nikola B., sagovornik Magazina Tabloid koji je, kao član nekadašnjeg Ministarstva za Kosovo i Metohiju pri Vladi Republike Srbije, aktivan na zaštiti i obnovi srpskih svetinja, bez ikakve sumnje zaključuje da će „proglasiti i Kosovsku pravoslavnu crkvu" kao deo projekta kome će prethoditi članstvo u UNESKO.

Ambasador Srbije u toj kulturnoj organizaciji, Darko Tanasković, nekadašnji ambasador Srbije u Vatikanu, u nekoliko navrata je naveo da „...Eventualnim prijemom Kosova u dokumentima Uneska naše nasleđe bilo tretirano u skladu sa teritorijalnom pripadnošću, kao kulturna dobra na Kosovu, u tom smislu samo uslovno kosovska, a nikako albanska".

Naš sagovornik dalje kaže: "...Sećam se te izjave Tanaskovića, koga znam odlično. Notorna je laž da ako Kosovo uđe u UNESKO, da to ne znači da će oni dobiti pravo da brinu o našim spomenicima kulture. Po međunarodnom pravu, obaveza je države na čijoj se teritoriji nalaze spomenici, da o njima brine, a niko do sada nije postao član UNESKA a da nije država. To bi bili 'kosovski' spomenici i to je to..."

Za razliku od drugih veštačkih nacija na tlu bivše Jugoslavije, na Kosovu i Metohiji postoji mnogo veći problem. Albanskom narodu muslimanske vere treba pripisati viševekovne pravoslavne svetinje koje je divljački rušio i palio istog momenta kada mu se za to ukazala prilika.

„Naš glavni argument protiv njihovog prisvajanja našeg dobra pa i ulaska u UNESKO je oduvek bio taj - kako će brinuti o našem kulturnom nasleđu 'država' u čijim se institucijama nalaze teroristi koji su ih uništavali? Zbog toga su baš oni dobili zadatak da pomažu srpske svetinje. Danas su to KSB, u stvari Vojska Kosova, mahom sastavljena od bivših terorista OVK" konstatuje naš sagovornik misleći na brojne akcije u kojima su pripadnici KSB pomagali SPC na Kosovu i Metohiji.

Čak jedna od najmanjih akcija, ali medijski izuzetno prodornih, usledila je januara ove godine kada su pripadnici „Bezbednosnih snaga Kosova" posetili manastir Gračanicu kako bi „uručili humanitarnu pomoć" u vidu nekoliko ćebadi. To je odmah protumačeno kao jeftin trik u pokušaju da se domognu članstva u UNESKO.

„...Neprestano se pripremaju da dobiju još koji glas za prijem u UNESKO. A mi, s druge strane, ništa nismo radili dve godine. Doduše, nismo ni pre toga, nego oni nisu imali dovoljno glasova. Amerikanci su to znali i rekli Tačiju da ne podnosi zahtev za prijem, ali ih nije poslušao" kaže sagovornik Magazina Tabloid koji je stava da je nezahvalno donositi sud o prijemu unapred jer se, sudeći po najavama, ovaj put činilo da će biti primljeni posebno što su im prošli put falila svega tri glasa.

Albancima dodatno uliva i poverenje to što je Amerika već mnogo učinila na tom polju a sa čim se počelo odmah nakon okupacije pokrajine 1999. godine. Tako je već 2001. godine objavljeno „posleratno istraživanje o razaranju kulturne baština na Kosovu 1998-1999". Finansirao ga je i sproveo univerzitet Harvard čiji je dekan bio poznati „prijatelj" Srba, Džozef Naj koji i danas radi tamo kao predavač. Jedna od najčudnijih tvrdnji u njemu jeste broj „kula", odnosno kamenih kuća karakterističnih za ovo podneblje koje su uglavnom pripisuju Albancima, navodi se da ih je bilo preko 500! Istina je da postoji jedva desetak „reprezentativnih" primeraka dok je više iz sentimentalnih pobuda, ali i očiglednog nedostatka albanskih spomenika, ubrojan još jedan manji broj sličnih kuća. Za njihovo nepostojanje danas se optužuju Srbi da su ih spalili ili opljačkali...O realnosti da spalite građevinu u celosti zidanu kamenom, ne treba trošiti reči.

Očekivano, rezultati tog istraživanja su pokazali da „nije bilo" uništavanja srpskih spomenika kulture od strano NATO agresora (od strane Albanaca se i ne pominju) osim kada su vojne baze bile smeštene u njihovoj blizini, pa su optužbe za nanetu štetu srpskim svetinjama samo reč o „navodnom kršenju međunarodnog prava od strane vlada i funkcionera zemalja NATO-a" i to „prema neproverenim tvrdnjama" državnih institucija Srbije.

„Nije kršenje međunarodnog prava? Samo po sebi bombardovanje je kršenje međunarodnog prava. To što su ti istraživači obavili tamo je takođe kršenje međunarodnog prava. Jedini legalni podaci o spomenicima kulture na KiM su oni koje je pre rata ustanovio srpski Republički zavod za zaštitu spomenika kulture čije se obnavljanje, uključujući i istraživanja vezana za njih, vrši u skladu s odredbama Haške konvencije, dakle, sa institucijama države na čijoj je teritoriji bilo ratnog sukoba, u ovom slučaju Srbije. Sve ovo predstavlja bedni falsifikat istine", objašnjava sagovornik Magazina Tabloid.

„Za visinu direktne štete koju su oni pričinili, nisam siguran. Svakako je umanjuju, u svoju korist. Ali, indirektno je apsolutno njihova jer bez njihove intervencije ničega ne bi ni bilo. To je saučesništvo, organizovanje, pomaganje u zločinu.

Suština je da je pravo razaranje počelo dolaskom NATO trupa i pod njihovom zaštitom. Zato je vladika Artemije i podneo tužbu protiv četiri evropske NATO države 2004. godine jer su oni preuzeli obavezu Rezolucijom 1244 da štite i narod i objekte, i kulturno nasleđe i verske objekte, a ustvari su držali odstupnicu šiptarima da kidnapuju, ubijaju, proteruju i uništavaju" tvrdi Nikola B.

Tužbu protiv ovih NATO članica vladika Artemije je podneo Međunarodnom sudu u Strazbutu nakon stradanja svetinja u martovsom pogromu. Ubrzo su usledili veliki protisci iz vrha SPC da ona bude povučena. Na zajedničkoj sednici Sinoda i Kosovskog odbora, održanoj 24. januara 2005. ova odluka o povlačenju tužbe je usvojena bez prisustva vladike Artemija a dodata joj je vrlo zanimljiva rečenica koja glasi: „Ovu odluku dostaviti Preosvećenoj G. G. eparhijskim arhijerejima Srpske Pravoslavne Crkve i ambasadama dotičnih zemalja u Beogradu".

Amerikanci su, kako je preneto tadašenjm jeromonahu, kasnije episkopu australijsko - novozelandskom, Irineju Dobrijeviću, bili izuzetno pogođeni odbijanjem 4,2 miliona dolara izdvojenih za obnovu srpskih svetinja. Razlog povlačenja potpisa episkopa Artemija sa prethodno potpisanog Memoranduma o obnovi, pored ostalih, bilo je to što se „...pokazalo da odlučujuću ulogu u celom procesu treba da vode privremene albanske institucije, da je stručna služba zaštite iz Beograda, pa i SPC, iako vlasnik te kulturne baštine, tek samo puki dekor u celom poduhvatu, te da će na obnovi crkava i manastira raditi Šiptari, dakle oni koji ih pet godina sistematski uništavaju..." saopšteno je tada iz sedišta raško - prizrenske parhije.

U martu mesecu te godine potpisan je novi „Memorandum o razumevanju o dogovorenim opštim principima za obnovu objekata SPC" sa Privremenim institucija samouprave na Kosovu i Metohiji zaobilazeći nadležnog episkopa, čime je prekršeno više kanona i faktički je nezakonito razvlašćen eparhijski arhijerej, koji jedini ima legitimitet da odlučuje o svim pitanjima koja se tiču njegove eparhije, do odluke Sabora. Potpis na taj Memorandum stavio je patrijarh Pavle kome je odmah objašnjeno o čemu se tu zapravo radi te ga je i on ekspresno povukao ali je na hitno održanoj sednici Sinoda „odlučeno da Memorandum ipak ostaje na snazi".

Sinod se na taj način ponovo suprotstavio vladiki Raško-prizrenskom Artemiju, koji nije priznavao privremene institucije na Kosovu i Metohiji pa je više puta isticano "da oni koji su rušili srpske manastire i crkve sada ne mogu da učestvuju u njihovoj obnovi". Takođe, Eparhija je želela da spreči da se srpska kulturna baština naziva "svetskom", "evropskom" ili "vizantijskom".

Istog meseca 2005. godine pojavili su se u Sredačkoj Župi službenici Opštinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Prizrena, na čelu s izvesnim gospodinom Ismetom Kočbašlijem, arheologom. Tražili su od crkvenjaka pri tamošnjim crkvama da vide crkve rekavši: „...Mi smo sada nadležni da vodimo brigu o ovim objektima od kulturnog značaja za opštinu Prizren!".

Sva ta žurba trebalo je da omogući održavanje „Donatorske Konferencije" u Parizu (na kojoj je od najavljivanih 40 miliona, prikupljeno jedva 2 miliona evra) 13. maja 2005. godine u organizaciji UNESKO-a, SE i UNMIK-a, „radi prikupljanja sredstava neophodnih za obnovu i zaštitu kulturne baštine na KiM".

Od tada počinju brojne, uglavnom tajne ili prikrivene aktivnosti, koje imaju samo jedan cilj - ukidanje svake ingirencije države Srbije nad odlukama o sudbini srpskih svetinja i sve većeg potčinjavanja albanskim separatistima.

Takođe marta ali naredne, 2006. godine u manastiru Dečani se sastaju Bljerim Šalja, albanski koordinator tima na pregovorima o statusu KiM u Beču i Sava Janjić. Njihov razgovor je tajno sniman a nekoliko godina kasnije snimak je dospeo u javnost. Tokom razgovora obojica se slažu da je bolje voditi takve razgovore bez novinara jer je „rano sada za to" kako je ocenio Janjić.

„...Biće moje zadovoljstvo da radim sa Vama, znači sada imamo taj deo oko zaštite crkve i crkvenih dobara, i tih kulturnih dobara" naveo je Šalja u razgovoru da bi se Janjić nadovezao kako su oni (SPC) „jedina legalna institucija" države Srbije na Kosovu i Metohiji a da su „ove ostale paralelne, i to... to je drugo"! Čak dve godine pre ilegalnog samoproglašenja nezavisnosti!

Aprila meseca, na dan proslave najvećeg hrišćanskog praznika, Vaskrsa, manastir Dečane je posetio Fatmir Sejdiu i to u svojstvu predsednika Kosova. Na upozorenje nadležnog episkopa da svaka poseta te vrste mora da bude sprečena, Teodosije se složio svega nekoliko dana ranije...Međutim, sajt Vikiliks je pod oznakom 06PRISTINA352_a objavio nepotpisane telegrame američkih zvaničnika iz 2006. godine o ovom događaju. Tu se naglašava da je američki ambasador na KiM, Frenk Vizner, specijalni izaslanik SAD u pregovorima o konačnom statusu Kosova, „posebno naglasio Teodosiju da je on pozvao predsednika Sejdijua u Dečane na Vaskrs". Tako se i dogodilo.

Zahtev za prisustvovanje proslavi Vaskrsa u svojstvu premijera Kosova tada je uputio i Agim Čeku, ali sa namerom da do toga dođe u manastiru Gračanica gde je Liturgiju trebalo da služi vladika Artemije koji je odgovorio da ne može da prihvati takav predlog dok se on i raseljeni Srbi ne vrate svojim domovima iz kojih su proterani.

Da su Amerikanci na više nivoa i pažljivo vodili proces prihvatanja nasilnih promena kao realnog stanja, ali i vlasništva nad srpskim svetinjama i kulturnim dobrom, istakla je i Rokfeler fondacija (Rockefeller Brothers Fund) u svom godišnjem izveštaju iz 2006. godine u kome opisuju napetu situaciju između srpskog seljaka u Obiliću, tokom njihovog intervjua, i vidno nervoznog prisutnog albanskog lokalnog političara rečima da bi i ovakav dijalog „pre osam godina bio nemoguć bez oružja u rukama" te ga oni smatraju napretkom.

Trgovina je nastavljena, iako oprezno. Ali izgradnja nacije mora biti više od ekonomskog preporoda. I to je ono što se RBF zalaže u Srbiji, na Kosovu, i Crnoj Gori. Fond smatra da ozbiljan napredak zavisi od dugoročne posvećenosti i razvoju dijaloga i kompromisa među građanima" pa je zbog toga na snazi agenda „reforma - ne rat" u okviru čega podstiču mlade Srbe i Albance „iz Srbije i Kosova" da posećuju jedni druge i da zajedno obilaze kafiće, TV-stanice, džamije i crkve jedni drugih tokom tih susreta kako bi „prevazišli svoju kratkovidost" ostajući svesni pripadnosti svom narodu.

„Sve do čega mi danas možemo da dođemo je samo kap u moru" kaže naš sagovornik. Nije to išlo baš tako jednostavno jer su oni još 2005. ili 2006. uspostavili paralelnu crkvenu upravu na KiM, preko Teodosija i Save Janjića. Samo, dok je DSS bio na vlasti, ništa nisu mogli, a od 2008. su krenuli neometano da sprovode svoje planove.

Sa druge strane Srbi su „odlučili" da ostanu pasivni po ovom pitanju. Sve što se činilo bilo je na relaciji „ja tebi ti meni" kako bi se došlo do neke lične koristi a zapostavili gorući problemi ili koristili kao paravan za neke druge aktivnosti. Otpor bi započinjao isuviše kasno svaki put iako je sa terena bilo dojava da se nešto dešava. Pa i tada bi intenzitet kampanja bio mnogo veći u samoj Srbiji nego van nje, gde se konačne odluka i donose.

"...Zapravo, verujem da nemaju nijednog stručnjaka koji se ozbiljno bavi odbranom srpskih interesa ni u Kancelariji za KiM, ni u MSP, ni u Ministarstvu kulture...Namerno i svesno, ostavljeno je tako da propada. Ima i neki Institut za srpsku kulturu iz Prištine, koji je posle 1999. izmešten u Leposavić. Ne znam šta sad rade, ali znam da im je nekada bio direktor Nenad Vasić, stoprocentno američki čovek. Majka mu je Albanka. Sad je saradnik Instituta za međunarodnu politiku i privredu. Uvezani su dobro u institucije i čitav sistem države Srbije..." otkriva Nikola B.

Radovi na obnovi onih objekata nad kojima Teodosije, uz punu podršku Sinoda ima nekakvu upravu, prepušteni su albanskim firmama da ih izvode čime je on lično zadovoljan kako navodi u zaključku izveštaja za Sabor SPC 2008. godine, jer je „većina izvođača s albanske strane pokazala veliku motivaciju i dobar kvalitet u izvođenju radova".

Vikiliks je objavio skup internih telegrama američkih diplomata i iz 2009. godine u kome se bukvalno kaže: „...Francuski ambasador nam se pridružio 21. jula u pritiskanju pomoćnika generalnog direktora UNESKO-a za kulturu Fransoa Riviera za statusno neutralni pristup i veću saradnju sa vlastima na terenu na Kosovu. Američki zamenik poslova takođe se žalio na spor progres UNESKO-a na popravku kulturnih lokacija za čiju potrebu su SAD donirale novac 2005. i snažno upozorio protiv isticanja bilo kakvog znaka koji na spomenike, čiju obnovu plaća SAD, koji bi ukazivao na to da se spomenici nalaze u Srbiji. Ovo bi bilo neprihvatljivo za nas".

Veliki trud Amerikanaca umeli su da „cene" i predstavnici SPC koji su doslovno sledili njihove zapovesti. Prilično lako izveden je crkveni puč 2010. godine nakon koga je juna meseca sa KiM konačno proteran vladika Artemije. Krajem juna, Teodosije je Vidovdan obeležio pod pokroviteljstvom opštine Gračanica pri sistemu „republike Kosovo" koja je finansirala događaj a patrijarh Irinej blagoslovio njenog „gradonačelnika" Bojana Stojanovića. Od tada događaji se odvijaju mnogo brže i otvorenije. Na proslama verskih praznika sve češće se pojavljuju i zvanični predstavnici tzv „republike Kosovo", uglavnom Srbi ali i drugi. Nedugo zatim iz Eparhije RP sa Teodosijem na čelu počinju i javno da im se uručuju nagrade i zahvalnice „za pomoć" i svaku drugu podršku. Prihvataju se fondovi „republike Kosovo" kojima se finansira izgradnja novih pravoslavnih hramova i obnavljaju stari ili zapušteni objekti. Upečatljiv je primer Vinice Svetog Stefana u Velikoj Hoči, iz 13. veka, koja pripada manastiru Dečani za čiju revitalizaciju dozvolu dobija navodno švedska NVO „Kulturno nasleđe bez granica" a zapravo sastavljena isključivo od Albanaca sa KiM. Radovi su trajali od novembra 2013. pa sve do aprila 2015. godine. I ove radove je, kako organizacija na svom sajtu navodi, finansirala američka vlada međutim, sagovornik Magazina Tabloid tvrdi da je za Vinicu stigao novac iz budžeta republike Srbije.

„...Za Vinicu su išle pare iz budžeta, preko Ministarstva za KiM. Lično sam u rukama imao tu dokumentaciju, pa to odlično znam jer sam mogao da imam uvid u sva ta dokumenta sve do 2010. godine. Vrlo je moguće da su te radove izveli sredstvima iz budžeta Srbije. Odobrenje su dobili od SPC, tj. manastir Dečani, koji je za tu namenu i dobio sredstva. Holanđani, i možda Švajcarci, školovali su Šiptarima kadrove za rad na zaštiti spomenika kulture, jer ih ovi sami nisu imali. Kao što nemaju ni svoje spomenike kulture. Cela priča je deo šireg projekta, pod pokroviteljstvom Vatikana i Malteškog reda vitezova, a manastir Dečani je učesnik tog projekta (deo autorstva), kao i sadašnji dekan Pravnog fakulteta u Beogradu i NVO Mnemosina. Oni su učesnici u delu za Srbiju, odnosno Kosovo i Metohiju..." tvrdi Nikola B.

Kakav je duh pratio obnovu možemo da vidimo iz reakcije italijanske NVO „Prijatelji Dečana" koja je donirala nameštaj a piše o „obnovi antičkih prostorija" ove vinice koja je trajala „svega 12 meseci".

Manastirska vinica je sada opremljena „salom za projekcije i dva video projektora, jedan za unutrašnje prostorije drugi za otvoreni prostor, restoranom sa kuhinjom gde se okupljaju mladi, zajednički prostor za druženja, besplatni Vi-Fi, kao mogućnost da koristite računar i pratite sportske događaje na kablovskoj televiziji". Mesto je još pogodno i za „proslave punoletstva" od kojih je prva bila već tih dana „vrlo svečana". Svakako, mladima u Velikoj Hoči je jako nedostajao ovakav prostor ali on nije smeo da bude sastavni deo manastirskog kompleksa.

Poneseni ovim, Italijani su predložili i već dobili saglasnost od namesništva Eparhije da formiraju organizaciju koja bi turistima iznajmljivala bicikle za vožnju i razgledanje Velike Hoče. Ova vest je meštanima bila previše zbog čega su glasno počeli da se bune jer zarobljeni iza bodljikave žice od 1999. godine gde im ispred nosa propadaju hektari najkvalitetnijeg vinograda, ili su ih Albanci uzurpirali, nisu mogli da dozvole još i taj luksuz strancima na svu svoju muku.

To nije bio jedini projekat turističkog razvoja Eparhije raško - prizrenske. Krajem te godine, Đurić i Teodosije su, sa službenicima tzv. „republike Kosovo", potpisali ugovor o izgradnji banjskog kompleksa nedaleko od manastira Banjska. Najavljivani kao kapaciteti koji će zaposliti više od 70 lokalnih Srba a prve goste primiti već na leto 2016. godine, završili su poput drugih kapitalnih projekata za „održivi opstanak i povrata srpskog stanovništva" koje je najavila Vlada Srbije, kao skica lepe ideje na bilbordima kraj puta. Do sada su zaživele samo pivara i bazeni na kojima su letos organizovane žurke sa Dj-ejevima.

Naredne godine i u Kosovskom Pomoravlju, ispred unutrašnje porte manastira Draganac, u okviru projekta „lepo Kosovo 2", svečano je otvorena kafana odnosno gostoprimnica površine 250 kvadrata koju je finansirala opet vlada tzv „republike Kosovo" i EU sa 180.780 evra. Vrpcu su presekli sadašnji iguman manastira, „arhijerejski zamenik vladike Teodosija", otac Ilarion (Lupulović), tzv. „ministarka za rad i socijalnu zaštitu" pri separatističkom sistemu, Mirjana Jevtić i predsednik opštine Novo Brdo Svetislav Ivanović (javnosti poznat po pružanju aktivne podrške formiranju Vojske Kosova) inače član „Srpske liste" i SNS a koji je ocenio da ovaj objekat ima „kulturno-duhovni" karakter.

Sa sličnom namerom je, verovatno, izvršena i intervencija unutar crkve manastira Gračanica gde su februara ove godine instalirani reflektori kako bi se freske bolje videle. Problem je samo što ti reflektori greju pa povećavaju rizik da freske trajno oštete u već oskrnavljenom prostoru zadužbine Svetog kralja Milutina koja sada mnogo više liči na galeriju slika nego na intiman, molitveni prostor.

Promene na spomenicima kulture, kako se pravoslavni hramovi sve češće nazivaju iako se u njima vrše bogosluženja i to im je jedina namena (bila) sve su vidljivije. Kultura je postala imperativ koji katastrofalno uništava svetinje eliminišući osećaj da se ipak nalazite u hramu, u crkvi.

Mnogi su zažmurili na poziv Save Janjića, dan pre glasanja o članstvu tzv „Kosova" u UNESKU 2015. godine kada je rekao da "...Mi kao Crkva verujemo da bi članstvo Kosova u UNESKU trebalo da bude odloženo dok Beograd i Priština, u okviru dijaloga u Briselu koji se odvija pod pokroviteljstvom EU, jasno ne definišu mehanizme institucionalne zaštite naših svetinja na Kosovu i Metohiji". „Odloženo dok..." - ne sprečeno.

Opet, ako neko misli da srpske svetinje na KiM i pored svega mnogo teže preoteti, treba se setiti ranohrišćanske bazilike otkrivene tokom radova na Koridoru 10 zatim odmah zatrpane i ne manje vrednog hrasta Zapisa iz Savinca, posečenog preko noći iako uopšte nije smetao izgradnji puta i naravno, znamo već, potapanje nemanjićke Gračanice kod Valjeva zbog brane Rovni, takođe apsolutno nepotrebnog poduhvata.

Preimenovanje srpskog verskog i kulturnog nasleđa ima ogroman značaj u svetskoj neokolonijalnoj politici. A to će biti mnogo lakše ako se učini da svetinje prosto izgube na značaju i budu pretvorene u muzeje i kafane. Ostaće mali broj onih kojima će i tako oskrnavljene svetinje nešto. Javnosti je u potpunosti promakao jedna od najznačajnijih odluka Sabora SPC održanog u maju koji kaže da je „odobreno Eparhiji raško-prizrenskoj da, pored svog istorijskog sedišta u Prizrenu, može ustanoviti, iz praktičnih razloga, i administrativno sedište u drevnome Rasu (Novom Pazaru)" a koji se nepobitno odnosi upravo na pripremu podele ERP čiji će jedan deo postati „kosovska pravoslavna crkva" čiji će neki od najznačajnijih balkanskih dragulja arhitekture i zadužbinarstva biti na UNESKO-voj listi svetske baštine.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane