Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Razbojnička država: Kosovo u svetskoj politici (9)

Sponzori prljavog rata

Zašto je Zapad, pre svega SAD, izabrao baš Kosovo i Metohiju taj delić balkanske zemlje istorijske postojbine Srba (prvi srpski državni oblici potiču upravo sa teritorije Kosova u IX veku) za ulogu razbojničke države? Zašto Zapad i njegovi saveznici, u prvom redu Turska, Saudijska Arabija i Katar, aktivno doprinose rađanju mafijaške, narkoterorističke države u ovom regionu Balkana i na svaki način se trude da ga uvrste u svetsku politiku, da ga legalizuju putem priznavanja, pa čak i priključivanja Ujedinjenim nacijama? Ova i mnoga druga pitanja, postavila je dr Elena Ponomarjova, poznati ruski politikolog i profesor Univerziteta u Moskvi, u svojoj knjizi "Razbojnička država, Kosovo u svetskoj politici". Izdavačka kuća Evro Book iz Beograda, ustupila je srpski prevod ovog dela Magazinu Tabloid za feljtonizaciju odabranih delova u nekoliko nastavaka

Elena Georijevna Ponomarjova

Došlo je vreme da se kaže nešto i o pokroviteljima kosovskih Albanaca. Dobar poznavalac organizacija iz senke D. Estulin tvrdi da su od 1996. godine članovi Bilderberške grupe koristili CIA i Federalnu obaveštajnu službu Nemačke BND, kako bi regrutovali, naoružali i pripremili OVK uz pomoć, uglavnom nemačkih kompanija, koje su služile kao pokriće. Preko tih organizacijanovacpripremljeni za planiran balkanski rat prebacivao se na račune u švajcarskim bankama, čiji su vlasnici bili simpatizeri Albanaca. Odluka da se Nemačka iskoristi za destabilizaciju Srbije, snabdevanje oružja i pripreme OVK, ima korene u nemačkosrpskom neprijateljstvu nastalom još u vreme dva svetska rata i ima duboku psihoistorijsku osnovu.

Što se tiče kontakata zapadnih specijalnih službi sa vođama kosovskih organizovanih kriminalnih grupai komandantimaOVK na terenu, činjenice potvrđuju da su oni postojali, i to od sredine devedesetih godina. Tako je dopisnik agencije Rojters S. Trifković, nakondve godine rada na KiM, objavio podatke o uključenosti nemačkih obaveštajaca u rad OVK. Posebno je istakao: „...Hansjerg Gajger, direktor BND, 1996. godine je bio direktno povezan sa albanskim separatistima. Jedan od prvih njegovih koraka biloje stvaranje moćne ispostave BND u Tirani. Agenti BND su učestvovali u regrutovanju plaćenika za OVK na teritoriji Albanije kao i u kosovskoj dijaspori u italijanskim gradovima Trstu i Bariju... S druge strane, KSK (Komanda specijalnih snaga Bundesvera) bavio se obukom boraca OVK, isporukom uniformi i vojne opreme".

Tada su počeli da izbijaju slični ekscesi sa CIA. Do danas je sakupljeno mnogo materijala koji svedoči o neposrednoj vezi CIA kako sa trgovinom narkoticima, tako i sa strukturama međunarodnog terorizma. U decembru 2000. godine rukovodilac programa za borbu protiv organizovanog kriminala Frenk Čilufo izjavio je na saslušanju u Komitetu za pravosuđe Kongresa SAD: „...Od javnog značaja je vrlo važna sakrivana činjenica da određeni deo finansiranja OVK dobija od prodaje narkotika. Albanija i Kosovo se nalaze na sredini „balkanskog puta" koji povezuje 'Zlatni polumesec' Avganistana i Pakistana sa narkotržištem Evrope. Taj put donosi oko 40 milijardi dolara godišnje i čini 80% isporučenog heroina u Evropi". Ali „zaboravio" je da spomene glavne pokrovitelje te delatnosti.

Tu prazninu potkrepljuje M. Čosudovski, priznat stručnjak za tajne izvore balkanskih ratova, i dokazuje u svojim radovima da je „CIA glavni sponzor narkotrgovine", i to ne samo na Kosovu. Posebno ističe da je: „Narkokartel 'Zlatni polumesec', korišćen za finansiranje i snabdevanje vojske bosanskih muslimana (već početkom devedesetih), kao i Oslobodilačke vojske Kosova, dok je u vreme terorističkih napada 11. septembra, CIA sponzorisala plaćenikemudžahedine da vode rat u nizu terorističkih formacija kao što su OVK i ONV (Makedonija)".

Uloga CIA na Balkanu i interesne grupe koje su stajale iza nje zaslužuju posebnu pažnju. Devedesetih godina u toku rata u Jugoslaviji CIA je iskoristila pakistanske specijalne službe kao posrednika za snabdevanje oružjem i plaćenicima mudžahedinima vojske bosanskih muslimana. Prema informaciji Međunarodne medijske korporacije „International Media Corporation" (IMC), stacionirane u Londonu, Sjedinjene Države su 1994. godine uzele aktivno učešće u naoružavanju i obuci muslimanskih boraca u Bosni i Hercegovini kršeći timerezolucije UN. Američke organizacijeposrednici isporučivale su oružje sa oznakama „Proizvedeno u Kini", u Severnoj Koreji i Iranu.

Čosudovski je na osnovu izvora koje je imao napisao da je „uz saglasnost američke vlade, Iran dostavio bosanskim oružanim grupama značajnu količinu raketnih bacača za više upotreba i puno municije, uključujući irakete kineske proizvodnje 107 mm i 122 mm, kao i raketne lansere VBR230, proizvedene u Iranu". On takođe piše kako je 400 pripadnikaKorpusa čuvara islamske revolucijedošlo u Bosnu 1994. godinekao prateća jedinica dodatnih isporuka naoružanja i municije. Eksperti (IMC) su pretpostavili da je CIA bila potpuno informisana o operaciji i da su prema mišljenju CIA, neki od 400 čuvara Islamske revolucije poslati da izvedu terorističke operacije u Zapadnoj Evropi.

„Bosanski model" opisan u izveštaju Republikanske partije primenjen je na Kosovu uz direktnu umešanost NATOa i Stejt departmenta. Kako smatra M. Čosudovski oslanjajući se na britanske izvore „mudžahedini iz zemalja Bliskog istoka i Centralne Azije regrutovani su u OVK u periodu 19981999 godine, i uglavnom su se koristili kao pojačanje u toku vojnih operacija NATO. Britanski vojni izvori ukazuju da je 1998. godine zadatak naoružanja i obuke OVK bio dodeljen Vojnoj obaveštajnoj službi SAD (DIA) i britanskoj obaveštajnoj službi MI6 (MI6), uz sadejstvo sa „bivšim i sadašnjim oficirima 22. vazdušnodesantnog puka posebne namene (22 SAS) i tri britanske i američke privatne kompanije koje su bile zadužene za obezbeđivanje".

Tada su sastavljeni spiskovi neophodnog oružja i opreme za OVK. A, uoči početka bombardovanja u martu 1999. godine oficiri (22 SAS), uglavnom iz Eskadrile „V", prebačeni su na Kosmet. U to vreme stacionirani u Severnoj Albaniji, Englezi su obučavali borce OVK finesama vojnog umeća. Vojni instruktori iz Turske i Avganistana koje je platio „Islamski džihad" pomagali su im da ovladaju taktikom diverzantskog partizanskog rata o čemu su gotovo regularno izveštavali američki mediji (Sandej tajms, Njujork tajms i drugi).

Očigledno ozbiljnu obuku boraca OVK Zapad nije pripremao pre 1997. godine. Do tada kosovski borci su radili na sopstvenu inicijativu i ne tako delotvorno i sveobuhvatno. Do prvog isprobavanja vojne veštine na „ljudskom materijalu" došlo je u maju 1993. godine u Glogovcu, kada su kosovski Albanci, među kojima je bio Hašim Tači, izvršili napad na automobil srpskih policajaca. U tom incidentu ubijena su tri policajca a petoro njih je povređeno. Od tog trenutka organizovanih napada nije bilo sve do 22.aprila 1996. godine, kada su gotovo istovremeno izvršena četiri napada u različitim regijama u Štimlju, Peći i Kosovskoj Mitrovici. Ubijena su dva policijska oficira a trojica su ranjena.

U eksploziji automobila bombe 17. januara 1997. godine ozbiljno je ranjen rektor Univerziteta u Prištini, Srbin Radivoje Papović. Srpska policija je uhapsila 60 etničkih Albanaca, posle čega su se te akcije zaustavile, ali već krajem leta obnovljene su sa novom silinom. Najupečatljivija serija napada koja je donela OVK pravu neizvesnost izvršena je u noći između 10. i 11. septembra 1997. godine. U deset koordiniranih operacija u radijusu od 150 km izvršeni su napadi na policijske stanice i automobile. Te akcije su dokazale da postoje dobro organizovane snage koje imaju dovoljno resursa za planiranje i terorističke napade u uslovima skoro nepostojećeg ili vrlo lošeg telefonskog sistema i masovnog prisustva srpske policije i kontrolnih punktova na glavnim saobraćajnicama.

Međunarodna krizna grupa smatra da je otvoren rat OVK protiv Srba počeo u februaru 1998. godine, tačnije, već posle početka saradnje Zapada s pripadnicima OVK. Objašnjavajući svoje ciljeve, lideri OVK su pisali: „Oslobodilačka vojska Kosova je uzela oružje kako bi zaštitila svoje stanovništvo od sistematskih pritisaka Miloševićevogfašističkog režima, a taj cilj je potvrđen u toku referenduma 1991. godine", to jest proglašenjem nezavisnosti.

Borci OVK su izazvali eksploziju na magistralnom putu PećDečaniĐakovica i počeli ofanzivu u nizu pograničnih oblasti sa Albanijom. Od aprila 1998. godine zabeležen je povećan broj napada na policiju i policijske punktove. Srpska policija bila je prinuđena da se povuče iz napadnutih oblasti koje su potpuno pale pod kontrolu OVK. U „oslobođenim regijama" došlo je do potpunog sloma državne vlasti. Državne institucije (policijske stanice, pošta, matične i druge službe) prestale su da rade. Prema Ademu Demaćiju, tada zvaničnom političkom predstavniku OVK, bilo je „30.000 naoružanih boraca". Prema srpskim izvorima OVK je 1998. godine imao oko 20.000 ljudi. Pritom je oko 5.000 boraca OVK već prošlo vatreno krštenje u Hrvatskoj i Bosni, gde su se borili protiv Srba na strani Hrvata i muslimana.

U proleće 1998. godine svetski mediji su pisali o KiM kao zoni borbenih dejstava. Od početka juna 1998. godine, OVK je kontrolisala oblast površine 3000 km2 uključujući 250 sela sa 700.000800.000 stanovnika. Najveći broj ljudi se nalazio u Drenici, mestu koje je bilo centar otpora balista u Drugom svetskom ratu. Sredinom jula 1998. godine OVK je saopštio da kontroliše skoro 40% teritorije pokrajine. Na granici sa Albanijom dolazilo je do stalnih sukoba Vojske Jugoslavije koja je obezbeđivala granicu sa oružanim grupama koje su pokušavale da prenesu oružje iz Albanije na Kosovo. U nekim slučajevima grupe do hiljadu ljudi (sic!) pokušavale su da se probiju preko granice na Kosovo i Metohiju. U vreme tih sukoba jugoslovenska vojska je zaplenila tone oružja i drugog materijala. Pritom je OVK konstantno pokušavao da proširi „oslobođenu regiju" do granice sa Albanijom, kako bi obezbedio nesmetane isporuke oružja. U tim sukobima jedinice OVK često su se povlačile u naseljena mesta i odatle, iz zaseda, koristeći stanovništvo kao živi štit, nastavljali borbena dejstva.

U avgustu 1998. godine u OVK se pojavio politički vođa Adem Demaći koji je program delovanja odredio ovako: „Sloboda za kosovske Albance može biti izvojevanasamo krvlju!". I pripadnici OVK su se potrudili prolivali su srpsku krv.

Samo od 1. januara do 30. avgusta 1998. godine borci OVK su sproveli 1126 terorističkih napada, od toga 616 na policijske jedinice, a 510 na civile. U tim akcijama je ubijeno: 74 policajca, 81 građanin (30 Srba i Crnogoraca, 47 Albanaca lojalnih jugoslovenskoj vlasti, tri Roma); 282 policajca i 95 građana je ranjeno. U tom periodu oteto je 208 građana: 157 Srba i Crnogoraca, 42 Albanca, 6 Roma, 1 Makedonac, 1 musliman, 1 Bugarin. Među ubijenima je bilo i 29 žena i 9 dece. Od 208 otetih građana pušteno je njih 39, 7 je pobeglo, 16 ubijeno, a ni dandanas se ne zna šta je sa ostalih 146. Albanski teroristi su oteli i 10 policajaca, čija je sudbina i dalje neizvesna, mada se smatra da su ubijeni. Ovim podacima nisu obuhvaćene žrtve etničkog čišćenja, masovnih ubistava. U toku istrage zločina koje su počinili teroristi, ustanovljeno je da su ubistva izvršena sa sadističkom okrutnošću, te da su žrtve pre ubistva podvrgavaneminuciozno osmišljenommučenju.

Čak i glavni zaštitnik OVK, Stejt department SAD, u svojim izveštajima otkriva jezivu sliku događaja na KiM. U jednom izveštaju iz decembra 1998. godine, zabeleženo je: „OVK zastrašuje i otima svakog ko se obrati policiji. Pripadnici OVK prete seljacima da će ih ubiti i zapaliti im imanja ukoliko odbiju da se priključe Vojsci Kosova". Ali te ocene nisu smetale Vašingtonu da iskoristi OVK kao svoje oružje na Balkanu, kako bi ostvario svoje interese.

Uprkos snažnom zamahu gerilskog pokreta koji je imao podršku spoljašnjih sila, zahvaljujući snazi jugoslovenske vojske i policije, do oktobra 1998. godine Kosovo i Metohija je skoro potpuno očišćena od oružanih bandi. Deo boraca je uništen, deo uhapšen, ostali su se sklonili u Albaniju. To je, praktično, označavalo pobedu jugoslovenske vojske nad teroristima, ali nije se uklapalo u planove onih koji su stajali iza OVK.

U oktobru 1998. godine Savet NATOa je izdao naređenje o ubrzanoj pripremi vojne operacije i postavio Beogradu ultimatum. Pretnja bombardovanjem ukazalase, kako je napomenuto u prvom poglavlju, 13. oktobra 1998. godine, kada je S. Milošević potpisao ugovor sa specijalnim izaslanikom SAD R. Holbrukom o uslovima međunarodne zajednice i obavezama Jugoslavije da „završi pregovore u okviru političkog rešenja do 2. novembra 1998. godine".

Šesnaestog oktobra 1998. ministar spoljnih poslova SRJ i tadašnji predsednik OEBSa u Evropi, potpisali su u Beogradu sporazum koji je predviđao formiranje verifikacione misije OEBSa na KiM. Sporazumom je bila obuhvaćena i obaveza Jugoslavije da sprovodi Rezoluciju 1160 i Rezoluciju 1199. Tog dana načelnik Generalštaba Vojske SRJ i Vrhovni komandant savezničkih sila NATOa u Evropi potpisali su sporazum o uspostavljanju vazdušne kontrole nad teritorijom pokrajine, kao dopunu zadacima Verifikacione misije OEBSa. Ugovor je predviđao povlačenje dela srpskih snaga iz pokrajine, dolazak 2.000 posmatrača OEBSa, dislokaciju „interventnih snaga u susedne zemlje u slučaju problema". Ti ugovori su učvršćeni Rezolucijom SB UN broj 1203. Evropsku Misiju posmatrača OEBSa predvodio je američki ambasador Vilijam Voker.

Kako su pokazali dalji događaji, nerešavanje konflikta bio je glavni cilj spoljašnjih igrača i njihovog glavnog agenta OVK. Miloševićeve ustupke NATO je koristio za pripremu vojne operacije. Savez je dobio mogućnost da kontroliše vazdušni prostor KiM i dela teritorije SRJ.

Kako bi ispunio uslove iz međunarodnog sporazuma, Beograd je 1998. povukao vojsku iz pokrajine, što je dovelo do eskalacije terorističkih aktivnosti OVK. Od oktobra 1998. godine do januara 1999. albanski separatisti su izvršili 599 terorističkih napada i provokacija, od kojih je 186 bilo usmereno protiv civila, a 413 protiv pripadnika pokrajinskog MUPa. U tim napadima koji su bili predmet dokumenata UN, 53 ljudi je ubijeno, 112 ranjeno, 43 oteto. Međutim, ti podaci nisu bili povod međunarodnoj zajednici da osudi delovanje OVK. Naprotiv, u svetskim medijima aktivno su demonizovani Srbi kojima je u ovalnim i drugim kabinetima visokih zvaničnika dodeljena uloga glavnog krivca za konflikt na Kosovu i Metohiji.

Jedan od nečuvenih primera laži smišljene da bi javno mnjenje steklo utisak o okrutnoj nepravednosti Srba i stvorilo sliku nevino stradalih kosmetskih Albanaca, kao i da bi se opravdali navodno humanitarni ciljevi vojne agresije NATOa protiv Jugoslavije, bio je takozvani incident u Račku „ubistva građana albanske nacionalnosti koja je počinila srpska vojska".

Zapravo, to je bila antisrpska provokacija koju su uz direktnu podršku Zapada organizovali albanski teroristi 15. januara 1999. godine u selu Račak.

U međuvremenu, kako su pisali ruski mediji, već u martu 2000. godine, „praktično odmah nakon tog događaja, grupa beloruskih eksperata koja je došla na lice mesta tvrdila je da su tela ubijenih doneta s drugog mesta, na prstima mnogih žrtava nađeni su tragovi baruta, a na odeći nije bilo rupa od metaka". Tada su, 1999. godine, ti podaci vešto sakriveni. Zapadna medijska mašina podigla je prašinu zbog „masovnih ubistava"oglušivši se o ekspertizu. Cilj je bilo spremiti međunarodnu zajednicu na rešavanje kosovskog pitanja uzneizbežnu pomoć sile.

Ipak, „...nema ništa tajno što neće postati javno; niti bi što sakriveno, a da ne iziđe na videlo" (Jevanđelje po Marku)...

Godinu dana posle početka bombardovanja, u Berlinu su objavljeni podaci finskih patologa koji su takođe obavili ekspertizu tela iz Račka. Verzija o ubistvu 45 ljudi (kako je saopšteno 1999. godine u zapadnim medijima) pobijena je zahvaljujući dokazima nepristrasnih eksperata. Kako piše u izveštaju „u 39 slučajeva od 40 ne možemo govoriti o tome da je pucano u nenaoružane ljude". Bez dokaza su takođe i tvrdnje da su ti Albanci streljani iz neposredne blizine. Osim toga, eksperti su potvrdili kako se ne može govoriti da su ubijeni podvrgavani mučenju. Ali najvažniji zaključak patologa bio je da ubistva nisu izvršena u Račku.

Podatke finskih eksperata potvrdio je i direktor Instituta za sudsku medicinu Hamburga Klaus Pišel. Prema njegovim rečima „...ekspertiza nije pružala nikakve dokaze da su ubijeni bili civili, kao ni dokaze da su ih ubili srpski vojnici. Postoji verovatnoća, a tu verziju potvrđuju mnogi stručnjaci, da je reč o planiranoj akciji albanskih ekstremista koji su u selo dovezli tela ubijenih u terorističkim dejstvima". Da je reč o provokaciji, o kojoj su pisali svetski mediji, dokazuje i činjenica da je kasnije Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju isključio sa spiska krivičnih dela u sudskom procesu koji se vodi protiv srpskih generala, tačku o „masakru civila u Račku".

Međutim, sve se to desilo posle vojne intervencije, a 1999. godine sve je išlo po planu „gospodara istorije" (B. Dizraeli). „Pregovori" koji su se vodili od 6. do 23. februara 1999. u Rambujeu, a zatim do 15. do 18. marta 1999. u Parizu, završili su se, kako su organizatori i planirali, tako što je samo albanska strana potpisala ugovor kojim NATO praktično ima potpunu kontrolu nad pokrajinom. Beograd je odbio da potpiše taj dokument, kojim pokrajina praktično prelazi pod upravu NATOa.

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane