Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranje

Kako se Republički Zavod za zaštitu spomenika kulture Srbije pretvorio u leglo državnih parazita

Mutna voda iz Zahoda

Kakva je međusobna veza Svečane večere u pogrebnom preduzeću sa Republičkim zavodom za urnisanje spomenika kulture, šta se sve ispodešavalo u proteklih 70 godina štetočinstva, ko su bile glavne štetočine i kakvi su rezultati njihovog štetočinstva, ko je obio 1.800 kvadratnih metara fresaka i devastirao arheologiju Sv. Arhangela? Ko je došao iz Kraljeva i pretvorio Zavod u porodičnu manufakturu ne bi li dobio doktorat, šta je uradio prvi DOS-ov direktor, zbog čega je smenjen i ko je doveden da zaustavi nepoželjne radove a ko kao modiskinja Dragice Nikolić? Odgovore na ova pitanja potražio je Stanislav Živkov, istraživač Magazina Tabloid

Stanislav Živkov

Groteskna tragedija Ive Brešana "Svečana večera u pogrebnom poduzeću", nastala je krajem sedamdesetih godina prošlog veka upravo u vreme kada je bivša SFRJ uveliko krenula putem svog propadanja. Ovaj dramski tekst doneo je oštroumnu karakternu studiju lokalnih moćnika koje vlastita pohlepa odvede u društvenu, ekonomsku i moralnu propast te donosi vrlo oštru osudu ljudske pohlepe, lopovluka, gramzivosti, bahatosti i gluposti.

Jedno takvo oživotvorenje pisanja Ive Brešana održano je ovih dana u Domu Vojske Srbije u Beogradu a pod izgovorom proslave 70 godina rada Republičkog zavoda za zaštitu (bolje rečeno, za urnisanje) spomenika kulture koji je zahvaljujući višedecenijskom udruženom zločinačkom poduhvatu praktično dosegnuo dno. Elem, svečanost, koja je najviše ličila na parastos službi zaštite, otvorila je sadašnja direktorka Republičkog zavoda za urnisanje spomenika kulture Mirjana Andrić, koja je navela da joj je izuzetna čast da sa pozicije direktora institucije za urnisanje spomeničke baštine Srbije zahvali pre svega svojim kolegama, kao i prijateljima Zavoda, na postignutim rezultatima u urnisanju, citirajući Patrijarha Pavla: ,,...Svakako će biti primedbi da se moglo i trebalo učiniti više i bolje...", zaboravljajući pri tome da su najvećim delom spomenici u trajnom trpnom stanju urnisanosti upravo zahvaljujući štetočinstvu ustanove koja je po zakonu zadužena za njihovu zaštitu!

Podsećanja radi, Vlada Srbije osnovala je 25. juna 1947. godine Zavod za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture Narodne Republike Srbije, čiji je naziv promenjen 1960. godine u Republički zavod za zaštitu spomenika kulture. Zavod je ubrzo počeo da se bavi I fizičko hemijskim ispitivanjima spomenika kulture, osnovane su raznorazne radionice Krenulo se sa upisivanjem spomenika u Registar zaštićenih kulturnih dobara, formiranjem dokumentacije, konzervacijom ikona, mozaika i zidnog slikarstva, fiziko-hemijskim ispitivanjima, stvaranjem bogate biblioteke.

Prelomni trenutak je bio gašenje Saveznog instituta, iz kog preostali stručnjaci - Milka Čanak Medić, Ranko Findrik, Momčilo Pavlović, Đorđe Mitrović, Nadežda Pešić Maksimović, Gordana Tomašević, Branka Skakić - pripojeni Zavodu Srbije. Tada prestaje pionirski rad na zaštiti spomenika i preovladava „institutski" način klaj-klaj rada, „proučavanja i pisanja naučnih dela" i prestanak stvarne brige o spomenicima ali su zato slikari konzervatori uspeli da marifetlucima posao konzervacije i restauracije zidnog i štafelajnog slikarstva pretvore u dobro razrađen biznis. Gordana Marković je jedina direktorka Zavoda u poslednjih 50 godina, koja je pokušala da stvari istera na čistac i da spreči konzervatorski lopovluk pa se tako jako zamerila slikarima konzervatorima u Zavodu jer je želela da sazna na šta se troše enormne svote novca u ovom odeljenju.

Naime, godinama je javna tajna da svi saradnici ovog odeljenja rade privatno i čak su stalno u sukobu interesa, jer su u ime Zavoda pisali ponude za izvođenje slikarsko konzervatorskih radova, a privatno kod istih naručilaca ugovarali isti posao upola cene. Zahvaljujući ovakvim "poslićima", mnogi od njih uspeli su da urede privatne slikarsko konzervatorske ateljee i opreme ih najsavremenijom i veoma skupom opremom. O tome dokle se išlo sa slikarskim lopovlukom najbolje govori slučaj obnove fresaka Pećke Patrijaršije koji se decenijama teglio kao crepajski rezanci! Naime prvi DOSov direktor Marko Omčikus godinama nije prihvatao program sanacije a u isto to vreme prihvatao je i podržavao rad slikarsko konzervatorskih štetočina Dragana Stanojevića i Zvonimira Zekovića koji je kasnije izjavio "...da u konzervaciji, nije koristio nikakve materijale i da su problemi u Pećkoj patrijaršiji toliki da ih on nije rešio, ali je pripremio naslednika koji će ih rešavati"!

Takođe je izjavio "...da ispitivanja i radovi u oltarskom prostoru Bogorodičine crkve nisu završeni jer je konsultant iz 'Prvog maja' iz Čačka koji je trebao da mi da recepturu za injekcionu smešu umro" a radi se o tome da je Zeković bušio zdrave grede i pritom potpuno rastresao zid iznad sa freskama koje su morale biti prelepljene gazama kako ne bi otpale!

Stanojević je izradio slikarski program radova i predvideo „manji obim radova" i tražio za tromesečni rad 157.240 evra; tromesečne dnevnice su 6.750 evra i još tromesečni honorar 7.500 evra, kao i gradnju nove zgrade za konzervatore sa njegovom zasebnom sobom s kupatilom i posebnom radnom sobom! Ukratko, tražio je litar ptičjeg mleka dnevno! Omčikus sa Zekovićem nalazi tada i privremeno rešenje za sanaciju od vlage kupovinom pletenih korpi za upijanje vlage firme Akvapol po ceni od tadašnjih 1.000 maraka po komadu a stotinak takvih korpica je neko vreme stajalo u kancelariji pomoćnika direktora Milete Milića koji je postao VD direktora bivšeg Stanićevog pomoćnika, koji je na mestu direktora čekao penziju, bez interesovanja za posao, osim ako može sebi da sredi potkrovlje ili da se ugradi u kupovinu magičnih korpi za sanaciju vlage! Inače slikarsko konzervatorski atelje godinama je bio mesto u kome su se državnim novcem vršili raznorazni eksperimenti. Tako je negde sedamdesetih godina u zavodu osvanula serija uzoraka firme Wacker uključujušći i sredstvo za pretvaranje krečnjaka u humus, koje je dobio već spomenuti Zeković sa željom da proba sa time čisti freske!

O tome koliko je haos u zavodskoj dokumentaciji najbolje govori podatak da od 1972. godine - kada je Republičkom zavodu pripojen Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture, pa sve do danas uopšte nikada nije izvršena primopredaja arhitektonske i fotodokumentacije Jugoslovenskog instituta pa je dragocena građa nemilice razvlačena (autor ovog teksta je u privatnom posedu u Beogradu video kompletnu arhitektonsku dokumentaciju Trogira i Hvara, kao i hiljade fotografija koje je otuđio jedan bivši radnik Zavoda!) a javna je tajna i da recimo arh. Mirko Kovačević u kući u Zucama ima pravo stovarište arhitektonske dokumentacije. Takođe je poznato da je Slobodan Nenadović svu svoju arhitektonsku i fotodokumentaciju svojevremeno prodao Univerzitetu u Prinstonu (SAD) i još postao gostujući profesor, a kada su razvalili decenijama zaključan orman u kancelariji Milke Čanak Medić pronašli su 300 potpuno nepoznatih crteža fasada Pećke Patrijaršije za koje je Milka kasnije tvrdila da ih je uzela na revers iz Arheološkog instituta iz koga su rekli da to kod njih nikada nije bilo!

O tome da su najslađe pare one otete, najbolje govore zavodske tarife za svašta i koješta kojima se strankama doslovce dere koža sa leđa (reč je o desetinama i stotinama hiljada dinara) a najbolji primer je odredba cenovnika po kojoj se korišćenje jedne jedine digitalizovane arhivske crno bele fotografije naplaćuje 30 evra! I zavodski časopis Saopštenja predstavlja tipičan primer izvikanog časopisa sa nikakvim sadržajem u principu se objavljuje sve drugo osim izveštaja o izvedenim radovima na spomenicima, a i kada se objave neki takvi izveštaji , najčešće se radi o prethumnim prisećanjima zavodskih penzionera, a gro članaka se bavi laprdanjima o simbolici i ikonografiji fresaka i proizvoljnim nagađanjima.

Već tokom prve decenije rada, pokazalo se da se spomenicima ne piše dobro što je na najgori mogući način potvrdio Slobodan Nenadović koji tokom svog petljanja po Studenici pored ostalog uspeo da sa neistraženih fasada Radosavljeve priprate obije oko 1.800 kvadrata maltera oslikanog floralnim ornamentima kako bi žuto ofarbanim cementnim malterom fugovao fasadu da bi „lepše" izgledala! A povrh toga je isekao freske radi postavljanja izolacije od vlage!

A pošto se debelo prešao u tumačenju hronologije gradnje manastira, potrudio se I da zatrpa pripratu kako bi se time potvrdilo njegovo pripisivanje trema trpezarije iz 18. Veka Stefanu Nemanji! Nenadović se proslavio i u periodu 1962-1965. petljajući sa konzervacijom kompleksa mauzoleja cara Dušana kraj Prizrena, gde je poželeo i da se bavi arheologijom pa se lepo čovek upustio u arheološka iskopavanja ruševina, naravno bez prisustva arheologa, izvršio pravu arheološku devastaciju lokaliteta, a veliki deo materijala koji mu nije bio zanimljiv bacio u Bistricu!

Direktorovanje Radomira Stanića iz Kraljeva u Republički zavod donelo je agoniju, poseljačivanje i totalno urušavanje ustanove, te favorizovanje pojedinaca na osnovu protekcionaštva, ne bi li se davanjem poslova prijateljima domogao doktorata. S obzirom da je bio neuspešan u organizaciji 80-tak zaposlenih, pribegao je korupciji pojedinaca, posebno „korupciji neradom".

Crna serija "slučajeva" u službi zaštite, koja je danas došla do svoje kulminacije, započeta je Stanićevom kadrovskom politikom zasnovanom na familijarnosti i nepotizmu, pri čemu je jedino vođeno računa o pedigreu novih radnika Svoje uhlebljenje ovde su našli arhitekti Slobodan Barišić, sin profesora Filozofskog fakulteta Franje Barišića , Brana Stojković-Pavelka, ćerka Ivanke Nikolajević-Stojković, iz Vizantološkog instituta inače lični crtač i nastavljač štetočinstva Milke Čanak Medić; istoričarka umetnosti Gordana Mitrović, primljena kao ćerka Momčila Mitrovića, predsednika nekadašnje Zajednice Zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije inače poznatijeg kao Moma Konj, i Aleksandra Davidov ex Temerinski, ćerka akademika Dinka Davidova, direktora Galerije SANU i Zorice Davidov, svojevremeno sekretarice Zavoda. Zatim su tu fotograf Pavle Marjanović, sin Gordane Marjanović, bivše bibliotekarke Zavoda, a među poslednjim kapitalnim konzervatorskim akvizicijama je, kao kadar DSS-a, preko Ofelije Backović, udove pokojnog političara Zorana Šamija, u Zavod stigla i arhitekta Marina Nešković-Pavlović, ćerka Jovana Neškovića, profesora Arhitektonskog fakulteta i takođe supruga nekadašnjeg savetnika Zorana Šamija. Svojevremeno je u Zavod primljen i Srđan Đurić, istoričar umetnosti čiji je prijem u Zavod postavljen kao uslov da njegov otac Vojislav Đurić, profesor Filozofskog fakulteta, odobri neke od zavodskih projekata Jedno vreme u Zavodu je radio i izvesni arh. Blagota Pešić, jedino zapamćen po uređenju apartmana u Studenici od 37.000 nemačkih maraka sa kaminom, i krznom od mečke, koje je verovatno otac B. Pešića odnekle doneo kao trofej! Stanićeva politika bila je politika zaustavljanja nepoželjnih radova kao i politika ispunjenja svih želja Srpske pravoslavne crkve. Tako je recimo odmah nastao skandal oko obnove Radosavljeve priprate u Studenici!

Iako su izrađeni i odobreni projekti za rekonstrukciju prvobitnog izgleda Radosavljeve priprate, navodno zbog predstojeće proslave 800 godina Studenice, Radosavljeva priprata je "privremeno" završena bez dekorativnih elemenata u gornjim zonama, ta „privremenost" traje već 31 godinu a fasade su i danas ogoljene i fugovane produžnim malterom, a zidovi se neometano vlaže i dalje. Studenica je bila najuređeniji manastir u Srbiji i takva je postala deo svetske baštine. Pošto živimo u Srbiji, zaustavljen je rad na istraživanju šire urbanističke matrice infrastrukture srednjovekovne Studenice - srednjovekovni vodovod, putevi, kamenolomi i naselja graditelja jer su od 1989. godine, radovi na obnovi Studenice povereni arhitekti Slobodanu Barišiću, koji je, u skladu sa politikom familijarnosti tadašnjeg direktora Zavoda Radomira Stanića, primljen kao dvanaestorangirani od 25 kandidata i koji već godinama koristi svoj terenski rad kao priliku za letovanje cele porodice o trošku države!

Nakon direktorovanja Milete Milića, Stanićevog zamenika, kao direktor je nakon promena 2000. imenovan prvi DOS-ov direktor Marko Omčikus, istoričar umetnosti, i poslednji sekretar Saveza komunista u Zavodu. Tako se, 2003. godine svi zavodi skidaju sa budžeta, osim Republičkog zavoda i svi zavodu su prinuđeni da rade projekte, osim Republičkog zavoda, koji ništa ne radi, zaštićen kao beli medved.

Omčikus je konačno smenjen na zahtev ponovo osnovanog sindikata i svih zaposlenih jer je njegova osnovna koncepcija bila da ometa normalan rad u Zavodu, osujećuje ljude na pojedinim radilištima; bilo je nenamenskog trošenja novca i ostalih mahinacija. Za vreme Omčikusovog direktorovanja u Zavodu je ustanovljen čitav niz finansijskih malverzacija i zloupotreba. Čak je zahtevano njegovo krivično gonjenje.

Takođe su pronađeni brojni kafanski računi, ustanovljeno je korišćenje službenih vozila za odlazak na odmor, pa čak i plaćanje putnih naloga Jovanu Despotoviću koji nije radio u Zavodu. Za vreme mandata Marka Omčikusa primenjivan je "savremen metodološki pristup" koji je ostavio trajne posledice po baštinu jer je rad na spomenicima zamenjen je samo pričom o znanju napabirčenom po kursevima u Italiji. Takođe je i period od 2001. do 2004. doneo našoj baštini nesagledivu štetu: trošili su se milioni na izradu Atlasa narodnog graditeljstva, umesto zaštite od propadanja objekata narodnog graditeljstva, trošena su sredstva, 15 miliona dinara, na uređenje zaštitarske kancelarije u Sremskim Karlovcima umesto zaštite Sremskih Karlovaca. Marko Omčikus je godinama "redovno" išao kao turista u Hilandar, pri čemu je dobijao dnevnice od strane zavoda iako Republički zavod nema pravo da radi na obnovi Hilandara, i tamo fotografisao jer mu monaštvo i iguman ne daju blagoslov da uđe u bilo koju prostoriju a kao glavni rezultat zaštite Republičkog zavoda i države Srbije izgoreli su crkva u Nišu i pola Hilandara!

Prva direktorka koja je donekle pokušala da zavede red bila je mr Gordana Marković, koja se svojim insistiranjem na radu zamerila grupi okupljenoj oko Marka Omčikusa, koji su preko Miladina Lukića započeli kampanju kako bi pojedini radovi bili zaustavljeni, istovremeno pripremajući osnivanje Centralnog instituta za konzervaciju. Tako je dolazilo do apsurdnih situacija da je bivši ministar kulture Dragan Kojadinović obustavljao odluke svog zamenika Miladina Lukića koji se "proslavio" svojim projektantskim remek nedelima: pripratom u Sisojevcu, konacima u Gradcu, postmodernim klozetom i nakaznim konakom u Studenici.

Gordana Marković je smenjena nakon republičkih izbora, a kao njena naslednica imenovana je Vera Pavlović-Lončarski, kao pouzdan čovek "stručnjaka",

Ona je došla kao kadrovsko rešenje DS-a, dok sa zaštitom spomenika kulture nije imala ikakve veze, jer se pre toga isključivo bavila modernom umetnošću, što je i diplomirala. Nakon 2000. godine ona je postala najpre v.d. direktora Zavoda u Beogradu, opet po liniji DS-a, i za vreme njene vladavine ubrzano se pogoršalo stanje u samom Zavodu, tako da je na kraju smenjena! Po dolasku u Repubički zavod Vera Pavlović Lončarski odmah se proslavila izjavom da je "dovedena da zaustavi nepoželjne radove" (dakle radove nad čijim budžetom Zavod nije imao kontrolu) i redom je počela da obustavlja sve moguće projekte pa je tako propao projekat obnove spomenika Neznanom junaku na Avali, a sa tim parama, da ne bi propale obnovljena je stara zgrada Generalštaba!

Ipak njena najbolja izjava, svakako je bilo njeno svojevrsno priznavanje nezavisnosti Kosova za jedne od dnevnih novina, kao odgovor na pitanje "Na koji će način Zavod štiti spomenike kulture na Kosovu i Metohiji?"

Direktorka Lončarski se prva ispred Zavoda odrekla ovog dela Srbije, odgovorivši "da je Srbija, odnosno Zavod, rekonstruisao mnoge džamije po Srbiji, pa je došlo vreme da malo Albanci rekonstruišu srpske manastire"!

Lončarska se inače kao direktorka Zavoda petljala i u poslove drugih zavoda, recimo u obnovu Kalemegdana i Kosančićevog venca zbog čega je na kraju pothitno zbrisala u penziju kako ne bi krivično odgovarala! Trenutna direktorka Mirjana Andrić iz Kragujevca, došla je 2012. godine kao modiskinja Dragice Nikolić; odmah po dolasku je ovlastila Ivanu Ranković da upravlja Zavodom (daje zadatke, signira poštu, potpisuje sva dokumenta osim finansijskih) i Vojina Nikolića da potpisuje finansijska dokumenta, tako da je mogla da se posveti fotografisanju telefonom i postavljanju slika i selfija na Instagram.

Odmah je prihvatila da dobija bonuse u iznosu od 30% za svaki mesec, koje potpisuje uglavnom Vojin Nikolić, kao i da daje bonuse u iznosu od 30% za svaki mesec šefovima odeljenja, koje sama potpisuje. Na te bonuse se troši kompletna zarada Republičkog zavoda za svaki mesec. Prvi bonus je dobila za deset dana januara (1-10. januar 2012, kada još nije ni bila direktor i tako se upisala u Ginisovu knjigu rekorda), a zatim redovno i kad radi i kad odmara...Da se ne bi neko pobunio, bonuse od 30 % dobija i računovodstvo i pravna služba, a ostali zaposleni ne znaju za ova „nagrađivanja". Nema ko drugi ni da kontroliše, jer Upravnog odbora nema (a i da ima, predsednik bi bio njen školski drug Goran Perčević, ako je na slobodi), a ni Nadzornog odbora. Zaposleni uglavnom ništa ne rade, osim ako to nije neka muljaža sa saglasnostima za dogradnje ili dodavanje radova za tvrđavu Golubac, da se mazne evropska donacija.

O tome da je čitavo štetočinstvo Republičkog Zavoda poprimilo internacionalni karakter, mogla bi slobodno da svedoči i potvrda takozvane Islamske države, u kojoj bi pisalo da "...Islamska država Iraka i Sirije (ISIS) javno čestita direktorki Republičkog Zavoda za urnisanje spomenika Srbije Mirjani Andrić i Ministarstvu kulture i informisanja Srbije na odluci da se preko jedne od najvećih srpskih ranohrišćanskih bazilika pređe autoputem..." U saopštenju bi moglo da stoji kako se visoko ceni spremnost srpskih vlasti da prekinu sa tradicijom očuvanja spomenika kulture, i da samo oni koji su čekićima razbijali hiljade godina stare predmete mogu da razumeju terapeutsko dejstvo ovakvog čina i potonje olakšanje. Takođe, mogli bi islamisti reći da, iako se ne radi o kulturnom dobru pod zaštitom UNESCO-a, čije bi uništavanje svakako privuklo pažnju svetske javnosti, važno je početi od negde.

Gotovo 36 godina ovaj autor je javno skretao pažnju na činjenicu da je zbog sveopšteg haosa, nerada i štetočinstva odavno trebalo osnovati posebnu službu zaštite spomenika kulture od rada sadašnjih Zavoda za urnisanje spomenika kulture za koje se, sa časnim i retkim izuzecima, slobodno može reći da predstavljaju legla nerada, improvizacija, štetočinstva, lopovluka i korupcije.Sve ovo podseća na jednu davnu izjavu Bogdana Tirnanića, koji je rekao da Crvena Zvezda od sto šansi upropasti sto sedamnaest. Služba zaštite od sto šansi upropasti najmanje dvesta trideset i sedam!

A 1. "Nepostojeći radnik u nepostojećem objektu"

Pravi "car" u zavodskom ludilu svakako je bio izvesni Desimir Božović, nekadašnji radnik u zavodskoj fotokopirnici koji je još osamdesetih napadao stranke, odbijao da kopira planove, ali je bio i Stanićev čovek za prljave poslove. Početkom devedesetih, Božović je od Stanića tražio da mu zbog loše bezbednosne situacije kupi pištolj marke "Magnum", što je Stanić odbio, a Božović je započeo štrajk koji je trajao do nedavno a ogledao u tome da se Božović uselio u zavodsku kopirnicu, u WC-u montirao bojler i počeo da navlači naplavljeno drvo sa Save u krug Zavoda, prikuplja lekovito bilje, šeta u kupaćim gaćama po Zavodu, davi saradnike telefonskim kablom i fizički napada pojedine zaposlene. Tako je zavodska kopirnica, koja je u svoje vreme bila opremljena najsavremenijim aparatima, potpuno uništena, a sve poslove kopiranja za Zavod skoro 20 godina vrši obližnji centar za kopiranje. Prema rečima očevidaca, obilazeći zgrade zavoda, Desimir Božović je dočekao Gordanu Marković rečima: "Ja sam nepostojeći radnik u nepostojećem objektu". I zaista, jedan od objekata samog zavoda, baraka, do danas uopšte nije uknjižena. Božoviću je obezbeđen i stan u koji je odbio da se preseli, i na kraju je otišao u penziju, štrajkujući u Zavodu gde je na kraju i umro od posledica požara nastalog tokom štrajka.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane