Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Književnost

Sudbine odbačenih velikana: Rade Drainac sam protiv svih (4)

Uticaj nadrealnih batina

U prvom eseju videli smo da je na početku Dvadesetog veka promovisan naziv u Srbiji suvišni pisci i da su se ponajbolji pisci tog vremena (Janko Veselinović, Bora Stanković, Radoje Domanović...) sporili oko toga ko spada u tu vrstu. Prva dva pisca su se prepoznala kao suvišni pisci, a treći je bio suvišan već po svojoj vokaciji neumoljivog kritičara vlasti, najvećeg koga je srpska književnost imala u svojoj istoriji. Biti suvišan znači biti odbačen od svog vremena i svog naroda kao nepotreban, nikom potreban; pisac koga progoni vlast, koji je van sistema, koji nema svoju publiku. Od srpskih pisaca prve polovine Dvadesetog veka ja za ovu titulu kandidujem Radeta Drainca.

Ivan Ivanović

Sa istih pozicija Drainca napada i Radovan Zogović. On o Štedimlijinoj brošuri govori kao o svojoj, jer se oseća jednim delom Štedimlijinog "mi". A literatura je samo produkt klasnih odnosa, deo klasne borbe. Zogović ne priznaje Draincu da je proleter, jer ga je video u Skoplju da "nosi bundu i romantičarski provodi ljubav po buržoaskim salonima..."

"...On kao Neron pjeva javno po kafanama, on goni svirače na najpomamniju svirku, on se druži sa svima onima koji plaćaju cehove, dakle on je boem - proleter, ili radnički rečeno: lumpen-proleter. A, ko su ovi vidjećemo kod Marksa. Lumpen-proletarijat je izmet, otpadak, talog sviju klasa..."

Dakle: Drainac nije proleter a sve i da jeste on je boem, on je lumpen-proleter. Pa ima li on pravo da govori kad imaju riječ pošteni i pravi borci "za široke slojeve radnih masa"?" Zogović je posebno zabrinut što Drainca voli i čita omladina. "...A mladići, koji osjete navalu reakcije protiv svih materijalnih i moralnih postojećih normi, traže oslonca, traže već izrađene kanale. I često ga nalaze kod Drainca, jer on je dovoljno pubertetski raskalašan, šućmurast i dekorativan da im godi..."

U nastojanju da dezavuiše Drainca, Zogović ide toliko daleko da se odriče i stidi svoje mladosti u kojoj je Drainac nešto značio. Sad on uči nove zakone, a ti zakoni određuju pripadnost jednoj klasi, a ta klasa određuje misao jednog čoveka. "...Drainac, i svi kao Drainac, je pripadnik današnje gornje klase i on misli kao ona. To je još dokaz da ta klasa nosi u sebi neizlječivu bolest. Drugu treba čuvati od zaraze..."

"...Biti izdajnik Drainca znači biti idejno ono što je, recimo Stevan Galogaža, znači pripadati svjesno klasi koja je antipod one kojoj pripada g. Rade Drainac..."

"...Kad R.D. ne bi bio proizvod, a zatim naravno duhovni tumač i organizator deklasirane, degenerisane klase malograđana, kad R.D. ne bi ovako služio kao slučajni povod za javna opredijeljenja, ko bi još o njemu vodio računa?" (Istomišljenici iz tridesetih godina, Štedimlija i Zogović, potpuno su se razišli u četrdesetim godinama: prvi je prišao fašizmu i rat proveo u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a drugi učestvovao u komunističkoj revoluciji i na kraju rata postao književni komesar. Štedimlija je u ime ustaških vlasti garantovao Đurišićevim crnogorskim četnicima i narodu koji se povlačio sa njima bezbedan prolaz kroz Lijevča polje. Ovaj pohod se završio tako što su ustaše izvršile pokolj nad Đurišićevom grupom i likvidirale desetak hiljada naroda).

Završni udarac Draincu imala je da zada Komunistička partija (tada u ilegali, ali infiltrirana u sve pore društva) u vidu kritike koju je izrekao njen pripadnik Otokar Keršovani, a potvrdio nastavljač Dušan Kostić.

Na stranicama časopisa Nova literatura Keršovani je uputio omladini "prekore" što je pozdravila predavanje Radeta Drainca i njegovu poeziju. Napisao je: "...Po inspiraciji, to je poezija deklasiranog lump-proletarijata, poezija samoubice koji se razočarao u ovom 'materijalističkom' dobu, poezija elemenata nesposobnih za borbu, a još manje za nove socijalne konstrukcije. Nije potrebno naročito isticati da je g. Draincu savršeno nejasno šta je uopšte istorijski materijalizam.."

Keršovani je s gorčinom konstatovao koliko je nizak bio intelektualni nivo onih studenata marksista kojima se "...Drainčev galimatijas mogao servirati kao referat o materijalističkom shvatanju umetnosti..."

Gligorić ističe da je Keršovani otvorio oči studentima ovom kritikom Drainca. "...Prečišćavanje pojmova revolucionarnosti u redovima omladine donelo je velike koristi naprednom pokretu..."

Gligorić ne može da odoli a da još jednom (1965. godine) ne ocrni Drainca. "...Rade Drainac držao je predavanje u studentskom udruženju Progres, s boemskom pretenzijom da svoju poeziju proglasi revolucionarnom. Drainac je bio darovit pesnik, lirik, ali puki samouk, koji je pabirčio književna znanja po kafanskim kružocima. Keršovani je mogao s punim pravom reći da je Draincu nejasan istorijski materijalizam, da nema pojma o proleterskoj literaturi. Drainac je bolovao u to vreme od jesenjinskog kompleksa, a neupućena omladina aplaudirala je njegovoj anarhističkoj, lumpenproleterskoj egzibiciji. Bilo je verovatno u tome i mladalačke neozbiljnosti..."

Konačan komunistički obračun sa Draincem imao je da izvrši još jedan crnogorski omladinac, Dušan Kostić. On je u podgoričkom časopisu Zeta, 1939. godine, "raskrinkao" časopis koji je pokrenuo Drainac, pod imenom Nova brazda (pandan Novoj literaturi).

"...U posljednje vrijeme je socijalna literatura osobito postala metom svim zagrižljivim, sipljivim i ćoravim strijelcima jednog dijela naše knjige, neodgovorno se lupeta frazama kako socijalna literatura, još uže - kako, recimo, Zogovići, Popovići, Gligorići, Boglići, Jovanovići, i dr. zastranjuju, skreću sa linije, i da se ona, ta literatura, isuviše uniformisala teorijom, dogmom, da tu teoriju možda valja dobro prokritikovati, da je sve to samo 'kabinetsko intelektualiziranje'..."

Kostić posebno nabraja od čega sve treba braniti socijalnu literaturu: od "raznih ostataka nadrealističkog postbrodoloma u licu jednog Marka Ristića, (još nije bilo došlo do sporazuma "socijalaca" i "nadrealista") (...) "od Krležinog intelektualisanja" (u toku je sukob na književnoj levici koji će rezultirati Krležinim "Dijalektičkim antibarbarusom", koji se može smatrati odbranom umetnosti od komunističke dogme.

U tom tekstu Krleža posebno izdvaja tri ovana: (Mil)ovana Đilasa, (Rad)ovana Zogovića i (J)ovana Popovića, kao socijalne dogmate. Sva trojica su bitni za našu priču o Draincu, "od Drainčevog nekulturnog, prljavog, do podlosti, 'novobrazdanja'..."

Šta najviše zamera Dušan Kostić Radetu Draincu?

"...Stopostotnom subjektivizmu, koji prelazi u bolest, nema kraja ni mjera; duboko uvrijeđeni Drainac organski mrzi sve one koji ne moraju u njemu gledati nikakvog genija...!" Drainac napada "progresivne pisce" a sam je daleko od progresa; popuje o moralu a sam je daleko od njega. Kostić brani od Drainca dvojicu "progresivnih pisaca", Oskara Daviča i Jovana Popovića. Za neke slabije Davičove pesme, na koje se okomio Drainac, Kostić kaže da ih je već osudio Milovan Đilas, ali da su one "ostaci nadrealizma", koji je Davičo prevazišao. Za neke Popovićeve pesme kaže da su slaba tačka ovog pesnika, ali to ne daje pravo Draincu da "bije po socijalnoj literaturi". (Drainac tu nije orginalan, oslanja se na Miroslava Krležu! Kroz stranice Nove brazde često snažno probija krležijanski stil, šta više autentične Krležine misli.) Ukratko, kad kritikuje socijalnu literaturu, "...Drainac je smiješan, pa i bijedan; on se srozao u svoje vlastito blato, u blato koje može i da ga uguši..."

Tako su komunisti sahranili Drainca u osvit svoje revolucije; kad su se dočepali vlasti, imali su to samo da overe.

Ako se sa desničarima i levičarima samo svađao, sa sirrealistima (nadrealistima) Drainac se tukao! Bio je to prvorazredni književni skandal koji je uzbuđivao duhove između dva rata i punio stranice jugoslovenske štampe.

Povod je bio jedan Drainčev tekst o ovoj književnoj koteriji u Pravdi 1930. godine. U tom tekstu Drainac govori o sumraku i neminovnom padu ovog književnog pokreta. "...Ti trabanti, koji su se ugledali na pariske modele Bretona i Aragona, za mene nisu ništa značili, jer nisu bili činioci i faktori u formiranju tog pokreta. Mene su interesovali njihovi modeli, baš kao literarni puritanci, histerici, jezuite i salonske lutke iz snobovskih metropola Zapada..."

Drainac se posebno zadržao na nadrealističkom koketiranju sa levicom. "...Birokratska deca, pokušali su iz dokolice da se igraju literature. To bi im se oprostilo, da nisu počeli diktatorski da se ponašaju prema svim duhovnim i umetničkim tvorevinama ove zemlje. Sa đačkom gordošću, ispod koje se krije frazerski mentalitet, negirali su svaku vrednost." (...) "Istakli su jedan revolucionarni stav, dobro barikadiran iza familijarnih divana i plišanih fotelja." (...) "Pokušali su ovi beogradski sirrealisti da se pokažu kao pobornici socijalnih, levičarskih tendencija, iz sporta i duhovne zabave, jer svirepost života nijedan od njih nije osetio, pošto sam već naglasio da su deca vredne beogradske birokratije i cincarije..."

Na Drainčev tekst nadrealisti su odgovorili fizičkim napadom na autora! Kako je taj napad izgledao nije jasno, svaka strana je imala svoju verziju. Rade Drainac je napisao u Pravdi izjavu iz koje se vidi da su ga sirrealisti napali dvaput. "Svoje džentlmenstvo sam iskusio dva puta u borbi sa njima, a sada ću ih tužiti sudu, ne kao literatore, nego kao obične anonimne i vulgarne napadače."

Drainac ističe da su ga oni napali u čoporu, jer fizički je pojedinačno jači od svakog od njih.

"...U jednoj moralnoj i čovečanskoj borbi nisam do sada poklekao i moje ideje nisu bile plod hartija i knjiga, nego svirepa istina života."

Drainac poručuje da će umeti, ne birajući sredstva i načina, da "odbrani svoju fizičku ličnost od beogradskih zaludničara, napadača i anonimnih pisaca". Tim povodom se u novinama oglasio i Drainčev advokat, Vasilije Petković, poreklom Prokupčanin, koji je objasnio kako je došlo do napada na Drainca: "...Ozlojeđeni na svoj pad, nadrealisti su otpočeli niz podlih presretanja mirnih građana. Mesto pera, mesto jedne principijelne borbe, oni su podigli svoje štapove i svoje pesnice..."

Tako je najpre Dušan Matić napao jednog gospodina u Moskvi, a onda su njih jedanaest na broju u dve večeri presreli na ulici Drainca i premlatili ga. Stoga su, tvrdi advokat, "...nadrealisti opasnost za Beograd, za građane"

Kao vođe napada na Drainca advokat imenuje Marka Ristića i Aleksandra Vuča! U nemogućnosti da sami reaguju, oni su pokupili oko sebe anonimne ljude, čija je sva delatnost u životu da sede kod Moskve ili da krstare po beogradskim ulicama kao gusari po moru po celi dan..."

Tako Ristić i Vučo, "dizginima stavljenim u usta devetorici besposlenih i isteranih gimnazista čine hajke, potere za Draincem..." Advokat poručuje nadrealistima da je ceo Beograd protiv njih; "svi ih mrzimo, preziremo, gadimo ih se"

Povodom ovog incidenta u listu Vreme je objavljena nepotpisana beleška u kojoj se tvrdi da su sedmorica članova nadrealističke pesničke škole presreli i napali Drainca, koji ih je pre toga kritikovao u novinama. Drainac je u toj tuči bio premlaćen. Dan kasnije napad na Drainca se ponovio, ovoga puta kod hotela Moskva na Terazijama. Drainac je bio povređen po glavi i malo je falilo da ostane bez jednog oka.

Sirrealisti su priznali da su pretukli Drainca i to istakli s ponosom. Đorđe Kostić i Đorđe Jovanović su se javili u Vremenu i ispričali svoju verziju događaja. Prema njima, oni su sreli Drainca u Knez Mihailovoj ulici i naredili mu da preko svog članka o sumraku sirrealizma napiše izjavu: "...Priznajem da sam ovo napisao u jednom od svojih čestih časova kretenstva!"

Pošto je Drainac to odbio, oni su upotrebili fizičku silu! Odmah zatim su se javili svi nadrealisti, takođe u Vremenu, da opravdaju postupak svojih drugova i satanizuju Drainca. "Bandit je dobio batine!", gotovo trijumfalno objavljuju desetorica. Drainčev članak je bio samo neposredan povod za obračun.

"...Revolt svakoga od nas sasvim je prirodan pred sticajem tih okolnosti, pred tom koincidencijom da se baš on, taj i takav Raka Drainac drznuo u svojoj totalnoj ignoranciji i u svojoj intelektualnoj brljivosti, a sa trule platforme svog skroz licemernog i koristiljubivog levičarstva da tumači neku svoju naknadno sklepanu koncepciju nadrealizma i njegovog sumraka..."

Desetorica odbijaju da su svi učestvovali u napadu na Drainca i da je taj napad bio organizovan. Najpre su ga dvojica Đorđa "spontano" istukli, a onda se sutradan s njim razračunao sam Živanović-Noje u parku preko puta Moskve. "...Smatrajući da, u oba ova slučaja, držanju Jovanovića, Kostića i Živanovića nema apsolutno ništa da se zameri, da su njihova odlučnost i moralna jasnoća izvan svake diskusije, svi mi ostali potpuno se solidarišemo sa njima i izjavljujemo da je svaki od nas ponaosob spreman da primi punu odgovornost pred sudom, na koji se tako srčano i tako buntovnički poziva revolucionarni pesnik, šampion slobodoumlja i nezavisnosti, gospodin Rade Drainac..." (...) "...Mi međutim smatramo sve ovo za jednu konačnu likvidaciju, i to ne samo sa jednom pelivanskom ličnošću, ovde definitivno demaskiranom, nego i sa čitavom jednom falangom Drainaca i Raka." U potpisu: Aleksandar Vučo, Oskar Davičo, Milan Dedinac, Vane Živadinović-Bor, Živanović-Noje, Đorđe Jovanović, Đorđe Kostić, Dušan Matić, Koča Popović, Marko Ristić.

No to nije bio kraj Drainčevog sukoba sa sirrealistima. U listu Front, 1932.godine, Drainac je dao portrete trojice njihovih glavnih eksponenta, Marka Ristića, Milana Dedinca (koji nije među potpisnicima) i Koče Popovića. Svi oni liče jedan na drugog, samo ne liče na sebe. "...Za njih je život po nalogu, misao po porudžbini, umetnost zbog dosade. Oni se udružuju, ne što se osećaju kolektivistički, no što je to moderno. Oni se ne razlikuju ni po čemu, jer su u umetnosti vanbračna deca, pravljena od istih očeva." (Očevi su Breton, Elijar...) "...U nedostatku ličnosti, oni ličnost kupuju, jer su u socijalnom pogledu toliko situirani, da se i pored onog materijalističkog kočoperenja ubrajaju u red birokrata, solidnih beogradskih buržuja..."

Drainac je nastavio da se obračunava i sa socijalnim piscima i sa sirrealistima. Za prve je još 1932. godine ustvrdio da su obični populisti iako sebe nazivaju "socijalnim piscima"

"...Naši populisti nemaju 'ponjatija' o sociologiji. To su sitni književni bleferi, u najobičnijem smislu društvene štetočine koje gamižu po svetu bez ikakvog konstruktivnog smisla. To su razočarani jadnici, kojima je celo čovečanstvo skrivilo, recimo što nisu na pozicijama koje im odgovaraju. Najčešće to je ona slavoljubiva čeljad, koja putem pisane reči unovčava sve što stigne." (...) "Što je najžalosnije naši socijalni 'pisci' nemaju nikakve veze sa društvom u kome žive. Za njih je sve drugo jasno samo ne sredina iz koje su ponikli." (...) "U svom nekritičkom pojmu internacionalnoga škode pravilnom opštečovečanskom razvitku jedne sredine, koja samo svojim dobrim i pravilnim društvenim razvitkom može da pređe uske granice lokalnoga." Stoga Drainac ne stavlja naše "socijalce" u niz stvarnih socijalnih pisaca kakvi su Toler, Barbis ili Maksim Gorki...

"Ono što bi od njih svaki pošteni socijalni pisac u svetu tražio, to je da njihova pisana reč uzme učešća u svim naprednim i etičkim idejama društva u kome se nalaze." "Udarimo još tom socijalnom galimatijasu žučnu i ličnu kritičku mržnju Ve Gligorića, onda smo kompletirali listu književnih populista u Jugoslaviji."

Sa sirrealistima se Drainac obračunavao i u tekstu Književna kujna Marka Ristića 1936. godine. Već tad je bilo jasno da je socijalna literatura dala bedne rezultate i da je stvorila prostor za infiltraciju nadrealista u njen prostor. Šta hoće nadrealisti? Da spoje nemoguće, filozofije koje se međusobno isključuju, marksizam i frojdizam. Pošto je njihov projekat u svetu propao, zadržao se još u našoj sredini kao rudiment. U njoj "Marko Ristić izigrava Bretonovog advokata, gde je širenje jedne socijalne svesti, iznad ukrštenih kopalja dosadnih nadrealističkih teoretičara i analitičara, najneophodnije". "Ristićeva teza "ulaženja u zonu iracionalnog, najličnijeg", jeste poslednji ostatak buržoaskog kolebanja, analogno njenim predrasudama da se istine mogu pronaći "u prašumskoj noći podsvesnoga i afektivnog." Drainac je tu savršeno jasan. "Umetnost nije više "stvar elite", zatvorena pod ključ policajaca kao akta diplomatske istorije, koju može do mile volje da falsifikuje prvi profesor univerziteta, ma to bio i svm Slobodan Jovanović. Umetnost je izašla iz kruga privilegovanih, iz kruga bolesnika kojima je potrebno lečenje metodom psihoanalize. U kulturnim zemljama radio-difuznim putem prenose je za sve, maršale i govedare. Svoja mala srca moljaca i bubašvaba naši književnici su pozvani da otvore narodu, kao što je otvoreno grlo glasnogovornika za sve. Nama je potrebna jedna zdrava i potpuno svesna umetnost, koja neće imati nikakvih dodira s izoliranim slučajevima bolesnika kojima mora da pritekne u pomoć psihoanalitička metoda. Ako je poeziji "poreklo u iracionalnom", naše poetske fotografije ne smeju biti retuširane četkicama najgnusnijeg pozerstva, laži i podlosti. Potrebna nam je umetnost u koju ćemo uneti novu veru veka, veru u ozdravljenje i totalno spasenje čoveka. Tu svesnu istinu hoće naš vek, njenu so, a ne frojdovske pronalaske koji se tiču izoliranih slučajeva duševnih bolesnika."

Reklo bi se da je Drainčev obračun s nadrealizmom konačan. Ko je Marko Ristić "bez maske"? "Marko Ristić bi postao proziran kao staklo kada bi književna levica nešto znala; ali kako je ona, u većini slučajeva, lišena filosofskog obrazovanja i poznavanja predmeta za koje se zalaže, njoj Marko Ristić postaje neka vrsta otkrovenja, čak i kad joj on, preko naprednosti, ostavlja u nasleđe romantični poetski bagaž, jednu starudiju vešto lakiranu. Ovde, gde se, po ispravnoj konstataciji Miroslava Krleže, sve zbivalo u kulturi i socijalnim delatnostima sa zakašnjenjem najmanje od pola veka, u koraku sa svetskim zbivanjima jedva da se mogu nabrojati na prste nekoliko književnika. Ostali, čak i kad imaju dobru nameru, da drže tempo sa vremenom, prepušteni su, blagodareći neznanju, proizvoljnim davljenjima i koprcanjima u beskrajnim konfuzijama i apriorističkim tvrđenjima. Jedan čovek, koji u odsustvu kreativne snage pokušava da daje sintetične analize i filosofska obrazloženja celokupnog svetskog naprednog stvaralaštva, kao što je Marko Ristić, postaje "arbitar", neka vrsta "učitelja" i to bez teškoće kad se uzme u obzir eruditivno siromaštvo naših nazovi književnika i pesnika. Ali, u ovom slučaju ponavlja se, naravno, pod drugim uglom, istorija naše kritike od Skerlića do Marka Ristića: u kojoj nije u pitanju objektivna istina, nego jedan puki subjektivizam. Dok je Skerlić sve kulturne manifestacije hteo da uvije u srpsku trobojku, - imitacija gnusne baresovštine - dotle Marko Ristić želi sve da pokrije mrtvačkim pokrovom delirijuma, frojdizma, seksualnih afektiviteta, i da u času kad je najviše potrebna budna i racionalna svest, proklamuje čuda, okultizam, iracionalnost poezije, jednu kvazi novu "realnost" posle dadaističkog negativizma."

Kako se odbraniti od optužbe - pita se Drainac - "E, Drainac opet izlazi iz fronta"? "Punih deset godina, izvan svake literarne preokupacije cilj mi beše da se objektivno opomenu oni, koji pod maskom "ideološke ispravnosti" predstavljaju najtipičnije oportuniste u naprednoj književnosti. Ja žalim, da su tu isključivost nadrealističku svesno podupirali književnici, u čije se inače ideološke ispravnosti ne može posumnjati," kakvi su Miroslav Krleža i Milan Bogdanović.

Drainac ne može da protumači kakav to pakt saradnje obrazuju Marko Ristić i Krleža? Zar Krleža ne uviđa da su nadrealisti, kad su se u svetu stvarali koncentracioni lageri (nije jasno na koje lagere Drainac aludira, da li na fašističke ili komunističke?) i fabrike danonoćno radile na ubilačkom materijalu, "kad su sva čovečanska prava i revendikcije tonuli u suton stidnih tiranija", propovedali anarhističke gestove heroizma sa revolverom u ruci? Njihov cilj je uvek bio da budu u prvom planu, da podržavaju revoluciju u Rusiji i da u isto vreme otkrivaju "carstvo mraka iz fantazmagoričnih prašuma podsvesnoga u čoveku". "I sve je to u ime "produbljivanja čoveka" imala da primi naša generacija, u času kad se pred nju bilo isprečilo ono Hamletovo "biti il ne biti": uništenje ili spasenje od fašističko-imperijalističkih nemani.

Ovim građanskim intelektualcima radnička klasa imala je da posluži za materijal eksperimentisanja, u času kada su je sa svih strana davili za gušu i raskidali na svim stranama sveta. Fantazme i želje čovekove postaju predmetom literature u času kad je u pitanju goli život tri četvrtine čovečanstva zemljine kugle, kao da je rešen problem, kao da je čovek osiguran da se mirno i na opšte zadovoljstvo svaki pojedinac, i bez gnjuračkog zvona, može spustiti u okean svoje duše."

Drainac je naslutio mogući pakt između socijalaca i nadrealista koji će se ostvariti u komunističkoj revoluciji. Videći u njemu opasnost po čovekovu slobodu i individualnost, suprotstavio mu je renegate od ovih pokreta, Luja Aragona i Đorđa Jovanovića. Prvi je formulisao nov pravac u umetnosti, socijalistički realizam, drugi mu se u nas priključio. Jasno je da Drainac u tom momentu nije mogao ni da nasluti da će se socijalistički realizam, koji će komunisti, najpre u Sovjetskom Savezu a zatim u svim zemljama real-komunizma, proglasiti novom doktrinom umetnosti (ždanovizam), izvrgnuti u atak na slobodu umetničkog stvaralaštva. A još manje je mogao da pretpostavi da će ta nova doktrina čovečanstva da likvidira upravo njega, Drainca, kao simbola buntovništva i individualizma. Istina, Drainac već tad zna da "više vredi jedna pripovetka Ive Andrića, u kojoj se slika život kasabe onakav kakav je, od svega što nadrealisti, kroz salone i suze, kroz ideologije i prevrtanja, mogu do kraja života da natrućaju."

Drainac, takođe, zna da je Srbija i dalje ona koju su predstavili Bora Stanković, Đura Jakšić, Svetozar Marković, Branko Radičević, Njegoš, Rastko Petrović ...Stoga se Drainac u stvari zalagao za novi realizam u umetnosti, pogrešno verujući da bi taj pravac mogao da bude socijalistički realizam. "Tražim ovde povratak stvarnosti. Dosta se igralo, dosta bunovno sanjalo, bacimo u štenaru dnevne i noćne fantazije!" Nema govora o identifikaciji Drainca sa socrealistima. Tako, on odaje priznanje Đorđu Jovanoviću što je na vreme uvideo da "nadrealizam ima da zamre u ćorsokaku jedne poljuljane kulture", ali mu ne prašta što je takoreći do juče bio "nadrealistički telohranitelj". "Danas je naš Đoka ortodoksniji u socijalističkom realizmu od Maksima Gorkog. Do juče, dakle, najkonfuzniji anarhista, danas je on veći katolik od pape: gospodin Đorđe Jovanović je 'vojnik leve armije'! Ništa nemamo protiv tog razvitka, ali imamo pravo, s obzirom na njegovo ranije vrludanje, da se upitamo - šta će sutra biti?"

(Nastaviće se)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane