Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Da se ne zaboravi

Brionski plenum: okolnosti, uzroci i posledice (40)

Neka istorija sudi

Najstariji živi novinar u Srbiji, Milentije Pešaković, učesnik Drugog svetskog rata i socijalističke revolucije, a posle rata šef kabineta sekretara CK Srbije Jovana Veselinova Žarka, savetnik u srpskoj vladi i Izvršnom komitetu CK SKJ, piše za Magazin Tabloid o pozadini "Brionskog plenuma" (ali i o dugoročnim posledicama ovog događaja), na kome je Josip Broz Tito smenio svog najbližeg saradnika Aleksandra Rankovića. Ovo impresivno svedočanstvo jednog od poslednjih protagonista posleratnih zbivanja u vrhu jugoslovenske države, završavamo još jednim osvrtom na sam početak događaja opisanih u prvom i drugom nastavku feljtona, a koji ovom prilikom objavljujemo

Milentije Pešaković

Godine 1959. u Beogradu je održana svečana sednica CK SKJ posećena 40. toj godišnjici osnivanja KPJ i dvadesetoj godišnjici imenovanja Tita za generalnog sekretara KPJ. Na Titov predlog na toj sednici CK usvojene su i sledeće četiri odluke: Prvo, da se u Beogradu podignu spomenici Karlu Marksu i Fridrihu Engelsu, drugo, da se u Beogradu podigne spomenik Vladimiru Iliču Lenjinu, treće, da se u Beogradu podigne spomenik Narodno-oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, i četvrto, da se u Beogradu sagradi zgrada za Muzej narodno-oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Nijedna od tih odluka nije realizovana!.Tito je i dalje decenijama bio i na čelu Partije, i Predsednik Republike i...Zašto se nije angažovao da se realizuju odluke jednoglasno usvojene na svečanoj sednici CK SKJ , koje je on Tito predložio!?

Zagrebačko izdavačko preduzeće" Naprijed" izdavala je autorizovane Titove tekstove. Ti autorizovani tekstovi, kako je pravilo, služili su kao autentični tekstovi autora; tekstovi objavljeni u novinama bili su improvizovani, često ne autorizovani, itd. Knjige u „Naprijedu" priređivao je Titov poznati savetnik za štampu Tića Stanojević. Objavljeno je 17 tomova. Poslednji tekst u sedamnaestom tomu je Titov govor radnicima riječkoga brodogradilišta od 24. novembra 1962. godine. Tito je sa delegacijom Partije i države (Aleksandar Ranković, Jovan Veselinov, Ivan Krajačić, Boris Krajger, Ljubče Arsov, Cvijetin Mijatović i Veljko Mićunović) bio u SSSR-u dvadesetak dana.

U decembru 1962. održao je i govor na sednici Vrhovnoga Sovjeta SSSR-a. Po povratku održao je veliki govor na peronu železničke stanice u Beogradu. Ti njegovi govori i inače razgovori u SSSR-u kod mnogih su shvaćeni kao najava da SFRJ ulazi u Varšavski pakt. Tito je 6. maja 1962. održao u Splitu veliki, čuveni govor sa mnogim značajnim reperkusijama na ponašanje u YU na svim područjima. Ali je nekoliko nedelja kasnije, prilikom otvaranja beogradskog sajma, govori sasvim drugačije o istim stvarima. Jednostavno, Tito je 1962. godine kako bi se to kazalo: okrenuo ćurak naopako. Počeo je da „vrda" u svojim govorima, izjavama. Tada se rodio i vic: "Daj žmigavac levo, vozi desno". Jednostavno Tito nije želeo da nastavi izdavanje autorizovanih govora, izjava itd.

I njegovom odlukom je prestalo dalje publikovanje u zagrebačkom izdavačkom i štamparskom preduzeću „Naprijedak".

OZNA, kasnije UDBA pomno su pratili situaciju u svim kolektivima: da li neko od radnika zagovara odlazak na rad u inostranstvo, ili se ipak sprema „da kidne". Takva nastojanja su progonjena! Odjednom: dižu se rampe na granicama Jugoslavije: na rad u inostranstvo može da ide ko hoće. Pohrlili su pre svega mlađi radnici iz Slovenije i Hrvatske. To je olakšalo situaciju na terenu nezaposlenosti, ali je istovremeno pogoršalo i inače lošu demografsku nacionalnu mapu u državi. Natalitet je stalno bio niži u Sloveniji, Hrvatskoj, Vojvodini, a enormno visok na nerazvijenom području, pre svega Kosovu i Metohiji. Da ne dužim: Slovenci su činili 6% stanovništva Jugoslavije, ali samo 2% oficira JNA. Albanci su činili oko 8% stanovništva Jugoslavije, ali 17% regruta JNA. Sa tendencijom daljeg nastavka nepovoljnih kretanja. Na finansijskom planu to je značilo: sve manji broj stanovnika na razvijenom području (Slovenije, Hrvatske, Vojvodine, uža Srbija) treba da osigurava sredstva za sve veći broj stanovnika na nerazvijenom području: BIH, Makedonija, Crna Gora, Kosmet!

Godine 1955. dolaze u Beograd Hruščov i Bulganjin. Sledeće godine u Moskvu odlaze Tito i Kardelj. Oba puta potpisane su deklaracije o odnosima između dveju partija i dveju država. Izglađeni su odnosi nastali Rezolucijom Informbiroa. Jugoslavija i KPJ/SKJ su dobili satisfakciju,izvinjenje za Staljinov napad. Godine 1956. usvojen je tzv. nominalni sistem: opštine su dobile status "pariske komune", Jugoslavija je proglašena federacijom komune. Snažno i masovno vladalo je mišljenje da republike „odumiru". Čak je i dr. Vladimir Bakarić, prva ličnost Hrvatske, 1959. dao izjavu „Borbi" u kojoj je kazao: "...Republike još imaju smisla postojanja, ali njihovo ukidanje je naša tendenca..."

Radničko samoupravljanje, društveno upravljanje, uloga komune, društvena svojina nad sredstvima za proizvodnju, raspodela prema radu, brži razvoj nerazvijenih područja, radi sustizanja razvijenih, ekonomski razvijenih republika u državi Jugoslaviji, garantovano besplatna osnovna zdravstvena zaštita i osnovno obrazovanje...bili su garancija, po shvatanju vrhovnih političkih i društvenih krugova, da smo stvorili beskonfliktno društvo. Sve će u hodu rešavati samoupravni organi...Odjednom: grom iz vedra neba - veliki štrajk rudara u Trbovlju. Miha Marinko, prvi čovek Slovenije, silazi noću u jame i razgovara sa rudarima. Tito pod hitno zove Rankovića i određuje ga „kao radnika, oličenje partijskoga morala..." da odmah ode u Trbovlje, i stiša štrajkače odgovornim rečima. Sa Rankovićem odlazi i Mijalko Todorović, potpredsednik SIV-a, čiji mu resor: privredni sistem...Štrajk je ubrzo obustavljen, nađena su obostrana prihvatljiva rešenja. Ali taj štrajk bio je „atentat" na dogmu o beskonfliktnom društvu! To je sa velikom zabrinutošću i upozorenjem shvaćeno u političkome vrhu Jugoslavije.

P.S. (Petra Stambolića, primedba redakcije) prvi put sam video leta 1944. u Jablanici, kasnije i Toplici. Bio je tada sekretar CK KPJ za Srbiju i po funkciji komandant Glavnog štaba partizanskih snaga u Srbiji. Sledeće godine bili su izbori za konstituantu (potvrđivanje Odluke Drugog zasedanja AVNOJ-a: proglašenje Jugoslavije federativnom državom, republikom, itd. P.S. bio je kandidat za narodnog poslanika konstituante u Toplici.

Govorio je i na velikom narodnom mitingu u Prokuplju. Ja sam u toj njegovoj aktivnosti objavljivao vesti, informacije, komentare u ,,Glasu": organu Narodnog fronta Srbije, čiji sam tada bio korespodent u Topličkom okrugu, u Prokuplju. Kasnije sam P.S. ,,usputno" sretao na nekim skupovima, sastancima. A u jesen 1984.godine bio celi dan u njegovom okruženju u Prokuplju i nekim podjastrebačkim selima (Velika Plana, Gornja i Donja Bresnica, Ajdanovac....) na proslavi 40-te godišnjice osnivanja Topličkih partizanskih brigada: IV, V, VI, XVII, XVIII i XVIV.

P.S. je 1943.godine postao sekretar PK KPJ za Srbiju i po funkciji komandant Glavnog štaba partizanskih jedinica u Srbiji. Zamenio je dr. Blagoja Neškovića koji je u jesen 1943. sa Trećom srpskom brigadom napustio Srbiju i otišao u Bosnu i Hercegovinu, u blizinu Vrhovnoga štaba i Tita. Znam da je tom prilikom P.S. od Neškovića primio „tajne", direktive, itd. Među ostalim i vezu sa partizanskim glavnim i uspešnim informatorom iz specijalne policije , drugom Jankovićem. Janković je kasnije „provaljen", uhapšen i likvidiran.

Zameralo se P.S. da nije bio budan, na visini zadatka u ovom teškom događaju. Da ne dužim o tim detaljima iz rata. Samo da završim: leta 1944. u Toplicu i Jablanicu padobranima ili ateriranjem na improvizovanim aerodromima u Jablanicu i Toplicu, Pustu Reku spustili su se mnogi rukovodioci iz partizanskih jedinica, štabova iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, iz naše slobodne teritorije, luke u Bariju. Među njima i dr. Blagoje Nešković i Koča Popović. Nešković je preuzeo svoju raniju funkciju, sekretara PK KPJ za Srbiju, a Koča Popović je postao komandant Glavnog štaba za Srbiju. Time je P.S. ostao bez obe i jedinih funkcija. Iz tekstova generala Ljube Đurića, koji je tada postao zamenik Koče Popovića-znam da je P.S. tu smenu doživeo teško. Vajkao se Đuriću: "...Eto, ja sam sada niko i ništa!" Đurić je kasnije u svome Ratnom dnevniku Petra Stambolića oslovljavao: "Niko Nikogović".

Bilo je pravilo tada: manje više svi partizanski komandanti: brigade, divizija u Srbiji zamenjeni su „došljacima" iz Bosne i Hercegovine: general Miloje Milojević postao je komandant 21. divizije umesto Riste Antunovića, itd. Te linearne promene, pokazalo se kasnije, nisu uvek bile najsrećnije:" domaći"su bolje poznavali teren, mentalitet „domaćeg" stanovništva itd. Tih dana i pojedini „došljaci" postali su „prvi" članovi Izvršnih tela u KPJ za Srbiju: Cana Babović, Mitra Mitrović, Slobodan Penezić, Mihajlo Švabić i dr.

Inače, prvi put, u četiri oka, u da tako kažem: poslovnom odnosu, sastao sam se i jedan sat razgovarao s Petrom Stambolićem, početkom 1967. godine u prostorijama kabineta Jovana Veselinova, u zgradi CK Srbija, odnosno CK Jugoslavije na Novom Beogradu ( Danas je to zgrada „Ušće"). Ja sam tada bio šef kabineta Jovana Veselinova, sekretara CK SK Srbije. P.S. bejaše došao na razgovor sa J.Veselinovim.

Predložio sam tada P.S. da ja nastavim prikupljanje dokumentacije za razgovore koje bih po njihovom „penzionisanju" vodio sa njim: Stambolićem, Dobrivojem-Bobijem Radosavljevićem, i Jovanom Žarkom Veselinovim o brojnim krupnim, nacionalno značajnim, pitanjima za Srbiju, Srbe, za Jugoslaviju, socijalizam.

Primetio sam i kao novinar u „Ekonomskoj politici", pogotovu kad sam postavljen za savetnika u Vladi Srbije ( bio je to moj bolni, nikad neprežaljeni korak: morao sam da napustim novinarstvo zbog stana: u redakciji nisam mogao da dobijem stan-nije bilo to u moći Redakcije, a u Vladi Srbije su mi „blagim, ali jasnim rečima-obećali: imao sam dva deteta, kako sam ja iz milošti zvao: "...dva gromuglježa"-i sin i ćerka bili su razvijeni, borbeni....) malo, malo pa Kardelj objavi brošuru, knjigu, Bakarić takođe, sada punom parom to rade Crvenkovski u Skoplju, Tripalo u Zagrebu, čak i Todo Kurtović u Sarajevu...Od Srba niko ništa!

Pročitao sam sve zapisnike CK SK Srbije, zapisnik sednica Politbiroa, kasnije Izvršnog komiteta CK SK Srbije, delimično i Jugoslavije, postoji adekvatna mogućnost da se i tekstovi u „Borbi" i „Politici" koriste...I predložio sam P.S. ranije Jovanu Veselinovu, kasnije i Dobrivoju-Bobiju Radosavljeviću da svakome od njih dam zapisnik, koje mi je prekucao u tri primerka Andreja Nikolić, daktilograf u kabinetu Jovana Veselinova i da potom stenografišemo moja pitanja, njihove odgovore, komentare o brojnim suštastvenim pitanjima za razvoj Srbije, njeno mesto u federaciji, Jugoslaviji itd. I da kasnije njih trojica autorizuju štivo i objave kao svoje brošure, knjige, a i radi ravnoteže sa pomenutim drugovima iz Hrvatske, Slovenije, Makedonije, pa i Bosne i Hercegovine. Veselinov je prihvatio moje predloge, uz komentar:"...Koga danas sve to zanima, ali OK".

D. Radosavljević mi je sugerisao da umesto toga možda bi bilo bolje, da ja na osnovu svih tih materijala, napišem i odbranim svoju disertaciju: "Kako je Srbija prošla i prolazi u ekonomskom pogledu u Jugoslaviji".

Petar Stambolić je pozdravio moje interesovanje, ali mi je kazao tada da bi on samnom radije razgovarao o njegovome radu kao instruktoru PK KPJ na Srbiju pre rata, kada je dejstvovao u zapadno moravskom kraju: Kruševac, Trstenik, Kraljevo...Kazao sam mu: "mislim da su moji predlozi i teme značajniji za istoriju, narod Srbije" itd. On se uslovno složio. Ja sam uporno nastavio da skupljam dokumentaciju...Jednom sam ranije o tome pričao Slobodanu Peneziću, koji je svakoga utorka od 10 do 11 sati provodio sa mnom u mojoj kancelariji, Trg Marksa i Engelsa br.8-10. (bila je to zgrada firme: "Hempro" koju je CK Srbije bio iznajmio za svoje prostorije...).

Kad je Penezić čuo šta ja radim, šta nameravam, on mi je kazao: "...Ti hoćeš da listaš papire i konstatuješ naše zablude, promašaje, progone...Takav čovek ne može da opstane kod nas! Pešak dragi, najebaćeš ti zbog toga. Vodi računa, čuj šta ti kažem: najebaćeš zbog ovoga!"

Nisam ga poslušao, strast istraživačkog novinarstva bila je neumoljiva...I tačno: posle 11 godina, upravo zbog toga, jedva sam sačuvao glavu od glavnih progonitelja: Tita, Staneta Dolanca, tada sekretara Izvršnoga Biroa CK SZJ i Stevana Doronjskoga, člana Izvršnog komiteta, kome sam neposredno bio podređen tih godina. Ali o toj temi drugom prilikom, eventualno, detaljnije.

P.S. znao je za sve te moje peripetije, neosnovane sumnje i progone, i za razliku od drugih, koji su bežali od mene kao od šugavoga praseta. P.S. je vrlo rado samnom pričao o svemu i svačemu, prvi put u njegovoj privremenoj kancelariji u zgradi Skupštine Srbije, kasnije godinama u njegovoj vili na Dedinju, ulica Augusta Cesareca br.19.-21.

Na kraju ovoga teksta ja ću ispisati još nekoliko rečenica o mojim razgovorima sa Petrom Stambolićem, njegovom odnosu prema meni itd.ne „da bih gladio svoju bradu", već prvenstveno da steknem veći kredibilitet objektivnog i kompletnog informatora i analitičara. I ne samo o tekstu u kojem pišem o Stamboliću.

Nije hvala nego istina: objavio sam oko 6.500 tekstova u raznim novinama, časopisima, zbornicima , godišnjacima, o raznim temama. Nikada nisam bio demantovan!

Bilo je polemika sa mojim stavovima, zaključicama, na osnovu prezentiranih činjenica, da kažem: kvantitetima, ali nikada o činjenicama. Dane i noći sam provodio u kontroli onoga o čemu i kako pišem, a sve to i tako i zbog saveta moje mudre, nepismene majke seljanke Stevane, koja me je od malena vaspitavala u duhu one: "...Bolje ti je sine izgubiti glavu, neko svoju ogrešiti dušu!"

A sada o onoj stvari: ponavljam u „Politikinom" tekstu nema ni reči o tome koji su motivi rukovodili P.Stambolića da traži od Slavka Zečevića, ministra unutrašnjih poslova Srbije, da uhapsi Aleksandra Rankovića. O tim motivima, razlozima...nema ni reči ni u knjizi Slavka Zečevića: njegov tekst o tome pitanju koresponedira sa onim kvalifikativom Miloša Crnjanskog:"Ništa a mnogo reči"!

Moja razmišljanja i argumenti o motivima Petra Stambolića da predlaže hapšenje Rankovića, bilo je to 1967. godine, ali ne znam mesec, jer vreme ne precizira ni ministar Slavko Zečević (Da li slučajno?).

1.Posle brionskoga plenuma osnovana je tkzv. Državna komisija, komisija Saveznog izvršnog veća, angažovan je i savezni javni tužilac,itd. Da sa krivično-pravne strane razmotri ono o čemu bilo Titovih tvrdnji na brionskome plenumu. Predsednik SIV-a bio je Petar Stambolić. Očekivalo se kod mnogih da on treba biti šef te komisije. Ne, za predsednika komisije imenovan je Avdo Humo! Bilo je komentara: Morao je Stambolić biti predsednik komisije, Srbin je, kao i Ranković, itd., ali on je „opet izvrdao". Saopšteni nalazi komisije upućivali su da ima osnova za krivično gonjenje osuđenih na brionskom plenumu. A to je značilo: i hapšenje optuženih!

2. Izvesno vreme pre Stambolićeve želje da Zečević uhapsi Rankovića, Tito je oštro govorio na nekom skupu političkih aktivista Bosne i Hercegovine, i u tome govorio i pretio Rankoviću, generalima Miloju Milojeviću, Radu Hamoviću i još nekim, da se okupljaju, sastaju sa Rankovićem...Pitao se Tito: da li oni nešto „pučističko" kombinuju....

I tu je možda centralna tema, krajnje ozbiljna stvar. Znali su mnogi, tačnije mislili su da će Titu biti ugodno ako oni uhapse, smene te i te, a ako ništa ne preduzmu- može po njih biti pogubno: strah životu, često obraz kalja! Tako kaže Njegoš. Kako bi to Crnjanski Miloš kazao: gledamo se nemo, al se razumemo!

Ima i drugih detalja koji nagone na razmišljanje po istoj formuli kada je reč o Petru Stamboliću, njegovim postupcima u vezi sa Titovim postupcima, ili bar Stambolićevom poimanju sadržine tih Titovih postupaka, namera i s tim u vezi njegove, Stambolićeve obaveze. Stambolić je bio ozbiljnije „Ranjen" na Šestom kongresu KPJ/SKJ 1962. u Zagrebu.

Ostao je „u sedlu" i dalje, ali nisu sasvim jasne sve okolnosti u vezi s tim, „ da nije prihvatio prećutnu ali izričitu ponudu i samoga Tita, možda ne direktno, neposredno, nego preko „drugoga", ali obostrano sasvim jasnu. Slušao sam od mnogih: Kako to Stambolić je uvek ostajao „pobednik" na Titovoj liniji i kad su odstranjeni Žujović i Hebrang, i dr. Blagoje Nešković, i Milovan Đilas, i Ranković, i Marko Nikezić (Stambolić je doveo Nikezića na položaj sekretara CK SK Srbije), pa čak kada je oduvan i Milentije Popović, pa uzdrman i Draža Marković, itd!? Tema za izučavanje!

3. Jula 1964. godine na Brionima: Petar Stambolić, Milentije Popović, Dobrivoje Radosavljević i Dušan Petrović Šane osnovali su tzv. Koordinacionu grupu, čiji je zadatak bio da politički likvidiraju Aleksandra Rankovića. Milentije Popović je bio koordinator rada te grupe.

Taj važan politički detalj sa hvalisavom notom ispričao mi je lično Petar Stambolić, u svojoj vili na Dedinju. Godinu dana kasnije ispričao je to i nekolicini na Brionima, upravo kad su bili na mestu, pored nekog kamena, na kome su mestu Stambolić, Popović, Radosavljević i Petrović osnovali pomenutu Koordinacionu grupu sa ciljem da politički ruše A.Rankovića. Među prisutnima bio je i Miodrag Zečević-Mića, rođeni brat Slavka Zečevića. Mića je to notirao u svojoj obimnoj knjizi: "Tako je bilo". U knjizi istoričara Vjenceslava Glišića: "Razgovori sa Stambolićem" stoje i rečenice Stambolićeve: "...Uvek kada smo se ja i Bobi Radosavljević sastajali da razgovaramo o Rankoviću, donosili smo tranzistor i uključivali ga pored telefona, ako nas Ranković prisluškuje da ga u tome ometemo".

Rekao sam tada Stamboliću: Druže Pero, optužen je Ranković i Stefanović da su stvorili frakciju u Partiji. Pa to ste uradili i Vi, Popović, Radosavljević i Petrović kad ste formirali koordinacionu grupu da rušite Rankovića, i sada mi pričate da ste se sa Bobijem sastajali da razgovarate o Rankoviću, a da tranzistorom ometate da vas Ranković eventualno ne prisluškuje?

4. Februara 1966. Jovan Veselinov je bio na sednici Savezne skupštine. Zazvonio je u njegovoj kancelariji specijalni telefon. Po ovlašćenju podigao sam slušalicu. Bio je to Bogdan Crnobrnja, tada generalni sekretar predsednika Tita. Kazao mi je: "...Kad se vrati drug Žarko, recite mu da sutra u 10 sati treba da bude kod druga Predsednika."

Tito je bio tada na Brionima, i Crnobrnja je zvao sa Briona. Pozvao sam odmah Veselinova, stigao je, i pitao me: "...Šta je novo, ko je zvao?" Ispričao sam mu, on je zatim otišao u svoj WC, i kad je izašao kazao mi je: Ja sam sada razoren! Nisam znao zašto, ali sam znao: kad on kaže :"Sad sam razoren"-da je nešto vrlo, vrlo delikatno.

Veselinov je zatim pozvao svoju sekretaricu Jelenu Zečević, izvadio je 5.000 dinara iz novčanika, dao joj taj novac da kupi jednu lepu tašnu i sutradan, 5. februara preda njegovoj supruzi Stanki, kojoj je 5. februara bio rođendan. Jovana Veselinova i Petra Stambolića toga dana uveče odvezao je šofer druga Veselinova Petar Kojić do Topčiderske železničke stanice. Tu su se njih dvojica ukrcali na lokomotivu plavoga voza „Kozara" i u punoj brzini, bez zadržavanja usput stignu sutra dan, 5. februara kod Tita na Brionima u zakazano vreme. Vratili su se sutra dan, 6. februara i odmah otišli kod Rankovića u zgradu CK SKJ.

Bilo mi je nezgodno da pitam druga Veselinova: Šta se dešavalo, o čemu su s Titom razgovarali. Ali to mi je posle izvesnog vremena ispričao Petar Stambolić. Kaže: celi dan razgovarali smo o Rankoviću, Tito je kazao da je Ranković tipičan srpski nacionalista i da on više s njim ne može o bilo čemu da razgovara da se dogovaraju. Kaže mi dal je Stambolić: „...Kad smo upoznali Marka sa Titovim primedbama, ocenama, bilo ih je desetak, Ranković ni jednu nije prihvatio, sve ih je negirao..."

5. Petar Stambolić bio je predsedavajući na Brionskom plenumu. Nije učestvovao u diskusiji, nije kazao ni jednu reč.

6. Odlazio sam više puta u Titov arhiv, sarađivao sa službenicima Kabineta. Primetio sam da je sve vrlo uredno notirano (istina nekada i sa dvosmislenim ili lažnim podacima).

U tome je prednjačio njegov ađutant general Luka Božović. Božović u svojoj knjizi: „...Dvadeset godina na obezbeđenju Titu" na str.453. piše, registruje događaje dana 15.juna 1966. i piše: Ujutru, 15. juna, Tito je iz zgrade u Žičkoj 15 (Titova rezidencija, moja napomena) izišao sa Petrom Stambolićem. Nešto su žučno razgovarali. Tito je bio neraspoložen i natmuren.

Moja razmišljanja i zaključak: Stambolić 15. juna 1966. Rano ujutru izlazi sa Titom iz njegove rezidencije, a sutra dan 16. juna u Titovoj rezidenciji održan je glasoviti sastanak Izvršnoga komiteta CK SKJ na kome je Tito zapanjio prisutne o prisluškivanju, optužio Rankovića po pravilima Partije: ko je pod istragom, sumnjom odmah podnosi ostavku na sve svoje funkcije u Partiji, i dužan je da komisiji iskreno i istinito govori. Kako je poznato: Ranković nikada niti na bilo kojoj komisiji nije pozivan nije mogao da svedoči, eventualno da oponira optužbama. Onda kad je Petar Stambolić predlagao da se Ranković uhapsi

- Tito je Rankovića i druge abolirao! Stambolić je uleteo „u prazno", Tito je ubrao po „humanosti".

Petar Stambolić je znao za progon kojim sam bio podvrgnut, znao je da mi je oduzeta sva dokumentacija i oko 5.200 stranica moga autorskoga teksta, zauzelo je moje interesovanje, pa i motive razgovora s njim, i na kraju, kad smo se rukovali, kazao je:

„Ništa nije uništeno. Želim Vam da uspete!" To me veoma, veoma, dirnulo. I ovom prilikom: Hvala mu!

Glosa

Kad je Penezić čuo šta ja radim, šta nameravam, on mi je kazao: "...Ti hoćeš da listaš papire i konstatuješ naše zablude, promašaje, progone...Takav čovek ne može da opstane kod nas! Pešak dragi, najebaćeš ti zbog toga. Vodi računa, čuj šta ti kažem: najebaćeš zbog ovoga!"

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane