Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Tabloid istražuje

Ekskluzivno: kako posluje "siva ekonomija" Vučićevog režimskog kartela

Dubina Vođinih džepova

Za poslednjih osam godina Vučićev režim je u Srbiji izgradio čitav "inovativni" paralelni ekonomski sistem, jer takvu armiju patoloških lopova i ogromne naprednjačke apetite, nemoguće je zadovoljiti već viđenim otimačinama. Naime, prihodi koje ostvaruje država redovnim ubiranjem poreza, carina i naplatom kazni za njih ni blizu nisu dovoljni. Taj novac je za vlastodršce neupotrebljiv, dokle god se nalazi na računima republičkog budžeta, ali im postaje dostupan čim krene "da se vraća privredi" kroz javne radove ili javno-privatna partnerstva. Tu se onda pojavljuju Vučićevi maheri za razne "transfere". Ova omiljena delatnost kriminalnog naprednjačkog klana, na taj način otela je za poslednjih osam godina, blizu dvadeset milijardi evra. Ali, to je samo deo ukupne otimačine sprovedene kroz najneverovatnije oblike "investiranja" i "reinvestiranja", "kapitalna ulaganja" i slične mahinacije.

Igor Milanović

Prema zvaničnim procenama, Srbija dnevno gubi osam miliona evra prihoda zbog paralelne ekonomije. Najveći deo te "paralelne ekonomije", otpada na režimska preduzeća i armiju režimskih "biznismena", kojima je sve dopušteno, pa i da izbegavaju poreske obaveze, a mnogima od njih već godinama ne pada na pamet da plaćaju komunalne dadžbine ili slično. Oni za poreski sistem ne postoje, ali su zato vrlo vidljivi u Srpskoj naprednoj stranci ili strankama "naprednjačke koalicije". Ta armija stranačkih skakavaca, narasla je do mere koja je nepodnošljiva, a kad se u režimskim biltenima pomene "siva ekonomija", onda je "strela odapeta" u sitne ulične prodavce i preprodavce, sitnu trgovinu putem interneta, pa i pijačne nakupce. Ali, one glavne predstavnike takozvane "sive ekonomije", režim ne dira jer su "njihovi"...

Jedan od generatora paralelne ekonomije naprednjačkog režima, svakako je i davanje povlastica podobnim pravnim i fizičkim licima u pogledu izmirenja njihovih poreskih dugovanja. Zakon je u tom pogledu „fleksibilan", odnosno omogućuje institucijama da po slobodnom nahođenju poreske dužnike delimično ili potpuno amnestiraju, reprogramiraju dugove do u beskonačnost, ili da ih pretvaraju u vlasnički udeo države koja nema nikakav ekonomski interes da postane vlasnik tog preduzeća.

Na ovaj način se sprečava da novac uopšte uđe u državni budžet, odakle bi se zatim komplikovanim putevima izvlačio i prebacivao u privatne džepove, već se odmah preusmerava na račune vlastodržaca.

Iako je suma novca koju "pojede" ova režimska aždaja zastrašujuće visoka, ministar finansija Siniša Mali je tek za 2019. godinu najavio da će "suzbijanje sive ekonomije biti jedan od prioriteta republičke vlade" i njegovog ministarstva. Ono čemu nas dosadašnja praksa uči jeste da se ta „borba" svodi na legalizaciju do tada nelegalnog poslovanja i to kroz izmene zakona ili delovanje državne administracije, a ne kroz promene načina poslovanja. Jer i Mali je deo velikog pljačkaškog sistema.

Pomenimo i to da su Nacionalna strategija za borbu protiv sive ekonomije i Zakon o inspekcijom nadzoru doneti još 2015. godine i do danas su, najvećim delom, ostali mrtvo slovo na papiru.

Tako je kozmetičkim zahvatima nivo klasične crne ekonomije sa nekadašnjih 21,5 odsto učešća u bruto domaćem proizvodu krajem 2018. zvanično sveden na 15 odsto. To znači da skoro svako šesto preduzeće u Srbiji i dalje posluje mimo sistema.

Do ovog smanjenja je došlo zahvaljujući zakonskim reformama koje su omogućile da se u Agenciji za privredne registre prijave i preduzeća koja su do tada ilegalno poslovala, pa je na taj način broj privrednih subjekata sa 334.000 povećan na 391.000. Vidljivost u sistemu sa sobom ne povlači automatski i potpunu zakonitost poslovanja. Tako je Vučićev neuki i često drski ministar rada Zoran Đorđević priznao prošle jeseni da i dalje svaki treći radnik u Srbiji nije prijavljen, a da se mnogima prijavljenima ne uplaćuju doprinosi.

Očigledno da se povećanje broja registrovanih preduzeća nije bitno odrazilo i na budžetske prihode. Vlast još uvek nije stvorila efikasan sistem naplate doprinosa, jer je ovakav vid poslovanja „na sivo" veoma isplativ za vlastodršce.

Siva ekonomija funkcioniše isto kao i ona zvanična (zbog čega se i naziva „paralelna ekonomija"), sa tom razlikom što se dadžbine ne plaćaju državi, već moćnim pojedincima na vlasti koji obezbeđuju zaštitu. Kada bi se i u Srbiji uveo sistem kontrole i naplate, kao što postoji u razvijenim zemljama, uloga zaštitnika bi postala nepotrebna, pa bi tako izostali i prihodi ostvareni na taj način.

Jedna uređena država, kao što je na primer Slovenija, priznaje da prava siva ekonomija (kod nas bi to bila crna ekonomija, odnosno preduzeća potpuno izvan sistema) u njenom bruto društvenom proizvodu učestvuje sa 24 odsto, dok u izuzetno uređenoj državi sa stanovništvom koje ima visok stepen svesti o potrebi fiskalnih davanja, Belgiji, ovakva ekonomija u BDP-u učestvuje isto kao i u Srbiji sa 15 odsto.

Upravo ovi podaci pokazuju kako se potezom olovke ono što je do juče bilo ilegalno odjednom proglasilo legalnim, ali bez konsekvenci za počinioce. Zbog toga su i izostala značajna povećanja priliva u budžet, jer se novac, umesto za poreze i doprinose, sada izdvaja za plaćanje političkih mentora, pa se tako posluje isto kao i ranije, jedino što sada postoji smokvin list prividne legalnosti. Jednostavno rečeno: dojučerašnji privredni ilegalci su se samo presvukli u ruho legalnosti.

Umesto da se fokusira na najveće činioce sive ekonomije, pomoćnik direktora Poreske uprave Nada Novosel na konferenciji za medije 28. decembra 2018. najavljuje jaču kontrolu poljoprivrednog sektora, kao i trgovine automobilima i mobilnim telefonima. Tako je vladajući režim stavio seoska domaćinstva (uglavnom staračka) na nivo najvećih poreskih grešnika.

Ministar trgovine i turizma Rasim Ljajić takođe najavljuje novi udar na sitne ribe, a to su trgovci preko interneta koji ne plaćaju porez na dodatu vrednost, niti prijavljuju tako ostvarene prihode. Radi se, najčešće, o privatnim licima koja na ovaj način dopunjuju skromni porodični budžet, a ne o velikim kompanijama koje obrću milione evra. Ti sitni prestupnici nemaju para da plaćaju zaštitnike iz vlasti, zbog čega se redovno nalaze na udaru države.

Najveći generator sive ekonomije je građevinski sektor, gde ne važi procena ministra Đorđevića o tome da je svaki treći radnik neprijavljen, već je najčešće suprotno, odnosno svaki treći radnik je prijavljen.

Ali, Đorđević, kao i svaki drugi režimski poslušnik, ne sme ni da pomene da na projektu „Beograd na vodi" skoro nijedan običan radnik nije prijavljen (eventualno se prijavljuju rukovodioci i šefovi, kao i visoko specijalizovani radnici). Istovremeno, od početka izvođenja radova, nikada nijedna inspekcija nije posetila gradilište, osim u slučajevima kada do javnosti dospe informacija o nekoj nesreći. Moćni zaštitnici ovog projekta, koji se nalaze u samom vrhu republičke vlasti, ne dozvoljavaju da ih bilo ko kontroliše.

Vučićev režim "priznaje samo sud svoje partije", pa tako njegovi naprednjaci radije sami sebe „kontrolišu". Tako iz Niša stižu informacije da su svi članovi upravnih i nadzornih odbora svih javnih i preduzeća u vlasništvu grada ili Republike provereni članovi Srpske napredne stranke, koja, istovremeno, "vrši vlast" u ovom gradu. Naime, ta stranka radi i kontroliše ono što je urađeno.

Kako funkcioniše paralelna privreda u režiji naprednjaka, najbolje se vidi u sprovođenju kapitalnih investicija od kojih su najvažnije one u oblasti izgradnje i održavanja putne mreže. Tu se obrće najviše državnog novca, pa je i paralelna ekonomija najviše prisutna.

Po zakonu, preduzeće koje duguje porez ne može da učestvuje na tenderu koji raspisuje država, osim ako neko moćan ne odluči drugačije. Zapitana kako je moguće da je na nekoliko javnih konkursa Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture pobeđivalo preduzeće koje zbog blokade računa usled neplaćenih poreza nije smelo ni da učestvuje, resorna ministarka Zorana Mihajlović je odgovorila kako nije posao Ministarstva da proverava da li je neko platio porez ili ne?!? Odnosno, onaj ko raspisuje tender, prema ministarkinom tumačenju propisa, nije dužan da utvrdi da li pobednik na konkursu uopšte ispunjava zakonom propisane uslove javnog takmičenja.

Zakon zaista propisuje zabranu učešća firmama poreskim dužnicima, ali, kao što i ministarka Mihajlovićka tvrdi, nije toliko jasan u pogledu određivanja obaveze državnih organa da utvrde činjenično stanje. Naravno da je ovo smišljeno kako bi se provukla preduzeća bliska vlastima kojima se tako omogućuje da bezbrižno posluju u takozvanoj sivoj zoni, odnosno da pripadaju onoj grupi koja zaštićena od vrha vlasti posluje legalno iako nelegalno, što je paradoks jedino moguć u Srbiji i sličnim diktaturama u kojima jedna ličnost ili mala grupa ljudi odlučuje ko će doći pod udar zakona, a ko ne. Upravo ovakav način poslovanja najviše odgovara vlastodršcima, pošto oni prihode dobijaju od firmi kojima obezbeđuju takvo poslovanje, jer ako izostanu plaćanja na scenu stupaju mnogobrojne inspekcije.

Jedan od omiljenih načina izbegavanja zakonskih odredbi, posebno onih o obavezi javnog konkursa, skoro da je postao stalni način rada Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture. Država (Vučićev režim u svim ovakvim i sličnim slučajevima) prvo zamisli neki projekat, zatim ga proglasi projektom od nacionalnog značaja, potom objavi kako za njega nema para u budžetu i onda se zaduži tako što kreditor određuje ko će biti izvođač radova. Naime, za uzimanje kredita država ne mora da ide na javni tender, tako da je sve legalno.

Upravo se to desilo početkom novembra 2018. kada je objavljen početak radova na takozvanom Moravskom koridoru, koji će autoputem preko Čačka spojiti koridore 10 i 11. Projekat nije ni nov, ni originalan - nastao je još 2001. godine, ali se sa njegovim početkom kasnilo navodno zbog besparice: Istina je, ustvari, da se sve odlagalo jer nije pronađen povoljni izvođač radova spreman da deo profita podeli sa vlastima! A suma za podelu nije mala - radi se po prvim procenama o oko 200 miliona evra!

Početkom novembra prošle godine ministarka Zorana Mihajlović je najavila početak izgradnje tog autoputa, a kao izvođača je predstavila američku kompanije Bechtel. Na pitanje novinara zašto nije bio raspisan tender za izvođača, ministarka je odgovorila kako to nije bilo potrebno, jer je posao sklopljen u okviru bilateralnog aranžmana sa Sjedinjenim Američkim Državama. Radi se, ustvari, o načinu dobijanja kredita uz gore opisani uslov koji izvođač mora da ispuni (da pristane na "podelu plena").

Bechtel je upravo idealan partner za pljačku budžeta, kakvog su sve ove godine vlasti očekivale i priželjkivale. Mali broj ljudi u Srbiji će se setiti afere oko izgradnje autoputa Priština - Skoplje, svojevrsnog modernog Skadra na Bojani, zamišljenog ne da bude što pre urađen, već da posluži da se što je moguće više para izvuče iz budžeta takozvane Republike Kosovo.

Pomenuti autoput ni do danas nije završen, radovima se uopšte ne nazire kraj, a niko sa sigurnošću ne može da kaže koliki će na kraju biti njegovi troškovi. Još na samom početku izgradnje, 2014. godine, procenjeno je da će to biti najskuplji autoput na svetu sa prosečnom cenom kilometra od oko 20 miliona dolara! U međuvremenu su se troškovi još uvećali, a u leto prošle godine američki izvori su potvrdili kako takozvana vlada u Prištini izvođaču radova mora da plati dodatnih 53 miliona evra na ime penala zbog kašnjenja sa isplatama. Naime, izvođač radova i takozvana kosovska vlada uživaju izvlačeći novac iz budžeta bez ikakve potrebe da se stvarno nešto i radi. Dogovoreni sistem kaznenih penala funkcioniše tako što kosovski zvaničnici propuste da na vreme urade nešto što je njihova obaveza, izvođač radova traži odštetu koja se isplaćuje iz kosovskog budžeta, a zatim se deli sa krivcima za kašnjenje. Svi su zadovoljni, samo je narod opljačkan.

I taj posao je sklopljen direktnom pogodbom, kao i dogovor za izgradnju deonice Pojate - Preljina (kojom se započinju radovi na Moravskom koridoru) i to između tadašnjeg američkog ambasadora u Prištini Trejsi En Džekobson i takozvanog ministra infrastrukture Fehmi Mujote. Kada se u razgovore umešao tadašnji predsednik takozvane kosovske vlade, Hašim Tači, sve je brzo bilo završeno - dobijen je odgovarajući američki kredit i počela su iz njega prva odlivanja novca u pravcu izvođača radova.

Voljom američkih kreditora posao je dodeljen konzorcijumu koji su činile američka kompanija Bechtel i turska firma Enka, koja je, u stvari, ćerka kompanija američkog partnera. Kako su u ono vreme prenosili američki mediji, ambasadorka Džekobson je bila lobista Bechtela, što se negativno odrazilo na njenu dalju karijeru.

U svakom slučaju, isti taj Bechtel je, opet bez tendera, dobio posao izgradnje deonice autoputa u dužini od 110 kilometara u južnom delu Srbije, na granici prema samoproklamovanoj republici Kosovo. Ko je ovoga puta bio lobista, za sada još nije poznato. Upućeni sumnjaju kako iza dubioznog plana izgradnje autoputa Niš - Priština stoje lobisti iste kompanije Bechtel koja je i u Albaniji devastirala državni budžet izgradnjom autoputa Tirana - Priština. Očigledno se Bechtel specijalizovao u pljačkanju američkih kolonija na Balkanu.

Planirana vrednost radova prve faze Moravskog koridora je (za sada) 800 miliona evra, s tim da stručnjaci smatraju kako bi sve moglo da se obavi i za 600 miliona evra. Ovo je izvanredan primer paralelne ekonomije u kojoj sve izgleda da je legalno, iako se zaobilaze zakoni. Naime, postojeći bilateralni sporazum sa Sjedinjenim Državama, na koji se poziva ministarka Mihajlovićka, nije iznad domaćeg zakonodavstva koje predviđa obavezu raspisivanja tendera. Bar su, zvanično, domaći zakoni stariji, ali to je slučaj samo ako se i vrh vlasti sa time složi. U suprotnom se radi onako kako investitoru i vlastodršcima finansijski najviše odgovara.

Bilateralni sporazumi, na koji se poziva Mihajlovićka, postoje i sa mnogim drugim državama, između ostalih sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kinom. Na osnovu tih sporazuma preduzeća iz pomenutih zemalja u Srbiji dobijaju poslove mimo tendera i to u vrednostima od ukupno više stotina miliona evra. Deo tih para mora da bude isplaćen vlastima u Beogradu da bi one aminovale pomenute aranžmane!

Još jedan generator paralelne ili sive ekonomije su državne donacije i dotacije. Desetine miliona evra se sa različitih nivoa vlasti svake godine izdvajaju za takozvane medijske programe od posebnog značaja, čime se direktno iz budžeta finansiraju podobne medijske kuće. Da bi se teže ušlo u trag novcu, sve državne institucije, sva ministarstva, sve opštine, gradovi, pa i javna preduzeća imaju pravo da dotiraju projekte od „posebnog značaja", odnosno da na taj način operu novac iz budžeta i preliju ga u privatne džepove. Sve je, naizgled, legalno, kao što i jeste slučaj u celoj sivoj ekonomiji.

Generalni sekretarijat vlade, na čijem je čelu Novak Nedić, trebalo bi samo da pomaže vladi i njenim članovima u obavljanju svojih funkcija. To je, u suštini, samo tehnička služba. Bar je tako bilo do 1. januara 2019.

Generalni sekretarijat će za 2019. godinu na raspolaganju imati čak 84 odsto više sredstava nego u 2018. godini. Umesto 618,5 miliona koliko je imao prošle godine, predlogom Zakona o budžetu za 2019. predviđeno je više od 1,1 milijardi dinara za troškove ovog, pre svega, administrativnog tela vlade. Za dotacije i transfere određeno je blizu 540 miliona dinara, odnosno 4,5 miliona evra. Koga to Generalni sekretarijat vlade treba da dotira, ostaje otvoreno pitanje.

U obrazloženju budžeta nalaze se objašnjenja za svaku pojedinačnu aktivnost, odnosno podaci o tome na šta bi institucija trebalo da potroši novac u okviru određenog programa. U opisu budžeta za Generalni sekretarijat su detaljno navedeni troškovi putovanja članova vlade, plaćanje goriva i telefona, obezbeđivanje naknada zarada ili organizovanje državnih poseta. U svom ovom detaljisanju nema, međutim, ni reči o organizovanju konkursa za dodelu sredstava. Očigledno je generalnom sekretaru vlade Novaku Nediću i njegovim saradnicima prepušteno da po slobodnom nahođenju raspolažu sa preko pola milijarde dinara budžetskih sredstava!?!

Upućeni su uvereni da su ova sredstva namenjena takozvanom GONGO sektoru (skraćenica od izraza na engleskom koji znači „vladine nevladine organizacije"), odnosno u krajnjoj liniji da se preko ovih organizacija i njihovih nepostojećih delatnosti operu i prebace na privatne račune vlastodržaca.

Evropsko udruženja sudija i tužilaca za demokratiju i slobode (MEDEL) krajem novembra prošle godine najoštrije je osudilo stvaranje GONGO udruženja sudija i tužilaca u Srbiji, bez kojih bi bilo nemoguće u ovolikoj meri nekažnjeno sprovoditi sivu ili paralelnu ekonomiju u našoj zemlji. Moguće je da će Nedić, koji je i sam pravnik i sin nekadašnjeg predsednika Advokatske komore, poverena mu sredstva iskoristiti za finansiranje neke od sudijskih ili tužilačkih „vladinih nevladinih organizacija"?

A 1. Troše i na zemlji i na nebu

Jedan od primera takozvanih „legalnih nelegalnih" poslova, odnosno provlačenja kroz namerno ostavljene rupe u zakonu je i nedavna nabavka novog aviona za potrebe članova vlade i predsednika Republike. Avio služba vlade do sada je raspolagala sa dve letilice: Falkonom 50 i Lir džetom 31A. U prošloj godini se pojavio i treći avion: Embraer 630. Ono što odmah upada u oči jeste da ni budžetom za 2018. godinu, a ni onim za 2019. nije bila predviđena nabavka novog aviona za najviši državni vrh. Sve je i ovog puta odrađeno u tajnosti, ali naizgled sasvim legalno. Naime, kao kupac vazduhoplova pojavila se BIA, koja ima u mnogome drugačiji status od ostalih budžetskih korisnka, odnosno ima pravo da raspolaže sredstvima bez pravdanja Skupštini. Da bi se od javnosti sakrilo razbacivanje parama u vremenu kada su smanjene penzije i ukinuti mnogi socijalni dodaci, iskorišćen je ovaj izuzetak od pravila transparentnosti raspolaganja državnim sredstvima.

Osim toga, na ovaj način je javnost ostala uskraćena i za odgovor na pitanje koliko i kome je plaćeno za ovu letilicu. Jedino što se zna je da je budžet Avio službe vlade za ovu godinu povećan sa 290 miliona dinara u 2018. na pola milijarde i to najviše zbog povećanja izdvajanja za usluge (održavanje pomenute letilice) sa 123 miliona na 216 miliona dinara.

A 2. Gusta magla, ugovori i krediti

U vreme sklapanja ugovora između vlasti samoproglašene republike Kosovo i Bechtela o izgradnji autoputa Priština - Skoplje američki mediji su tvrdili kako iza drugog člana konzorcijuma, turske kompanije Enka, stoji isti kapital kao i iza američkog partnera. Posle potpisivanja Memoranduma o razumevanju u vezi početka izgradnje takozvanog Moravskog koridora u Građevinskoj komori Srbije tvrde da iza ovog turskog preduzeća stoji naš čovek. Za Bechtel se zna da nije nikakva građevinska, već konsultantska firma. Njegova uloga je da poveže potencijalnog izvođača radova sa lobistima koji omogućuju sklapanje ugovora i to na osnovu komercijalnog kredita kojim se unapred, bez ikakvog tendera određuje izvođač.

Reagovanje

Šaljemo informacije koje je potrebno promeniti u Vašem tekstu "Ko su vlasnici najvećih telekomunikacionih kompanija u Srbiji i koliko zarađuju'' naslovljen sa ''Puna kesa, pada sa nebesa", objavljenog 9. januara 2019. godine, a tiču se kompanije Vip mobile.

Molimo Vas da naziv kompanije napišete Vip mobile umesto VIP mobile. Pun naziv kompanije je A1 Telekom Austrija Grupa, a ne Mbilkom CEE. Učešće u procentima je 24.1% umesto 21.22%

Unapred hvala na unesenim ispravkama.

Srdačan pozdrav,

DANILO GRBOVIĆ

SENIOR ACCOUNT EXECUTIVE

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane