Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

Kuda vode protesti

Kuda mogu da vode protesti čiji su glavni glasnogovornici ljudi koji su izvikali Sašu Jankovića, a onda ga odbacili i ispljuvali, jer nisu znali ko je i kakav je čovek kojeg su hteli da nam uvale za predsednika države. Šta sad mogu da nam ponude, šta se može očekivati od kola koje takvi vode, u kojem ne mogu da igraju Mira Karanovic i Duško Vujošević, ali može ne tako davno najgora radikalka Rada Trajković. Mogu ovi protesti i da uspeju, jer Vučić svakako pada, ali ko će isplivati na njihovom talasu? Ljudi koji se navodno gade politike, ali hoće da odlučuju ko će je voditi i to samo kako oni misle da treba? Ili lideri opozicije sa puterom na glavi, koji su se, kao poslednja fukara, ušunjali među šetače i kriju se iza leđa građana? Šta se dobija takvim promenama vlasti? - pita se kolumnista Magazina Tabloid Miodrag Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Kao zapeta puška sam očekivao početak protesta u Novom Sadu, ali kada su najavljeni za petak 18.januara, a DS požurila da naglasi kako će ih zajedno sa Savezom za promene podržati, odustao sam. Nemojte nas više braniti, ako boga znate. Ili se isprsite i sami ih povedite, pa da vidimo koliko će vas ljudi slediti, ili se sklonite i pustite građane da iskažu svoje nezadovoljstvo i svoje zahteve. A jedan od najvažnijih zahteva smo već čuli u Beogradu posredstvom parole "da ovi odu a da se oni ne vrate", koju ste tamo cenzurisali. Očekujem da će slično reagovati mnogi novosađani, pa bi poruka onima koji će ipak izaći na proteste mogla biti kao ona Druge Dalmatinske na Sutjesci "pola nas nema, ali računajte kao da smo u punom sastavu".

Znam da će sad mnogi graknuti zašto napadam opoziciju, kad je i onako slaba i kad je vlast već previše satanizuje. Biće i onih koji će odmah zaključiti da tako, svesno ili ne, radim za Vučića, pa čak i da mu se na taj način nudim i preporučujem, ako već nisam nekako i potkupljen. Ništa novo niti neobično. Već su jedared pokušali tako da me diskvalifikuju kad sam pristao na saradnju sa "Trećom Srbijom" radi formiranja Alternative za Srbiju, pokreta koji bi, uvažavajući postojanje i levičarskih i građanskih i desničarskih ideja, kroz dijalog pronalaziti pravi balans i ponuditi nešto treće tragično raspolućenoj Srbiji. Bio je to eksperiment sa fer plejom u politici, pri čemu su oni verovali da će mene pridobiti za neke svoje ideje, a ja da ću njima usaditi nešto od svojih i tako doprineti da nacionalizam postane tolerantniji i konstruktivniji u borbi za promene koje su neminovne. Bio sam uveren, a i sad sam, da nacionalisti mogu odlučujuće doakati Vučiću, ali i zabrinut mogućnošću da takvi i preuzmu vlast. Jedno je rušenje ovog nakaradnog režima, za šta su svi dobro došli, a nešto sasvim drugo izgradnja novog, koji ne sme biti nacionalistički.

Ništa od toga pokušaja nije bilo, ali nema više ni "Treće Srbije", tako da bih mogao, kao Mesić, da se hvalim kako sam svoju misiju uspešno obavio. To mi, naravno, ne pada na pamet jer umesto "Treće Srbije", koju su predvodili mladi vrlo obrazovani i civilizovani nacionalisti, dobili smo Dveri Boška Obradovića i srbendi koje bi da mlate i vešaju... Nažalost i takvi prljavi igrači doprinose rušenju prljavog režima, ali ne daj bože da se domognu vlasti. Kad treba da se ruši svi su upotrebljivi, ali kad posle treba da se gradi nešto novo onda nisu, jer mnogi počinju da smetaju. Zato građani imaju problem za koga da glasaju, jer na izborima se u isto vreme odlučuje i o jednom i o drugom. Za neke bi glasali da ruše režim, ali ne i da ga naslede. Dok oni kojima bi poverili vlast ne žele da učestvuju u toj prljavoj igri.To se vidi i na aktuelnim protestima u Beogradu na kojima građani, koji ih pokreću i nose, zaziru od političkih lidera i njihovih kompromitovanih stranaka. Ne žele njihovo vođstvo, jer im ne veruju, pa ipak prihvataju njihovu podršku i učešće u šetnjama u prvim redovima. Sa političkim partijama je kao sa ženama, ne možeš sa njima, a ne možeš ni bez njih.

Ovim tekstom, dakle, nemam nameru nikoga da napadam, najmanje opoziciju ovom režimu, ali baš zato što verujem da može i mora mnogo bolje, jer je potrebna Srbiji, moram da je kritikujem. Još manje bih da napadnem mlade ljude koji su najiskrenije pokrenuli i predvode ove proteste, ali moram da ih upozorim da ne budu izmanipulisani. Ne preti im opasnost samo od režima, sa time valjda računaju, nego i iznutra, od onih koji su im se priključili i nametnuli, i onih koji ih podržavaju iz sasvim drugačijih razloga i sa sasvim drugačijim ciljevima.

Što se opozicije tiče, stvar je vrlo jednostavna, moraju se udružiti jer su pojedinačno svi previše slabi, ali ne mogu i ne smeju biti jedno. Nije ni prirodno a ni dobro, ni za partije koje se tako utapaju i gube identitet, a ni za društvo u celini, koje time gubi suštinu višestranačja. Ako mogu u političkim strankama širom sveta da postoje frakcije, zašto to ne bi moglo u ovako šarolikom Savezu.

Znači, treba da pobroje zajedničke ciljeve i zajednički da rade na tome, ali istovremeno da neguju i propagiraju svaka svoju ideologiju, za koju će se zalagati i u budućem demokratski izabranom i ustrojenom parlamentu, bez obzira koliko će ih tamo biti i da li će biti deo nove vlasti ili u opoziciji. Da kažu, pomoćićemo da se ovo zlo ukloni, jer tako ćemo stvoriti uslove za demokratski dijalog u kojem će se čuti i naš glas, ali ostaćemo u opoziciji dok naše ideje ne postanu dominantne.

Problem je u tome što većina njih ni nema svoju ideologiju i nije spremna da se zarad nje odrekne učešća u vlasti. Postoje samo interesi, lični i grupni, što se najbolje vidi na primeru SPS-a, u čijem delovanju nema ni traga od socijalističkih ideja, principa i ciljeva. Kao što toga nije bilo ni kod Demokratske stranke dok je bila na vlasti, mada se predstavljala kao socijaldemokratska partija. Posebna priča je nesrećni PUPS, čiji predstavnici u vladajućem establišmentu mirne duše glasaju za smanjenje penzija i za to primaju platu , pored ponzija. Najopasnije i ujedno najsmešnije je da netom ujedinjena opozicija ima i jednog vođu, koji uzgred ni nema partiju. Kako onda da im se veruje? Glasali bi ljudi za njih da ruše ovaj režim, ali time bi im odmah i prepustili vlast, što ne bi želeli. Jedini način da opozicioni lideri steknu poverenje birača je da saopšte i da se obavežu, da niko od njih neće biti ništa u vlasti kada se pobedi Vučić.

A što se građanskih protesta tiče, oni tek imaju problem. Ne sumnjam u duboko nezadovoljstvo i bes, obespravljenog i poniženog sveta koji u sve većem broju izlazi na ulice da pokaže kako im je muka od svega, od bestidnih laži kojima ih vlast svakodnevno zatrpava bahato ih tretirajući kao maloumne budale. Takvi nemaju mnogo toga da kažu, osim dosta je bilo. Zato je ona stranka koja se tako i nazvala, prošla izuzetno dobro u svom prvom nastupu. Prosto, ubola je prave reči, koje najjezgrovitije izražavaju ono što mnogi misle, ali, posle nije znala šta će sa njima. I propala. Međutim, uvek ima novih likova veštih na rečima, koji se time nametnu. Često i sa čestitim namerama, ali i put u pakao može biti popločan najboljim namerama.

Naravno da sam od starta bio na strani protestanata, ali iskustvo me je naučilo, možda i preterano opteretilo, da u sve sumnjam. A sumnja se javila čim sam video da je konferansije mitinga glumac Branislav Trifunović, a prvi govornici akademik Dušan Teodorović i glumac-reditelj Rale Milenković, dakle ljudi koji su ne tako davno kardinalno pogrešili pri izboru idealnog lidera za ovu zemlju. Sva trojica su bukvalno molili Sašu Jankovića da se kandiduje za predsednika države i sve nas zdušno ubeđivali da je baš on najbolje rešenje i maltene jedini spas. I upravo oni su ga se prvi odrekli, uz veoma oštre osude i diskvalifikacije.

Lepo je što su javno priznali grešku ali u najmanju ruku nije lepo što ponovo pokušavaju da bitno utiču na opredeljenja građana. A ništa veće poverenje mi nije ulivalo ni ono što su govorili sa odviše mržnje. Jedan je Vučiću, sasvim neakademski, poručio da se spakuje i dok još može beži u Mađarsku kod svog prijatelja Orbana. Drugi, sasvim neprimereno umetničkim afinitetima, da što pre u grob ponese sve što je oteo, a treći je, koristeći uličarski rečnik iz filmova u kojima je glumio žestoke momke, zapretio govnjivim motkama. Time, očigledno, ne doprinose demokratskoj atmosferi i dijalogu, za koje se zalažu. Ako oni, kao društvena elita tako nastupaju, šta očekivati od onih na koje to utiče. Onda nije čudo što Vučić i njegove marionete sve učesnike protesta optužuju za "linč, silovanje, nasilje". Za njih, kao i za opoziciju, važi isto. Ili će prestati da glume kako ih politika ne zanima, pa se uključiti otvoreno i direktno da oplemene i ojačala opozicija, ili se priključiti koloni šetača kao svi prisutni građani. Ne može se biti lider bez odgovornosti i odricanja.

Posebno je pitanje kako se dogodilo da oni isti organizatori koji su ih pozvali, pred sam nastup zatraže od glumice Mire Karanović i košarkaškog trenera Duška Vujoševića, da ipak ne govore na protestnom skupu. Navodno, objašnjenje je bilo da su obavešteni od bezbednosnih službi da bi njihov nastup mogao izazvati probleme. Kakve probleme? Zar postoje veći problemi od ovih koje već imamo? Ako su očekivali da im sve prođe bez problema, nisu trebali organizovati proteste nego maskaradu. I poslednje pitanje, kako to da su osetljivi na to kako će reagovati protivnici, na Miru i Duleta, a ne brinu kako će iskrene pristalice reagovati na pojavu Rade Trajković, koja je upamćena kao najradikalnija radikalka devedesetih godina, koje su nam i zakuvale sve ovo.

Uopšte nema potrebe za nekakvim govorancijama na protestima poput ovih, jer sve je jasno svim prisutnima. Dovoljno je istaći i ponavljati jasne zahteve uz nekoliko dobro smišljenih i odmerenih parola koje jačaju odlučnost i samopouzdanje učesnika. A javne ličnosti dovoljno je da izraze podršku i svojim autoritetom sve to cementiraju. Već samo masovno okupljanje je moćna poruka, koja će prelomno odlučivati. Sve ostalo je tehnika koju ipak moraju odraditi političke stranke. Ko voli nek izvoli tamo.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane