Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogledi

Svetozar Livada - Mali prilog iznimnom životnom profilu (10)

Otimanje imovine i stanarskog prava

Profesor dr. Svetozar Livada, poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, govori u knjizi "Mali prilog iznimnom životnom profilu" o zločinima stoleća u balkanskom zverinjaku, gde se događa višak istorije na manjku geografije. Njemu je, kao sociologu sela, svako selo zavičaj, a njegov zavičaj je uništen, od strane mrzitelja života, te greške prirode, tih modernih varvara. I kada je ostao bez svoga doma, njegov dom je bio na svakom mestu gde je sretao časnog čoveka. Sam priznaje: „Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi". Livada opominje sadašnje naraštaje i kaže: "...Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogat"

Prof. dr Svetozar Livada

Puno puta sam čuo u susretima sa seljanima da nije bilo našeg majstora, selo ne bi vidjelo ni bicikla, automobila, traktora, željeznog pluga, vršilice, motora, motorne pile itd. Sa njima počinje dio urbane kulture, formira nje tercijarnog sektora. Oko njih se formiraju prvi oblici radnika - seljaka i prvi oblici novčane privrede sela. Neki od njih su prvi preduzetnici, neki veleposjednici, neki vlasnici ili suvlasnici prerađivačkih tvornica, a neki čak značajni dioničari ili bankari. Njima dugujemo podlogu naše današnje nomenklature raznolikih zanimanja.

Pitomci „Privrednika" zajedno sa „Hrvatskim radišom" nisu samo utemeljitoči noviteta u našoj sredini, nego ona pretpostavka bez koje društveni razvoj nije mogao krenuti iz tradicionalnog u modernije društvo.

Oni su istovremeno neimari pisane kulture, zajedno sa učiteljima, ali su i neimari našeg antifašizma kao najvećeg iskoraka civiliziranosti za sredinu od koje nikad i nikako ne bi mogao očekivati tako dobro organizi ran antifašistički pokret. Oni su naši prvi priključitelji evropskim tokovima a da nismo prethodno dobili „avi" ili pristup ovom ili onom poglavlju. Oni su nas svojim stvaralačkim duhom, djelima, razumom i umom priključiva li evropskim tokovima.

Kasnije kad su postali tribuni spremni da žrtvuju sve, a mnogi su to i učinili jer nisu poznavali sukobe interesa, titular im nije značio ono što danas znači. Nisu glorificirali „imati" nego „biti". Njima je gotovo sve bilo „biti". Biti u prvim redovima progresa, općeg dobra. Živjeli su za naše sutra. Nisu prebrojavali krvna zrnca.

tome najbolje svjedoče njihove bračne družice. Bio im je stran etnocentrizam. Dosegli su najčešće čovjeka s veliko „Č" i građanina s velikom „G", cytoajena. Nikad nisu sanja li da će nacionalitet biti izdignut iznad života i smrti i da će nacionalna re volucija borbom „krvi i tla" zbrisati njihove sve antropogene sadržaje ili ih pljačkom odnijeti. I to bez stida i kajanja. A njihov minuli rad je golem. Skoro cjelokupna industrijska tečevina. Njihova sposobnost mi se često činila nadnaravnom. U ratu sam upoznao one majstore koji su u kratkom vreme nu benzinske pretvarali u parne automobile. Članovi ZVANOH-a vozili su svoju arhivu i sredstva rada u parnim lokomobilima jer drugog nisu imali. Oni su stvarali parne mlinove u nemogućim uslovima.

Prevođenje seljačkog u industrijsko društvo složen je i težak, i u nekim domenama po posljedicama za brojne pojedince, poguban proces. Pamtim da smo u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata završili industralizaciju sa 2.400.000 invalida rada. Da je u tom procesu bilo nedemokratičnosti, netolerantnosti, nasilja i drugh nepodopština nitko ne može poreći.

Mi ko ji smo to istraživali, mjerili, pratili i osuđivali, pa nerijetko bili i sami žrtve, ne možemo poreći da je taj process po posljedicama za ove prostore bio ipak golemo djelo progresije u kratkom vremenu izvan svakog očekivanja.

Stope rasta bile su među najvećim. Bruto dohodak rastao je iz dana u dan. Kvaliteta života je rasla na očigled. Srednje očekivanje života je pove ćano za skoro 20 godina. Povećane su i antropometrijske mjere kako gdje, ali značajno, visina, težina, opseg. Imali smo deagrarizaciju bez presedana, a i školarizaciju, također. Socijalna struktura je izmijenjena iz temelja.

Dosegli smo skoro cjelokupnu nomenklaturu svjetskih zanimanja, mobilnost stanovništva, migratorni tokovi postali su sveopća pojava. Iznad svega valja istaći bračnu pokretljivost. Od nekadašnje na nivou sela ili susjednog sela postala je transmudijalna. Procesi urbanizacije bili su praćeni novim modelima načina življenja u dojučeranjim kompletno zaostalim rural nim sredinama. Preventivna i kurativna medicina dosegla je sveopće promjene.

Savladali smo skoro sve tradicionalne socijalne boleštine sela. Sve mu tome je bila podloga stvorena na martirskoj žrtvi prethodnih generacija u čijem središtu su bili nosioci „Privrednikovi pitomci". Oni su stvorili do ista najproduktivniju generaciju našeg nekada zajedničkog prostora una toč kobne i martirske žrtve.

U naših naroda ima izreka „da je đavo htio sve biti osim šegrt i vojnik" „Privrednikovi pitomci" su bili i jedno i drugo u teškim vremenima. Oni su sami bili plod proste prirodne selekcije našeg sela, jer su, po svom ishodištu bili djeca siromašnijih obitelji, a to siromaštvo bilo je opća bijeda i oskudica u svemu, hrani, odijelu, pitkoj vodi. Dakle, svemu. Rađali su se kad je difterija kao „daviteljica djece" kosila sve. Samo su rijetki preživljavali. Oni su bili ti koji su preživjeli. Mnogi od njih zapamtili su pet rato va po glavi stanovnika. Međutim oni su birani kao iznimni, marni, i spremni da se izvuku iz bijede i da pomognu svojim i svome zavičaju. Kao šegrti prolazili su „Scile i Haridbe", svakojake gazde i gazdarice, ali i njihovu djecu, a nerijetko i mušterije, dakle dobre i predobbre, ali i zle i opake.

Kad smo skupljali građu naslušao sam se svakojakih priča šegrtovanja. To je književnik Đuro Livada pomno bilježio pa smo to znali kasnije komentirati, a i sam je svašta iskusio. Iz njih se ogledao naš karakter, mentalitet, nasilništvo i samilost. Svega je bilo.

Pamtim jednoga koji je divno oslikao svoje šegrtovanje: „Bilo je lijepo jer je sve oko nas bilo novo, neobično i ležaj i govor i odijevanje i hrana i ljudi i stvari. Kao da si u raju. Ali sam ipak spoznao da je lako biti dobar u dobrog gazde, ali je teško izdržati četiri godine goropadnog gospodara". Jer oni su zaboga šegrti, pa pored zanata i škole morali su održavati radionice, strojeve, alatke, dvorišta, raditi i kućne poslove.

Nerijetko i ropski morali su slušati gazde i gazdarice, njihovu djecu a nerijetko i sluge. Bilo je opakih mušterija. Neposluh, zaborav, fi zički se kažnjavao gorkim batinama, hranom, odjećom, ležajima, pokrivačima.

Priča jedan: „Zaboravio sam očistiti saonice poslije izvoza đubra. One su se ujutro smrzle. Slijedeće večeri gazda mi je umjesto stalnog pokrivača s perjem, dao konjske pokrivače. Dobio sam upalu pluća. Kasnije kavernu. Međutim sve sam izdržao. Gazdu, i Drugi svjetski rat. A ipak sam bio svoj čovjek".

Dakle, shvatili su mnogi da se radom može postati i u nemogućim uslovima, svoj čovjek. Mnoge od njih upoznao sam kao iznimne ljude u Drugom svjetskom ratu. Jer su bili neka iznimnost po onoj čuvenoj poruci pitomca Rade Končara ili Filipa Filipovića: „milosti ne tražim, ali ne bih vam je ni dao". Bili su izvorni antifašisti jer su mnogo bolje znali što je faši zam od nas ostalih. Jovan Mraović, šegrt iz Vojvodine govorio je mađarski.

Bio je komesar legendarne partizanske bolnice Petrova gora. Dao je svoju krv svakome kome je trebalo. Intendant omladinskog bataljona I. Kordunaške brigade nosio je na rukama dječaka kad smo oslobodili dječiji logor u Jastrebarskom, od Jastrebarskog skoro do Šošice. Komandant Nikola Vidović, narodni heroj, pitomac Vojno tehničkog zavoda u Kragujevcu, uvijek je komandovao; „za mnom drugovi" a ne: „naprijed drugovi". Krnić Lju bomir, teolog, pravoslavni sveštenik, komesar brigade, jednako je propovijedao borbu protiv fašizma, kao i molitvu kad je krstio djecu u predahu, ili sahranjivao umrle tifusare.

Nije čudo da su od ovih ljudi, njih 25 postali narodni heroji. Navest ću samo neke poznatije: Filip Filipović - Fićo, Rade Končar, Radoje Dakić, Đuro Pucar - Stari, Jezdimir Lovrić, Pane Dukić, Milinko Brkić - Crni, Branko Đonović, Radovan Grmuša, Vojo Ivanović, Miloš Mamić, Miloš Matijević, Mile Počuča, Ilija Popović, Stanislav Sremčević, Milan Stanivuković, Milan Zorić, Rade Zorić, Ljubomir Živković - Ilić, i mnogi drugi.

Mnogi od „Privrednikovih pitomaca" nestali su u koncentracionim logorima širom Evrope, i u nas. Mnogi su izginuli na bojnom polju, kao tribuni ili rukovodioci operativnih jedinica, ili organa vlasti. Međutim, golem broj je stradao u pokoljima prije ustanka. Samo u mom zavičaju Primišlju, 12-orica su poginula od početka ustanka. Osobno sam posmatrao kako su se ustaše međusobno pobili, pljačkajući stričevinu mojih stričeva i njihovih radionica kao „Privrednikovih pitomaca".

Na području Rakovice među kojim posebno u Sadilovačkoj crkvi, nestalo je oko 17 radnika majstora „Privrednikovih pitomaca". Prepostavljam da ih je moralo biti više. Ali sada ih je teško identificirati. Kolike je žrtve podnijela ova generacija pitomaca govori činjenica što je samo svaki deseti preživio Drugi svjetski rat.

I onda kad poginuše i to pod devizom „dobar pastir štono kaže inom, sam svojim potvrđuje činom", dođoše naši talibani i razoriše im spomenike, ne rijetko kosturnice pa i groblja. I također, nerijetko, kao javne plastike, skulpture najvećih umjetnika naših prostora.

Ono što smatram našom tragedijom, zaostalošću i bezčašćem, što je nas osramotilo pred svijetom i pred poviješću i pred budućim generacijama koje dolaze, jeste to što smo pomen na njihovo djelo razorili, unakazili i za boravili.

Čini se da živimo s uvjerenjem da se stara dobročinstva s pravom zaboravljaju. To što smo zaboravili, ni jedan narod nije učinio prema svojim prethodnim generacijama. Jer zaboravljamo da stojimo, htjeli ili ne htjeli, na ramenima prethodnih generacija. Nema tog „novog domoljublja" koje može nadvisiti njihov stvaralački inovatorski duh i njihovo antifašističko pregnuće.

Končar s imenom, ili samo sa prezimenom, bio je i bit će naš izvor ni brend, a bio je pitomac „Privrednika". Sretao sam taj brend posvuda na svim meridijanima i s ponosom sam u sebi govorio: „takvi su za našu sredinu još za sada neponovljivi". E, to su bili u većini „Privrednikovi pitomci". Prema tome povijest je pokazala da su te uzorne generacije načinile temelje za povijesno djelo prevođenja seljačkog u industrijsko društvo sa svim modernitetima i institucijama.

5.4. Nekoliko zaključnih napomena

Većina nekadašnjih učenika „Privrednika" postali su neimari svoga kraja, svoga doba, pioniri našeg zanatstva, naročito u srpskim naseljima, a posebno u gravitacionim središtima. Njihovo „znanje i imanje" po svom izgledu i sadržaju, bilo je ogledno opće dobro.

Oni su gradili ne samo svoje uzorne kuće, zanatske radnje i brojne druge gospodarske objekte nego i brojne crkve, škole, upravne zgrade, žandarmerijske kasarne, zanatske radnje, mlinove, trgove, kaptirali vodotoke, gradli mostove, putnu mrežu, premošćivali jazove i sve to opremali, dekorirali kao zanatski stručnjaci na opće dobro svojih zavičaja, užih i širih.

Bili su nosioci svih inovacija u selu i poljoprivredi. Ali ne samo to, nego i u opremi kuće, kuhinje, obradi polja, primjeni novih sorata. Upravo zato što su bili uzorni neimari po stali su vodeći kadrovi pokreta otpora protiv fašizma i zadivili svojim umijećom, neimarstvom, uvjerljivošću kako se brani dostojanstvo življenja, dostojanstvo zavičaja i dostojanstvo stvaralaštva. Dosegli su osvješćene građane, bili su temelj trećeg staleža. Svima su poznati primjeri njihovg otpora preko likova Filipa Filipovića i Rade Končara, da druge i nespominjem.

Ne griješim ako kažem da ni jedna naša stvaralačka generacija, uključujući i intelektualna zanimanja, nije zadužila naše zanatstvo i novitete u selu i poljoprivredi, kao što su to bili „Privrednikovi pitomci". Ali ni jedna grupacija nije bila predmet beščašća i nastraja na njihov integritet, na njihovu imovinu i stvaralačku vrijednost, kao što su to bili oni.

Kao istraživač sudbine ovih generacija, imao sam priliku da vidim i čujem ispovijesti o mnogim žrtvovanim iz ove skupine. Na pr. moj stric bio je ugledni kovač na magistralnoj cesti Slunj - Ogulin. Bio je centar okupljanja kirijaša. Imao je sina izučenog kovača, točio je piće, gradio kola, kovao vrata, izrađivao grobnice, okivao kaptirane vodotoke, okivao bačve, imao slugane i izučene krovopokrivače. Imao je svega „kao u božjoj bašči". Njegove su njive jednim dijelom bile navodnjavane iz vlastitih „šterni". Nestao je u najgorim mukama - masakriran.

Drugi stric bio je krojač poznat u cijelom kotaru. On je zaklan i mučen sa urezanim „U" na leđima. Treći daljnji rođak, kao ugledni opančar, isto je završio deset dana poslije Veljunskog pokolja (6. maja 1941. godine). Za njihovu imovinu polupismeni ustaše seljaci tukli su se među sobom. Bilo ih je i ubodenih. A njihova imovina u nagonskoj pljački rasipana je u dužini od 13 km. Pričao mi je majstor iz Vrginmosta, da se u pljački njegovog mlina sa rječice Trepče kod Vrginmosta jedan ustaša zdrobio, jer je kameno kolo slomilo pljačkašku drvenu zapregu i njega. Otac moje supruge bio je trgovački kalfa. Otvorio je prvu trgovinu u svom kraju, a kasnije je postao predsjednik općine u vrijeme NOB-e. Graditelj zgrade ZAVNOH-ovog muzeja u Topuskom, koji je miniran, bio je „Privrednikov pitomac".

Oni koji su završili zanate u Čehoslovačkoj, odlazili su u Beč, Prag, Novi Sad, Beograd i uređivali bogataške dvorce i javne ustanove. Među njima su se isticali stakloresci, lijevači željeza, tišljari, dekorativni kovači, urari, juveliri, tapetari, sarači-remenari, poslastičari. Svi se sjećaju čuvene slastičarne kod uspinjače u Zagrebu „Malbaša", ili Kuglijeve knjižare i njegovih knjigovežaca „Privrednikovih pitomaca".

Oni su postali voditelji brojnih borbenih jedinica za vrijeme NOB-a, uvjerljivi agitatori, dokazani antifašisti. Oni koji nisu na prevaru uhvaćeni prije početka ustanka bili su pokretači i organizatori i vođe pokreta otpora fašizmu. Bili su ljudi od znanja i ugleda, a iznad svega bili su moralni, jer im je moralna strana usađivana kroz školovanje („časno i pošteno").

Solidarnost im je postala načelo življenja. Mnoge sam od njih osobno poznavao i gledao na djelu. Slušao njihove ispovijedi, naredbe i tumačenja. Sahranjivao, ili učestvovao u sahranama, s njima drugovao, dobro i zlo dijelio, putovao, strepio i radovao se. Čini mi se da sam od njih, iz njihovih biografija, naučio mnogo: što znači čovjek, solidarnost, drugarstvo, zanos i predanost idealu slobode. To nisu bili verbalisti, lažni domoljubi, „šverceri vlastitog života", nego istinski uzori: „štono pastir kaže inom i sam svojim potvrđuje činom". Tko ne vjeruje neka zaviri u biografije „Narodnih heroja" i „Nosilaca spomenica 1941. Privrednikovih pitomaca", pa da se uvjeri.

Njihova neimarska uloga ponovo je potvrđena kroz život najproduktivnijih generacija na ovom tlu u prevođenju seljačkog u industrijsko društvo, i tu nemamo uzora generacijske žrtve kao što je ona koji su svome društvu i svome dobu, u doba oslobodilačke borbe, a kasnije obnove i izgradnje poratnog razvoja društva, dali „Privrednikovi pitomci".

Međutim, te su časne, iznimne generacije, besprijekorno i značajne za zanatski i industrijski razvoj, besramno žrtvovane, nerijetko sa cijelom imovinom i svim članovima obitelji (ustaški pogromi). Bili su opljačkani ili u poraću nacionalizacijom deprivatizirani. Neki izgiboše još u Prvom svjetskom ratu, nekli pomriješe od „španjolke", neki u Drugom svjetskom ratu na prevaru, a neki izgiboše kao neimarske žrtve - tribuni naroda, a neki sagorješe u procesima prevođenja seljačkog u industrijsko društvo, neki padoše kao žrtve staljinističke represije na najbrutalniji način kao „ibe ovci".

U tragičnosti žrtvovanih generacija ističem posebni tragizam, što da nas u našim selima i njihovim gravitacionim središtima gotovo da nema nit traga njihovog djela. Možda koja iskovana ograda, kapija, okovana kola, ali ne kao njihovo vlasništvo, nego hrđanjem zubom vremena, ili uništavanjem „ratom spaljena zemlja".

Tamo njihovog više ničeg nema. Možda ponegdje i ima pokoja razvalina, željezni plug u dijelovima, lemeš i crtalo, zarđala motika ili srp, čekić i kliješta u živici ili zakorovljenom podrumu. Ne samo da nema majstora i njegovih nasljednih građevina, nema ni članova obitelji, nema ni susjeda i njihovih porodica.

Komšije su negdje u izgnanstvu, nerijetko u trećim zemljama, zjape kamene razvaline, pokoja razorena ili opljačkana crkva. Naj tragičnije je što nema ljudi. Njihova su sela ona koja to više nisu. Ostalo je „pusto tursko na hrvatski način", samo da nestane „remetilački factor". Dakle, u ruralnim zonama, ako ima tko da produži život kraja, to su kolonističke porodice iste matrice rata, ali i one su u raspadanju, ili pak staračka srpska raspadnuta domaćinstva. Tako je u ruralnim zonama negdašnje srpske naseljenosti u pravilu.

U gradovima je drugačije. Iako nema majstora, ostale su nekretnine, opljačkani sadržaji, otete vrijednosti nacionalizacijom ili zaposjednute i prenamijenjene. Poznajem te mnoge vrijednosti. Nisu to samo građevine, nego banke, pogoni, industrijske institucije, dionička djelatnost vezana uz sve meridijane.

Kad bi bile vraćene Srbima u Zagrebu, Splitu, Zadru, Šibeniku, Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Sisku, Vinkovcima i drugim mjestima zajed no sa dobrima pravoslavnih crkava, njihove institucije mogle bi se obnavljati samo iz rente.

Međutim, nasljednicima Ante Pavelića, od povijesti osuđenog zločinca, vraćene su nekretnine. To direktno oslikava stavove vlasti prema zločincima i prema žrtvama. A kad se ima u vidu kako su žrtve stjecale imovinu a kako je stekao Ante Pavelić, onda to ne zvuči kao prosti cinizam nego kao prolongiranje zločina. Ali kako se „više vole oteta dobra nego što se mrze etniciteti", nema povratka i to šumom zakona i prašumom bezakonja, da bi se to pred svijetom prikazalo da je sve po zakonu.

To se licemjerje najbolje ogleda na primjeru otimanja imovine kupljenog srpkog stanarskog prava zbog čega su Srbi potezom pera ostali bez elite i budućnosti u urbanim sredinama.

(Kraj)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane