Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Povodom knjige Radivoja Papovića

KOSOVO IKONA SRPSTVA

Objavljujemo integralni tekst akademika kaplana Burovića

Piše : Prof. Dr Kaplan BUROVIĆ, akademik

Prof. dr Radivoje Papović poznat je jugoslovenskoj i svetskoj javnosti kao istorijska ličnost, po svom nesebičnom samopregornom radu na čelo Srpskog Univerziteta u Prištini od 1991 do 1998, u odlučnim godinama postojanja tog Univerziteta, kada je kao rektor preuzeo na sebe jednu od najtežih, najistaknutijih i najodgovornijih dužnosti u celokupnom Srpstvu. On je poznat i po svojim napisima, studijama, pa i knjigama. On je autor knjige KOSOVO I NA NEBU I NA ZEMLJI, gde tu srpsku pokrajinu karakteriše kao nacionalni hram, kojemu drugi, dodatni hramovi, nisu potrebni. Godine 1999. on je objavio u Beogradu i novu knjigu, pod naslovom KOSOVO IKONA SRPSTVA, koju uzimam u razmatranje, da bih pobudio interesovanje za nju i probleme koji se tu tretiraju, da bih je približio čitaocima i rasvetlio pojedina pitanja, probleme, kao i da bih dao moj skromni doprinos za što pravilniji prilaz k tim problemima, za što pravilnije shvatanje njihove suštine i što pravilniji stav prema njima.

I za Profesora Papovića, kao i za svakog drugog Srbina, Kosovo je svetilište Srpstva, čuvar duhovnog i nacionalnog jedinstva.

Kosovo je kolevka srpske državnosti, svetionik i riznica srpske duhovnosti, istorijskog nasleđa, suština srpskog nacionalnog bića, prošlost i sadašnjost srpska, etika srpske nacionalnosti, bedem srpske vere, temelj i krov srpskog naroda i srpske kulture, srpsko ognjište i kuća, srpsko postojanje, srpska jedina uzdanica i poslednja odstupnica, srpsko biti ili ne biti.

Tu, na Kosovu se Srbija stvarala i postojala. Na Kosovu se proslavila, posrnula i uzdigla se opet, uskrsnula iz grobova slavnih predaka srpskih, onih neustrašivih vitezova što je svojim kostima posadiše, što je svojom krvlju zalivahu iz veka u vek, iz decenije u deceniju, iz godine u godinu.

Kosovo je srpsko duhovno i nacionalno izvorište, srpsko trajanje u životu i vremenu, čuvar duhovnog i nacionalnog jedinstva, obraz, čast i dostojanstvo srpstva, nacionalna matica života i postojanja, srpska ikona i srpski zavet, izraz suštine srpskog nacionalnog i moralnog postojanja.

Kosovo je za Srbe što i Jeruzalem za Jevreje, što i Atos za Grke, što i Plimot u Masačusetu za Amerikance, što i Pariz za Francuze, što i Cetinje za Crnogorce, što i Kruja za Albance.

Zato je Kosovo, ne samo za Profesora Papovića, već i za svakog Srbina, pa i za svakog poštenog čoveka na svetu samo srpsko pitanje, isključivo srpsko pitanje, ničije drugo.

A za ovo postoje bezbrojne činjenice. Evo neke od njeh:

SRBI

Ima podataka da su proto Sloveni, tada zvani Serbi, ili Sorboni, nastanjivali Balkan zajedno za Pelazgima, hiljadama godina pre nove ere. Ali mi ćemo ostaviti to po strani i oslonićemo se samo na onome o čemu imamo istorijska dokumenta. Kada su Sloveni, negde u V veku nove ere i početkom VI počeli da silaze sa obala Dunava na ravni Dardanije (ovako se do tada zvalo Kosovo!), nisu našli tamo ni Albance niti njihove pretke. Dardanija je bila porušena iz temelja, popaljena do vrha, opustošena od varvarskih plemena, koja su antičke stanovnike, Dardance i Rimljane, Vizantince, ili pobili, ili odveli sa sobom onamo kuda su ih njihova nova pustošenja zvala. Nisu našli nikoga tamo, pa se ni sa kim nisu ni borili za ta zgarišta. Sišli su u Dardaniju mirno, kao njeni obnovitelji, graditelji, a ne kao osvajači i rušioci. Početkom VI veka Sloveni izlaze i na Jadransko more, a godine 548. oni ulaze i u Durrhachium (Današnji Durrës, Drač), gde u to vreme nema ni pomena o Albancima, koji se tada, sa svojim stadima, nalaze u Transilvaniji, na padinama planina Beskidi i Karpati, putujući iz Azije prema Evropi, sa obala Baltičkog mora prema obalama Dunava.

Ne kažem vam ovo samo ja. Rekli su ovo pre mene savremenici tih zbivanja, Sveti Jeronim1, koji je sve to video svojim očima, pa i naučnici svetskog glasa, najprijateljski raspoloženi prema Albancima : Italijan Parvan, Rumun Puškariu, Austrijanac Norbert Jokl, pa i sâm najveći albanski albanolog svih vremena, akademik prof. dr Ećrem Čabej, koga sami Albanci poštuju i obožavaju, ali, kad kod njega vide ono što im se ne dopada, zatvaraju oči, prave se da to nisu ni pročitali, bože sačuvaj i da su razumeli.2

I dok Srbi krste Dardaniju novim, svojim imenom, nazivaju je Kosovo, po ptici kosu, koja je kukala na zgarištima, po pustim njivama, obraslim divljim travama i žbunjem, šumom, i dok Srbi krče i preoravaju Kosovo, grade i prestrojavaju, i dok Srbi mirno asimiliraju ostatke tu i tamo preživelih Dardanaca, Rimljana i Vizantinaca, Ilira, tamo u Transilvaniji Albanci se bore za etnički opstanak, bore se protiv Rumuna, koji nastojavaju da ih asimiliraju.3

Srbi stvaraju svoja prva državna ustrojstva još u VIII veku - knez Višeslav. U IX veku se spominje knez Vlastimir, pa njegov sin Mutimir, sa kojim primaju hrišćanstvo. U X veku se proslaviše sa Časlavom, pa sa Vladimirom, a zatim sa dinastijom preslavnih Nemanjića. Priština je u XIV veku bila prestoni grad kralja Milutina. Njegovi su dvori sada porušeni. Prizren je prestonica cara Dušana Silnog, Peć sedište Patrijaršije, Uroševac sedište cara Uroša. Širom Kosova bilo je puno carskih i kraljevskih letnjikovaca, a sada - svi porušeni. Bilo je i poznatih škola, štamparija, bolnica, kovnica novca (Novo Brdo) i druga brojna civilizacijska dostignuća. U srednjem veku bilo je 1.500 crkava i manastira sa jedinstvenim freskopisima. Samo je u Prizrenu svaki dan u godini imao svoju posebnu crkvu. Značajno dostignuće je, svakako, i Dušanov vinovod, koji se protezao od Velike Hoče do Prizrena (više od 30 km). Sigurno jedini takav u Evropi i u svetu.

Sa zgarišta varvarskih pustošenja Kosovo su podigli i izgradili Srbi.

I kad nasrnuše novi varvari, turski osvajači Balkana, Kosovo su opet branili Srbi svojim grudima, oblili je krvlju svojih vitezova, Obilića, Jugovića, Vojinovića, Strahinića i Hrebeljanovića. Postojali su na Kosovo pod turskim jarmom, trpeli sve zločine okupatora, istrajali na ognjišta svojih slavnih pradedova, na svetilišta svojih svetih očeva, svog Svetog Save i svog Svetog Petra, pa su i dočekali dan kad su uskrsnuli sa grobišta, latili se oružja i sišli na bojišta i opet ukrstili svoje sablje sa turskim okupatorom, opet oblili Kosovo krvlju svojih najbolih sinova i oslobodili ga.

Da, da. Neosporna je činjenica da su Kosovo branili od turskog osvajača Srbi i, opet, Srbi ga i oslobodili.

To su učinili i u Prvom svetskom ratu.

To su učinili i u Drugom svetskom ratu.

To će učiniti i u ovom - Trećem svetskom svetom ratu, koji je već kucnuo na naša vrata, prešao nam prag i eto - žari nam i pali ogništa, ubija i žene i decu.

ALBANCI

Profesor Papović, u njegovoj pomenutoj knjizi, bavi se Albancima, ali nam nigde ni reči ne kaže o njihovom poreklu. Za njega kao da su Albanci tu upravo onako kako to oni pretendiraju - meštani, autoktoni. Izgleda da su mu svezali jezik još u Beogradu izdanjem IZ ISTORIJE ALBANACA (BEOGRAD 1969), gde se zvanično kaže da su Albanci autohtoni i genealoški sledbenici Ilira*). Ovo je jedan od ozbiljnih nedostataka Papovićeve knjige. Kažem ozbiljnih, jer se Albanci za njihova pretendiranja na Kosovo, pa i na ceo Balkan, oslonjaju upravo na to "njihovo" poreklo.

U sledu političkih mahinacija austrijskih "naučnika", koji, u službi austrijskog imperijalizma i osvajanja Balkana, izmisliše hipotezu o poreklu Albanaca od Ilira, pa i od Pelazga, albanski su nacionalisti prigrlili te hipoteze, proglasili ih i "naučno" dokazanim, nesumnjivim, apsolutnim, pa - vijući zastavu iliromanije i pelazgomanije, od njihovog nacionalnog preporoda krajem XIX veka jurišu protiv susednih naroda iz rata u rat, uvek rame uz rame sa okupatorima Balkana, da bi ostvarili imaginarnu Ilirsku imperiju, tobože njihovih pradedova.

Činjenicu da oni nemaju nikakve etničke veze ne sa Pelazgima, već ni sa Ilirima, prave se kao da je ne znaju. A ako ih ko suoči sa naučnim argumentima svetskih naučnika o tome, onda oni toga odmah i jednostavno proglašavaju i sataniziraju za pseudonaučnika i za neprijatelja albanskog naroda, pa i za agenta UDB-e, za prodanu dušu, izdajnika, vrše i šantaž i fizičke napade na njega, pokušavaju i da ga ubiju, deru ga i na živo, kako to ne čine ni sa kurban bajramom. I na oči jugoslovenskih vlasti, UDB-e i Josipa Broza Tita, Miloševića i Koštunice!

Austrijski akademik, prof. dr Gustav Mayer, pre više od sto godina, naučno je oborio hipotetično pretendiranje nemačkog linguiste Augusta Šlaihera da su Albanci rudimentarni ostaci nekadašnjih prastanovnika Balkana, obično zvani Pelazgi. Ovo su 1959. godine prihvatili i trezveni albanski istoričari, pa u njihovoj ISTORIJI doslovno pišu:

"Mišlenje Šlaihera za pelaško poreklo albanskog jezika oboreno je argumentiranom naučnom kritikom Gustava Majera, koji u godinama 1870-1890 odredi položaj albanskog jezika kao jezik koji nema veze sa pelaškim stablom ".4

Albanski "intelektualci", "akademici", "profesori" i "doktori" nauka sa Kosova, preštampali su tu ISTORIJU u Prištini bez citiranih reči, znači prosto su je falsifikovali, pa i dan-danas nastavljaju da se busaju u prsa da su direktni genealoški sledbenici prastarih Pelazga.5

Za ovo ih je instruktirao i potstakao njihov albanski agens spiritus i agens movens, "komunista" i "internacionalista" Enver Hodža, koji - kao superklug bez ijedne univerzitetske diplome - u otvorenoj suprotnosti sa autorima pomenute ISTORIJE, istupa sa pretendiranjima da su Albanci genealoški sledbenici Pelazga.

Austrijski akademik, prof. dr Gustav Weigand, pre sto godina, formulirao je 12 naučnih argumenata, kojima nam striktno naučno i sasvim nedvosmisljeno dokazuje da Albanci nemaju nikakve veze ni sa Ilirima. Kad ih je pročitao najveći iliroman svih vremena, akademik prof. dr Norbert Jokl, digao je ruke od njegove iliromanije i priklonio se naučnom stavu G.Weiganda. To su učinili i svi drugi svetski naučnici, pa i pokoji albanski. Nastavljaju da se drže hipoteze o ilirskom poreklu Albanaca samo albanski ekstremni nacionalisti i pokoji svetski "naučnik", koji česlja rep ovim nacionalistima da bi ih iskoristio za svoje lične potrebe, ili u službi američkog imperijalizma, koji je upotrebljavao i nastavlja da upotrebljava ove Albance kao topovsko meso.

Možemo sa stoprocentnom sigurnošću naučnih argumenata reći da u vreme, kada su na Balkanu živeli Pelazgi i Iliri, Albanci ne samo da nisu bili tu gde su danas, već nisu bili nigde na Balkanu, pa ni u Evropi. Pošto su iz Azije stigli na obale Baltičkog mora, negde u prvom veku naše ere, seobom Slovena oni se stavljaju u pokret i, svojim stadima, kreću za Slovenima prema Centralnoj Evropi i obalama Dunava. Negde u IV-V veku stižu u Transilvaniji, na padine planina Beskidi i Karpati, gde - po samopriznanju Akademika Čabeja - počinje formiranje albanskog jezika, koji se za dlaku spasio arumunizacije i latinizacije.

Za ovaj spas imaju da zahvale khanu Asparuhu i njegovim mongolskim Bugarima, koji u VII veku silaze na obale Dunava i prelaze ga, povlačeći za sobon i albanska plemena, koja se tada sigurno nisu zvala tako, već jednim drugim imenom, zaboravljenim u toku vekova njihove stalne seobe iz jednog kontinenta u drugi, iz jedne zemlje u drugu, pa i mešanjem, pretapanjem sa ostalim narodima.

I dok se Bugari na Istočnom Balkanu, u antičkoj Trakiji, nastanjuju po ravninama, među sloveniskim plemenima Andi, Sklavini i drugi, koji su tamo stigli pre nekoliko vekova, Albanci se sa svojim kozama nastanjuju, kao obično, po planinama i vrletima, koje ih spašavaju od slovenske asimilacije.

Živeći u simbiozi sa Slovenima, Bugari Asparuha su ubrzo asimilirani od njih, ali ostavljajući Slovenima u nasledstvo svoje etničko ime, pa nam se ti Sloveni i dan-danas nazivaju Bugarima.

U IX veku Albanci se opet stavljaju u pokret, ovaj put od slovenskih Bugara i njihovih careva, koji su okupirali južni i jugozapadni Balkan, do same Crne Gore. Iz Trakije Albanci prelaze na Jugo-zapad Balkana, u tzv. oblast Prevalitanija, tačnije u oblast Mat današnje Srednje Albanije, koja, po imenu keltskog plemena Albanoi, još od II veka n.e. počela je da se naziva Albanon. Asimiliranjem plemena Albanoi došljaci prihvataju kao svoje etničko ime njihovo ime, naravno, po prirodi svog jezika, nešto izmenjeno - oblikom ARBËN.6

U Albanon oni su, sem ostatke plemena Albanoi, našli i Srbe i Vlase, ali ne i Ilire, koji su sa Balkana nestali još u VI veku. Pošto su asimilirali i mnoge Srbe i Vlahe, čitava bratsva i plemena, Albanci su se toliko namnožili da ih oblast Mata više nije zapremala, pa su u XII veku preplavili svu oblast između Drima na severu, Škumbinia na jugu, Crnog Drima na Istoku i Jadranskog mora na zapadu. Približno ove granice je Albancima odredila u XII veku Ana Komnen, koja ih je lično poznavala i imala pod svoju jurisdikciju.

U narednim vekovima Albanci prelaze u susedne zemlje, na severu u teritorije Crne Gore (tada zvana Zeta!), na Istoku u teritorije Srbije i Makedonije, a na jugu u teritorije nastanjene pretežno Vlasima. Sve ove teritorije su 1913. godine okuplene od Međunarodne komisije pod zastavom novostvorene države Albanije.

Posle turske okupacije Balkana Albanci su prešli i današnje granice Albanije, naročito u XVIII, XIX, i XX veku, i nastanili se na teritorije današnje Crne Gore, današnje Srbije (poglavito na Kosovo i Metohiju) i današnje Makedonije, pa i današnje Grčke.

Pomenuti albanski akademik prof. dr Ećrem Čabej priznaje da teritorija na kojoj žive danas Albanci, nije zona ristrikcije (sažimanja), već ekspanzije.7

Ovo je naučna istina o Albancima i njihovom poreklu, a ne ono što oni uče po školama (svojim i našim!). Oni nemaju nikakve veze ni sa Ilirima, kamoli i sa Pelazgima. A eto, sva im je štampa puna tog rasističkog busanja u prsa da su oni autohtoni svukud na Balkanu, a mi prezreni došljaci, uljezi, da su oni genealoški sledbenici božanstvenih Pelazga i staroslavnih Ilira, dok smo mi - u najboljem slučaju - deca servum = "sluge", ako ne i bastardi albanskih i turskih "delija"!

Profesor Papović pretendira da "genezu separatističke najezde (Albanaca) treba tražiti u utemeljenju titoističko-kominternovske strategije. Ona je bila njihov najbolji saveznik". Mislim da nema pravo. Geneza albanskog separatizma i njihove najezde prema svim susednim narodima jeste njihovo indoktriniranje da su autohtoni, da su sledbenici Ilira i Pelazga.

ALBANSKA RAZARANJA NA BALKANU

Pre svega u oblasti Mata, gde su se sprva instalirali u IX veku n.e., a zatim na sve strane današnje Albanije, Albanci su našli mnoga ostvarenja materijalne antičke kulture, grčke i rimske, zatim ilirske i keltske, vizantijske, pa i slovensko-srpsko-makedonske, vlaške. Albanija je kao retko koja balkanska zemlja bila riznica istorijskih i kulturnih spomenika. Sve su to oni rušili i satirali, ne samo zato što ta ostvarenja nisu bila njihova, već i zato što nisu imali ni pojma o njihovim istorijskim i kulturnim vrednostima. Glave grčkih i rimskih statua, boginja i junaka, stratega, kraljeva, naćićete dan-danas i po hamamima, po nužnicima albanskih aga i begova, albanskih paša, ali ne kao ukrase, već kao građevinski materijal, ugrađene u zidove tih hamama i nužnika. I tračnice prve železničke pruge, izgrađene 1917. od austrijskih okupatora, čim su se ovi povukli, Albanci su ih razneli i gradili njima svoje kolibe. Ne samo u Albaniji, već širom Balkana, gde god su stigli, oni su kao skakavci samo pustošili, rušili, satirali. Ovo ni najmanje ne smeta Albancu Zef Mirdita da izjavi: "Dolazak Slovena u ove krajeve učinio je da civilizacija stvarana vekovima pomalo nestaje".

Priroda albanska i dan-danas je rušilačka, a ne stvaralačka. Pogledajte što su učinili 1990-1991 u samoj Albaniji, sa svojim ostvarenjima, pod svojom zastavom i upravom. Sve su srušili, popalili, satrli, kao pravi supervandali. Ne samo žalosno, već i grozno je to bilo i videti. Tih godina ja sam bio u Albaniji i sve to video svojim očima. Jedan narod, koji ne zna da ceni svoj znoj, svoj trud i svoja kulturna i naučna dostignuća, sigurno i ponajmanje može da ceni tuđa. Imali smo i imamo posla sa nesvesnim ljudima, kulturno zaostalim, verski i ideološki nastranjenim, indoktriniranim, zatrovanim mržnjom i netrpeljivošću, necivilizovanim. Ali ne uvek i ne u svim slučajevima.

Posle njihovog nacionalnog preporoda, ovo rušenje tuđe istorije i kulture po Balkanu Albanci čine i sa predumišljajem: da satru svaki trag nealbanaca na teritoriji koju oni pretendiraju kao svoju, albansku. Sprva njihov muslimanski fundamentalizam, a zatim i nacionalni ekstremni šovinizam i rasizam (koji su evidentni!), udarili su svoj pečat u sva njihova razaranja po Albaniji i širom Balkana.

Pod turskom zastavom i kao turski najamnici Albanci su rušili i Kosovo i Metohiju, sve srpske, makedonske i crnogorske oblasti. Palili sela i gradove. Spalili i Cetinje, hram crnogorske samosvesti! I Voskopoju, vlašku riznicu kulture i samosvesti! I Pećku patrijaršiju - svesrpski imenitelj vere i saznanja! Klali i decu i žene i iznemogle starce! Sve stavljali pod handžar njihovog muslimanskog fundamentalističkog besa. Uništavali freske sa zidova. Rušili su crkve i manastire i gradili džamije i tećea. Iskopali su iz groba u Mileševo i mošti Svetoga Save i spalili ih na lomači na Vračaru, pred Beogradom. Albanski zločini su bili i jesu dan-danas najdivljiji. Albanska svetogrđa su monstruozna, nezapamćena, bezprizorna.

Albanski pesnik, franjevač pop Đerđ Fišta (Gjergj Fishta), kad su italijanski fašisti Musolinia okupirali 1939. godine Albaniju, pozdravio ih je rečima: "Hvala vam što nas oslobodiste muslimana!". Pa i 2002. godine, Albanac, jezuitski pop Simon Jubani, sred Švajcarske se izjavljuje protiv svojih, albanskih muslimana. Ili ovo nije istina, gospodine Astrit Leka (Albanac, musliman !)?!

U svim ratovima na Balkanu, od kad su primili islam, Albanci su su se ujedinili sa okupatorima Balkana i ratovali rame uz rame sa njima protiv balkanskih naroda, istrebljivali ove narode sa njihovih ognjišta i useljavali se tamo, prisvajajući ih, albanizirajući one koje nisu stigli da ih ubiju, koji nisu stigli da izbegnu pred njihovim zulumom.

Albanci su učestvovali kao dobrovoljci i u gušenju Hercegovačkog ustanka 1878. godine, predvođeni od njihovog pesnika Paško Vasa (Pashko Vasa) i njihovog visokog intelektualca Hodža Tahsini (Hoxha Tahsini), koji je u Albaniji regrutovao 1.000 dobrovolaca o svom trošku i pošao Turcima u pomoć u Hercegovini, kao muslimanski fundamentalista. Njihov nacionalni pesnik Naim Frašeri (Naim Frashëri), na samrtnom odru, kad je čuo da su se Grci opet pobunili protiv turskog okupatora svoje domovine, tražio je odmah od prisutnih sablju da pođe u boj protiv njih.

U Prvom balkanskom ratu, 16. oktobra 1912. godine, počelo je oslobađanje Kosova od Turaka. Srpska istorija pamti 16, 17. i 18. oktobar po žestokim borbama na Prepolcu i Merdaru. U njima su u turskim hordama u najvećem broju (oko 20.000 bašibozuka!) učestvovali i preci današnjih albanskih separatista. Kako kaže Profesor Papović "Oni su se, i inače, poistovećivali sa turskom vlašću i zulumom koji su vršili nad srpskim narodom".

U Drugom balkanskom ratu, bez objave rata, Albanija napada Srbiju s leđa.

U Prvom svetskom ratu oni su na strani austrijskih okupatora Balkana. Žare i pale po Kosovu, Metohiji, Makedoniji i Crnoj Gori.

U Drugom svetskom ratu, rame uz rame sa italijanskim fašistima i nemačkim nazistima, Albanci su se borili ne samo protiv balkanskih naroda, već i protiv naroda Evrope. Njihovi pukovi i SS divizije žarili su i palili i Pariz i Stanilgrad, i na Istočnom i na Zapadnom frontu.

I eto, i u Trećem svetskom ratu, oni su se opet svrstali na strani kriminalaca, na strani zločina i okupatora Balkana! Kažu da je prvi, koji je digao kramp da sruši Njegošev spomenik na vrh Lovćena, bio Albanac.

Svaka čast izuzecima, koji su se borili (i bore se!) rame uz rame sa nama!

NAŠA MANJINA U ALBANIJI

Godine 1913., kad je Međunarodna komisija izvršila razgraničenje između Albanije i susednih zemalja, unutar granica Albanije je bilo samo oko 51% autentičnog albanakog stanovništva. Svi ostali bili su pre svega Vlasi, zatim Grci, Makedonci, Srbi, Crnogorci, Turci, Romi, Tatari, Čerkezi, Armeni, Bosanci, Hercegovci i drugi.

Slovena (Makedonaca, Srba, Crnogoraca, Bosanaca i Hercegovaca) u Albaniji procentualno nije bilo ništa manje od Albanaca u novostvorenoj Kraljevini Srba-Hrvata i Slovenaca!

Svi ovi Sloveni, za svo vreme turske okupacije, borili su se rame uz rame sa Albancima za oslobođenje Albanije. Borili su se i perom i mačem, i crnilom i krvlju. I ne samo protiv turskih okupatora. Oni su se borili i protiv svih ostalih okupatora Albanije. I protiv austrijskih, i protiv italijanskih, i protiv nemačkih. Borili su se i bore dan danas u prvim redovima i protiv domaćih okupatora i zlotvora Albanije, i protiv zloglasnog Envera Hodže. I to smelije i samopregornije od samih Albanaca! Evo vam imena nekih od njih: Đurađ Kastriot - Skenderbeg (nacionalni heroj Albanaca!), Pavle Anđelić (autor prvog pisanog dokumenta albanskog jezika!), Ivan Buzuk (autor prve knjige na albanskom jeziku!), Franjo Bjelić, dr Petar Bogdan, Petar Budi, Stevan Đečov, Risto Silić, Miloš Đorđe Nikolić, Sterio Spasev, Lazar Silić (svi poznati književnici albanskog naroda), Vasil Šantić, Branko Kadić, Vojo Kušić, Jordan Misja (narodni heroji Albanije), Kaplan Burović (književnik i naučniki, borac protiv terora Envera Hodže, od samih Albanaca proglašen za Mandelu Albanije!).

Sve pripadnike nacionalnih manjina Albanije, od prvog dana svoje vladavine, albanske su vlasti podvrgle nasilnoj asimilaciji. Sve su arbitrarno registrirali kao Albance. Teško tome ko se usudio da kaže da nije Albanac. Autora ovih redova, 1975. godine (Kada su se Albanci busali u prsa za internacionalizam!), samo zato što se usudio da kaže da nije Albanac, deset puta su ga na živo odrali, tražeći mu albansku čapru! Njegovoj deci nisu dozvolili da pohađaju ma kakvu školu, ni na albanskom jeziku! Masakrirali su ih samo zato što su deca jednog nealbanca, koji nikako nije pristao da se izjavi za Albanca!

Profesor Papović kaže: "Srbi u Albaniji nemaju pravo ni na sopstveno, srpsko ime, a o školama i drugim pravima da ne govorimo. Decenijama se nad njima vrši organizovani teror, prinudna asimilacija, a niko se nije zabrinuo za njihova prava".

Naglašavam još jednom: nealbancima u Albaniji nije dozvoljeno da uče ni na albanskom jeziku!

Vaistinu: ni samim Albancima koji su bili u crnim listama vlasti!

Ovde treba da naglasimo i ovo: za vreme turkse okupacije Balkana Sloveni Albanije su uspeli da otvore svojim materijalnim sredstvima nekoliko škola na svom jeziku. Srbin Dositej Obradović je otvorio i prvu školu na albanskom jeziku, za albansku decu Albanije. Pa i u srpskim školama Albanije albanskoj deci nije bilo zabranjeno da uče, bez obzira na njihovu versku pripadnost: ne samo pravoslavnim i katoličkim, već i muslimanskim. U znak zahvalnosti, čim su Albanci uzeli vlast u svoje ruke, zatvorili su ove škole, zaplenili sva njihova materijalna sredstva, počev od prostorija do kase sa parama, i njima otvorili škole na albanskom jeziku, gde slovenskoj deci (srpskoj, makedonskoj i crnogorskoj) nije dozvoljeno da uče - kako već naglasismo - ni na albanskom jeziku!

Monstruoziteti albanski su nečuveni!

ALBANSKA MANJINA U SRBIJI

Još za vreme turske okupacije, Albanci Albanije i njihove dijaspore po Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, uživali su svu podršku Srba, Makedonaca i Crnogoraca. Ne samo onih iz Albanije, koji su se - kako rekosmo - borili rame uz rame sa Albancima, ne samo onih ih oblasti sa sada već izmešanim stanovništvom, već i iz onih pokrajina Srbije, Makedonije i Crne Gore sa čisto slovenskim stanovništvom. I ne samo dok su i te pokrajine bile pod turskom okupacijom, već i pošto su se oslobodile, i pošto su se konstituisale kao zasebne države. Iz Beograda i sa Cetinja su išli karvani sa oružjem za Albance, koji su se borili protiv turskih okupatora. Išle su i vreće sa zlatnicima. Išli su i specijalisti da ih obučavaju u upotrebi uružja i da se bore zajedno sa njima. I kad je albanskim ratnicima bio nemoguć dali opstanak na "turskoj" teritoriji, Srbija i Crna Gora su im pružile sklonište, delili sa njima svoju sirotinju. U Srpskim i crnogorskim školama su učili i albanska deca, pa i u vojnim akademijama. Albancima su dodeleni i činovi, pa i viši: jedan od sinova Albanca Isaja Boletini stigao je u Kraljevini Srbiji čin pukovnika. Mnogi su proglašeni i za vojvode. Definitivno oslobođenje Albanije od turskog robstva u Prvom Balkanskom ratu učinjeno je srpskom, crnogorskom i grčkom kvlju, jer su se Albanci, skoro en bloc, opredelili i borili rame uz rame sa turskim okupatorom protiv balkanskih saveznika, protiv sebe samih. I pored toga, Srbija je prva zemlja u svetu koja je priznala Albaniju za nezavisnu državu. Iz Srbije je Albaniji pošao i prvi bukvar za njihove škole. A 1945, kada su u Albaniji umirali od gladi, Jugosloveni su skinuli hleb sa usta svoje dece i poslali ga albanskoj deci i albanskom narodu.

Profesor Papović kaže : "Mi smo Albance uključili u sve kulturne, obrazovne i druge državne institucije. Nastojali da ih oslobodimo plemenske svesti. Nomadskog načina života. Feredže kao obeležja o robovskom statusu u životu žena. Činili napor da ih integrišemo u sve tokove civilizovanog života. U njih smo više ulagali nego u sve ostale zajedno...Na dan oslobodjenja, 1944, Albanska populacija kod nas je bila 95% nepismena. Mi smo ih nesebičnim ulaganjem školovali. Zahvaljujući tome oni danas imaju 4,5 puta više doktora nauka i 3,5 puta više studenata na Kosovu nego u matičnoj državi Albaniji...Pomogli smo im da zaborave da su tek 1908 formulisali svoju prvu azbuku...Činili smo sve da bi oni postali deo civilizovanog sveta."

U dalem izlaganju on kaže da kod Albanaca imamo plemensku svest, manjkavost radnih navika, nisku produktivnost u poslovima savremene tehnološke proizvodnje, preko svega separatističku strategiju, enorman natalitet, fundamentalističku isključivost, suludo secesionističko predodređenje. Albancima je najteže da poštuju zakon. Po svom biću oni su protiv zakona.

Konkretno Profesor Papović kaže: "Dobro je poznato da Kosovo sa Metohijon kao jedinstvena celina nikada nije ranije postojalo. Ona nije jedinstvena celina ni geološki, ni istorijski. Administrativno, takođe, kao celina nije funkcionisalo ni za vreme Nemanjića, ni za vreme Obrenovića, ni za vreme Karađorđevića. Nije čak to bilo ni za vreme Turaka... Činjenica je da je Tito jedan od prvih, koji je sa Kominternom osmislio da Kosovo i Metohija budu administrativno spojeni u jednu celinu. Regioni Kosova i Metohije su prvi put pomenuti kao celina 1928. godine na IV kongresu Komunističke partije Jugoslavije u Drezdenu. Pored ostalog, Tito je tada pozvao radničku klasu da se izbori za slobodu šiptarskog naroda i da im ona pomogne u stvaranju velike Albanije. On je, takođe, na V zemaljskoj konferenciji, održanoj u Zagrebu 1940. godine, doneo odluku da se Kosovo i Metohija konstituišu kao jedinstvena administrativna celina....Dakle, titoističko- kominternovska strategija je veoma perfidno osmislila način kako da preko ove novoformirane celine najpogubnije ruši Srbiju, progoni i unižava srpski narod. Tu perfidnu strategiju je Vatikan svesrdno podsticao, a Tito uticajem vlasti na najbolji mogići način sprovodio. Tako je odmah nakon oslobođenja 1945. formirana autonomna oblast Kosova i Metohije; 1964. godine ona već dobija novi status; 1968. donose se posebni amandmani da bi, konačno, 1974. godine Kosovo i Metohija postali Pokrajina Kosovo, sa većim pravima nego sama Republika Srbija. Kosovo je, neposredno, moglo da utiče na ustavne odluke Srbije, a Srbija nije mogla da utiče na ustavnost Kosova. To je primer koji ni teorija ni praksa neće više zabeležiti. Jedan nečuven absurd. Prema tome, strategija titoističko-kominternovske politike bila je dobro osmišljena prethodnica u snaženju separatističke svesti. U širenju puta ka separatizmu...Ta zajednička logika pokazala se na zajedničkom zadatku već 1968. godine. Albanski separatisti su već tada, svojim demonstracijama, iskazali svoje namere. Nakon toga se išlo sve dalje. Glavni ideolozi su sve više napredovali u vlasti i politici. Zauzimali pozicije u državnim i partijskim organima...Sve se više poistovećivala titoistička i separatistička strategija. Ona je rezultirala i Ustavom iz 1974. godine. Time su separatisti, praktično, došli do praga svoga cilja. Ojačani svojim ustavom započinju organizovano i nesmetano albaniziranje Kosova. Započinju državni teror nad srpskim narodom. To je naravno rezultiralo već poznatim genocidnim egzodusom srpskog naroda sa Kosova i Metohije...Kosovska stvarnost je opterećena albanskim separatizmom, organizovanim bojkotom Srbije i sprskog naroda, neprihvatanjem zakona i Ustava, nepriznavanjem Srbije kao države, otvorenim neprijateljskim zahtevima za secesiju. To se sve više neskriveno i javno ističe. Svakako, sve je to dobro sinhronizovano, sa mnogim uticajima sa strane. Sa podrškom koja ne prestaje iz mnogih moćnih centara Nemačke i Austrije najviše, i u kontinentu. Ne izostaje, svakako, ni Amerika. Ona je svuda prisutna i uticajna, pa i ovde. Bez nje se ništa danas ne događa...Ustavom od 1974, koji je donet pod Titovom upravom, država je ohrabrila separatizam Albanaca. Obezbedila im je genocidnu politiku nad srpskim narodom u sopstvenoj zemlji. Omogućila da ozakone majorizaciju i nacionalne ključeve. Da ostvare 800 etničko čistih naselja, da imaju otvorenu granicu s Albanijom, da nas isteruju i proteruju. Da svoje doseljavaju...U Podujevo je 1968. godine bilo 85% stanovnika srpsko. Danas (1997) je procenat Srba sveden na manje od 3%...Snažili njihove zahteve. Mnoge ozakonili. Utvrdili kao normu. Nacionalnu manjinu Albanaca, na primer, izdigli smo na nivo narodnosti. Status koji nigde osim kod nas ne postoji...

NB :- Kad sam pisao ovu studiju, nisam bio svestan da Albanci na teritoriji Jugoslavije nisu ni nacionalna manjina, da su dijaspora. Zato sam ih i ja (U ovoj studiji !) tretirao kao nacionalnu manjinu, što sam u narednim studijama ispravio, dokazujući da po međunarodnom zakonu nacionalna manjina i dijaspora nisu ista stvar. Nacionalne manjine imaju neka demokratska nacionalna prava, dok dijaspore ih nemaju. Dijaspore moraju ili da se integriraju i sliju sa mesnim stanovništvom, ili da se sele, vrate oklen su došli.

Najpogubnije u svemu tome je što se separatistička indoktrinacija odrazila i na srpski narod. Indoktrinisani smo i mi, ne samo Albanci. Proizvod te indoktrinacije jeste osećaj privremenosti svakog Srbina na Kosovu. To je najpogubnije što smo u svojoj glavi uselili kao činjenicu... na koga bi trebalo da se žalimo i koga bi trebalo da optužujemo - svakako je država. Naša vlast. Ona je dozvolila da se vrši organizovan separatistički teror nad našim narodom u sopstvenoj zemlji u kontinuitetu od 30 godina...svuda je zavladala potpuna jezička albanizacija Kosova. Nažalost, ozakonjena, a što je najsramnije, dodatno nagrađivana stimulativnim finansijskim dodatkom koji nije bio mali. Kosovo se utopilo u zvuke čiftelije i natpise "Rilindije". Separatistička tiranija se glasno čula i dobro videla. Svuda sretala... ćirilica je bila anatemisana, proterivana sa Kosova, istrebljivana kao kuga...Jedino smo na srpskom mogli da pročitamo: "kuća na prodaju"...Arlaukalo se, treštalo svuda do zore. Odjekivalo. Pevalo Šabanu Paluži i Bajramu Curiju, i drugim srpskim krvolocima...Kosovo je sve više ličilo na ukleto. Gubilo svoj sjaj. Gubilo dušu srpstva."

Sami su albanski profesori i akademici, kao npr. prof. dr Androkli Kostalari (član Akademije nauka Albanije), priznali javno i pismeno da prava, koja je uživala albanska nacionalna manjina u Jugoslaviji, nije uživala nikada i nigde na svetu nijedna druga nacionalna manjina. Oni su uživali i pravo na zastavu, koja nije samo simbol nacije, već i državnosti. Absurditeti titoista su zaista bili monstruozni, bez prizora u ničijoj istoriji.

Hoću da posebno naglasim ove reči Profesora Papovića: "Albanski građani, koji ne priznaju ovu državu, uživaju pri tome prava kao oni koji su joj lojalni. Između separatista i lojalnog građanina stavljen je znak jednakosti". Ja dodajem da to nije sva istina. Kad bi to bila sva istina, bilo bi pola zla. Celokupno zlo je u tome što mi nismo stavljeni u jednak položaj, što između nas i njih nije bilo i nema jednakosti. Dan-danas (2004!). Slučaj Akademika Burovića, sa kojim bi bilo dobro da se upoznate, pokazuje da su oni (albanski neprijatelji naše domovine i naroda!) i povlašćeni. Oni su građani prve ruke, a mi druge, treće i nijedne. Uz njih su organi vlasti, sudstvo, policija, advokati. Njima je dozvoljeno sve, i da zlostavljaju naše lojalne građane, i da ih grabe, pljačkaju, dok nama, lojalnim građanima, ne dozvolja se ni preko suda da izvojimo naša elementarna ljudska prava, našu zaštitu od njihovog veliko-albanskog zlostavljanja, besa. Albancu se dozvoljava da registruje u matični otsek Ulcinja i do 15-ro dece. U tom istom otseku (Ulcinj, Crna Gora!) Crnogorcu Akademiku Buroviću se dan-danas (2006!) ne registruje ni jedno jedino. Albancu se dozvoljava da registruje svoju decu pod albanskim nacionalnim imenima, Crnogorcu Buroviću se ne dozvoljava da registruje svoju decu pod crnogorskim nacionalnim imenom: od njega se zahteva da i on registrira svoje dete sa albanskim imenom!!! Paradoksalno, sasvim paradoksalno, apsurdno paradoksalno, ali i istinito!!!

Naši su primeri paradoksalno monstruozni! Izvolite videti dokumentaciju da se uverite u ovo!8

Govoreći o principu reciprociteta, koji je značajan pri određivanju prava nacionalnih manjina, Profesor Papović kaže: "Ako bismo se toga pridržavali, onda Albanci kod nas ne bi imali nikakva prava, kao ni Srbi u Albaniji, koji, nažalost, nemaju pravo ni na vlastito ime. Da ne govorimo o upotrebi jezika, o školovanju na maternjem jeziku. To oni u Albaniji ne smeju ni da pominju."

I eto, ova monstruozna Albanija i za same Albance, neprekidno je urlala preko svih medija za nekakvo persekutiranje, zlostavljanje albanske nacionalne manjine u Jugoslaviji, za nekakvo njihovo proganjanje, maltretiranje, za obezpravljeni položaj, da su građani druge ruke i da im se uskraćuju ova i ona ljudska prava.

Bio sam u njihovom zloglasnom zatvoru u Burelju (Albanija) kad sam saznao, i to iz njihove štampe, da su im Jugosloveni ponudili da izvrše upoređenje tretmana, koji se čini u Jugoslaviji albanskoj nacionalnoj manjini, sa tretmanom koji oni čine u Albaniji jugoslovenskoj nacionalnoj manjini. Naravno da albanske vlasti nisu ni pomišljale na nešto takvo. Tada sam čuo i katoličkog popa Simona Jubani gde kaže glasno: "Bože, što stvori Albaniju?! Zašto i nas ne ujedini sa Jugoslavijom!" Skoro svi politički uhapšenici Burelja klicali su: "Marsho Sllobodan, jo vetëm mbi Kosovën, por edhe mbi Tiranë!" (= Marširaj Slobodane, ne samo na Kosovo, već i na Tiranu!). Albanci Albanije su zavideli slobodama koje su uživali Albanci Kosova, njihovom ekonomskom i kulturnom razvoju, standardu života. Oni su najozbiljnije očekivali svoje oslobođenje od terora Envera Hodže uz direknu pomoć i intervenciju Jugoslavije. Fotografiju mog brata, pukovnika JNA, koja mi je slučajno dospela u taj zatvor, ljubili su kao ikonu sveca.

ALBANSKI UNIVERSITET

Od prvih dana oslobođenja Jugoslavije, bez obzira što se albanska nacionalna manjina (Dijaspora !) svrstala uz okupatore i borila se protiv jugoslovenskih naroda do poslednjeg dana i poslednjeg daha (Opet: čast izuzecima!), po Ustavu i zakonima Nove Jugoslavije albanskoj nacionalnoj manjini su priznata sva prava kao i Jugoslovenima. Ne samo ljudska, već i nacionalna prava. Ne samo u duhu međunarodnih konvencija za prava nacionalnih manjina, već i preko tih konvencija.

Konkretno: po međunarodnim konvencijama nacionalne manjine imaju pravo samo za osnovno obrazovanje na maternjem jeziku. U Jugoslaviji im je priznato to pravo ne samo na stepenu osnovnog obrazovanja, već i srednje, pa i visoko. I to specifično albansko, za što ću govoriti u jednom drugom poglavlju. Priznato im je i pravo na status autonomne pokrajine, pa i pravo da viju svoju nacionalnu zastavu, primeri ovi bez precedana u istoriji čovečanstva, primeri bez primera u nijednoj zemlji Evrope i sveta.

U Prištini je otvoren Srpski universitet, gde su pored fakulteta na srpskom jeziku bili i fakulteti na albanskom jeziku. Pa je i rektor ovog Univeziteta izabran Albanac Ejup Statovci, krajnje neprijateljski, pa i šovinistički, rasistički nastrojen prema srpskom narodu. Naravno da se sa jednim takvim rektorom okupljaju na tom Univerzitetu i takvi profesori. A takvi će profesori nesumnjivo takve studente obučavati i vaspitati. Albanski separatisti, uvlačeći se kao uljezi na Univerzitet, postepeno ga uzurpiraju, osvajaju. Za vrlo kratko vreme, sem jednog Srbina, svi su dekani smenjeni sa Albancima. Pa i svi sekretari fakulteta. Profesor Papović kaže: "O upisnoj politici studenata da i ne govorimo. Mi smo sigurno jedinstven primer u svetu da je jednom narodu nacionalna manjina određivala može li da studira na maternjem jeziku i u kom broju. U sopstvenoj zemlji. Očigledno se išlo na gašenje srpske nastave". Tako se ovaj Srpski univerzitet za vrlo kratko vreme albanizirao i pretvorio u Albanski universitet. Papović kaže: "Studenti "albanskog univeziteta" su samozvani studenti. Njihova je osnovna delatnost i jedini program - mržnja i separatizam, a ne nauka i obrazovanje....On je bio jedan od osnovnih izvorišta zla i nesreće i ne samo za ovaj prostor. Bio je to inkubator separatizma, visoka škola mržnje i okupatorske logike prema Srbiji i srpskom narodu. Bila je to svojevrsna radionica razbuktavanja šovinističke svesti, fabrikovanja neistina i zatiranja istina. Svojevrsna dalekovidica velikoalbanske države. Osnovni kreator u njenom stvaranju...Univerzitet je separatistima služio za neskriveno falsifikovanje istorije, arheologije, toponimije, epske poezije, kulture u celini i svega drugog na prostoru Kosova i Metohije. To je bilo neviđeno falsifikovanje neistina. Svi srpski vitezovi, pa i Miloš Obilić, prisvojeni su i prikazani kao Albanci. Po njihovim istoričarima, Nemanjići čak vode poreklo od Albanaca, od njihovog fisa Nimanija. To ukazuje da su svesno, u separatističkoj strategiji, projektovane laži i fralsifikati. Zatirali su i uništavali sve što je srpsko. Prekrštavali i uništavali vekovnu toponimiju. Buldozerima preoravali i zatrpavali brojne srpske arheološke naseobine, crkve i nekropole. Potapali jezerskim akumulacijama čitava srpska naselja. Slučaj kod Prizrena i Gazivoda je posebno sraman. Svi su radili protivno naučnom moralu i univerzitetskim normama".

Jedan od glavnih "profesora" ovog Univerziteta, Redžep Ćosja, otvoreno, preko štampe, poziva svoje Albance da lažu i falsifikuju što više, jer samo tako mogu realizirati svoje ciljeve.

Tako ovaj Univezitet postade kombinat falsifikata, glavni štab (vrhovni se nalazio u Tirani!) velikoalbanske propagande, albanskog šovinizma i rasizma, albanske mržnje prema Slovenima uopšte i prema Srbima, Makedoncima i Crnogorcima posebno, bastion albanskog separatizma, potstrekač i bajraktar nemira, trvenja, destabilizacije, pa i zločina, terorizma. Jedno pravo gnezdo, jazbina zlikovaca, koji se nisu libili ni od čega.

Sa prostorija ovog Univerziteta instruirani su albanski kriminalci i teroristi za sva svoja nedela, za sve zločine po Kosovu i Metohiji.

Na prostorijama ovog universiteta je održana i najmonstruoznija demostracija na svetu profesora i studenata : protiv puštanja iz zatvora u Albaniji jugoslovenskog državljanina, akademika, prof. dr Kaplana Burovića, osuđen potpuno nevim na 43 godina zatvora tobože za neprijateljsku propagandu, a zahtevom od UDB-e, iz Beograda.

KARAKTER OBRAZOVANJA ALBANACA

Od samog naziva škola pošlo se pogrešnim putem, na što sam ukazao usmeno još 1956. godine, a kasnije sam to istakao i pismeno, preko štampe. U knjizi Profesora Papovića o tome nema pomena ni 1999 !

Obratite pažnju na naziv škola, pa i onih najnižih - osnovnih, pripravnih, od dečjih jasala i obdaništa. Sva se nazivaju ALBANSKA: albanska jasla, albanska dečja obdaništa, albanska osnovna škola, albanska srednja škola i - sledstveno - Albanski Univerzitet. A u ovoj kolotečini se tražilo i traži i ALBANSKA DRŽAVA.

Albanske škole postoje i mogu postojati samo u Albaniji, jer se tamo finansiraju od albanske države, pa se i nastava odvija po albanskim programima, sledstveno i u službi albanske države i albanske vladajuće klase.

Na teritoriji Jugoslavije ja ne znam da je Albanija otvorila nijednu školu, ponajmanje da ju je i finansirala. Prema tome, tzv. ALBANSKE ŠKOLE Jugoslavije treba da se nazivaju ŠKOLE NA ALBANSKOM JEZIKU, što sigurno nije ista stvar.

Sigurno da ovo nije sve. Ono što je najvažnije jeste karakter obrazovanja u tim školama. Jesu li se tu deca albanske nacionalne manjine obrazovala u duhu međunarodnih zakona o školama manjinaca, o pravu manjinaca za osnovno obrazovanje na maternjem jeziku, ili su se obrazovala u jednom sasvim drugom smeru, sasvim drugom duhu.

Dajući albanskoj nacionalnoj manjini pravo da se obrazuje i u srednjim, pa i na višim školama, i na Univerzitetu, na albanskom jeziku, imalo se u planu i ciljalo se da se ovi Albanci obrazuju, vaspitaju u duhu bratstva i jedinstva sa ostalim jugoslovenskim narodima, u duhu zbliženja, bratimljenja, ujedinjenja, integriranja i slivanja. Ovo je bila službena verzija i sa ovime su se složili jugoslovenski komunisti.

A je li se i radilo na tome? Ne samo što se na tome nije ni najmanje radilo, već se radilo i u suprotnom pravcu. Pa i otvoreno. Uz svestranu podršku i samih jugoslovenskih vlasti, koje nisu bile komunističke.

Propisano pravo po međunarodnim zakonima o osnovnom obrazovanju na maternjem jeziku predviđa čuvanje nacionalnog jezika, nacionalne tradicije i kulture, a ne i indoktriniranje manjinaca sa nacionalizmom, ponajmanje sa šovinizmom i rasizmom, sa neprijateljstvom prema narodu u čijoj sredini žive. Ili je kultiviranje nacionalne mržnje kultura?! I to nacionalna, preko svega i socijalistička!

Nastava po ovim školama na albanskom jeziku nije bila nacionalna, već nacionalistička, nije bila demokratska i socijalistička, već antidemokratska i antisocijalistička, nije bila kulturna, već antikulturna, nije služila zbliženju, zbratimljenju, ujedinjenju, integriranju i slivanju, već suprotnom - odgajanju netrpeljivosti, mržnje i neprijateljstva, podvojenosti i separatizma.

Iako su u početku programi tih škola bili jugoslovenski, oni su izvitopereni od učitelja i nastavnika, profesora. Prožeti su albanskim nacionalizmom, pa i falsifikovanom istorijom albanskog naroda, lažima, mitovima i legendama, kojima su se albanski mališani i mladići trovali albanskom megalomanijom, albanskim šovinizmom i rasizmom.

Kasnije uvode se u ove škole i albanski programi, skrojeni tamo - u Tirani, otvoreno u službi albanske vladajuće klase, radničke aristokaracije, koja je smerala da našu albansku nacionalnu manjinu ošamuti i iskoristi u svoje svrhe ne samo protiv jugoslovenskih naroda, već i protiv samog albanskog naroda, što je praktično i činila od 1948 pa sve do današnjeg dana.9

Uvozi se iz Albanije otvoreno, legalno, po belom danu i uz punu saglasnost jugoslovenskih vlasti, sa kamijonima, šlepovima i vagonima, antisrpska i antijugoslovenska literatura, u kojima se Kosovo prikazuje kao sastavni deo Albanije, a Srbi, kao njeni okupatori, rušioci i zlotvori.

A pošto im je to bilo malo, jugoslovenske vlasti investiraju u štampanju i knjiga pripadnika albanske nacionalne manjine, koje su prožete tom istom šovinističkom i rasističkom ideologijom, tim istim lažima, falsifikatima. Teritorija Jugoslavije, gde živi albanska nacionalna manjina, pa i šire, postade kolonija albanske literature. Naglašavam: albanske literature, a ne literature na albanskom jeziku! Kolonija veliko-albanske politike postade i svest albanske nacionalne manjine naše zemlje, pa se tom politikom zaraziše i sami Srbi, Makedonci i Crnogorci, što nas ne treba ni najmanje da začudi, kad su se indoktrinirali i srpski akademici, pa i presednik Jugoslavije Dobrica Ćosić.

Profesor Papović kaže: "Poznato je da ni Savet Evrope ne podržava postojanje univerziteta na jeziku nacionalnih manjina, jer to neposredno vodi u segregaciju a samim tim i u secesiju. Zbog toga univerzitetsko obrazovanje i ne podleže korpusu manjinskih prava. Ne podleže, čak, ni srednje obrazovanje. Nažalost, zbog nasleđene titoističke- kominternovske logike, naši zakoni daju to pravo nacionalnim manjinama, što je u suprotnosti sa međunarodnim standardima".

Znači, na Kosovu smo imali jedno otvoreno gaženje i međunarodnog prava, međunarodnih klauzola i konvencija, na štetu srpskog naroda a u prilog albanskog nacionalizma, albanskog secesionizma.

Preko svega, treba da budemo svesni da nije stvar samo do imena i do stepena obrazovanja, već i do sadržime, suštine tog obrazovanja na albanskom jeziku, koje nije bilo (i dan-danas nije!) u službi Jugoslovena, Srba, Makedonaca i Crnogoraca, već u službi neprijatelja jugoslovenskih naroda, u službi albanske terorističke vrhuške, koja je bila i jeste istovremeno i neprijatelj samog albanskog naroda, i to pre svega albanskog naroda, a zatim i našeg, kao što je to bilo i jeste i sa našom vrhuškom.

U vezi sa ovim naglašavam i jedan nejasan stav Profesora Papovića, naime o privatnom Albanskom univerzitetu na teritoriji Srbije, ili Makedonije, sa svojevoljnim programom(!!!). Tako se izrazio.

Pre svega ni albanski ni engleski univerzitet ne bi trebao da postoji (pa bio on i privatan!) na teritoriji Srbije, ili ma koje druge države. Naglašavam da i privatan univerzitet treba da bude Privatni universitet na albanskom jeziku, a ne Albanski univerziotet, bez obzira što on, kao privatan, može i treba da bude finansiran iz Albanije ili od kojeg pojedinca.

A što se tiče programa, tu pored prava (slobode!) ima i dužnosti. Privatni univerziteti imaju pravo (slobodu!) da rade po svojim programima, ali ti programi pre i iznad svega treba da budu naučni, da služe naučnoj istini, a ne da se baziraju na falsifikovanim "činjenicama" i da indoktriniraju studente netrpeljivošću i mržnjom prema narodu u čijoj se sredini nalaze, pa ni prema bilo kojem drugom narodu. Na tim univerzitetima treba da se kultivira nauka i, preko naučne istine, da se služi zbliženju naroda, zbratimljenju, integriranju i slivanju, a ne neprijateljstvu.

ALBANSKI ZLOČINI

U znak zahvalnosti za sva dobra koja su uživali, Albanci Jugoslavije su prekrili ovu zemlju svojim zločinima svih vrsta i mogućnosti. Njihovi zločini dospeli su dotle, da su se i sami pošteni Albanci zgražavali i pobunili protiv toga. Oni su sred Kosova, u kavani, javno tražili od kelnera da im donese kriglu piva i - za meze - pečenu srpsku glavu! Bio sam tada u Ljušnje (Albanija) i čuo sam to preko Radio-Prištine, vesti na albanskom jeziku, emisija samih Albanaca Kosova.

Mnogo ranije, čuo sam od Adema Demačia da će oni "osloboditi" i ujediniti Kosovo sa Albanijom - pičkom svojih žena. Kad sam ga pitao šta to time podrazumeva, reče mi da će njihove žene pretvoriti u fabrike i rađati po 10-15-toro dece, da će enormnim rađanjem (sigurno i nasilnim asamiliranjem muslimana slovenske nacionalnosti, kao i drugih!) dostići većinu na Kosovo i tako albanizirati tu srpsku oblast, pa je i prisajediniti Albaniji.

Albanci su čoporativno ulazili na Kosovo ne samo za vreme turske okupacije, već i pod jugoslovenskom zastavom, posebno pod ovom titoističkom. Više od 450.000 Albanaca je prešlo iz Albanije na teritoriji Kosova i Metohije u vremenu od 1945 do1980. I upravo ovi došljaci su najagresivniji, najdivljiji. Oni organizuju i ostale za nedela i zločine. Oni ih uče i potstiču, počev sa auditorija Albanskog univerziteta, gde im govore javno, pa do ličnih kontakata, gde im šapću i instruiraju ih šta i kako da rade.

Oni šire lažnu propagandu, svakakve absurdnosti protiv srpskog naroda. Finansiraju je preprodajom droge, oružja, falsifikovanjem novčanica i drugim nezakonitim radnjama. Poznato je svima da je albanska mafija, po organizovanom kriminalu (droga, oružje, prostitucija), danas prva u Evropi i treća u svetu. Ona je postala problem ne samo Jugoslavije i Evrope, već čitavog sveta. Oni se bave kriminalom, od droge do terorizma. Nemački novinar Kristjan Šmit Hojer kaže: "U Hamburgu čitave kvartove kontrolišu Albanci. Oni su predvodnici poslova oko prostitucije i droge."

Instruirani od svojih "profesora" Albanskog univeziteta, separatisti koriste prava građana Srbije selektivno, samo kad im je to bilo po volji, kada im je odgovaralo i koristilo. Tako, na primer, svi su se obratili državi za otkup stana, za radne lokale, butike, privatna preduzeća, svi koriste zdravstvene usluge, socijalnu i lekarsku pomoć, penzije, službene isprave (lične karte, pasoše, vozačke dozvole itd.). Neće samo u škole i fakultete sa zajedničkim programom. Neće na izbore. Neće vojsku i popis. To bojkotuju.

Ovi Albanci ne priznaju srpsku državu i njene zakone. Hoće svoju državu na našoj teritoriji. I da bi to realizirali vrše pritisak i zločine nad srpskim stanovništvom da se iseli sa Kosova i Metohije. Vrše i svakojake zločine. I one koji se ne mogu zamisliti. Idući primerom njihovog Sinan-paše, koji je pred Beogradom, na Vračaru, spalio mošti Svetoga Save, pa se vratio u Prizren i porušio tu crkvu Svetih Arhanđela (Na njenom mestu podigao džamiju nazvanu njegovim imenom!), ovi njegovi sledbenici ne samo što pale i ruše srpske crkve i manastire, pa i Pećku patrijaršiju, ne samo što ubijaju i srpsku maloletnu decu, što siluju devojke i žene Srba, što im gaze i uništavaju useve, već otvoreno rade na tome da ove pokrajine budu etnički čisto albanske. Zato organizuju i terorističke bande. Podmeću paklene bombe na spomenik Vuka Karadžića ispred Filološkog fakulteta i Caru Dušanu u Prizrenu. Vrše atentat i na rektora Srpskog univerziteta u Prištini, Profesora Papovića. Vrše atentate i na najobičnije građane. Pa i na svoje Albance, ako se ovi ne slažu sa njihovim terorizmom i zločinima. Godinama je od strane separatističko-titoističkih moćnika veoma organizovano i nasilnički sprovođena genocidna tortura nad srpskim narodom. Izvršen je najsramniji egzodus u 20 veku. Više od 400.000 Srba je proterano sa Kosova i Metohije u toku albanskog terora, dok je profesor Papović bio na čelo Pištinskog universiteta.

U isto vreme, enormnim rađanjem i albaniziranjem muslimana Kosova i Metohije, duju svoj postotak, pa ga i falsifikuju, da bi prikazali pred svetom Kosovo i Metohiju kao etnički čiste albanske oblasti. Svojom razuzdanom propagandom oni su dospeli da stvore u svetu "Problem Kosova", i da ovaj problem učine međunarodnim. Sledstveno, oni traže od svakog podršku njihovim suludin zahtevima. Pa i od nas - Jugoslovena.

Profesor Papović sasvim ispravno konstatira: "Mi smo finansirali neprijateljstvo albanske nacionalne manjine...Današnje stanje na Kosovu je posledica dugogodišnje titoističke politike. Njegove despotske vladavine...Godinama je, vrlo smišljeno, titoistička kominternovska politika išla u susret albanskim separatističkim zahtevima".

SRPSKI UNIVERZITET

Novim ustavom od 1989. godine u Srbiji je uspostavljena vlast nad čitavom teritorijom, znači i nad Kosovom i Metohijom. Srbija je rekonstituisana kao država. Pokrajine su počele da funksionišu unutar jedinstvenog sistema. Ujednačena su građanska prava svih.

Univerzitet u Prištini je odmah prešao u državne, srpske ruke. Na čelo Univerziteta se imenuje prof. dr. Radivoje Papović, koji Univerzitet shvata kao element državnosti, kao maticu duhovnog htenja i stremljenja, kao kolevku preobražaja srpskog bića i očuvanja njegove samosvesti, kao ognjište oštine i pravde za Srbe i sve druge koji su za zbratimljenje sa Srbima, za življenje i integriranje u pozitivnom smislu pozitivnih nastojanja čitavog savremenog srpskog društva i pozitivnog čovečanstva uopšte.

Pod upravom rektora Papovića, od agresivnog bastiona albanskog separatizma, Univerzitet se pretvara u jednu dostojnu naučnu ustanovu, koja služi narodu i domovini, pa i čovečanstvu. On ima 14 fakulteta: 12 u Prištini, jedan u Kosovskoj Mitrovici (Rudarsko-metalurški) i jedan u Prizrenu (Učiteljski fakultet).

Rektor Papović uspeva da okupi kvalitetan nastavni kadar na Univerzitetu, da raznim manifestacijama naučnog, kulturnog i nacionalnog karaktera da ton čitavom javnom životu na Kosovu i Metogiji, da tamošnjem srpskom stanovništvu ulije veru, snagu i ubeđenje da je na svojoj, a ne na tuđoj zemlji, da nema razloga ni za strah, ni za defetizam, ponajmanje za napuštanje svojih vekovnih ognjišta.

I nacionalne manjine Srbije mogu da koriste taj univerzitet, pa i albanska. Ne mogu da ga prisvoje. Još manje i da ga albaniziraju. Ali mogu da na njemu studiraju uporedo sa Srbima, pa i svoj, albanski jezik, svoju istoriju, da gaje i razvijaju svoju nacionalnu kulturu. Na ovom Univerzitetu - postoji grupa predmeta koja obezbeđuju očuvanje maternjeg jezika, negovanje istorije, kulturne tradicije, u celini, negovanje nacionalnih osobenosti. Srbija, koja je još 1922. godine, na Beogradskom univerzitetu, osnovala Katedru za albanski jezik (Pre nego u samoj Tirani!), nema zašto da ukine taj jezik 1989. na Univerzitetu u Prištini. I ne ukida ga. Samo što se sada prava nacionalnih manjina u Srbiji usklađuju sa međunarodnim standardima.

Okupljajući energije mladosti na Univerzitetu u Prištini on je preporodio ne samo Univerzitet i grad Prištinu, nego i srpsko mišljenje i njegovo biće na tim prostorima.

Rektor Papović kaže: "Univerzitet je nadgradnja. Znači nije zakonska obaveza. Zato univerzitet nikako ne pripada korpusu prava nacionalnih manjina, čija prava treba da se usklade sa međunarodnim standardima...Nema nijednog univerziteta na svetu na jeziku nacionalne manjine. Albancima mora biti jasno da oni žive sa nama, a ne mi sa njima. Da oni žive kod nas a ne mi kod njih. Na Kosovu - u Srbiji nema drugog subjekta osim srpskog naroda".

Albanski separatisti se sigurno nisu složili sa promenom situacije na Univerzitetu. Čim su nanjušili promenu, odmah su, po svojoj već poznatoj tradiciji, kako rektor Papović kaže: "Znam pouzdano da su oni iz naših priručnih seminarskih biblioteka, iz kabineta naročito, odneli mnoge vredne knjige. Pored toga, odneli su najvredniju opremu iz laboratorija (kompjutere, video-aparate, pisaće mašine i mnogo toga). U mnogim institutima napravili su pravu pustoš, opljačkali sve što je vredno, mnogo toga uništili, učinili neupotrebljivim. Karakterističan primer je svakako bivša Akademija nauka iz koje su sve poneli - od telefona do vrednih umetničkih slika. Odneti su čak i tepisi, razmontirane fotelje i sa njih poneti čak i ulošci za sedenje. Oterana u neznano sva kola: "mercedes", "audi", "zastava 128" itd. Sve je razmontirano, da ne govorim o računarima, kseroksima, biblioteci itd. Od svega toga nema ni traga. Nazalost, država ćuti kao da se svega toga odrekla..."

I eto, u kući "komuniste" Ibrahima Rugove (član Saveza komunista Jugoslavije, sa fašističkom prošlošću!), ovi separatisti proglasiše svoj posebni albanski univerzitet, koji ne priznaje ni ustav, ni zakone, ni državu, ni elemntarnu logiku, kao što nije nikada priznao ni bilo koju naučnu istinu koja se ovim Albancima ne dopada. Ne registriraju ga ni kao privatan univerzitet. Albanski "naučnici", "akademici", "profesori", "doktori" odmetnuše se i počeše svoju tradicionalnu kačačku diversiju, nastavljajući još žešće sa već poznatim njihovim terorizmom i zločinima.

I eto, u ovoj sredini i u ovim okolnostima, Profesor Papović preuzima na sebe dužnost rektora Srpskog Univerziteta u Prištini, na kojoj je časno i herojski postojao do poslednjeg dana, pod permanentnom pretnjom smrti, kao pravi srpsksi vitez.10

INTERVJUI

Jedan dobar deo knjige Profesora Papovića ispunjen je intervjuima, koje je kao rektor Univerziteta dao ne samo našim i stranim novinarima, već i delegatima iz inostranstva, pa i diplomatskim pretstavnicima u zemlji, ambasadorima. Koliko za primer spominjemo Džefa Ugbersoma - član belgiske parlamentarne delegacije, dr Tomas Šmit - prvi sekretar Ambasade SR Nemačke, Kristijan Timonije - savetnik francuske ambasade u Beogradu, Elizabeta Bonkovski - drugi sekretar ambasade SAD u Beogradu, Piter Samerskejl - član posmatračke misije Evropske unije, Gerhard Duda - pretstavnik Sekretarijata za odnose sa inostranstvom Rektorske konferencije Nemačke, Andre Žigle - pretsednik Svetske federacije naučnih radnika, Ivan Bušnjak - ambasador Republike Češke, Vilfred Gruber - nemački ambasador, Rikardo Seso - ambasador Italije i dr.

U razgovoru sa njima Rektor Papović naglašava da u svim nacionalno mešovitim sredinama postoje određeni problemi, manji ili veći. Oni postoje i u našem okruženju u celini. U Evropi, takođe, sa njima se suočavamo u Francuskoj, Italiji, naročito u Belgiji, Švajcarskoj, Engleskoj, Španiji, gotovo svuda, pa - bezdrugo - i kod nas. Međutim, naglašava on: "Nema nigde izraženih separatističkih zahteva kao ovde. Još manje da ih neko sa strane podržava. Ako tome dodamo da smo mi, svojim zakonima, otišli najdalje u davanju prava nacionalnim manjinama, jasno je da su tu u pitanju druge namere. Nisu u pitanju prava, već država".

Francuskim pretstavnicima, koji se interesuju za secesionističke zahteve Albanaca (i podržavaju ih!), on kaže: "Zašto niste dali Bretoncima da se u vašoj zemlji obrazuju na maternjem jeziku? Zašto ste ga zakonom zabranili? Ugasili taj jezik i za kućne upotrebe. O školama da i ne govorimo. A to je stari jezik i stara kultura. Čudno je da nama ne nudite iste principe koje ste primenili u svojoj zemlji, koji su se pokazali kao dobro rešenje. Preporučite nam da primenimo samo ono što vi primenjujete kod vas. I ništa više. Ne koristite dvojne aršine - za nas jedne a za vas druge. To već nije ni principijelno ni u redu...Indikativno je da upravo vaše zemlje, Nemačka i Francuska, nisu ni danas potpisnice Konvencije o pravima nacionalnih manjina, a vi se tako aktivno zalažete za prava albanske manjine, koja ona odbija da koristi. I gde je tu vaša principijelnost?"

Elizabeta Bonkovski, u razgovu sa Papovićem kaže: "Ne slažem se da ste vi, Srbi, albanskoj nacionalnoj manjini u Srbiji dali prava, jer oni ta prava imaju samim tim što su građani ove zemlje..."

Pošto joj Papović nije odgovorio kako treba, kažem joj ja: "Građani Albanije su i naši manjinci tamo, Srbi, Crnogorci i Makedonci, pa ipak nemaju nikakvih nacionalnih prava, ni bukvara, jer im ih Albanci ne daju! Naši manjinci tamo nemaju prava da uče ni na albanskom jeziku!!! Ili moguće to gospođa Bonkovski ne zna?!"

Američki novinar Tom Handlij pita: "Zašto Albanci ne bi mogli da imaju državu u vašoj državi?"

Rektor Papović mu odgovara: "Zašto vi ne dozvolite Novom Meksiku ili Teksasu - ogromnim prostorima nastanjenim Špancima - da imaju svoje samostalne države...ni upotrebu njihovog jezika?"

Nemačka novinarka Ursula Ruten pita: "Pošto Albanci moraju da znaju srpski, da li i Srbi studiraju albanski jezik i književnost?"

Rektor Papović odgovara: "Između naroda i nacionalne manjine ne stavlja se znak jednakosti svukuda. Ne živimo mi u Albaniji, već žive Albanci kod nas, pa je logično da oni znaju naš jezik, a ne i mi njihov".

Dodajem: Naši manjinci u Albaniji uče albanski jezik, dok albanski narod ne uči srpski. Ili tamo uče Albanci srpski ?!

U. Ruten: "Albancima je nemoguće da studiraju na Universitetu u Prištini, jer tamo su nastavnici Srbi!"

Rektor Papović: "Pa i Srbima predaju Albanci. Nama to ne smeta. Zašto to smeta Albancima? Čak i vama?!"

Dodajem: I na Nemačkim univerzitetima ima Albanaca. Jesu li im postavili za profesore Albance?!

Vilfred Gruber, oslanjajući se na demografsku većinu Albanaca, nastojava da nekako opravdava njihov secesionizam. Rektor Papović mu odgovara: "Bez obzira na broj - mali ili veliki, oni ne mogu neposredno uticati na ustavno uređenje. Znači ni na status autonomije. Zato se mora shvatiti da broj nije imenica, i time ne znači, ako je veći broj - više je i prava. Zato Vaše ukazivanje na demografsku većinu na ovom prostoru nije značajan argumenat... Pre svega, oni su kao i svi drugi - građani Srbije, a ne građani Kosova i Metohije, pa je takvo prebrojavanje neprincipijelno i neprihtvatljivo. Prebrojavanje u okviru Kosova i Mitohije je i njihovo separatistiško nastojanje...Da li će ovih ili onih (nas ili njih) biti manje ili više u ovom gradu, u opštini, u regionu, manje je važno. To ne znači ako ih je negde više, da je to njihovo. Logiku "čije ovce toga i planina" podrazumevamo nomadskom. Zato je ne treba ni koristiti. Njihovo pravo može biti da koriste, ali ne i da prisvajaju. Da gospodare. Najmanje da dele. Da pripajaju nekom drugom. Da stvaraju novu državu na našem - nikako. Na to oni nemaju pravo...Danas je u ekpanziji separatističko-fundamentalistički sindrom Albanaca, koji sve bezočnije zagadjuje ovaj deo Evrope, koji se epidemično širi sa prepoznatljivim posledicama....Demografska eksplozija postala je praksa na Kosovu i Metohiji, strateški deo separatizma, zasnovan na islamskom fundamentalizmu".

Niko nigde na svetu nikome ne može dati što za sebe nema. Srbi nemaju pravo da otcepe ni kamen Srbije, ni da proglase za zasebnu državu, ni da pripoje nekoj drugoj državi. E kad to pravo nemaju za sebe, kako će ga priznati i dati Albancima?!

Američka novinarka Kejt Gelbart pita : "Prva stvar koju sam čula o Kosovu je da postoje dva univerziteta...Pitam se da li Albanci mogu, ako to žele, da studiraju na srpskom jeziku?"

Rektor odgovara: "Neshvatljiva je količina vaših neargumentovanih navoda, kao i sam sadržaj pitanja. Utoliko pre što to činite Vi koji dolazite iz zemlje u kojoj se za građanske kriterijume razlikovanja ne uvažava ništa drugo osim jedne i jedine nacije - američke i američkog državljanstva. O pravima drugih, bez obzira na broj i nacionalnu pripadnost, poreklo, jezik, kulturu i veru, vi ne razmišljate. Oni za vas ne znače ništa. I njima, zbog tih osobenosti, ne pripada ništa....Samo se tako može graditi dugoročna i stabilna integracija građana u jednoj zemlji na opštu korist svih u državi. U protivnom, ukoliko bi se verska i nacionalna osećanja određenih kolektiviteta samosvojno, a još i separatno izražavala, onda tu nema ni mirne ni stabilne države. Nažalost, takav recept nama preporučujete, a kod sebe ne samo što ga ne primenjujete, nego i najoštrije kažnjavate, pri čemu vam je primena sile najuticajnija zakonska odrednica. Pa zar to nismo videli nedavno u Los Angđelosu?... Vi ste zbog znatno manjih zahteva crnaca izveli protiv njih sva ratna oruđa i oružja - od konjice do tenkova, a kad smo mi u pitanju onda i za najteže neprijateljske postupke tražite i nalazite opravdanje, a nas upozoravate na toleranciju...Prava manjina ne određuje broj već njihova kategorija - manjinska pripadnost. Ljudska prava se ne zasnivaju na broju, vec na jedinki".

Jedan strani novinar kaže Rektoru Papoviću da su albanska deca, koja pohađaju školu na Kosovu hendikepirana time što ne znaju dovoljno srpski jezik. On se pravi kao da ne zna da albanska deca, u Srbiji (znači i na Kosovu!), od prvog razreda osnovne škole pa do velike mature uče na svom, albanskom jeziku, prema tome nemaju zašto da budu hendikepirana. Što se tiče onih koji se upisuju na Univerzitet, to više nisu d e c a.

Naglašavam posebno ovo: Na velikoj maturi ova "deca" ne mogu uzeti diplomu o svršenom srednjem obrazovanju bez znanja jednog stranog jezika. Koji je to jezik koji su naučili? Engleski? Francuski? Nemački? Pa kako su to ta deca naučila u srpskoj sredini jedan strani jezik, dok srpski, koji svakodnevno slušaju i sreću na svakom koraku (a i obavezan im je u školi!), nisu naučila?! Zar ova deca pre i iznad svega nisu psihološki hendikepirana upravo od jedne organske, patološke mržnje prema srpskom jeziku i svemu što ima srpsko obeležje?! Ovde više nemamo posla ni sa ljudskim ni sa nacionalnim pravima. Imamo posla sa patološkim tipovima, kojima treba da se zauzmu lekari i psihijatri, a ne rektor univerziteta i profesori. Pa ni policija.

Sa druge strane, ako su albanska "deca" na univerzitetu u Srbiji hedikepirana zato što ne znaju srpski jezik, kako li stoji stvar sa srpskom d e c o m tamo u Albaniji, koja od prvog razreda osnoven škole, od bukvara počinju školovanje isključivo na albanskom jeziku?! Da možda i mi nismo trebali da primenimo albansku praksu i pravdu da i njihova "deca" ovde, kod nas, ne budu hendikepirana?!

Mislim da su neki od ovih „novinara" bili tako bezobrazni, da je pravo čudo što ih Rektor Papović nije izbacio ne samo iz svoje kancelarije, već i sa teritorije Srbije, klocom u zadnjicu.

RANKOVIĆ I PAPOVIĆ

U čitavom izlaganju Profesora Papovića pada u oči izvesna naklonost prema Aleksandru Rankoviću, desnoj ruci Josipa Broza Tita u svim zločinima koji su učinjeni na teritoriji Jugoslavije u toku rata i posle rata, sve do 1966. godine, kada se titoistička diktatura iskompromitova do te mere, da je njen kreator Josip Broz Tito bio prinuđen da žrtvuje i likvidira Rankovića (sa nekoliko njegovih kolega iz UDB-e!) i da njemu obesi o vrat sve. Ranković je kroz sve etape Titove strahovlade u Jugoslaviji bio njegov isučeni i krvavi mač, njegov verni pas koji je razdirao svakog na koga je Josip Broz Tito upro svoj prst.

Papović kaže: "U tom cilju (tobože presije nad Albancima Kosmeta) izvršena je organizovana satanizacija Rankovića i njegovih najbližih saradnika - službe u celini, od strane političkog i državnog vrha Jugoslavije".

Pre svega Papović treba da zna sasvim dobro da Ranković nije sataniziran. Sve što je rečeno protiv njega je gola istina. On je lično satanizirao samoga sebe preko svojih bezbrojnih zločina, koje mu Papović ne može ni prikriti ni skinuti sa vrata, jer ožiljke tih zločina imaju dan-danas skoro svi Jugosloveni, ne samo na svom telu, već i u svojoj duši, u svojoj svesti. Nema porodice bez najmanje jednog stresiranog, traumatiziranog. Mnogima i dan-danas iz tih rana teče krv i gnoj, pa je sasvim opravdano sto reči Papovića o nevinosti Rankovića ne mogu da prihvate. Naprotiv, one im izazivaju i negodovanje, pa i odvratnost.

Drugo, isto tako nije istina da je Ranković sataniziran "od strane političkog i državnog vrha Jugoslavije". Pošto ga demaskirao narod kao zločinca, politički i državni vrh Jugoslavije, njegove najbliže kolege i saradnici u svim tim zločinima, bili su prinuđeni da žrtvuju njega da bi spasili sebe. U suprotnom, oni su dobro znali da će razjarene mase naroda rasčerečiti sve njih, počev od Tita do posljednjeg milicionera.

Ranković sa svojom klikom nije vršio presing samo nad albanskim neprijateljima. Pre nego što počne sa presingom nad njima, on je to učinio nad nama - nealbancima, nad nama - Srbima, Crnogorcima, Makedoncima, Bosancima, Hercegovcima, Hrvatima i Slovencima. On je žario i palio širom Jugoslavije, a ne samo na Kosovu i Metohiji.

Preko svega, Ranković sa svojom klikom nije vršio presing i zločine samo nad izjavljenim neprijateljima radničke klase, nad neprijateljima bratstva i jedinstva, narodne vlasti i socijalizma, ujedinjenja Jugoslavije. Najveći i najkrvaviji, najprljaviji zločini su vršeni upravo nad komunistima Jugoslavije, jer su oni i bili najveći i najopasniji neprijatelji klike Tito-Ranković, koja je uzurpirala narodnu vlast i proletersku diktaturu pretočila u ličnu socijal-fašističku diktaturu, koja se samo maskirala sloganima i parolama narodne vlasti, bratstva i jedinstva, socijalizma i komunizma. Setite se, "druže" Papoviću, samo Golog Otoka! Ili mislite da smo ga zaboravili?!

Ovo je sada poznata činjenica, koja se ne može ničim poreći, ponajmanje opravdati.

Vaistinu: albanski ekstremni nacionalisti, šovinisti i rasisti, separatisti, zloupotrebili su figuru Rankovića da bi satanizirali Srbe. A i sami Srbi su zloupotrebili njegovu figuru da bi satanizirali komuniste. Svom srećom, mislim, da drug Papović nije od ovih, što me posebno radovalo sa stranice na stranici njegove knjige.

TITOIZAM I PAPOVIĆ

Nemački novinat Hari Rihter, između ostalog kaže Rektoru Papović : "Nemci Srbiju i dalje vide kao komunističku zemlju...Mislim da su velike sile, u želji da razbiju Jugoslaviju, uvele sankcije, tj. jednu vrstu rata, sa ciljem da promene sistem i da sruše komunizam".

Na to Papović odgovara: "Nisam siguran da je navodni komunizam u Srbiji osnovni razlog nemačke vlade da ne priznaje našu zemlju. Mislim da nam i sankcije nisu uvedene zbog, kako kažete, rušenja komunizma. I kako bi bilo kad smo mi već sami srušili titoističko-kominternovski komunizam. On je nama najviše štetio..."

Mislim da je Gospodin Rihter rekao istinu Papoviću. Sva borba protiv Jugoslavije, ne samo na Kosovskom frontu, već na svim frontovima, od Triglava do Demir kapije, vršena je u okviru svetskog rata protiv komunizma. Ne može se ova borba ni shvatiti niti tumačiti odvojeno od one koja je vođena protiv same metropole komunizma - protiv Sovetskog saveza, kao i protiv ostalih tzv Istočnim zemljama, "socijalističkih".

Druga je stvar što su se ovi antikomunisti, na čelo sa SAD i Nato paktom, boreći se protiv komunizma, u stvari borili protiv svoje braće antikomunista, koji su se samo prividno izražavali i prikazivali kao komunisti u svim takozvanim "socijalističkim ", "komunističkim zemljama".

Nije bio komunista ni Stalin, ni Tito, ni Enver Hodža! Naprotiv, istorija čovečanstva ne poznaje većih antikomunista od njih! Ni Franko, ni Musolini, ni Hitler, ni Salazar, ni Botha, ni Čan Kaj Šek, ni Pinočeti, nisu proganjali i zlostavljali komuniste, nisu ih čerečili sa takvim besom kao što su to činili upravo Stalin, Tito i Enver Hodža. Setite se samo Leona Trockog, koga nisu ubili antikomunisti, već "komunista" Josif Visarionovič Stalin! Setite se Andrije Hebranga, koga isto tako nisu ubili antikomunisti, već "komunista" Josip Broz Tito! Setite se Ćemala Stafe, koga nisu ubili antikomunisti, već "komunista" Enver Hodža! Setite se svih njihovih zločina i otreznite se da nismo imali posla sa komunistima, već sa zlikovcima, sa razbojnicima, koji nisu poznavali, nisu poštovali nikakve zakone, pravila i principe, ponajmanje komunističke! Ili su nam to bili komunistički principi na kojima se razvi sav taj šovinizam i rasizam, sav taj secesionizam albanske nacionalne manjine kod nas?! Po komunističkim principima manjine treba da idu k zbliženju, bratimljenju, integriranju i slivanju sa narodom u čijem krilu žive, a ne k otcepljenju! To što se desilo sa albanskom nacionalnom manjinom Jugoslavije je očigledan izraz izdaje komunističkih principa i njihovo smenjivanje buržuaskim principima.

Prema tome Gospodin Rihter ima potpuno pravo kad kaže da Nemci vide Srbiju kao komunističku zemlju, jer su je kao komunističku videli i sami Srbi! Pa i "drug" Papović! Nisu ga ni Josip Broz ni Ranković mlatnuji ni jedan jedini put njihovom "komunističkom" močugom. Naprotiv - mazili su ga, pa zato i misli i govori tako. Da je preživeo od njih ono što smo preživeli mi - komunisti - drukčije bi i mislio i govorio.

Doduše, "drug" Papović više puta kaže "titoističko-komunternovski komunizam". Ovime on kao da nam signalizira da je svestan da nismo imali posla sa komunizmon, već sa izvesnim titoističko- kominternovskim surogatom, koji se samo u propagandne svrhe i u službi socijal-fašističkih klika na vlasti nazivao komunizmom.

Ako budemo imali u predvid propagandu, a ne stvarnost Istočnih zemalja, onda možemo reći i treba da kažemo da Gospodin Rihter ima pravo kad kaže da su se Zapadne sile borile u Jugoslaviji, kao i na svim drugim frontovima Istoka, protiv "komunizma". Poreći ovu istinu znači saglasiti se sa Zapadnim silama i staviti se u njihovoj službi, jer bi i one upravo to htele, da svoju borbu protiv komunizma maskiraju borbom za "ljudska prava", protiv "srpskih " zločina, u jedno vreme kad sasvim dobro znaju da se ne radi ni o srpskim zločinima ni o ljudskim pravima, već o albanskim glavurdama, koje su smerali i uspeli da iskoriste kao topovsko meso u njihovom svetskom ratu protiv komunizma.

Papović pretendira da je u Srbiji srušen titoistički komunizam i da, prema tone, nije istina da su se Zapadne sile borile na srpskom frontu protiv komunizma. Pitam "druga" Papovića, kad to srušiše u Srbiji taj "komunizam"? I ko ga sruši - oni - "komunisti"?! Slobodan Milošević ili Vojislav Koštunica?! Mene ti njegovi rušioci "komunizma" dan-danas proganjaju i zlostavljaju na sve strane sveta, sa svakakvim, i najprljavijim zločinima, ne poštujući ni najelementarna ljudska prava. Više puta su pokušali i da me fizički likvidiraju. Siguran sam da nisam ni prvi ni poslednji na njihovim crnim listama "antikomunista"! Ili nije ovako, Gospodine Liliću, Miloševiću, Koštunica, Đukanoviću ?!?!?!11

Vidite i svetsku štampu, gde se zlurado kaže da me savremene crnogorske vlasti imaju u njihovom crnim listama. Da je srušen "komunizam", kako to pretendira "drug" Papović, danas ne bismo imali crnih lista i mene ne bi zlostavljali u mom rodnom Ulcinju! Govorim o sebi i svestan sam da nisam ni prvi ni poslednji.

Preko njegove knjige Profesor Papović nas poziva da se oslobodimo titoističke naslagane korozije, koja je razarala našu nacionalnu samobitnost, da se oslobodimo i učmale svesti u nama, kako bismo znali da odredimo i sebi i drugima mesto. Pogotovo drugima, onima kojima smo svojom nerazumnom politikom godinama posredno i neposredno pomagali u njihovom separatizmu, u njihovom neprijateljstvu prema domovini i narodu našem.

I ja pozivam prof. dr Radivoja Papovića da još jednom pročita svoje delo, sada u svetlosti ove studije, i da uvidi svoje pogrešne stavove, svoje nedostatke, svoje nepoznavanje mnogih problema i stvari, sa kojima se sukobio. Pogotovo njegov titoizam, koji je evidentan i štetan. Ne možemo ići napred sa ideologijom i hipokrizijom Josipa Broza Tita. Niti praveći se da smo antititoisti, kada u stvarnosti zločinački proganjamo upravo antititoiste! Moramo priznati da ima mnogo trulog u državi srpskoj, crnogorskoj i makedonskoj. Da bismo se izlečili, treba da provučemo demarkacionu liniju između titoizma i komunizma. Nazovimo stvari njihovim pravim imenom! Bez toga ne možemo ići napred.**)

Podgorica,

dana 8. juna 2001.

______________

Za svedočenje Svetog Jeronima o žarištima Balkana vidite u delu HISTORIA E SHQIPËRISË, tom I, Tirana 1959, str. 141, izdanje Istorijskog instituta Albanije.

ÇABEJ Eqrem: Problemi i vendit të formimit të gjuhës shqipe, u delu KUVENDI I I I STUDIMEVE ILIRE, tom II, Tirana 1974, str. 9.

Za rumunski jaki uticaj na albanski jezik, folklor, muziku, vidite kog austrijskog akademika prof. dr Gustav WEIGAND: Sind die Albaner, u BALKAN ARCHIV III, Fortsetzung des Jahresberichtes des Instituts für rumänische Sprache. Herausgegenben von Dr. Prof. G. Weigand, Leipzig 1925-1928, str. 227-251.

INTITUTI I HISTORISË: HISTORIA E SHQIPËRISË, tom. I, Tirana 1959, str. 29.

MARGILJAJ Preljoc: ILIRI GOVORE ALBANSKIM - ALBANCI GOVORE ILIRSKIM JEZIKOM,- Podgorica 2001.

Opširnije o ovome vidite moju studiju Ko su Albanoi? u delu KO SU ALBANCI ?, drugo izdanje, Jagodina 2013.

ÇABEJ Eqrem: iden, str. 26.

Opširnije o ovome vidite u mojim knjigama KRIK RASPETOG, Ženeva 2003 i HAPŠENJE MORNAREVE VERENICE, Ženeva 2004.

Akademik, prof. dr Kaplan Burović je postao svestan za ovo čim je stigao u Albaniju kao politički emigrant 1960. Godine 1970. su ga uhapsili i optužili za političku i ideološku diverziju upravo zato što je otvoreno istupio protiv albanskih vlasti i njihovog zločinačkog iskorišćavanja albanske nacionalne manjine Jugoslavije. U hapšenju Akademika Burovića imale su prst i jugoslovenske vlasti. - REDAKTOR.

Po novom zauzeću Srpskog univerziteta u Prištini od albanskih separatista, prof. dr Radivoje Papović se vratio u Beograd, gde mu je 12. maja 1998. dodelena nagrada "Srpski vitez". Posle 14 godina ova nagrada je dodeljena i Akademiku Buroviću.- REDAKTOR.

Akademik Burović je objavio čitavu knjigu dokumenata o njegovom proganjanju i zlostavljanju od Lilića, Gligorova, Miloševića, Koštunice i Đukanovića: KRIK RASPETOG, Ženeva 2003.- RED.

*) Za opširnije vidite studiju Falsifikovana albanska istorija, objavljena u delu ZOV KOSOVA, Ženeva 2006.,

**) Iz dela ZOV KOSOVA, Ženeva 2006

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane