Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekonomija

Otvorene nacionalne privrede i svetski novac-podsticaji, ograničenja i sukobi (9)

Nadolazeći globalni sukob

Savremene ekonomije su više ili manje otvorene prema svetskom tržištu (robe,novca, rada i kapitala). Autarkičnih privreda i privreda dovoljnih samih sebi nema. Komplementarnost i uzajamna povezanost privreda postaju sve veći. Otvorenost privreda nameće i potrebu ovladavanja saznanjima o složenim tokovima novca i kapitala u međunarodnoj ekonomiji, sistemu i instrumentima plaćanja, efektima promena deviznih kurseva, garancijama, promenama kamatnih stopa na finansijskim tržištima, kursnim i valutnim rizicima, inflaciji i dr. Manipulisanje deviznim kursevima, devalvacije i revalvacije nacionalnih valuta, politika izvoza i uvoza roba i kapitala su sastavni deo svakodnevnih politika, fundamentalni problemi platnog bilansa, zaduživanje u inostranstvu, efekti upotrebe kapitala i dospeće obaveza (kumulisanje obaveza po dugovima), otežani pristup svetskom tržištu novca i kapitala, velike promene na svetkim finansijskim tržištima i u poslovnoj filozofiji međunarodnoj finasijskih institucija - kao imperativ nalažu i potrebu njihovog detaljnog izučavanja.O tome za Magazin Tabloid piše prof. dr Slobodan Komazec

Prof. dr Slobodan Komazec

Sledeće godine ističe i Sporazum SAD i Rusije o neširenju nuklearnog naoružanja, koji Tramp ne želi da produži dok se u njega ne uključi i Kina (a ona smatra da joj je ovaj arsenal pet puta manji od nihovog). Tramp je prošle godine napustio Sporazum o nuklearnim snagama svetskog dometa od 500-1.500km koji je potpisan pre trideset godina, a kojim je bila zabranjena proizvodnja, gomilanje i razmeštanje krstarećih, konvencionalnih i balističkih raketa ovog dometa (lansiranih sa kopna). Toliko tog oružja ima da se svet može uništiti nekoliko puta.

U drugom periodu uočava se jasna „zakonitost" stalnog rasta vojnih rashoda u najvažnijim državama NATO-a, ali i drugom izvoru ove vojne alijanse.

Da pogledamo to u periodu 1990-2019.godine i hjihovo učešće u bruto domaćem proizvodu.

Da li bi bilo moguće da SAD potroše za vođenje otvorenih ili prikrivenih ratova širom planete u 124 države od 192 ukupno da za ratne operacije potroše od 2001-2020.godine 5.050 milijardi dolara-da nemaju na raspolaganju „svoju" valutu? Dodamo li tome i hiljadu milijardi dugovanja i rashoda za veterane tih ratova - to je astronomskih 6.410 milijardi.

Pod geslom „rata protiv terorizma" posle novembra 2001.godine takve operacije su proširene na 80 država. Budžet za vojsku za novu fiskalnu godinu iznosi oko 890 milijardi dolara. Kamata, koja se plaća na javni dug već iznosi godišnje preko 500-600 milijardi , tako da budžetski teret ratnih operacija ua „očuvanje demokracije i ljudskih sloboda" i dalje stalno raste (i sve teže se finansira).

Vojno-industrijski kompleks je glavni nosilac ove politike, jer bi bez proizvodnje oružja i moderne opreme cela privreda ušla u duboku krizu. Najveći korisnici ovih porudžbina su velike kompanije za proizvodnju oružja koje uzimaju od 890 milijardi budžetskih vojnih rshoda čak 590 milijardi.

U proizvodnji i prodaji oružja ostvaruju se ogromni profiti. Tu je poznati Boing sa 27,5 milijardi dolara, Lokid Martin 36 milijardi, Dženeral dajnanliks 21,6 milijardi, BAE sutem 26,9 milijardi, Reption 22,5 milijarde. Samo na prvih pet najvećih korporacija otpada oko 155 milijardi dolara, a sa još desetak drugih korporacija one odnose 590 milijardi dolara budžetskih sredstava za potrebe armije (od ukupnih rashoda od 890 milijardi).

Trgovina oružjem je najprofitabilniji oblik trgovine. Države su postale najveći trgovci oružjem. One se gotovo otimaju za kupce i vezuju ih za svoje naoružanje.

Ove korporacije bez ratnih sukoba i proizvodnje naoružanja ne bi opstale, a osiguravaju ogroman novac za izborne kampanje političara. Tako se zatvara „krug pakla" i razaranja u svetu, a zatim se daje ponuda za obnovu razorenih privreda (uz izvlačenje profita).

Strateška platforma NATO-a se menja, ali se rast vojnih rashoda ne zaustavlja. Traži se samo izgovor za razne vojne intervencije. Da vidimo samo osnovne komponente.

NATO STRATEŠKA PLATFORMA I OSNOVA POLITIKE - INTERVENCIJA ? -šematski prikaz-

1990. - 2000. Međunarodni terorizam. Masovno širenje oružja. Suženje demokratije. Borba protiv diktatora.

2000. - 2010. Međunarodni terorizam i ekstremizam.

2010. - 2020. Rusija i Kina. Energenti. Sajber. Klimatske promene.

Svedoci smo svih ovih strateških ciljeva i zaokreta, pri čemu se kao crvena nit povlači prevaziđenost i nepotrebnost NATO-a u novim međunarodnim odnosima, posebno posle raspuštanja Varšavskog pakta.

5. VOJNOINDUSTRIJSKI KOMPLEKSI

I INTERNACIONALIZACIJA VOJNOG BIZNISA

1)Trgovina oružjem i internacionalizacija vojnog biznisa

Vojni biznis donosi monopolima znatno viši profit u odnosu na profit u građanskim granama. Ovde nema nikakvog rizika povezanog s eventualnim kolebanjem cena, u isto vreme su osigurani od kolebanja tražnje i potrošnje, a uz to su sve manje upravo vojnoindustrijski kompleksi ograničeni nacionalnim okvirima. Svetsko tržište naoružanja sve više se širi u stalnoj trci za visokim profitima uz rasterećenje nagomilanih vojnih zaliha (posebno danas prema zemljama u razvoju), oslobađanja od već zastarelih tipova naoružanja, stvaranja i jačanja sfere uticaja i zavisnosti u odnosu na veću militarizaciju ekonomije i dr. Širi se trgovina oružjem, kako unutar vojnih blokova tako i prodaja državama zavisnim na ovaj ili onaj način od imperijlističkih faktora i blokova.

Samo u razdoblju od 1945-1968.godine iz SAD, V.Britanije i Francuske izvezeno je 58 milijardi dolara. Od sredine 1974.godine do sredine 1975. godine vojni eksport SAD prelazi milijardu dolara, a danas već preko 40 milijardi.

Izvoz oružja iz SAD, koji danas dostiže godišnje preko 40 milijardi dolara, treba da neutralizuje deficit bilansa nastalog velikim delom zbog ratnog angažovanja i izdržavanja armije u nizu zemalja (142 od ukupno 192 država) što iznosi preko 60 milijardi dolara godišnje.

U svetu se godišnje proda između 80 i 100 milijardi dolara. Najveći izvoznik oružja su SAD na koje otpada oko 36% ukupnog. Nakon toga i daleko manje odnosi se na Rusiju 21%, Francusku 8%, Nemačku 5,8%, Kinu 5,5% i sve ostale države 21%. Najveći kupci su S.Arabija sa 12%, Indija 9,2%, Egipat 5,8%, Australija 5%, Kina 4,3%.

Sve značajniji element trke u naoružanju postaje pomoć imperijalističkih zemalja raznim reakcionarnim režimima. Samo kod SAD od 1961. do 1976. godine ovakav „izvoz oružja" u obliku „pomoći za razvoj" povećan je za preko osam puta i to od jedne milijarde dolara na gotovo 10 milijardi dolara, dok u periodu 1981. i 1986. to već iznosi između 18 i 25 milijardi.

Time međunarodni monopoli postaju sastavni elemenat vojnoindustrijskog kompleksa. Tako je 1971. godine od 100 najkrupnijih dobavljača ministarstava odbrane SAD samo 39 monopola imalo u rukama preko 25% akcionarskog kapitala svih preduzeća prerađivačke industrije u 6 kapitalističkih zemalja, a od 25 korporacija iz tog broja trinaest su korporacije međunarodne trgovine.

U SAD od, celokupne vojne pomoći drugim zemljama gotovo polovina se odnosi na međunarodne korporacije. Međunarodni vojni koncerni danas razrađuju opšte proizvodni program: istraživački rad, koordinacija narudžbi, proizvodnja i isporuka, koordinaciju u vojnotehničkim informacijama i dr. Istina, i pored mehanizma međudržavnih dogovora i monopola ostaje i značajna konkurencija međunarodnih korporacija, posebno kada se radi o ogromnim porudžbinama, pitanju prestiža, novog oružja i dr.

Poznat je slučaj oko „ugovora stoleća" kada se razvila žestoka borba između amerićkog generala Dinamisca i francuskog Marselldassoa za ugovor oko izrade novog tipa lovca za potrebe NATO-a u vrednosti, od 15 milijardi dolara, a u konačnom obračunu čak 35 milijardi dolara.

Razvoj i povezivanje monopola s njihovim uskim interesima vezanim za osiguranje realizacije i visoke profite značajan je faktor jačanja međunarodne napetosti i održavanja trke u naoružanju. Vlade vodećih zemalja moraće da lome tu oprugu (monopole) i podržavaju ovu mrtvu trku u naoružanju.

2) Vojna ekonomija, strukturne privredne krize i militarizacija budžeta

Mnogi ekonomisti - kejnzijanci dugo su dokazivali da je glavno sredstvo u borbi protiv krize i recesije visoki rast vojnih rashoda (Harris,Lerner, i dr.), jer su oni u stnju da osiguraju stabilan razvoj. J. Slesinger u knjizi „Politička ekonomija nacionalne sigurnosti" (1960) tvrdi da ne mogu da se postave veštačke granice vojnih rashoda, da ih treba povećati zbog preventivnih potreba i sl. što su mnogi u kapitalističkim državama i prihvatili kao moto svog ponačanja.

Vojni rashodi su pre svega parazitski i neproizvodni rashodi koji odlaze na proizvodnju robe i usluga koje nisu korisne, niti se dalje upotrebljavaju u procesu reprodukcije u privredi (otpisana i rashodovana dobra). Ako se nema ovo u vidu, vojna industrija se čini korisnom, jer povećava materijalna dobra društva, odnosno stopu rasta. Međutim jačanje vojno-industrijskog kompleksa višestruko je štetno za razvoj proizvodnih elemenata i grana u privredi.

Razvoj vojnih rashoda i daljnja militarizacija ekonomike neizbežno vode pre ili kasnije visokom tempu inflacije, dovodeći do ogromnih deficita državnih budžeta.

Rast deficita državnog budžeta dovodi do stalnog rasta javnog duga (pri čemu vojni rashodi imaju osnovno značenje), koji su praćeni produbljavanjem inflacije, strukturnih poremećaja, sve veće nezaposlenosti rada i kapaciteta.

Sve veći rast deficita budžeta nije u stanju da ukloni ni ublaži osnovne protivrečnosti savremenog kapitalizma. Naprotiv, postoji već dokazano funkcionalna veza na relaciji rast javnih (vojnih) rashoda - budžetski deficit - inflacija i nezaposlenost. Javlja se kriza javnih finansija u državnom monopolističkom kapitalizmu koja je neposredna posledica navedenog.

Paralelno i u funkciji sa sve bržim rastom rashoda dolazi do ubrzavanja tempa rasta javnog duga, posebno u poslednjimgodinama. Tako je u SAD od 1945-1965. godine tj. za 20 godina javni dug prosečno godišnje rastao za 6,9 milijardi dolara, a za sledećih 10 godina već za 33 milijarde, a u poslednjih deset godina za 850 milijardi, to znači za gotovo dvadeset puta brže.

U poslednjim godinama taj rast prelazi u „galop" (posebno 2008, 2009 - 2018.godine), paralelno s tim rastu disproporcije ponude i tražnje, nestanak slobodnih kapitala na finansijskom tržištu i stalni rast cena. Danas nije moguće stabilizovati kapitalističku privredu ako se ne dovedu u red „javne finansije", a pre svega sada ogromni deficit budžeta, finansiranje deficita emisijom novca, ogromni neproizvodni rashodi (uglavnom vojnog i poluvojnog i socijalnog karaktera), i to paralelno s izmenama međunarodnog monetarnog sistema koji takođe generiše inflacione procese u svetskoj privredi. Ovo posebno u uslovima kada je dolar ostao istovremeno kao nacionalna valuta SAD i svetska valuta.

Hronična pojava u kapitalističkim privredama postao je problem nedovoljnog korištenja proizvodnih kapaciteta. Tako su u 2005. godini proizvodne mogućnosti u industrijski razvijenim zemljama kapitalizma korišćeni za 1/3 ispod optimalne, a u automobilskoj, čeličnoj ili brodograđevinskoj se koristi oko 50%.

Sve to dokazuje da ogromni vojni rashodi nisu sredstvo „za konjukturno rasterećenje" privreda kapitalizma i stimulator stope rasta i zaposlenosti, posebno u kriznoj fazi cikla, kako nastoji i dalje da ubedi javnost zapadna neokejnzijanska teorija. Stopa inflacije, koja je u poslednjim godinama niska u posleratnom periodu, enormno visoka nezaposlenost i niska stopa rasta (a u poslednjim godinama i čista recesija), sve veći deficit platnih bilansa i strukturne deformacije koje pogađaju gotovo sve kapitalističke privrede već deset godina, najbolji su dokaz za suprotne stavove.

3) Vojna ekonomika i naučna istraživanja

Trka u naoružanju u potpunosti deformiše prava korišćenja sredstava na naučno istraživanje. Militarizacija naučnih istraživanja, na žalost, poprimila je dominantnu poziciju u ukupnim izdacima za istraživanje uopšte. Učešće vojnih rashoda za naučna istraživanja u SAD u masi ukupnih izdataka za naučna istraživanja iznosi danas od 80-83%.

Najveći deo sredstava za naučna istraživanja i u drugim zemljama razvijenog kapitalizma koristi se za vojne svrhe. Tako je npr. u SAD samo za neke nove oblike naoružanja utrošeno 45 milijardi dolara, što predstavlja više od 52% svih rashoda federalnog budžeta.

U vodećoj kapitalističkoj privredi SAD od ukupno utrošenih federalnih sredstava za naučna istraživanja najveći deo odnosi se, videli smo, na čisto vojne rashode. U tom pogledu daćemo nekoliko osnovnih podtaka (u milijardama dolara):

Samo u navedenom periodu utrošeno je u vojna istraživanja 62 milijarde dolara dok je na medicinska istraživanja u istom periodu utrošeno svega 9,9 milijardi, na istraživanja iz oblasti ekologije i zaštite čovekove okoline oko 4 milijarde, a na istraživanja iz oblasti fundamentalnih nauka i novih tehnoloških procesa 4,2 milijarde i istraživanja u oblasti socijalnog osiguranja 844 miliona.

Sve veći napori na planu vojnih istraživanja povezani su s tražnjom sve novijih tipova oružja i sredstava za vođenje ratova, za masovna uništavanja, za „prednosti" u odnosu na drugi blok, što savremeni naučnotehnički razvoj u uske granice vojne ekonomije, stavljajuči ga u funkciju militarizma, dok se ostalim nevojnim naučnim istraživanjima ostavljaju gotovo simbolična sredstva, često i sama vezana za vojnoindustrijski kompleks. Tako je npr. u Nemačkoj Industrianlagen-Betriebsgesellschaft GmbH postao naučnoistraživački i konstruktivni centar aero-kosmičke industrije.

U firmama tog giganta radilo je 700 naučnika, matematičara, fizičara, ekonomista, sociologa i inžinjera koji su neposredno uključeni na probleme proučavanja vojne tehnike, a upravo 74% akcija te firme nalazi se u rukama države. Slično je i s drugim firmama (npr.Messerschmitt).

Vojni rashodi služe najčešće i kao sredstvo učvršćivanja vlasti i jačanja moći krupnih korporacija s čim se paralelno stvara i njihova sprega s upravljačkim slojem zasnovana na zajedničkim interesima.

Vojna industrija je prva u tehnologiji, a uz to koristi se najvećim delom državnih davanja za istraživanja. Profit tu ne zavisi od troškova proizvodnje. „Za vojno-industrijske kompanije najviši troškovi proizvodnje označavaju rast aktivnosti, povećanje osnovnih fondova i broja zaposlenih, novi priliv javnih sredstava i znatno širu osnovu za povećanje profita". Profitna stopa je mnogo viša u odnosu na odgovarajuće građanske grane proizvodnje.

4) Militarizam i produbljivanje opšte

krize kapitalizma

Osnovna karakteristika savremenog držvno-monopolističkog kapitalizma je veoma rzvijena militarizacija ekonomike. Vojni rashodi postaju jedan od izuzetno značajnih faktora državno-monopolističkog regulisanja privrednih tokova. Vojni rashodi se tretiraju kao sredstvo „dopinga" ili kao „anlaserskog sredstva" privatnog sektora. No, taj vojnoindustrijski kompleks u ekonomiji ima višestruko negativno delovanje u odnosu na takva „stimulativna" delovanja.

To su pre svega neproizvodni rashodi koji bi trebalo da se relizuju u okvirima raspoloživog nacionalnog dohotka, a to znači da treba da se pokrivaju poreznim i drugim oblicima javnih sredstava. Međutim, uz rast poreznog opterećenja za sve veći rast vojnih rashoda javlja se i sve veća porezna presija koja se približava granici oporezivanja, što otvara procese korišćenja lakših metoda osiguravanja sredstava putem javnog duga, emisijom novca i budžetske deficite.

U SAD 1974. godine rashodi za vojne svrhe zahvatali su 31% rashodaa federalnog budžeta, Francuskoj 17,4%, Nemačkoj 21,6% i V.Britaniji 20%. Kapitalistička ekonomij od 1973. a zatim 2008.godine preživljava duboku krizu sličnu onoj iz 1929. godine. Protivrečnosti se ispoljavaju kao energetska i valutna kriza, pad stope rasta, inflacija koja često prelazi i više od 10% godišnje, nezaposlenost koja je iznosila i preko 40 miliona i dr. Bilo bi logično u takvim uslovima očekivati smanjenje vojnih rashoda i deficita budžet, odnosno javnog duga (jer oni postaju jedn od glvnih fktora savremene inflacije i nastao je rasti.

Međutim, trka u naoružanju nastavlja se sa sve većim iznosima angažovanih sredstava i sve modernijim i skupljim naoružanjima, sve većim stokovima modernog oružja (korišćenog u povremenim lokalnim ratovima, manevrima ogromnih razmera i rasipanju sredstava kako finansijskih tako i materijalnih i ljudskih potencijala). Savremenom čovečanstvu je zaista svejedno hoće li biti uništeno tri ili četiri puta (koliko ima nagomilanih zaliha) ili jednom, u svakom slučaju totalnom uništenju.

Sasvim je svejedno ima li Evropa 10 milijardi atomskih bombi ili 20 hiljada, dovoljno je uništavajuće delovanje i ovog stoka.

Kakva su to ogromna finansijska sredstva utrošena i društveno upropašćena, koliko i ljudski najintezivniji rad - da bi se došlo do „ravnoteže straha".

Druga strana duboke strukturne krize savremenog kapitalizma je hronična masovna nezaposlenost (u zemljama Z.Evrope danas se kreće od 24-36 miliona i to u nekoliko poslednjih godina), ekonomska kriza, kriza gradova, energije, inflacija, valutno-finansijska kriza i sve češći i dublji socijalni potresi u tim privredama.

Istina je da militarizam produbljuje političku i ekonomsku nestabilnost kapitalizma. Sve više raste nezadovoljstvo sve širih slojeva stanovništva. Dolazi do pojave sve oštrijih protivrečnosti monopola vezanih za vojnoindustrijski kompleks i onih izvan toga. Borba za profit se zoštrava, rastu napori da se teret teškoća prebaci na drugog (između monopola, ali i između pojedinih država kapitalizma) i dr.

Reakcionarni krugovi savremenog imperijalizma povezani s vojnim biznisom jedan su od onovnih faktora koji se protivi ograničavanju naoružanja i slabljenju trke u naoružanju. Obično se polazi od „širih interesa" tj. tvrdnji da će skraćenje vojne proizvodnje dovesti do pada privredne aktivnosti, porasta nezaposlenosti, nesigurnosti, teškoća rekonverzije vojne industrije, slabljenja međunarodnog ekonomskog i političkog položaja i uticaja i sl. Ova koncepcija imperijalističke ideologije je poznata još od vremena Drugog svetskog rata, koju je sam razvoj kapitalizma potpuno demantovao.

Jer, stabilizaciono delovanje javnih rashoda iz kejnzijanske i neokejnzijanske teorije pre svega na investicije, tražnju i zaposlenost, pokazalo se kao minimalno, šk i štetno i razarajuće u dugoročnom razvoju. Kako vojno-politička, a ne ekonomska, osnova opredeljuje strukturu vojne proizvodnje i potrošnje zbog toga i ponašanje vojnih rashoda ne zavisi od ponašanja ciklusa privrede. Podržavajući tražnju i realizaciju u fazi recesije, daljni rast rashoda u fazi uspona višestruko otežava razvoj - dovodeći do značajnih disproporcija i nestabilnosti.

Uostalom, kejnzijanska teorija koja služi kao osnova državno-monopolističke ekonomske politike kapitalističkih država pokazala se prevladanom, jer sve češće se govori o „trećoj krizi ekonomske teorije".

Savremeni razvoj je pokazao neosnovanost teorijskih stavova apologeta militarizacije ekonomije. Više stope ekonomskog rasta su upravo kod zemalja s nižim vojnim rashodima, a isto tako i zaposlenost.

Ogroman rast vojnih rashoda nije uspeo da osigura stabilnost rasta kapitalističke privrede - ona sve dublje pada u recesiju, a u poslednjim godinama i najdublju krizu rasta, zaposlenosti i nestabilnosti (inflaciju). Pojava stagflacije - inflacije, niske stope rasta i nezaposlenosti - kao najgora moguća varijanta kombinacija više ciljeva u razvoju svake privrede, najbolji je dokaz za to.

Delovanje vojnih rashoda na ekonomiku je danas krajnje štetno, sa sve oštrijim i dugoročnijim posledicama na društveno-ekonomski sistem kapitalizma. Ako države NATO-a moraju da izdvajaju po 2%bruto proizvoda za vojne rashode, a rast BDP je toliki ili ispod toga - što ostaje za druge potrebe - investicije, socijalna davanja i sl.

3. Nužnost razoružanja i reforme međunarodnih ekonomskih i finansijskih odnosa

Tempo rasta vojnih rashoda i pored svega navedenog je iz godine u godinu sve brži, kao i rast vojnih budžeta kapitalističkih država. Trka u naoružanju se i dalje nastavlja, nekada skrivenije, nekada otvorenije, ali „mrtva trka ostaje".

Samo u vojnom budžetu SAD za 1981. godinu je predviđeno da se u vojne svrhe utroši 175 milijardi dolara, a u 2012. gotovo 800 milijardi. U zemljama NATO-a da se podsetimo, u 1989. godini utrošeno je 200 milijardi dolara, a u 2010. oko 1.280 milijardi dolara.

Smanjenje i ukidanje trke u naoružanju, popuštanje međunarodne zategnutosti, olakšalo bi reformu međunarodnih ekonomskih odnosa - danas gorućeg problema čovečanstva. Isto tako i suprotan proces je pozitivan: porast međunarodne ekonomske saradnje ima blagotvomo delovanje na popuštanja, obuzdavanje i prekid trke u naoružanju.

Radi se dakle o jednoj interakciji dva životna pitanja u daljem razvoju čovečanstva. Istina, proces će biti dug i težak, ali i neminovan. Proces rekonverzije vojne ekonomije je i moguć i neophodan. Ogromna sredstva su potrebna za rešavanje energetskih i sirovinskih problema koji već danas punom oštrinom pogađaju razvijene zemlje. S druge strane, oslobodio bi se ogroman potencijal sredstava za bržu izmenu osnovnog kapitala koji je uglavnom zastareo i ne koristi se dovoljno, dakle, opšti proces industrijalizacije - u svetu bi dobio snažan impuls.

Danas je na sceni opšti proces deindustrijalizacije. Proces razoružanja i obustava trke u naoružanju, uz smanjivanje vojnih budžeta, stvorio bi velike mogućnosti za povećanje pomoći zemljama u razvoju. Tako je i danas masa vojnih rashoda u svetu preko 30 puta veća od celokupne pomoći koja se godišnje daje zemljama u razvoju, a ukoliko se isključi vojna pomoć tim zemljama i direktni čisto komercijalni krediti - to je veće za preko 60 puta. S druge strane, građanske grane za sada ne trebaju tako složenu i skupu opremu i tehnologiju kao avioraketna u vojnoj industriji, što će uz izmenu organskog sastava kapitala doprinositi rešavanju problema nezaposlenosti.

Militarizacija ekonomije postala je jedna od osnovnih karakteristika većine kdpitalističkih zemalja. Vlade tih zemalja i dalje ulazg uiavni dug da bi osigurale sredstva za održavanje u toj trci u naoružanju.

Pred industrijski razvijene zemlje kapitalizma postavlja se pitanje: ili i dalje nezadrživa trka i gomilanje vojnog potenciiala, ili preusmeravanje voj-no-industrijskog kompleksa i naučno-tehnološke politike, za mirno- dopske potrebe i rešavanje dubokih ekonomskih i socijalnih problema kojima je opterećen savremeni svet. Dakle, da li i dalje jačati vojnu ekonomiju i rashode ili „revitalizovati" državu i ekonomiju blagostanja.

Uz sva sagledavanja ogromnih vojnih rashoda u svetu i deformacija i šteta koje nanose ekonomskom i socijalnom razvoju u svetu, treba istaći da sve više raste moć rniroljubivih snaga koje jaćaju svoje realističke pozicije i u samim kapitalističkim privredama i u svetu kao celini.

U savremenim uslovima postalo je jasno da smanjenje vojnih rashoda, koji su dostigli ogromne razmere, neće produbljivati krizu kapitalističkih privreda, pošto upravo vojnoindustrijski kompleks nanosi ogromnu štetu privrednom potencijalu zemalja i dovodi do jačanja ekonomskih, socijalnih i finansijskih protivrečnosti. I pored eksplozije vojnih rashoda u većini zapadnih država je naraslo socijalno nezadovoljstvo.

Često smo isticali da vodeće kapitalističke zemlje troše ogromna sredstva na trku u naoružanju. Prema podacima svetskih ekonomista samo izdaci članica zemalja NATO pakta u 1986. godini iznosili su oko 500 milijardi dolara, a u 2010. godini 1.280 milijardi dolara. Ta sredstva bi osigurala rešavanje osnovnih finansijskih, ekonomskih i socijalnih problema koji potresaju savremene države kapitalizma, ekonomije nerazvijenih zemalja i društva u celini.

Već se u kapitalističkim zemljama javljaju upozorenja na sve veću opasnost daljnjeg širenja vojnih rashoda i vojno-industrijskog kompleksa .( „Svetski rashodi na naoružanje i socijalni problemi", grupa članova Kongresa SAD, februar 1976).Vitalne potrebe kapitalističkog društva ističu se sve više i postavljaju u sve oštriji konflikt s rekordnim vojnim rashodima.

Smanjenje vojnih rashoda, a u krajnjem slučaju razoružanje u svetu, imalo bi nesagledive posledice za daljnji razvoj čovečanstva - nastala bi brza dekumulacija nagomilanih problema i suprotnosti. Da istaknemo samo neke od značajnih mogućnosti sniženja poreza i porast kupovne snage širokih slojeva stanovništva u razvijenim zemljama (s dubokim delovanjem u privrednom organizmu), smanjenje javnog duga, ograničavanje emisije novca za pokriće državnih budžeta, a time i uspešnija borba protiv inflacije, ravnomernija raspodela dohotka u svetu, rast međunarodne trgovine u danas sve povezanijem svetu, rešavanje „krize dugova" u svetu, stvaranje novog svetskog monetarnog sistema, borba protiv gladi i uspešnija kontrola kretanja stanovništva u svetu, širenje svetskog tržišta, uspešnija borba protiv kriznih stanja i sl.

U nerazvijenim zemljama gde se takođe izdvajaju velika sredstva za vojne potrebe (iz sasvim drugih razloga) oslobodila bi se značajna sredstva za brži proces industrijalizacije.

Prema tome preusmeravanje ovih sredstava za mirnodopske svrhe doprinelo bi njihovom bržem socijalnom i ekonomskom napretku i nezavisnosti u odnosu na razvijenije, već industrijalizovane zemlje.

Smatra se, ukoliko bi razvijene zemlje smanjile samo za 1% svoje vojne rashode, da bi to osiguralo dovoljno sredstava da se bar otkloni glad. Jer, upravo danas uz takvu militarizaciiu ekonomike i ogromne vojne rashode preko 1.500 miliona ljudi gladuje, a još toliko je neishranjeno. Dakle, od oko 7 milijardi ljudi svaki peti je gladan i neishranjen, a time i podložan bolestima i epidemijama koje sve češće haraju svetom (uglavnom nerazvijenih). Prema nekim vojnim ekonomistima, da bi se pobedila glad u svetu, nezaposlenost, bolesti i sl. trebalo bi godišnje utrošiti 22 milijarde dolara, što predstavlja samo 0,3% godišnjih rashoda koje čine samo SAD u toku jedne godine.

Interesantan je podatak da sva sredstva prikupljena u poslednjih deset godina za borbu protiv velikih boginja nisu dovoljna da se nabavi jedan strateški bombarder. Vojni rashodi učinjeni samo u toku jednog dana iznose više nego što se u poslednjim godinama prikupilo sredstava za borbu protiv malarije (a ona ugrožava više od jedne milijarde ljudi u preko 60 zemalja u svetu), a svetskoj zdravstvenoj organizaciji dovoljno bi bilo 450 miliona dolara da se pobedi malarija. To je samo trećina rashoda u izgradnji atomske podmornice tipa ,,Tradent".

Razvijene industrijske zemlje će pre ili kasnije i same uvideti neophodnost razoružanja i preusmeravanja resursa na građanske grane proizvodnje, odnosno potrebu šire međunarodne saradnje i pomoći. Naime, već danas je zavisnost vodećih kapitalističkih zemalja od spoljnih izvora osnovnih sirovina i energije veoma velika, često i osnovna.

Navešćemo samo neke podatke u tom pravcu (učešće u odnosu na ukupnu domaću potrošnju): gvozdena ruda - SAD 21%, zemlje EU 75%, Japan 100%; aluminijum - SAD 91%, EU 85% i Japan 90%; olovo - SAD 89%„ EU 98% i Japan 97%; volfram - SAD 59%, EU 100% i Japan 100%; cink - SAD '59%, EU 70% i Japan 84%; platina - SAD 99%, EU 100% i Japan 100%; mangan - SAD 53%, EU 100% i Japan 100%; sirova nafta - SAD 42%, EU 71% i Japan 100%; prirodni kaučuk - SAD 100%, EU 100% i Japan 100%.

Jedina altemativa trci u naoružanju i vojnim rashodima je pre svega porast značaja i razvoj građanskih proizvodnih sektora, a zatim socijalnih rashođa, i dr. koji u potpunosti mogu da nadoknade ona pozitivna delovanja ovih rashoda koja se osećaju u formiranju globalne tražnje, obično nedovoljne, u odnosu na masovnu industrijsku proizvodnju.

Radi se o jednom neodložnom problemu koji postaje sve teži i koji se nalazi na savesti celog čovečanstva, a posebno razvijenih industrijskih zemalja u svetu. Što se pre počne rešavati, ne deklaracijama, već stvarno, to će savremeni svet da dobije više mogućnosti da rešava danas goruće probleme koji ga permanentno potresaju (recesija, kriza, nezaposlenost, inflacija, glad, deficit budžeta i platnih bilansa, kriza međunarodnih ekonomskih odnosa i monetarnog sistema, ekološka kriza, klimatske promene, kriza energije i sirovina, istraživanje mora i dr.)

U cilju smanjenja budžetskih rashoda i deficita budžeta predsednik SAD Obama je u predlogu budžeta za 2012. godinu predvideo najveći deo ušteda preko smanjenja potrošnje, uključujući i velike državne programe. Ovde se predviđa zamrzavanje plata u državnoj administraciji, smanjenje socijalne pomoći, smanjenje sredstava za očuvanje okoline, ali i smanjenje vojnih rashoda. Smatralo se da će to dovesti do pada proizvodnje najsavremenijih oružanih sistema uključujući bespilotne letelice, borbene helikoptere, sofisticirane ratne podmornice, aviosisteme, robote - ratničke. Smanjenje vojnih rashoda ugroziće i građanske grane proizvodnje i više hiljada radnih mesta u drugim granama industrije.

Rat kao stimulans ekonomskog rasta i porasta zaposlenosti je i danas sve prisutniji u SAD. Rat omogućava "brisanje granice" za zaduživnje država, nekontrolisan rast javnih rashoda, porast budžetskog deficita do neslućenih razmera, ali i sve manji otpor povećanju poreskog (ratnog, patriotskog) tereta.

U mirno, čisto ekonomsko vreme, to je nezamislivo.Često se ističe da su SAD savladale ekonomsku depresiju 1929-1933. godine zahvaljujući Drugom svetskom ratu. U savladavanju nove svetske finansijske i ekonomske krize traži se "finansijski ekvivalent" iz tog rata.

U toku Drugog svetskog rata Vlada SAD je pozajmila sumu ekvivalentnu današnjih 30 biliona dolara, te se smatra da je finansiranje budžetskog deficita i razvoj vojne industrije (a preko nje i građanskih grana) dovelo do neviđenog ekonomskog buma. Već 1941. industrijska proizvodnja dostigla je nivo iz pretkrizne 1929., a od 1941-1945. industrijska proizvodnja je porasla za 16,5%. Investicije u proizvodni sektor povećane su za 65%.

Realni rast zarada je iznosio 50%. Inicijalni impuls rasta dala je vojna industrija. U toku rata u SAD je proizvedeno preko 300.000 vojnih aviona, 100.000 tenkova, 124.000 bojnih brodova i desantnih čamaca, 41 milijarde bojevih zrna. Zaposlenost se povećala u 1944. u odnosu na 1939. za 10 miliona, dok je stopa nezaposlenosti sa 25% pala na 1,2% radno sposobnog stanovništva.

Svetska zakulisana elita ili nosioci krupnog koncentrisanog kapitala spremni su da naprave novi Perl Harbur da bi ostvarili svoje ekonomske i druge geostrateške ciljeve. Mnogi se sve više plaše da se nalazimo na pragu trećeg svetskograta. Mnogi već otvoreno i sve češće govore o nadolazećem globalnom sukobu.Pri tome je vojska već opremljena najsavremenijom tehnikom za ratove budućnosti.

Otpor globalnom projektu SAD je sve organizovaniji, širi i otvoreniji. Istovremeno se širi front protiv globalizacije i neoliberlizma, uz jačanje nacionalnih država, suvereniteta i povratka tradicionalnih vrednosti. To je i prvi iskorak ka racionalnim, nasuprot virtuelnom i destruktivnom procesu u svetu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane