Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Katastrofa

Hoćemo li na ulicama padati mrtvi od gladi?

Ušli smo u period katastrofe

Podatak MMF da će naš BDP u ovoj godini pasti za tri odsto ni približno nam ne govori šta nas zaista čeka u sledećem periodu. Od virusa korone nismo mrtvi padali po ulicama, ali ćemo zato od gladi. I to već krajem ove godine. Po Povelji UN o ljudskim pravima rad je osnovno pravo svakog čoveka, dok je to kod nas postalo privilegija, a još je veća privilegija redovno primati platu od koje može da se živi.

Milan Malenović

Međunaroni monetarni fond je potvrdio svoju prognozu po kojoj će bruto domaći proizvod Stbije u ovoj godini zabeležiti pad od 3 odsto. Ovo je najveći pad našeg BDP-a u ovom veku. Prethodni najveći desio se 2009. i iznosio je minus 2,7 odsto, a bio je uzrokovan svetskom recesijom posle berzanskog sloma.

Najveći rast BDP-a Srbija je zabeležila 2005. godine kada je on iznosio 10,2 odsto i bio je posledica velikih privatizacija.

Kada smo rasprodali sve što smo decenijama pre toga stvarali BDP je ušao u fazu rasta od oko 5,5 odsto do pomenute svetske ekonomske krize. Kada su na vlast došli SNS i SPS 2012. BDP je zabeležio novi pad od 0,7 odto, da bi se sledeće godine blago oporavio uz skromni rast od 2,9 odsto, ali i novi pad od 1,6 odsto u 2014. godini

Ovi neizmenični usponi i padovi bruto domaćeg proizvoda pokazuju ne samo nestabilnost naše ekonomije, već i odsustvo jasnog plana kako država treba da se razvija.

U istom tom vremenu dolazi do enormnog zaduživanja Stbije (javni dug je u međuvremenu prešao granicu od 33 milijarde dolara), ali je taj novac najvećim delom potrošen na kupovinu socijalnog mira i da bi se kroz nepotrebne faraonske projekte popravio kako imidž vladajuće klike, tako isto i njihovo finansijsko stanje.

U privredu i njenu obnovu se veoma malo ulagalo, a i to malo se davalo pogrešno. Najčešće se novac trošio na subvencije takozvanim „stranim investitorima", što je dovelo do kratkoročnog rasta BDP-a, ali se u međuvremenu sve više pokazuje kao promašena investicija kojom smo samo potrošili skupe kredite, bez da smo srpsku privredu učinili konkurentnijom na stranom tržištu.

Ekonomska kriza koja je zahvatila ceo svet zbog ludila u vezi korona virusa očekivano je stigla i Srbiju, sa tim što je ovdašnja privreda toliko lomljiva da ovaj novi pad proizvodnje može da je kompletno uništi.

Devizni prilivi će ove godine biti daleko ispod proseka poslednjih godina. Tržišta na koja smo do sada izvozili našu robu i usluge su teško pogođena ekonomskom krizom i tendencija vlada tih država je da se smanjenjem uvoza ojača domaća privreda.

Osim toga, zbog velike recesije i obustavljanja privrednih aktivnosti u nekim zemljama tokom epidemije ugašena su mnoga radna mesta zbog čega se i veliki broj naših pečalbara, na prvom mestu sezonskih i radnika na crno, vratio u Srbiju, a oni koji su i ostali u inostranstvu nisu više u finansijskoj mogućnosti da šalju pare rodbini u otadžbini.

Poseban problem za ovdašnju privredu predstavlja sada već alarmantna besparica stanovništva. Veliki broj preduzeća je obustavio rad za vreme vanrednog stanja i radnicima obustavio isplate dohotka. Još su gore prošli oni koji su radili na crno (jer nemaju pravo ni na državnu pomoć), kao i radnici zaposleni preko takozvanih privremeno-povremenih ugovora (ni oni od države ništa ne dobijaju). Procenjuje se da u ovom trenutku oko milion i po punoletnih ljudi u Srbiji nema nikakve sopstvene prihode.

Ovim nisu obuhvaćeni oni kojima plate kasne, kao ni oni koji primaju takozvanu socijalnu pomoć u iznosu od manje od 60 evra godišnje.

Sve su ovo loše perspektive za razvoj domaće privrede koja niti će moći da izvozi, niti da prodaje na domaćem tržištu. Zbog toga se očekuje novi talas bankrota preduzeća, čime će se povećati broj onih koji neće imati nikakve prihode.

Do masovnih otpuštanja već dolazi i to najviiše u onim kompanijama koje su od države dobijale subvencije u milionskim iznosima za svako otvoreno radno mesto.

Pogon „Gorenja" u Zaječaru se potpuno zatvara, čime će bez posla ostati više od 100 radnika iz ovog, ionako nerazvijenog kraja. Kompanija „HUTCHINSON" otpušta 238 svojih radnika, ali za sada ne najavljuje potpuno gašenje pogona. Ovo preduzeće je u 2018. zapošljavalo 1.115 ljudi. Otpuštanja su najavili, ili već sprovode i najveći strani pogoni za koje smo najviše platili, kao što su „Yura" ili kineska „Meita" (kojoj je država plaćala i po 30.000 evra za novootvoreno radno mesto).

I iz Udruženja privrednika tvrde kako su vladine mere samo odložile, ali ne i rešile ili makar ublažile krizu. I oni veruju kako će do novog talasa otpuštanja neminovno doći na jesen, a većina ukazuje na mesece septembar i oktobar kao kritične. Za novembar su svi saglasni da će biti jedan od najtežih meseci za zaposlene u ovom veku.

Ekonomisti upozoravaju da se republički budžet prazni zapanjujućom brzinom, jer su rashodi povećani, a prihodi za dva meseca vanrednog stanja prepolovljeni. Zbog toga će na jesen morati da dođe do drastičnog reduciranja broja zaposlenih i u javnom sektoru, ali i do smanjenja plata. Prvo će, po običaju, biti otpuštani zaposleni u javnim preduzećima, a posle njih na red dolaze i zaposleni u administraciji. Svi oni će sa povratnicima iz inostranstva činiti dodatnu vojsku gladnih i nezaposlenih koja će brojati oko pola miliona ljudi.

„PD Pro Tent" d.o.o. osnovano je u okviru Termo-elektrane „Nikola Tesla", ali je u međuvremenu prešlo u vlasništvo Republike. Po poslednjem zvaničnom finansijskom izveštaju, ovo preduzeće je zapošljavalo 2.410 radnika, ali je sa društvima u kojima je vlasnik, kao i preko različitih „honorarnih" ugovora naraslo na preko 14.000 radnika, od kojih većina nema dodirnih tačaka sa Termoelektranom, još manje sa Obrenovcem.

Iz rukovodstva ovog preduzeća procurelo je da će odmah posle izbora doći do masovnih otpuštanja (jer u budžetu nema para), tako da će matična firma biti stesana na samo oko 1.000 radnika. Neka od zavisnih društava će u potpunosti biti ugašena. Na taj način nestaće oko 10.000 radnih mesta na kojima sada uglavnom sede aktivisti SNS-a. o Po izveštaju Fonda PIO, koji je citirao i ministar Zoran Đorđević, u periodu od 15. marta do 15. maja otkaze je dobilo oko 15.500 zaposlenih, ali je to, kao što se vidi, tek početak. Osim toga, ovi podaci ne onuhvataju one koji su radili na crno. o Aktuelna vlast nema nikakvo rešenje za ove probleme koji nas čekaju, jer nije spremna za sveobuhvatne i korenite reforme koje, na prvom mestu, zahtevaju domaćinsko poslovanje sa novcem iz budžeta. Primera radi: novu deonicu auto-puta kroz Beograd i Vojvodinu finansira kineska kompanija „Shandong" koja je od strane vlasti ovlašćena da raspiše tender za izvođače. Već je sada uočljivo kako će troškovi i za 30 do 40 odsto biti veći u odnosu na slične projekte.

Nema logike da je kod nas radna snaga i do 10 puta jeftinija nego u Austriji ili Nemačkoj, a da naš kilometar autoputa (i to daleko lošijeg kvaliteta) košta isto, ili čak i više nego u tim zemljama. Cenu ovde očigledno podiže „ugradnja" naših političara.

Da bi se sprečile ovakve mahinacije neophodno je drastično povećati ingerencije Državne revizorske institucije, ali i zaposliti kvalitetne i na otpor pritiscima spremne tužioce i sudije. Nema nikakve koristi od DRI koja naknadno samo ukazuje na propuste sa trošenjem javnih sredstava.

Tako prikupljena sredstva bi zatim trebalo uložiti u fondove iz kojih bi se finansirala obnova i razvoj malih i srednjih preduzeća u realnom sektoru, na prvom mestu onih koja se bave poljoprivredom. U ovom trenutku Holandija na pet puta manje obradive površine najkvalitetnije zemlje ostvaruje trideset puta više prihode od Srbije. U odnosu na najrazvijenije evropske države mi smo, što se agrara tiče, još u kamenom dobu gde jedna porodica poljoprivrednika stvara manje hrane nego što joj je samoj potrebno da se kvalitetno prehrani. To mora pod hitno da se menja.

Drugi deo novca bi trebalo uložiti u povećanje standarda stanovništva kako bi se povećala i njegova kupovna moć i tako pokrenuo konzum.

Naš Zavod za statistiku više ne objavljuje redovne promene medijalne plate koja se nalazi na sredini između one najviše i one najniže i koja daleko bolje od takozvane prosečne plate odslikava stvarno bogatstvo, odnosno siromaštvo stanovništva jedne države. Za razliku od naših, te podatke objavljuje evropski zavod za statistiku „Eurostat", a po onom poslednje objavljenom mi smo i zvanično najsiromašnija zemlja u Evropi, čak i iza Moldavije.

Po podacima „Eurostata" medijalna plata kod nas iznosi nešto malo više od zakonom zagarantovanog minimalca, a čak 60 odsto zaposlenih mesečno zarađuje manje od 250 evra. Naravno, ima i onih koji zarađuju mesečno više od milion dinara, pa njihove plate dižu prosečnu platu na nivo od oko 500 evra mesečno. Istraživanje medijalne plate pokazuje pravu sliku.

Takođe, po „Eurostatu", 70 odsto srpskih penzionera nema ni 200 evra mesečno, a 400.000 dece ne dobija tri obroka dnevno i nema zdravstvenu zaštitu. Treba napomenuti kako su istraživanja „Eurostata" rađena pre uvođenja vanrednog stanja. Danas je slika sigurno još gora.

Osoba sa milion evra prihoda mesečno daleko manje doprinosi konzumu od 1.000 ljudi sa mesečnim prihodom od po 1.000 evra. Koliko god da je bahat, taj milioner neće svakoga dana kupovati 1.000 hlebova, ili čokolada, paklica cigareta, pakovanja mleka ili flaša sokova, a pomenutih 1.000 građana hoće. Zbog toga je za proveru perspektive neke privrede značajno videti kako su prihodi raspoređeni.

Očigledno je da ne postoje uslovi za podizanje konzuma u Srbiji. Zbog toga, pored pospešivanja proizvodnje treba energično povećavati standard građana, inače nam je sav trud uzaludan.

U krizama kao što je ova, mora da se ojača mreža socijalne zaštite i da se socijalni dodatak podigne na nivo blizak onom najniže zagarantovane plate (mada ni to ne garantuje da će se glad istrebiti).

Potrebno je po ugledu na razvijene zemlje (sa kojima volimo da se merimo, iako im ne pripadamo) opredeliti minimalnu svotu koja je jednoj osobi potrebna da bi preživela mesec dana (takozvana mala potrošačka korpa, čija je vrednost oko 30.000 dinara) i po tome formirati ne samo minilanu zagarantovanu platu, već i socijalnu pomoć.

Mora da se uvede socijalna pomoć za penzionere kojima je penzija manja od pomenute sume i to tako što bi im se isplaćivala razlika od njihove penzije. Samo tako možemo da sprečimo masovna umiranja od gladi u Srbiji koja se očekuju krajem godine.

Podatak kako će naš BDP u ovoj kriznoj godini zabeležiti relativno mali pad (u poređenju sa drugima) ne odslikava na pravi način ono šta naše društvo očekuje u narednom periodu. Magazin Tabloiid je već pisao o tome kako se dobar deo našeg bruto domaćeg prozvoda odliva u države iz kojih dolaze vlasnici ovde uloženog kapitala, a da ovde ostaje samo onoliko para koliko je potrebno da se održi proizvodnja. Sada će i volumen tog novca u proseku opasti za tri odsto, što znači da će se proizvodnja smanjiti, a radnici otpuštati.

Kada pogledamo celu sliku koja se krije iza suvoparnog izveštaja MMF-a vidimo da smo ušli u period katastrofe.

A:

Propast penzionog fonda

Penzioni fond u Srbiji se tradicionalno, a pogrešno, tretira kao novac koji pripada državi. Ona njime slobodno raspolaže, po toj filozofiji.

Devedesetih je iz njega uziman novac kada je trebalo isplatiti plate državnim službenicima, da bi se, zatim, pozajmljivao novac sa računa giganata u državnom vlasništvu (EPS, Telekom i slični) da bi se isplatile penzije i tako u krug.

Čak je i Božidar Đelić, raniji ministar finansija iz redova Demokratske stranke, na pitanje zašto penzioneri moraju da otvore račun isključivo u Poštanskoj štedionici (posle serije napada na poštare koji su nosili penzije) odgovorio kako država ima pravo da odlučuje gde će uplaćivati sopstveni novac.

Demokrate su, isto kao i socijalisti i julovci, negirali da su uplatioci i korisnici penzija vlasnici uplaćenog novca.

Moderni oblik državnih penzionih fondova pojavio se prvi put u Nemačkoj u 19. veku i osnovna ideja je bila da se od novih uplata finansiraju isplate korisnicima. Sistem je odlično funkcionisao dok je broj zaposlenih rastao, odnosno dok je natalitet bio veći od mortaliteta.

U vremenu kao što je sadašnje i u zemljama kao što je Srbija, gde je broj zaposlenih sve manji od broja korisnika penzija i gde nove uplate ne mogu da pokriju isplate, sistem je doživeo krah i jedino intervencije (pozajmice) iz budžeta omogućuju njegovo funkcionisanje.

Privatni penzioni fondovi od početka funkcionišu drugačije. U njima se uplaćeni novac oplođuje na sličan način kao u bankama: kroz kamate od pozajmica dobijenih od kredita solventnim mušterijama i dividendi za akcije kupljene na berzi. Za te fondove je porast broja novih uplatilaca od drugorazrednog značaja.

Meksiko, jedna od slabo razvijenih zemalja, je još pre više decenija uveo kombinovani rad svog državnog penzionog fonda koji su, zatim, preuzele i druge države. Deo para za isplatu penzija se obezbeđuje od novih uplata, dok se drugi deo dobija od prinosa na pozajmice ili iz trgovine akcijama.

Neke od zapadnoevropskih zemalja su skoro u potpunosti preuzele model finansiranja državnih PIO fondova od privatnih osiguravajućih zavoda, odnosno novac za penzije obezbeđuju trgovinom na berzama. Primeri za to su Norveška i Holandija, države sa izuzetnim negativnim priraštajem stanovništva i visokim učešćem robota (koji ne uplaćuju doprinose u PIO fond) u industriji.

Holandija ima 17,2 miliona stanovnika, a u njenom penzionom fondu je akumulirano više od 1.600 milijardi evra, odnosno svaki stanovnik (računajući i novorođenčad) može da raćuna sa skoro 100.000 evra na svom penzionom računu. Zbog ovoga svaki penzioner u toj zemlji, bez obzira na svoj u proseku veoma dugački životni vek, ima sigurnu i veoma visoku penziju.

Bez obzira da li je PIO sistem kombinovani ili isključivo investiciono orijentisan, na Zapadu se smatra kako je uplatilac doprinosa vlasnik računa, odnosno sredstava na njemu, a ne država. Vlast tamo nema pravo da tim parama raspolaže po sopstvenom nahođenju.

Takav jedan sistem bi i u Srbiji omogućio penzionerima da bezbrižno provode svoju starost. To, međutim, ni jedna vlast nije spremna da sprovede, jer ne želi da se odrekne milijardi akumuliranih na računima državnog PIO fonda. Da imamo jedan takav model, vlada Aleksandra Vučića ne bi mogla da smanji penzije (koje su stečeno pravo, isto kao i njihova visina) kako bi se novac upotrebio u druge svrhe. Ni jedna dosadašnja vlast, a ova ponajmanje, nije spremna da se odrekne svog prava na kasu penzionera.

Zbog toga penzioneri kod nas, uprkos činjenici da su mnogi ceo svoj vek od ulaska u punoletstvo vredno radili, moraju da gladuju, da se odriču lekova koji nisu na „beloj listi" i da životare bez mogućnosti da ikada odu u banju, na more, ili na planinu. Osuđeni su na tiho umiranje u svojim domovima da bi se njihov novac trošio na plate bespotrebnih državnih činovnika kojima je jedini zadatak da veličaju Aleksandra Vučića.

Međunaroni monetarni fond je potvrdio svoju prognozu po kojoj će bruto domaći proizvod Stbije u ovoj godini zabeležiti pad od 3 odsto. Ovo je najveći pad našeg BDP-a u ovom veku. Prethodni najveći desio se 2009. i iznosio je minus 2,7 odsto, a bio je uzrokovan svetskom recesijom posle berzanskog sloma.

Najveći rast BDP-a Srbija je zabeležila 2005. godine kada je on iznosio 10,2 odsto i bio je posledica velikih privatizacija.

Kada smo rasprodali sve što smo decenijama pre toga stvarali BDP je ušao u fazu rasta od oko 5,5 odsto do pomenute svetske ekonomske krize. Kada su na vlast došli SNS i SPS 2012. BDP je zabeležio novi pad od 0,7 odto, da bi se sledeće godine blago oporavio uz skromni rast od 2,9 odsto, ali i novi pad od 1,6 odsto u 2014. godini

Ovi neizmenični usponi i padovi bruto domaćeg proizvoda pokazuju ne samo nestabilnost naše ekonomije, već i odsustvo jasnog plana kako država treba da se razvija.

U istom tom vremenu dolazi do enormnog zaduživanja Stbije (javni dug je u međuvremenu prešao granicu od 33 milijarde dolara), ali je taj novac najvećim delom potrošen na kupovinu socijalnog mira i da bi se kroz nepotrebne faraonske projekte popravio kako imidž vladajuće klike, tako isto i njihovo finansijsko stanje.

U privredu i njenu obnovu se veoma malo ulagalo, a i to malo se davalo pogrešno. Najčešće se novac trošio na subvencije takozvanim „stranim investitorima", što je dovelo do kratkoročnog rasta BDP-a, ali se u međuvremenu sve više pokazuje kao promašena investicija kojom smo samo potrošili skupe kredite, bez da smo srpsku privredu učinili konkurentnijom na stranom tržištu.

Ekonomska kriza koja je zahvatila ceo svet zbog ludila u vezi korona virusa očekivano je stigla i Srbiju, sa tim što je ovdašnja privreda toliko lomljiva da ovaj novi pad proizvodnje može da je kompletno uništi.

Devizni prilivi će ove godine biti daleko ispod proseka poslednjih godina. Tržišta na koja smo do sada izvozili našu robu i usluge su teško pogođena ekonomskom krizom i tendencija vlada tih država je da se smanjenjem uvoza ojača domaća privreda.

Osim toga, zbog velike recesije i obustavljanja privrednih aktivnosti u nekim zemljama tokom epidemije ugašena su mnoga radna mesta zbog čega se i veliki broj naših pečalbara, na prvom mestu sezonskih i radnika na crno, vratio u Srbiju, a oni koji su i ostali u inostranstvu nisu više u finansijskoj mogućnosti da šalju pare rodbini u otadžbini.

Poseban problem za ovdašnju privredu predstavlja sada već alarmantna besparica stanovništva. Veliki broj preduzeća je obustavio rad za vreme vanrednog stanja i radnicima obustavio isplate dohotka. Još su gore prošli oni koji su radili na crno (jer nemaju pravo ni na državnu pomoć), kao i radnici zaposleni preko takozvanih privremeno-povremenih ugovora (ni oni od države ništa ne dobijaju). Procenjuje se da u ovom trenutku oko milion i po punoletnih ljudi u Srbiji nema nikakve sopstvene prihode.

Ovim nisu obuhvaćeni oni kojima plate kasne, kao ni oni koji primaju takozvanu socijalnu pomoć u iznosu od manje od 60 evra godišnje.

Sve su ovo loše perspektive za razvoj domaće privrede koja niti će moći da izvozi, niti da prodaje na domaćem tržištu. Zbog toga se očekuje novi talas bankrota preduzeća, čime će se povećati broj onih koji neće imati nikakve prihode.

Do masovnih otpuštanja već dolazi i to najviiše u onim kompanijama koje su od države dobijale subvencije u milionskim iznosima za svako otvoreno radno mesto.

Pogon „Gorenja" u Zaječaru se potpuno zatvara, čime će bez posla ostati više od 100 radnika iz ovog, ionako nerazvijenog kraja. Kompanija „HUTCHINSON" otpušta 238 svojih radnika, ali za sada ne najavljuje potpuno gašenje pogona. Ovo preduzeće je u 2018. zapošljavalo 1.115 ljudi. Otpuštanja su najavili, ili već sprovode i najveći strani pogoni za koje smo najviše platili, kao što su „Yura" ili kineska „Meita" (kojoj je država plaćala i po 30.000 evra za novootvoreno radno mesto).

I iz Udruženja privrednika tvrde kako su vladine mere samo odložile, ali ne i rešile ili makar ublažile krizu. I oni veruju kako će do novog talasa otpuštanja neminovno doći na jesen, a većina ukazuje na mesece septembar i oktobar kao kritične. Za novembar su svi saglasni da će biti jedan od najtežih meseci za zaposlene u ovom veku.

Ekonomisti upozoravaju da se republički budžet prazni zapanjujućom brzinom, jer su rashodi povećani, a prihodi za dva meseca vanrednog stanja prepolovljeni. Zbog toga će na jesen morati da dođe do drastičnog reduciranja broja zaposlenih i u javnom sektoru, ali i do smanjenja plata. Prvo će, po običaju, biti otpuštani zaposleni u javnim preduzećima, a posle njih na red dolaze i zaposleni u administraciji. Svi oni će sa povratnicima iz inostranstva činiti dodatnu vojsku gladnih i nezaposlenih koja će brojati oko pola miliona ljudi.

„PD Pro Tent" d.o.o. osnovano je u okviru Termo-elektrane „Nikola Tesla", ali je u međuvremenu prešlo u vlasništvo Republike. Po poslednjem zvaničnom finansijskom izveštaju, ovo preduzeće je zapošljavalo 2.410 radnika, ali je sa društvima u kojima je vlasnik, kao i preko različitih „honorarnih" ugovora naraslo na preko 14.000 radnika, od kojih većina nema dodirnih tačaka sa Termoelektranom, još manje sa Obrenovcem.

Iz rukovodstva ovog preduzeća procurelo je da će odmah posle izbora doći do masovnih otpuštanja (jer u budžetu nema para), tako da će matična firma biti stesana na samo oko 1.000 radnika. Neka od zavisnih društava će u potpunosti biti ugašena. Na taj način nestaće oko 10.000 radnih mesta na kojima sada uglavnom sede aktivisti SNS-a. o Po izveštaju Fonda PIO, koji je citirao i ministar Zoran Đorđević, u periodu od 15. marta do 15. maja otkaze je dobilo oko 15.500 zaposlenih, ali je to, kao što se vidi, tek početak. Osim toga, ovi podaci ne onuhvataju one koji su radili na crno. o Aktuelna vlast nema nikakvo rešenje za ove probleme koji nas čekaju, jer nije spremna za sveobuhvatne i korenite reforme koje, na prvom mestu, zahtevaju domaćinsko poslovanje sa novcem iz budžeta. Primera radi: novu deonicu auto-puta kroz Beograd i Vojvodinu finansira kineska kompanija „Shandong" koja je od strane vlasti ovlašćena da raspiše tender za izvođače. Već je sada uočljivo kako će troškovi i za 30 do 40 odsto biti veći u odnosu na slične projekte.

Nema logike da je kod nas radna snaga i do 10 puta jeftinija nego u Austriji ili Nemačkoj, a da naš kilometar autoputa (i to daleko lošijeg kvaliteta) košta isto, ili čak i više nego u tim zemljama. Cenu ovde očigledno podiže „ugradnja" naših političara.

Da bi se sprečile ovakve mahinacije neophodno je drastično povećati ingerencije Državne revizorske institucije, ali i zaposliti kvalitetne i na otpor pritiscima spremne tužioce i sudije. Nema nikakve koristi od DRI koja naknadno samo ukazuje na propuste sa trošenjem javnih sredstava.

Tako prikupljena sredstva bi zatim trebalo uložiti u fondove iz kojih bi se finansirala obnova i razvoj malih i srednjih preduzeća u realnom sektoru, na prvom mestu onih koja se bave poljoprivredom. U ovom trenutku Holandija na pet puta manje obradive površine najkvalitetnije zemlje ostvaruje trideset puta više prihode od Srbije. U odnosu na najrazvijenije evropske države mi smo, što se agrara tiče, još u kamenom dobu gde jedna porodica poljoprivrednika stvara manje hrane nego što joj je samoj potrebno da se kvalitetno prehrani. To mora pod hitno da se menja.

Drugi deo novca bi trebalo uložiti u povećanje standarda stanovništva kako bi se povećala i njegova kupovna moć i tako pokrenuo konzum.

Naš Zavod za statistiku više ne objavljuje redovne promene medijalne plate koja se nalazi na sredini između one najviše i one najniže i koja daleko bolje od takozvane prosečne plate odslikava stvarno bogatstvo, odnosno siromaštvo stanovništva jedne države. Za razliku od naših, te podatke objavljuje evropski zavod za statistiku „Eurostat", a po onom poslednje objavljenom mi smo i zvanično najsiromašnija zemlja u Evropi, čak i iza Moldavije.

Po podacima „Eurostata" medijalna plata kod nas iznosi nešto malo više od zakonom zagarantovanog minimalca, a čak 60 odsto zaposlenih mesečno zarađuje manje od 250 evra. Naravno, ima i onih koji zarađuju mesečno više od milion dinara, pa njihove plate dižu prosečnu platu na nivo od oko 500 evra mesečno. Istraživanje medijalne plate pokazuje pravu sliku.

Takođe, po „Eurostatu", 70 odsto srpskih penzionera nema ni 200 evra mesečno, a 400.000 dece ne dobija tri obroka dnevno i nema zdravstvenu zaštitu. Treba napomenuti kako su istraživanja „Eurostata" rađena pre uvođenja vanrednog stanja. Danas je slika sigurno još gora.

Osoba sa milion evra prihoda mesečno daleko manje doprinosi konzumu od 1.000 ljudi sa mesečnim prihodom od po 1.000 evra. Koliko god da je bahat, taj milioner neće svakoga dana kupovati 1.000 hlebova, ili čokolada, paklica cigareta, pakovanja mleka ili flaša sokova, a pomenutih 1.000 građana hoće. Zbog toga je za proveru perspektive neke privrede značajno videti kako su prihodi raspoređeni.

Očigledno je da ne postoje uslovi za podizanje konzuma u Srbiji. Zbog toga, pored pospešivanja proizvodnje treba energično povećavati standard građana, inače nam je sav trud uzaludan.

U krizama kao što je ova, mora da se ojača mreža socijalne zaštite i da se socijalni dodatak podigne na nivo blizak onom najniže zagarantovane plate (mada ni to ne garantuje da će se glad istrebiti).

Potrebno je po ugledu na razvijene zemlje (sa kojima volimo da se merimo, iako im ne pripadamo) opredeliti minimalnu svotu koja je jednoj osobi potrebna da bi preživela mesec dana (takozvana mala potrošačka korpa, čija je vrednost oko 30.000 dinara) i po tome formirati ne samo minilanu zagarantovanu platu, već i socijalnu pomoć.

Mora da se uvede socijalna pomoć za penzionere kojima je penzija manja od pomenute sume i to tako što bi im se isplaćivala razlika od njihove penzije. Samo tako možemo da sprečimo masovna umiranja od gladi u Srbiji koja se očekuju krajem godine.

Podatak kako će naš BDP u ovoj kriznoj godini zabeležiti relativno mali pad (u poređenju sa drugima) ne odslikava na pravi način ono šta naše društvo očekuje u narednom periodu. Magazin Tabloiid je već pisao o tome kako se dobar deo našeg bruto domaćeg prozvoda odliva u države iz kojih dolaze vlasnici ovde uloženog kapitala, a da ovde ostaje samo onoliko para koliko je potrebno da se održi proizvodnja. Sada će i volumen tog novca u proseku opasti za tri odsto, što znači da će se proizvodnja smanjiti, a radnici otpuštati.

Kada pogledamo celu sliku koja se krije iza suvoparnog izveštaja MMF-a vidimo da smo ušli u period katastrofe.

A:

Propast penzionog fonda

Penzioni fond u Srbiji se tradicionalno, a pogrešno, tretira kao novac koji pripada državi. Ona njime slobodno raspolaže, po toj filozofiji.

Devedesetih je iz njega uziman novac kada je trebalo isplatiti plate državnim službenicima, da bi se, zatim, pozajmljivao novac sa računa giganata u državnom vlasništvu (EPS, Telekom i slični) da bi se isplatile penzije i tako u krug.

Čak je i Božidar Đelić, raniji ministar finansija iz redova Demokratske stranke, na pitanje zašto penzioneri moraju da otvore račun isključivo u Poštanskoj štedionici (posle serije napada na poštare koji su nosili penzije) odgovorio kako država ima pravo da odlučuje gde će uplaćivati sopstveni novac.

Demokrate su, isto kao i socijalisti i julovci, negirali da su uplatioci i korisnici penzija vlasnici uplaćenog novca.

Moderni oblik državnih penzionih fondova pojavio se prvi put u Nemačkoj u 19. veku i osnovna ideja je bila da se od novih uplata finansiraju isplate korisnicima. Sistem je odlično funkcionisao dok je broj zaposlenih rastao, odnosno dok je natalitet bio veći od mortaliteta.

U vremenu kao što je sadašnje i u zemljama kao što je Srbija, gde je broj zaposlenih sve manji od broja korisnika penzija i gde nove uplate ne mogu da pokriju isplate, sistem je doživeo krah i jedino intervencije (pozajmice) iz budžeta omogućuju njegovo funkcionisanje.

Privatni penzioni fondovi od početka funkcionišu drugačije. U njima se uplaćeni novac oplođuje na sličan način kao u bankama: kroz kamate od pozajmica dobijenih od kredita solventnim mušterijama i dividendi za akcije kupljene na berzi. Za te fondove je porast broja novih uplatilaca od drugorazrednog značaja.

Meksiko, jedna od slabo razvijenih zemalja, je još pre više decenija uveo kombinovani rad svog državnog penzionog fonda koji su, zatim, preuzele i druge države. Deo para za isplatu penzija se obezbeđuje od novih uplata, dok se drugi deo dobija od prinosa na pozajmice ili iz trgovine akcijama.

Neke od zapadnoevropskih zemalja su skoro u potpunosti preuzele model finansiranja državnih PIO fondova od privatnih osiguravajućih zavoda, odnosno novac za penzije obezbeđuju trgovinom na berzama. Primeri za to su Norveška i Holandija, države sa izuzetnim negativnim priraštajem stanovništva i visokim učešćem robota (koji ne uplaćuju doprinose u PIO fond) u industriji.

Holandija ima 17,2 miliona stanovnika, a u njenom penzionom fondu je akumulirano više od 1.600 milijardi evra, odnosno svaki stanovnik (računajući i novorođenčad) može da raćuna sa skoro 100.000 evra na svom penzionom računu. Zbog ovoga svaki penzioner u toj zemlji, bez obzira na svoj u proseku veoma dugački životni vek, ima sigurnu i veoma visoku penziju.

Bez obzira da li je PIO sistem kombinovani ili isključivo investiciono orijentisan, na Zapadu se smatra kako je uplatilac doprinosa vlasnik računa, odnosno sredstava na njemu, a ne država. Vlast tamo nema pravo da tim parama raspolaže po sopstvenom nahođenju.

Takav jedan sistem bi i u Srbiji omogućio penzionerima da bezbrižno provode svoju starost. To, međutim, ni jedna vlast nije spremna da sprovede, jer ne želi da se odrekne milijardi akumuliranih na računima državnog PIO fonda. Da imamo jedan takav model, vlada Aleksandra Vučića ne bi mogla da smanji penzije (koje su stečeno pravo, isto kao i njihova visina) kako bi se novac upotrebio u druge svrhe. Ni jedna dosadašnja vlast, a ova ponajmanje, nije spremna da se odrekne svog prava na kasu penzionera.

Zbog toga penzioneri kod nas, uprkos činjenici da su mnogi ceo svoj vek od ulaska u punoletstvo vredno radili, moraju da gladuju, da se odriču lekova koji nisu na „beloj listi" i da životare bez mogućnosti da ikada odu u banju, na more, ili na planinu. Osuđeni su na tiho umiranje u svojim domovima da bi se njihov novac trošio na plate bespotrebnih državnih činovnika kojima je jedini zadatak da veličaju Aleksandra Vučića.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane