Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Esej

Danke Handke: Povodom jednog Vitrezovićevog odlikovanja (4)

Dobrovoljni izdajnik države Srbije, dragovoljni sin zemlje Srbije

Kad sam na dan državnosti Republike Srbije, čuveno Sretenje, gledao na televiziji kako predsednik države Aleksandar Vučić deli odlikovanja, šakom i kapom, prva asocijacija mi je bila na Domanovićevu „Stradiju".

U ovoj čuvenoj pripoveci Domanović izvrgava ruglu opsednutost odlikovanjima u Srbiji Aleksandra Obrenovića. Njegov junak pripovetke, sin-povratnik u zemlju svojih predaka, već na prvom koraku u svojoj postojbini otkriva čudnu pojavu: svi ljudi nose ordenje! „Poneki ih toliko imaju da ne mogu da nose sve o sebi, već vuku kolica za sobom i u njima puno ordena za razne zasluge, zvezda, lenta i kakvih ne odlikovanja."

Ivan Ivanović

Protestu protiv dodeljivanja nagrade Handkeu pridružilo se i Udruženje žena i majki žrtava genocida u Srebrenici. Tako je na panelu u Stokholmu Riada Zukić rekla da „negiranje genocida preti ponavljanjem zločina, što je segment novog traumatizovanja žrtava".

„Odluka Nobelovog komiteta je izvor novog traumatiziranja za one koji su preživeli genocid i rat. Pokazuje preživelima kako je Nobelov komitet solidaran sa čovekom koji je zloupotrebio književnu platformu da izokrene istorijske istine."

Posebno emocionalan nastup imala je Kada Hotić koja je na ovom panelu kazala da „nema tog oružja koje će izbrisati ovaj narod, nema te gumice koja će izbrisati istinu".

„Genocid je izvršen. Narodi, osudite ljude koji su počinili genocid. Nema tog Handkea koji će uraditi bilo šta protiv ovoga. Vaše zemlje su prihvatile ljude koji su bili primorani bežati. Nismo mi prosjaci, mi smo jako ponosan narod, ali to je bilo nužno. Sprečimo zlo da se ponovi u budućnosti"

Profesor Gregori Stanton je rekao da negiranje genocida od strane Handkea i Nobelovog komiteta predstavlja u stvari novi genocid. Ukazao je na trijumfalizam u Republici Srpskoj i Republici Srbiji.

„Negiranje genocida u BiH je omogućilo je novu etapu genocida koja uključuje slavljenje osuđenih zločinaca, pa čak i slavlje zločina".

Profesor Gutman je na panelu rekao da je rat u Bosni bio zapravo „ratni zločin prerušen u rat". „Mnogo pre dešavanja u Srebrenici, godinu i po pre genocida, zaključio sam da su događaji koji su tome prethodili imali sve elemente genocida. I dalje stojim iza tog zaključka".

„Istinu o genocidu u BiH, nadalje, dodatno izaziva dramatično jačanje nacionalizma, ksenofobije i islamofobije širom Evrope. Takav srpski nacionalistički ekstremizam, sa kojim se Handke identificira, doveo je do smrtonosnih terorističkih napada u posljednjih deset godina protiv muslimana i džamija u Norveškoj i Novom Zelandu.

Sada, sa dodelom Nobelove nagrade za literaturu Handkeu, Švedska akademija podržava i legitimizira njegovo negiranje i srpski ekstremizam. Zauzvrat, Handkeova legitimacija će ojačati dalje negiranje i ekstremizam i uvećati bol i patnje žrtava sa pretnjom novog genocida. Stoga, u tom smislu se može reći kako Švedska akademija pomaže i omogućuje Handkeovo negiranje genocida."

Šta da kažem na sve ovo?

Očito je da ratovi na Balkanu nisu završeni i da se nastavljaju u drugoj formi. Iako je u krajnjem ishodu istorije istina jedna, ona ima više lica, kao Janus. Ona je kao manekenka koja se može obući na više načina, sve zavisi od toga ko je oblači. Samo veliki ljudi i narodi su u stanju da se suoče sa istinom, čak i kad ne ide njima u prilog. Malo je svetskih državnika koji su u stanju da kleknu pred istinom, kao što je to učinio nemački kancelar Vili Brant u Varšavi. Balkan, zasad, ostaje tamni vilajet, u kojem se sučeljavaju države, religije, sistemi, politike... svaka sa „svojom istinom", u zavisnosti od trenutnog interesa.

4.

Da navedem još neke stavove na temu pisac i politika.

Herta Miler

Herta Miler je rođena 1953. u Nikidorfu u Banatu u Rumuniji, u bogatoj seoskoj porodici. Za vreme Drugog svetskog rata njen otac je bio pristalica rumunskog fašizma, pa mu je posle rata konfiskovana imovina. Nakon završene mature, studirala je germanistiku i rumunsku književnost na univerzitetu u Temišvaru. Od 1976. godine radila je kao prevodilac u jednoj fabrici, iz koje je izbačena, zbog odbijanja saradnje sa rumunskom tajnom službom Sekuritatea

. Još u Rumuniji je pisala, njen prvi roman „Niderung" je štampan u otadžbini, ali je cenzurisan od tadašnje rumunske vlasti.. Iz Rumunije je emigrirala 1987. godine, sa mužem književnikom Ričardom Vagnerom, u Nemačku, gde živi danas, u Berlinu.

Nobelovu nagradu za književnost dobila je 2009. godine. Većina njenih dela govore o njenom životu u seoskoj sredini i o brutalnoj državnoj represiji u Rumuniji. Njene knjige: „Ljuljaška daha", „Životinja srca", „Lisac je oduvek bio lovac", „Čovek je veliki fazan na ovom svetu". Pročitao sam njenu knjigu „Čovek je veliki fazan na ovom svetu" i, kao ni Handkeom, nisam bio oduševljen. Poredio sam je sa piscem srpskog Banata, Mladenom Markovom, slična im je tematika, samo je Markov raspričaniji, slikovitiji.

Herta Miler je bila gost Beogradskog sajma knjiga 2017. godine i tom prilikom održala je predavanje na tribini u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u organizaciji Nemačke ambasade i Sajma knjiga. Govorila je o eksploziji nacionalizma na prostoru bivše Jugoslavije sasvim provokativno i rekla ono što srpske uši ne bi htele da čuju. „Srbija je sama sebi nanela zlo i njeni građani moraju da žive sa istinom da su sami sebi naneli patnju."

Voditelj tribine nemački pisac Martens je podsetio Milerovu na njene javno izrečene stavove da je nasilje potpuno legitimno rešenje u političkim konfliktima, na šta je ona odgovorila: / EPA;

„Nisam pacifistkinja i verujem da se neke situacije mogu rešiti samo određenim zahvatima. Kada postoji rat, tada mora da se izvrši zahvat kako bi jedna strana izgubila sve i bila poražena od druge strane. Kada je već tako, verujem da je vojna intervencija ljudska i moralna pozicija. To možemo da vidimo uvek iznova na različitim primerima. Ako budemo dobri i pijemo čaj jedni sa drugima sve će biti u redu. Mnogi ratovi su pokazali da nije bilo baš tako. Ljudi koji su napadnuti moraju da imaju podršku sa strane, ukoliko sami ne uspevaju da se odbrane od jače sile."

Martens je podsetio Milerovu da postoje njeni tekstovi koji se bave temama koje su u Beogradu još aktuelne. „Kada je bombardovan poslednji put neki grad u 20. veku, Beograd u Srbiji, vi ste u jednom eseju napisali da ne razumete arogantni stav nekih evropskih intelektualaca prema NATO i da Milošević mora biti zaustavljen za sva vremena".

Herta Miler je replicirala:

„Ko u devet godina vodi četiri rata i ko tako pragmatično gradi groblja kao gradove, on se ne može stići rečima. Bila bih srećna da je NATO ušao u Rumuniju, ali se to nije dogodilo i Rumuni su se borili protiv Rumuna da bi stavili tačku na Čaušeskua.

Istog sam mišljenja i danas. Mnogo toga se desilo. Kosovu i Bosni je naneto toliko zla. To je bio taj grozni nacionalizam. Bila sam prestrašena. Nisam očekivala od zemlje kao što je Jugoslavija, koja je za nas u ono vreme bila poluraj, da u njoj eksplodira nacionalizam. Ali ova zemlja je sama sebi nanela zlo i patnju. Srbi su sami sebi naneli zlo".

Dodala da je „duša boli šta Rusi rade u Ukrajini".

„Kad vidim koliko je ljudi tamo nastradalo, treba dati ljudima oružje. To ja govorim. NATO zato i postoji. Pa Rumunija je ušla u NATO iz straha od Rusije. Kod nas je taj strah decenijama postojao - KGB, vojska... Uvek sam mislila da će kad se raspadne SSSR doći vreme demokratije, ali nije bilo tako. Putin je sve to obrnuo. Danas je povređena jedna novinarka koje je kritikovala Putina. Pa ono što se dogodilo sa Serebrenikovim. To je sve ekspanzija kojom se kreće Putin. To su stvari koje me uznemiravaju".

„I kada govorimo o svakodnevnici jedne zemlje, to ima političku dimenziju. Toliko toga još nije rešeno. Te sve ljude vidimo i dalje. To vidim i u Rumuniji. Zato mi je teško da idem tamo. Strašno je da se Putin toliko meša i da pokušava da obrne stvari u svoju korist. To je princip tajne službe."

Drugi voditelj tribine, pisac Ivan Ivanji, inače Titov prevodilac za nemački jezik, rekao je nemačkoj nobelovki da su stotine hiljada ljudi svojim glasovima srušile Miloševića, a ne NATO pakt, na šta je Milerova uzvratila da porodica Milošević danas živi u Rusiji (misli na Miru Marković i njenog sina Marka) i da to govori o relacijama.

„Putin ih rado prima. To je prilično prevarantska pozicija. Politika Putina je ekspanzionistička."

Govoreći o diktaturama, Herta Miler je istakla da je puno čitala o istoriji i dešavanjima u Drugom svetskom ratu.

"Moj otac je bio u SS jedinicama. Cela ta generacija je bila u SS jedinicama. Rumunija je krajnje menjala svoju istoriju. Govorili su da su bili na strani antifašizma, ali to je bilo tek dva dana pre kraja rata. Kada su osetili da dolaze Rusi. Sve su svalili na manjine - Mađare, Nemce… To mi je bilo jako čudno. Zato sam jako mnogo čitala o tome. O uništavanju Jevreja u Bukovini. Ja nisam svoj otac, ali sam uvek imala potrebu da se izvinjavam zbog toga."

Ona je govorila i o tome kako je izgledalo živeti u Čaušekuovoj Rumuniji i pobeći iz nje, što je ona učinila 1987. godine.

"Ne postoji tačan podatak koliko je ljudi nestalo, poginulo u pokušaju bega iz Rumunije. Niko se nije bavio time. Sigurna sam da ih je bilo mnogo. A ipak je postojala ta želja da se pobegne. Kad god bi dobili priliku, pokušali bi. Bilo preko turističke vize, ili kada bi dobili dozvolu da otputuju kod nekog… Bilo je puno geodeta koji su radili na granici, pa je i to bio jedan način. Ali se znalo za sve te prilke, pa je i to bilo jako teško. Znalo se šta sve mogu da budu posledice, ali su ljudi i dalje pokušavali.

Jedan od načina bio je i preko Dunava u Jugoslaviju. Rizik je bio veliki. Bilo je stražara na granicama. Dosta njih je ginulo u vodi, ali i od propelera na brodovima. Mnogo njih je i preplivalo. Ali i sa druge strane je bilo teško. Ne znam kako je policija reagovala, ali je bilo tajnih službi iz Rumunije. Ljudi su bili u stalnom strahu da će ih vratiti. Išli su čak i autostopom do Austrije. Bila je to prava odiseja."

Kada se prešlo na književne teme, Ivan Ivanji je naglasio da u njenoj književnosti nema dobrih ljudi, ni ljubavi, što ga plaši. Na to je Herta Miler istakla da tome ne može da se usprotivi, te da svako ima svoju interpretaciju.

"Ne moramo da budemo istog mišljenja. Ni sada u sali. Ali kada me nešto pitate, ja moram da budem iskrena. Nisam ni sa kim želela da uđem u konflikt. Ja sam ovde došla zato što sam želela."

Nema sumnje da su Herta Miler i Peter Handke u suprotnosti kada je reč o „Miloševićevoj" Srbiji i njenim ratovima. Ako je za Handkea rečeno da je „prijatelj srpske vlasti", za Hertu Miler bi se moglo reći da je „neprijatelj".

Svetlana Slapšak

Za razliku od Herte Miler, Svetlana Slapšak je pristalica pacifizma.

Svetlana Slapšak je rođena 1948. godine u Beogradu, gde je završila klasičnu gimnaziju, diplomirala, magistirala i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Bila je jedna od troje urednika satiričnog časopisa studenata Filozofskoga fakulteta u Beogradu Frontisterion, koji je zabranjen i uništen već sa prvim brojem, 1970.

U politički život se uključila 1968. godine, za vreme studentskih demonstracija. Od, po njenim rečima, odlične i dosadne studentkinje klasičnih studija, postala je politički aktivna i protivnica komunističke vlasti. Od tada je, kao većina šezdesetosmaša, bila pod stalnom prismotrom Udbe, pasoš joj je oduziman od 1968. do 1973, pa ponovo 1975-1976. i 1988-1989. Saslušavana je, praćena i pretučena od strane policije i tajnih službi.

Po diplomiranju bila je zaposlena u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu 1972-1988. Optužena u sudskom procesu posle denuncijacije iz Instituta, izgubila je službu posle internog samoupravnog suđenja organizovanog u Institutu, no na sudu je oslobođena svake krivice (1988) i vratila se na posao.

Bila je predsednica Odbora za slobodu izražavanja Udruženja književnika Srbije 1986-1989, sastavila i izdala preko pedeset peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila je članica UJDI-ja, prve opozicione partije u Jugoslaviji.

Godine 1991. preselila se u Ljubljanu, gde je dobila slovenačko državljanstvo. Dobila je posao na ljubljanskom Univerzitetu. Sa mužem Božidarom vodila je mirovne akcije, kako u Beogradu tako i u Ljubljani. Pisala je u beogradskim glasilima protiv vekikosrpskog nacionalizma. Naročito je kritikovala Dobricu Ćosića, zbog čega je bila izbačena iz Udruženja književnika Srbije 1996. godine.

Posebno se zalagala za prava žena.

U vezi sa dodelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu oglasila se 2019. godine ovim tekstom.

„Nikada nisam volela Handkeovu književnost, zato me dodela Nobelove nagrade nije nimalo potresla. Posle Nobelove nagrade Bobu Dilenu i Dilenove reakcije na nagradu, pa godine pauze zbog seksualnog skandala unutar Nobelove institucije, uslovi za nepotresanje su sve trajniji. Nagrada Olgi Tokarčuk je nešto veselija priča: nju ću bar nastaviti da čitam.

Handkeova književna karijera i intelektualno nazadovanje prelomili su se na neutaživoj strasti da raspad Jugoslavije iskoristi za uspon prema slavi - onakvoj kakvu su već zgrabili francuski autori Handkeove generacije - Bernar Anri Levi, koji je izabrao Bosnu, i Alen Finkilkrot, koji je izabrao Hrvatsku: Handkeu je ostala Srbija. Političke greške i etičke brljotine pisaca nisu najvažnije za njihovo književno delo. Greh meni i drugima na dušu, bili smo spremni da na osnovu razdvojenosti dela i pisca branimo disidente kad im se delo lomilo o glavu. Rat u Jugoslaviji je bar tu uveo neki red: da, pisac je odgovoran za svoje delo i da, reči ubijaju. Važi i za Handkea.

Možda ništa od toga nije važno, no meni jeste. Ono što ostaje važno i izvesno sasvim objektivno, jeste Handkeova izjava o sreći Srba na vest o nagradi. Tu se pojavljuje žalost, koja govori loše o Handkeovom razumevanju stvari i, neposredno, i o njegovoj književnosti. Handke jednim glupim potezom briše sve Srbe koji ne odgovaraju njegovom miloševićevskom imaginariju. Oni drugi za njega uopšte ne postoje. Iz toga čitam nadutost kolonizatora, samozvanog sveca malog naroda, koji se eto suprotstavlja velikim silama i brani malog zločinca i njegove pomagače, sve zločince pod njegovim krilom. Da je očito reč o ozbiljnom nedostatku pameti, svedoči i Handkeovo hvaljenje „hrabrosti" švedske akademije, koja ga je, eto, ipak izabrala.

Videti od srpskog naroda samo Miloševićev svet i ne primećivati ništa drugo diskvalifikuje Handkea kao pisca i intelektualca. Tu nema reči o idejama ili političkim simpatijama, već o ozbiljnom nedostatku opservacije, znanja, osećajnosti, impulsa da se više vole potlačeni i žrtve od tirana i nasilnika: ukratko, književnih kapaciteta koji su danas važni za pisce i važni u onome što pišu. Handke je ozbiljno uvredio Srbiju, moglo bi se reći sa malo više patetične intonacije, jer nije primećivao ništa sem brutalnog lica vlasti, i to je izjednačio sa narodom. Biti kritičan mora biti odlika onoga ko oseti potrebu za zaljubljivanjem u kolektiv, posebno etnički kolektiv."

Drinka Gojković

Meni je interesantno da se nije oglasila Drinka Gojković. Ona je 1981. godine prevela Handkeov roman „Golmanov strah od penala". Svih tih godina bila je aktivna borkinja za ljudska prava i protivnica diktature Slobodana Miloševića. Ako u vreme prevođenja Handkea nije znala za njegovu političku orijentaciju, zašto se nije oglasila kad se Handke stavio na stranu Miloševićevog režima, protiv kojeg se tako zdušno borila demokratska opozicija, u njoj i Dringa Gojković. Da li zato što se taj režim 2012. godine vratio na vlast i nastavio Miloševićevu politiku, treba čuvati nacionalnu penziju za koju se izborila u demokratskom interegnumu, a koju je novi režim ukinuo.

U pogovoru Drinka kaže da je Handke skrenuo pažnju na sebe 1966. godine, kada je na univerzitetu Prinston u Njujorku optužio literarnu Grupu 47 za „opisnu impotenciju". „Mladi Austrijanac se pred uglednim nemačkim autorima prilično bezobzirno oborio na savremenu nemačku književnost, negirajući iz sveg glasa naročito jedan njen vid, takozvani ,,novi realizam". U to vreme, Peter Handke je imao 24 godine, već je uveliko bio napustio studije prava i počeo da piše." Da li to bila nadobudnost i sklonost ka efektima mladog autora, koji je hteo da privuče pažnju na sebe? Drinka to ne negira, ali smatra da je Handke

na Prinstonu u stvari izložio svoju poetiku. „Ja jesam za opisivanje, ali ne za onu vrstu opisivanja koju danas proklamuje novi realizam. Novi realizam, naime, predviđa da se književnost pravi od jezika, a ne od stvari koje jezik opisuje (...) Jezik tu ostaje mrtav, nepokretan, služi samo kao pločica sa imenom stvari ."

Drinka Gojković 1981. godine ističe Handkeovu opsesiju ugroženim subjektom u modernom društvu, što je glavni motiv njegove literature. Što je tačno. (Napred sam rekao da je to epigonsko, da proističe iz Kafke.) Ali zašto se nije oglasila kad je njen pisac stao na stranu komunističkog diktatora, koji se dočepao vlasti pomoću nacionalizma i bio jedan od promotera građanskih ratova u bivšoj Jugoslaviji? Protiv koga je ona bila. Kakav je njen stav prema našem „drugom nobelovcu"?

5.

Esej sam počeo navođenjem pesme Milovana Vitezovića S kolena na koleno, koja je bila simbol studentske pobune protiv komunističke birokratije 1968. godine. Završiću ga citiranjem pesme Rastka Zakića Dobrovoljni izdajnik, koja je simbol građanskog otpora protiv komunističke diktature 1991. godine. Prvi diktator je bio Josip Broz Tito, drugi diktator je bio Slobodan Milošević. Za razliku od Milovana Vitezovića, Rastko Zakić je bio protiv oba diktatora.

Obe pesme sam uvrstio u „Čitanku srpske političke poezije".

Rastko ZAKIĆ

DOBROVOLJNI IZDAJNIK

Ja jesam dobrovoljni izdajnik Srbije mržnje i straha i mraka,

Sin sam Srbije ljubavi i hrabrosti i radenika i seljaka.

Ja jesam dobrovoljni izdajnik Srbije krvožedne i

niske i lažne,

Sin sam Srbije pravične i ljudske i poštene i

važne.

Ja jesam dobrovoljni izdajnik Srbije u kojoj su hulje

i glavne i moćne,

Sin sam Srbije buntovne i pametne i cvetne i

voćne.

Ja jesam dobrovoljni izdajnik Srbije sklerotične i

zle i svaćalačke,

Sin sam Srbije široke i prijateljske i žitorodne

i pregalačke.

Ja jesam dobrovoljni izdajnik Srbije koja prezire i

svoje najveće sinove,

Sin sam Srbije koja i one najmanje neguje da izrastu

u džinove.

Ja jesam dobrovoljni izdajnik Srbije koja ne vidi

dalje od nosa,

Sin sam Srbije znanja i znoja i razuma i ponosa.

Ja jesam dobrovoljni izdajnik Srbije koja se i

nerazumnim vođama udvara,

Sin sam Srbije koja radi istine i na krunisane

glave udara.

Ja jesam dobrovoljni izdajnik Srbije podaničke i

kukavičke i pogrešne i plačne,

Sin sam Srbije radosne i vesele i ispravne i tačne.

P.S.

Ja jesam dobrovoljni izdajnik Srbije u kojoj

i sa budalom moraš da se složiš

Jer tobož i takva sloga Srbina spasava,

Sin sam Srbije koja poštuje čoveka

I kad s njim mora dugo i mučno da se usaglašava.

(Na Terazijskoj česmi, 12.mart1991.)

(Napomenuo bih da se treći srpski diktator, Aleksandar Vučić, koji je rođen posle 1968. a 1991. bio student Pravnog fakulteta, javno na Televiziji hvalio da nije učestvovao u „huliganskoj" pobuni, nego je spremao ispite za desetku. Čak je svoj indeks, preko jednog trabanta, pokazao u Skupštini naciji, da Srbija vidi kakvog je odlikaša dobila, zahvaljujući činjenici da nije sa ostalim studentima bio na Terazijskoj česmi. Što znači da je bio štrajkbreher! Ja sam bio sa Rastkom Zakićem na Terazijskoj česmi i ponosan sam što sam prisustvovao rađanju ove pesme, dok su okolo lajali psi, rzali konji i brundali tenkovi, koje je diktator, prvi u srpskoj istoriji, izveo na narod. Na sreću, u poslednjem trenutku je odustao da Terazije ne postanu srpski Tjen an men.)

Petar Pajić, pesnik moje generacije, ima ove stihove u jednoj od najlepših srpskih rodoljubivih pesama, Srbija: Sad se svaki Srbin bije / Sa dve svoje istorije! Rastko Zakić je u navedenoj pesmi predstavio dve Srbije: „Miloševićevu", koja je na vlasti, i „Narodnu", koja se bori za slobodu.

Kako izgleda Miloševićeva Srbija?

To je Srbija „mržnje, i straha, i mraka". „Srbija krvožedna, i niska, i lažna". „Srbija u kojoj su hulje i glavne i moćne". „Srbija sklerotična, zla i svađalačka". „Srbija koja ne vidi dalje od nosa". „Srbija koja se nerazumnim vođama udvara". „Srbija koja je podanička, kukavička, pogrešna i plačna". „Srbija koja prezire svoje najveće sinove".

Kako izgleda Narodna Srbija?

To je Srbija „ljubavi, i hrabrosti, i radenika i seljaka" . „Srbija pravična, i ljudska, i poštena, i važna". „Srbija buntovna, i pametna, i cvetna, i voćna". „Srbija široka, i prijateljska, i žitorodna, i pregalačka." „Srbija znanja, i znoja, i razuma, i ponosa." „Srbija radosna, i vesela, i ispravna, i tačna". „Srbija koja radi istine i na krunisane glave udara".

Na Terazijskoj česmi 1991. godine borili smo se protiv Miloševićeve Srbije, a za Narodnu Srbiju. Političar iz Niša Zoran Živković je o te dve Srbije načinio aforizam:

Srbija je lepa zemlja, ali je ružna država! Nažalost, današnja Srpska država je nastavak Miloševićeve države.

Austrijanac Peter Handke, pisac nobelovac, opredelio se za diktatorsku, vladalačku, Miloševićevu Srbiju. Zato ga je „novi Milošević" odlikovao najvećim srpskim odlikovanjem, koje će da mu „pričuva" Milovan Vitezović dok nas on ne udostoji svoje posete.

Rastko Zakić je rekao da je dobrovoljni izdajnik države Srbije, a da je dragovoljni sin zemlje Srbije. Citirao sam ga, jer je to i moja pozicija. I ja sam „dobrovoljni izdajnik" autokratske Srbije

Sremčica, mart- april 2020. godine

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane