Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Drugi pišu

Kavkaski trokut ratova: Armenija - Gorski Karabah - Azerbajdžan

Radije bi umrli nego živjeli u suživotu

EREVAN: MOBILIZACIJA MASA I ZAZIVANJE NATO INTERVENCIJE

Objavljeno 24. oktobra (X) 2020.

Na jednom od prijevoja središnjeg grebena Kavkaza, koji geografski i politički dijeli rusku autonomnu pokrajinu Kabardino-Balkariju od gruzijske Svanetije, slučajno sam naletio na minijaturnu rusku vojnu posadu i njezinu golemu haubicu "Msta-B" 152 mm s pripadajućim opremom. Od hladnoće ukočeni ruski vojnici pozvali su me na pivo u vlažnu i zadimljenu stražarsku kolibu, čiji je perimetar bio štićen, od neprijatelja, vukova i medvjeda, praznim, na špagu vezanim, signalnim konzervama.

Piše: Dario MAJETIĆ (Glas Slavonije)

Kakav god da je bio moj doživljaj Kavkaza prije dvadeset godina, u vojnom, političkom i turističkom smislu čini se da je sve ostalo isto. Jer trajni sukob tamošnjih naroda, bez političke osobnosti, poput Agidejaca, Čečena, Dagestanaca, Inguša, Kabardino-Balkaraca, Čerkeza, Oseta... ne prestaje još od Prvog svjetskog rata. Titularnim, etnički homogenim državama Zakavkazja - Gruziji, Armeniji te najsekularnijoj islamskoj državi na svijetu Azerbajdžanu, državotvornost se ne može osporiti, ali im se osporava teritorij u kojoj tu državnost ostvaruju.

Zbog toga se one diplomatskim i oružanim ratovima uvijek iznova moraju dokazivati te braniti svoj politički, kulturni, religijski i društveni subjektivitet. A od postsovjetskih vremena do danas najsuroviji ratovi na Kavkazu dva su rata u Čečeniji, rat u Abhaziji, zatim rusko-gruzijiski rat za Južnu Osetiju te armensko-azarbajdžanski rat za Gorski Karabah.

Potonji, koji se iznova zaoštrio, zapravo je "vječni" rat koji energiju crpi iz mitova starokršćanske Armenije i njezinih sukoba s osmanskim i safavidskim muslimanima, a poslije i pravoslavnim pa komunističkim Rusima te njihovim sljednicima.

Sporni teritorij

Što se pak tiče današnjeg Azerbajdžana, to je oduvijek bio teritorij na kojemu su živjeli turkijski narodi bez jasnog nacionalnog i vjerskog identiteta. Tu su činjenicu u 16. stoljeću iskoristili Perzijanci (Safavidi) tako što su kolektivno konvertirali Azere sa sunizma na šijizam te ih na taj način na nekoliko stoljeća kulturološki, religijski i vojno odvojili od Turaka. Usto su Perzijanci na teren Karabaha naselili i Kurde šijite te tako opkolili Armence.

Kako god, takvi su odnosi bili u ravnoteži do dolaska ruskog imperija, koji je okupirao teren te prepakirao demografsku strukturu stanovništva i prekrojio granice na Tiflisku, Jelisavetpoljsku i Bakinsku guberniju.

No u politici preoblikovanja granica i naroda najdalje je otišla mladoturska država prije i u vrijeme Velikog rata. Pri čemu je u Zakavkazju i Anatoliji, uz pomoć Kurda i Azera, nad Armencima i Asircima, prema nekim tumačenjima, počinjen genocid. Čistka tih dvaju naroda osigurala je kompaktno tursko etničko područje te spriječila Rusiju da se s prijevoja Kavkaza spusti na obale Mediterana preko područja današnje istočne Turske, koje su u to doba u velikom dijelu naseljavali kršćanski Armenci i Asirci.

Nakon Prvog svjetskog rata Rusi, odnosno Sovjeti, osvajaju Kavkaz, a buntovno stanovništvo ubrzanom elektrifikacijom, industrijalizacijom, raseljavanjem, kolektivizacijom i fizičkom eliminacijom podčinjavaju sebi.

U tom je smislu važno istaknuti da je posao pacificiranja i majorizacije Kavkažana odrađen preko Kavkaskog biroa (Kavbiro) i povjerenika za nacionalnosti Sovjetskog Saveza Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina. Tako je isprava cjelokupni sporni teritorij postao dio tzv. Transkavkaske Republike, ali kao takav nije bio održiv te se podijelilo na zasebnu armensku, azerbajdžansku i gruzijsku sovjetsku saveznu državu.

U tim je pretumbavanjima područje Gorskog Karabaha, kao povijesni dio Armenije, iz želje da se pridobije Kemal Ataturk, pripalo Azerbajdžanu. Ta je nepravda ogorčila Armence, ali je strah od boljševika bio puno veći od ponosa.

Postsovjetsko doba

Situacija se mijenja već u drugoj polovini osamdesetih godina 20. stoljeća, kada dolazi do političkih reformi u SSSR-u, do Glasnosti. Štoviše, naglo se, poput vulkana, u Armeniji i Azerbajdžanu oslobađaju potisnute nacionalne frustracije i oživotvoruju mitovi, a dominantno ponašanje postaje mržnja i želja za osvetom. Već 13. veljače 1988. u glavnom gradu Gorskog (Nagorno) Karabaha, Stepanakertu, Armenci su izišli na ulice tražeći ujedinjenje s Armenijom.

U tim su ih težnjama zdušno podržali iz matične Armenske SSR masovnim izlaskom na ulice glavnoga grada Erevana. Ohrabreno događanjem naroda, sovjetsko je Narodno vijeće u Karabahu glasalo za izlazak iz Azerbajdžana i pripajanje Armeniji. Gorskoj braći potom oduševljeno u pomoć hrle armenski dobrovoljci iz Republike i iz dijaspore, te se prije i početkom devedesetih formiraju dobrovoljački obrambeni odredi od nekoliko desetaka do nekoliko stotina ljudi. Usporedno s okupljanjem Armenaca u Azerbajdžanu se nad njima provodi pogrom, pali im se imovina, maltretira ih se, muči i ubija.

Istodobno s tim procesom na terenu Gorskog Karabaha također se odvija obostrani specijalni rat zastrašivanjem, protjerivanjem ljudi iz domova te ubojstvima isprva na etničkoj, a poslije i na religijskoj razini. I dok je Armenija tada, kao i sada, vrludala u iskazivanju lojalnosti Sovjetskom Savezu, Azerbajdžan je bio najlojalnija sovjetska republika. Kao takvoj joj sovjetska vojska u travnju 1991. organizira i provodi operaciju "Ring".

Cilj akcije bio je okružiti teritorij Karabaha te preuzeti kontrolu nad ključnim koridorom, Lačin, odnosno planinskim prijevojem unutar de jure granica Azerbajdžana, a koji je najkraći put između Armenije i Karabaha. Međutim, zakrvljeno azersko stanovništvo, vojska i milicije čine pokolje i progone armenskih civila ne samo na Karabahu nego i na cijelom teritoriju Azerbajdžana te Mihail Gorbačov prekida operaciju.

Glavni cilj razoružavanja armenskih dobrovoljačkih skupina nije postignut, ali je zato "Ring" do kraja ojačao etničku i religijsku podjelu Armenaca i Azera, te je zauvijek isključena mogućnost suživota tih dvaju zakavkaskih naroda.

Stvari se ubrzavaju 8. prosinca, kada se formalno raspada SSSR, te 10. prosinca 1991., kada se na referendumu stanovnici opredjeljuju za neovisnost Republike Artsakh (Gorski Karabah). Armenci potom, uz tehničku i kadrovsku pomoć Rusije, potiskuju Azere s teritorija Karabaha osvajajući uza sve i dodatnih devet posto azerbajdžanskog teritorija, odnosno još šest regija oko Karabaha. Rat se nastavio do 1994., a cijena mu je bila nekoliko tisuća mrtvih s obje strane, raseljavanje 850 tisuća Azera i 400 tisuća Armenaca te uništena infrastruktura te javna i privatna imovina.

Naftno bogatstvo

Danas se područje Gorskog Karabaha smatra de facto neovisnom državom, u kojoj živi oko 150 tisuća Armenaca, od kojih je 20 tisuća redovitih vojnika i toliko rezervista. S druge strane, Azerbajdžan je u nepunih trideset godina od samostalnosti, pod autokratskom vladavinom klanova Alijev i Pašajev, izrastao u respektabilnu državu, uz poneke demokratske manjkavosti.

To ne iznenađuje jer je Azebajdžan, kao i sve postsovjetske države, u problemu zbog nepostojanja kulturnog, religijskog, mitološkog i drugog kontinuiteta. Koji nadomještaju novcem, a novac u azerbajdžansku kasu, za razliku od siromašne Armenije, neprekidno pristiže od prodaje kvalitetne kaspijske nafte i plina. Pri čemu je petrodolar, od raspada Sovjetskog Saveza do danas, zaslužan za porast društvenog bogatstva Azerbajdžana od nevjerojatnih 600 %.

Odnosno, u dobrim je naftnim godinama BDP tamo rastao po stopi od 15 do 25 % godišnje. Tako stvoreni višak sredstava tamošnji autokrati relocirali su u nasušno potrebne kulturne i obrazovne ustanove, infrastrukturu, sport te vojsku, koja je uz pomoć Turske, Izraela i Rusije postala naočigled jača od armenske. Zato je nakon niza provokacija Azerbajdžan kao povod za napad iskoristio preglasnu, bezrazložnu i krajnje provokativnu armensku proslavu stotog rođendana odbačenog Sčvreskog mira (1920). Čime je Armenija, prema njima, implicitno odbacila madridska načela iz kojih proizlaze mehanizmi rješavanja armensko-azerbajdžanskog sukoba.

U sve se umiješala i Turska, jer su prema spornom ugovoru iz Sčvrsa sjeveroistočni dijelovi Turske trebali pripasti Armeniji, a čiji je teritorij trebao biti trostruko veći nego što jest. Daklem, Azerbajdžan je uz svekoliku pomoć Turske ušao u novi ciklus okršaja za Gorski Karabah. No, za razliku od prije, sada je njegova vojska dobro pripremljena i gotovo integrirana u zajedničke oružane snage s Turskom.

Pri tome su te dvije zemlje 2010. formalizirale odnose Sporazumom o strateškom partnerstvu i međusobnoj potpori (ASPMS), koji je sličan NATO sporazumu, a koji obvezuje obje strane na suradnju kad god se jedna zemlja suočava s agresijom treće države ili skupine država. Sve je to pojačano gospodarskim partnerstvom u kojemu Azerbajdžan od ove godine postaje glavni dobavljač prirodnog plina za tursko tržište, ali i kupac sofisticiranog oružja poput dronova Bayraktar, vrijednih 200 milijuna dolara.

Time Turska nakon Izraela postaje najveći dobavljač oružja za Azerbajdžan, a Rusija pada na treće mjesto. Kako god, turska je potpora u svakom smislu potakla agresivnost Azerbajdžana u konfliktu s Armenijom i njezinim vanjskim pokroviteljima.

Tu se po inerciji misli na Rusiju, koja navodno nije spriječila armensku vojsku da od 12. do 15. srpnja granatira azerbajdžansku regiju Tovuz, u blizini armenske granice, a daleko od Karabaha, kako bi usporila protok energenata koji ondje prolaze naftovodom Baku - Tbilisi - Džejhan, plinovodom Baku - Tbilisi - Erzurum te željezničkom prugom Baku - Tbilisi - Kars, koja povezuje Azerbajdžan i Tursku.

Puno interesa

Inače, Rusi se ne miješaju u sadašnji sukob zbog više razloga, ali jedan od važnijih je što sadašnja armenska politička garnitura, predvođena premijerom Nikolom Pashinyanom, nije njihova, nego prozapadna, odnosno američka, koja u svojemu veleposlanstvu u Erevanu navodno drži više od 2000 službenika.

U tim okolnostima Moskva kao jamac mira na terenu za sada stoji sa strane i čini vrlo malo, dok se rat ne zahukta. Rusi čekaju da Pashinyan bude doveden do zida te potpuno oslabljen zamoli za njihovu pomoć.

Time bi ga preveli na svoju stranu, a onda vjerojatno zamijenili sposobnijim čovjekom. To bi istisnulo iz igre i Europu, koja je s Armenijom u savezu preko Sporazuma o partnerstvu EU-a i EZAE-a. No armensko članstvo u Euroazijskoj gospodarskoj uniji (EUAU) i Organizaciji ugovora o zajedničkoj sigurnosti (CSTO), čiji je pokrovitelji Rusija, koja ima vojnu bazu u Gjumriju, gradu udaljenom deset kilometara od turske granice, obvezuje Armeniju na suradnju s Rusijom.

Kako god, ako Pashiyan ostane na vlasti, Rusija će utjecaj na Kavkazu morati dijeliti s Turskom. To će biti loše za IR Iran, u kojemu živi više Azera (od 12 do 18 milijuna) nego u Azerbajdžanu (8 milijuna).

Daklem, Moskva i Teheran neće moći sami izdržati još jedan rat pred kućnim pragom jer su ionako rastegnuti na mnogobrojne sukobe koji ih iscrpljuju (Ukrajina, Sirija i Libija, Bjelorusija za Rusiju; Irak, Sirija i Jemen za Iran), posebno ne ovaj, koji bi mogao naštetiti njihovim ekonomskim interesima, poput štete na energetskim putevima koji prelaze preko Kavkaza.

Rusi čekaju da Pashinyan bude doveden do zida te oslabljen zamoli za njihovu pomoć. Time bi ga preveli na svoju stranu, a onda vjerojatno zamijenili sposobnijim čovjekom...

Petrodolar od raspada SSSR-a do danas zaslužan je za porast BDP-a Azerbajdžana od nevjerojatnih 600 %. U dobrim je naftnim godinama BDP tamo rastao 15 - 25 % godišnje...

Šest mirovnih principa

Osnovni principi za rješavanje sukoba oko Gorskog Karabaha temelje se na Helsinškom završnom aktu (1975.) i tzv. Madridskim principima (2009.): - vraćanje teritorija koji okružuju Gorski Karabah pod azerbajdžansku kontrolu - privremeni status za Gorski Karabah koji pruža jamstva za sigurnost i samoupravu - koridor koji povezuje Armeniju s Gorskim Karabahom - eventualno određivanje konačnog pravnog statusa Gorskog Karabaha pravno obvezujućim izražavanjem volje - pravo svih interno raseljenih osoba (IRL) i izbjeglica na povratak u svoja bivša prebivališta - međunarodna sigurnosna jamstva, uključujući mirovnu operaciju. (D.Ma.)

Slučaj Nikola Pashinyana

Vođa "Obojene revolucije" Nikol Pashinyan, prije nego što je postao premijer, bio je mladi konvencionalno obučeni i po rimski obrijani čelnik oporbene stranke "Izlaz", koja se stabilizirala na oko 8 % potpore glasača. U vrijeme "Baršunaste revolucije", 2018., njegov je lik transformiran u bradatog revolucionara u maskirnoj majici i trapericama sa šiltericom na glavi, koji je pješice hodočastio po Armeniji pronoseći poruku nade i prosperiteta pokradenim i osiromašenim Armencima. Ta metamorfoza nije bila slučajna. Naime, za Nikola Pashinyana ciljano je odabran imidž "borca" i "revolucionara" koji je "uskrsnuo" iz uspomene na u Gorskom Karabahu stradalog revolucionara, nacionalnog junaka i legendarnog armenskog zapovjednika Montea Melkonijana zvanog Avo. Dobro instruiran i s osjećajem za kolektivni sentiment Armenaca, Pashinyan je čak i desnu šaku, kojom je držao megafon na mitinzima, omotao zavojem kako bi bio što sličniji Avu, koji na ikonografiranoj fotografiji drži radiostanicu desnom zamotanom rukom nakon jednog od mnogobrojnih junačkih ranjavanja. (D.Ma.)

I dok je Armenija tada, kao i sada, vrludala u iskazivanju lojalnosti Sovjetskom Savezu, Azerbajdžan je bio najlojalnija sovjetska republika...

Putin naredio primirje

Nitko ne može srediti stanje na Kavkazu osim Vladimira Putina! Bar tako misle neki stručnjaci za politiku i geostrategiju. Bilo kako god, svemoćni je Putin nedavno ishodio tzv. humanitarno primirje, koje je očekivano odmah prekršeno, za što Erevan optužuje Baku i obratno.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov odmah je telefonom razgovarao s armenskim i s azerbajdžanskim kolegom te nastojao na "potrebi strogog poštovanja" primirja potpisanog u Moskvi. No, dok Putin mudro šuti, zasluge za smirivanje napetosti sebi pripisuje francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je "pozdravio" "humanitarno primirje", dodavši da je ono rezultat "francuskog posredovanja proteklih dana i sati u koordinaciji s ostalim predsjedateljima Skupine iz Minska" (SAD i Rusija).

Zapravo će se sadašnji ratni sukob vjerojatno uskoro smiriti, no pravi, dugoročni mir ostat će i dalje iluzija za sukobljene strane makoliko se Rusija, UN, EU, NATO i tko sve ne trudili kavkasku tragediju završiti happy endom. (H/DJ)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane