Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Čudo u Prokuplju (1)

Vreme sporta i razonode

Svaki grad u svojoj istoriji ima svoj uspon i svoj pad, popne se na pozornicu i sa nje siđe. To se može desiti u ratu i miru, u turbulentnim i mirnodopskim vremenima. Moje Prokuplje (grad mog gimnazijskog školovanja) u novom vremenu (posle Drugog svetskog rata) najviše se diglo sedamdesetih godina prošlog veka, kad je u bokserskoj veštini prestiglo sve druge gradove u velikoj Jugoslaviji. Kako je do toga došlo, je li to bio prirodni razvoj ili incident? Ovo je priča o iskakanju Prokuplja iz zadatog komunističkog projekta.

Ivan Ivanović

1.

Čudo u Prokuplju (kao Čudo u Milanu, čuveni De Sikin film) dogodilo se sedamdesetih godina prošlog veka, kad se ova palanka naglo pročula po nečemu što nije bilo u njenoj tradiciji - po boksu. Naime, klub iz male varoši digao se u vrh tada velike države Jugoslavije. Kako je do toga došlo, da ispričam tu priču?

Inače, o Prokuplju se obično govorilo kao o palanki, po romanu Anđelije Lazarević, „Palanka u planini". Anđelija je bila ćerka čuvenog pisca Laza Lazarevića, a u Prokuplju je boravila prve godine Velikog rata, kao bolničarka u prokupačkoj bolnici. Imala je književni dar, ali je ostala u senci svog oca, koji važi za najboljeg stilistu u srpskoj prozi. Mislim da je neopravdano potcenjena, ali to važi za svu decu čuvenih roditelja.

Kad sam 1994. godine objavljivao u nastavcima ovaj roman u Srpskom jugu, propratio sam ga ovom beleškom: „Palanka u planini" je moderan roman, kao „Došljaci" Milutina Uskokovića. Živeći u senci slavnog oca, Anđelija kao da vodi polemiku sa njim: njen roman je u svemu antipod čuvenoj Lazinoj noveli „Švabica".

I posle Drugog svetskog rata Prokuplje je važilo za palanku, uglavnom je regrutovalo u Beograd portire i milicionare (tad se govorilo milicija, to je bila partijska vojska). Beograd je na provinciju gledao sa potcenjivanjem, što je naročito došlo do izražaja u studiji Radomira Konstantinovića „Filozofija palanke". (Konstantinović pod palanačkim duhom podrazumeva srpski nacionalizam, od kojeg je Beograd navodno „operisan".)

Ja sam prvu polovinu pedesetih godina proveo u Prokuplju kao đak prokupačke Gimnazije. U Prokuplju se, kao i drugde, uglavnom igrao fudbal, Topličanin je bio srpskoligaš. Kako je to bilo „vreme sporta i razonode", „palanka" je živela za svoj klub, mi đaci pogotovo. Sećam se da smo išli na svaku utakmicu, često i na treninge. Kako u to vreme nije bilo televizije, „veliki" fudbal smo pratili preko radija. Duž prokupačke glavne ulice su bili instalirani zvučnici i mi smo preko njih slušali prenose fudbalskih utakmica.

Dominirao je spiker Radivoje Marković. U sećanju su mi dve utakmice protiv SSSR, to je bilo na Olimpijadi u Helsinkiju 1952. godine. Budući da smo se u to vreme „zavadili" sa Sovjetima, te utakmice su bile životno pitanje Jugoslavije. Prva utakmica je bila za infarkt. Mi smo imali tada fantastičan tim (najbolji koji smo ikada imali! - i sad ga znam napamet: Beara - Stanković, Crnković - Čajkovski, Horvat, Đajić - Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec), igrali smo izvanredno, vodili smo sa 5:1. A onda je došlo do potpunog preokreta, Sovjeti su imali centarfora Bobrova (reprezentativca i u hokeju), koji nam je dao tri gola i na kraju je rezultat bio nerešen 5:5! Kad tad nismo pomerili pameću! Na sreću, naši su u revanšu pobedili sa 3:1 i to je bilo nacionalno slavlje.

U Prokuplju tad gotovo da nije bilo boksa, bar se ja ne sećam nijednog boks meča. Kasnije, na studijama, čini mi se da sam kao student gledao jedan boks meč na Tašmajdanu između Jugoslavije i Bugarske, ali to me nije zainteresovalo. Moja generacija je živela za fudbal, naš univerzitet je bio Stadiona JNA.

Za boks sam se zainteresovao koliko toliko tek u Aleksandrovcu, kad sam bio profesor u Ekonomskoj školi. Tad je bio taj čuveni meč Kasijus Klej - Soni Liston, već je bilo televizije, mislim da sam gledao snimak.

U to vreme su u Aleksandrovcu bila dva televizora, jedan na Narodnom univerzitetu a drugi u hotelu Koznik. Upravnik Narodnog iniverziteta je bio učitelj Milutin Andrejić, legenda Župe, prosvetitelj u dositejevskom značenju te reči.

Ja sam na Univerzitetu držao stalna predavanja iz književnlsti, to je bila narodna škola. Sećam se da sam svim srcem navijao za Kleja. (Kasijus Klej se kasnije prekrstio u Mohamed Ali i prihvatio Islam kao svoju veru).

Ako se uzmu svi parametri boksa (ne samo rezultati) Mohamed Ali je najveći bokser svih vremena. Mene je oduševilo to što je odbio da ide u rat u Vijetnamu (Vijetnamci mu se ničim nisu zamerili!), zbog toga je bio suspendovan, oduzeta mu je titula, čini mi se i olimpijska medalja, dospeo je zatvora. Kao feniks, po izdržanoj kazni uspeo je da se vrati u vrh svetskog boksa, zato je najveći. (Izuzetna je njegova autobiografija „Ja, najveći", koju je napisao uz pomoć pisca Ričarda Dirama, najbolji „sportski roman" koji sam pročitao.)

2.

Dakle, moje interesovanje je bilo fudbal a ne boks, otud fudbal u moja dva prva romana, „Crveni kralj" i „Vreme sporta i razonode". Kroz njih sam ispričao životnu priču generacije koja je bila „rezervna", zakasnila da bude „partizanska", preuranila da bude „građanska".

No, moju „fudbalsku priču" komunističke uši nisu htele da čuju, stoga mi je prvi roman bio zabranjen a drugi marginalizovan. Izgonom iz zavičaja moje interesovanje za ovaj kraj je prestalo, propustio sam da apsolviram „zlatnu deceniju prokupačkog boksa".

Pošto sam pogrom nekako preživeo, ukazala mi se prilika 1978. i 79. godine da u magazinu Duga pišem sportsku kolumnu.

Tema je bila Sport i umetnost, tako sam se zainteresovao za boks. Od svih sportova boks se najviše infiltrirao u umetnost. Na tu temu sam napisao dve kolumne, jednu o boksu u noveli američkog pisca Ringa Lardnera „Šampion", drugu o boksu u romanu srpskog pisca Dragoslava Mihailovića „Kad su cvetale tikve", da ih ovde navedem.

Ring Lardner, Šampion, novela

Američki pisac Ring Lardner je bio dugogodišnji sportski reporter i imao je prilike da izbliza sagleda dramu sportskog takmičenja. Snažan talenat, sa izvanrednom moći zapažanja i umetničkog uopštavanja, Lardner je prišao sportu kao sociološkom fenomenu i naslikao mračnu stranu igre. Naročito je snažno opisivao boks. Za njegovu novelu Šampion odavno je rečeno da se bez nje ne može zamisliti nijedna valjana antologija novije američke pripovetke.

Bokserski šamiion Midž Keli postigao je svoj prvi nokaut kad mu je bilo sedamnaest godina. U želji da otme pet dolara od svog unesrećenog brata, Midž ga je pokosio levim aperkatom. Kad je naišla majka, Midž je plasirao desni direkt. Tako je Midž napustio roditeljsku kuću i preselio se u veliki grad Milvoki da tamo okuša sreću u boksu.

U Milvokiju Midž uzaludno obilazi kafane gde se skupljaju menadžeri i svi ostali koji se motaju oko boksa. Uzalud Midž pred njima urla da „ima udarac kao mazga", niko ne obraća pažnju na momka iz provincije. Trebalo je da prođe nekoliko meseci dok je Midž dobio prvu šansu u bokserskom klubu Zvezda. Jedan menadžer mu je zakazao meč sa Trasijem, ali uz pogodbu od osamdeset dolara da taj meč izgubi. Tako je Midž Keli nokautiran u drugoj rundi „jednim strašnim udarcem u podlakticu".

U Milvokiju bi Keli svakako propao da mu nije pružio šansu izvesni Lu Herš. Kad je Midž dobio nekoliko mečeva zaredom i kad su menadžeri konačno uočili surovu brutalnu snagu novajlije, prvo što mu je palo na pamet to je da se preseli u Čikago. Ali, neki nepoznati momci su ga zaustavili na železničkoj stanici i naterali da se vrati i oženi Heršovom sestrom koju je u međuvremenu obeščastio. Bili su to momci koje je platila mladina majka.

Ipak je Midž otišao u Čikago pošto je prethodno oterao ženu i ostavio dete. Tamo ga prihvata malo poznati ali ambiciozni menadžer Tomi Halej koji u njemu vidi svoju šansu da lansira pravog šampiona. Midž Keli pobeđuje na ringu i probija se u boksersku elitu.

Veoma jako mesto u noveli predstavljaju pisma koja Midž dobija od napuštene žene i majke. Žena mu traži da joj pošalje novac bar za malu koja je stalno bolesna jer živi u bedi. „Ja ti ne tražim nikakav novac da mi daš, ali treba da mi pošalješ ono što sam ti pozajmila, trideset šest dolara." Majka ga moli da bar napiše pismo nesrećnom bratu koji leži nepomičan otkad ga je ono Midž nokautirao. Ali Midž Keli odbacuje oba pisma, nema on vremena da se okreće unazad. On sav novac troši na ljubavnicu Grejs, koja je njegova zvezda vodilja.

Kad je Midž postao bokserski šampion, pošto je pobedio dotadašnjeg prvaka sa nadimkom Holanđanin, prvo što je smatrao da treba da uradi to je da otpusti menadžera koji ga je stvorio, Tomija Haleja. Siroti Tomi! Sav svoj kapital je uložio u Kelija i sad, kad je Midž šampion i kad treba novac da se vrati, dobio je nogu u zadnjicu! „Ko je zadao onaj udarac levom rukom Holanđaninu po vilici, ja ili ti?" kaže Midž Haleju. „Da, ali ti se ne bi ni našao na ringu sa Holanđaninom da nije bilo mene da se o tebi staram", kaže Tomi Halej. Svejedno, šamnion je neumoljiv.

Novi Kelijev menadžer Džerom Haris ima lepu ženu. Midž Harisu poverava svoje poslove jer je brzo shvatio da „jedan popularan čovek ne može da napreduje bez usluga nekoga ko umesto njega misli, govori i vodi poslove." U isto vreme zavodi mu ženu. Naravno, usput odbacuje Grejs kao kartu koja je odigrana.

Kad je Midž Keli napustio Čikago i preselio se u Njujork, bio je ponovo bez menadžera a gosiodin Haris bez žene.

Tri dana uoči Midžovog boks meča od deset rundi sa Jangom Miltonom u Njujork Sitiju, urednik sportske rubrike lista Novosti naložio je Džoe Morganu da napiše dve ili tri hiljade reči o šampionu i da uz to priloži njegovu sliku za nedeljno izdanje lista. Lardnerova novela tu dobija kulminaciju i prerasta u oštru kritiku američkog društva i morala koji vlada u njegovoj žurnalistici. Džoe Morgan odlazi u salu u kojoj se Midž priprema za meč i razgovara sa njegovim najnovijim menadžerom, ovoga puta najvišeg ranga, Valijem Adamsom.

Sa šampionom ne razgovara jer Midž je zadužen da bije na ringu a ne da daje izjave. Vali Adams uključuje akcelerator svoje mašte i sipa pohvale o Keliju. Tako je Midž Keli predstavljen kao anđeo koji nema nikakve rđave osobine. On je uzoran sin, dobar suprug, alkohol nikad u životu nije ni pomirisao. Prosto mu je žao kad mora da udari svog protivnika na ringu. Pogotovo je nežan otac i prosto luduje za svojom dečicom koja su sad u Kanadi u letnjikovcu. Osobito voli mlađeg brata koji se takođe bavi boksom i koji će uskoro postati šampion. Posle svakog meča šalje svojoj staroj majci hiljadu dolara. Kupiće joj novu kuću čim bude isplaćen ovaj meč.

Kakva lakirovka! Novinar pažljivo beleži menadžerove reči i piše priču punu topline. Srceparatelnu, za malograđansku Ameriku. Priču u nedeljnim Novostima je čitalo na hiljade ljubitelja ove muške discipline. Novinar Džoe Morgan je dobio pohvalu od svog urednika i povišicu plate.

Naravno, Džoe Morgan je mogao tačnije da napiše svoju priču da je umesto sa menadžerom razgovarao sa majkom i bratom šampiona, sa njegovim ženama i bivšim menadžerima ili sa dva-tri barmena iz Milvokija. Ali, gorko primećuje Ring Lardner, istinita priča nikad ne bi prošla kod urednika sportske rubrike. A mladi novinar je već dovoljno pokvaren da karijeru pretpostavlja etici svoga poziva. Uostalom, svet koji čita novine ne želi da vidi šampiona nokautiranog. Njemu je potrebna kič slika i on je dobio.

Nema sumnje da je Ring Lardner napisao veliku novelu, da je uhvatio karakter ljudi u boksu i oko boksa i dao ga bez ikakvog ulepšavanja. Zato ovoga pisca smatraju prethodnikom škole iz koje su između dva rata proizišle velike „pesimističke reportaže" koje su dominirale u delima izgubljene generacije. Po stilu, jednostavnosti kazivanja, spisateljskom nervu, Ring Lardner je direktni prethodnik jednog od najvećih pisaca Amerike, Ernesta Hemingveja.

Dragoslav Mihailović, Kad su cvetale tikve, roman

Poznati roman savremenog srpskog pisca Dragoslava Mihailovića, jedan je od retkih u našoj književnosti sa temom iz sportskog života. Mada ova tema u Mihailovićevom višeslojnom romanu nije jedina, ima važnu ulogu u njegovoj strukturi. Naime, Mihailovićev junak romana Ljubomir Sretenović, zvani Ljuba Šampion, bavi se boksom i to ima velikog uticaja na njegov život.

Prvi opis boksa srećemo već na početku romana, što znači da pisac činjenici da se njegov junak bavi boksom pridaje punu važnost. Ljuba Sretenović je junior, boksuje u velter kategoriji i na omladinskom prvenstvu Beograda zauzima drugo mesto.

U finalu, Ljuba se sreo sa Jovicom Čauševićem i taj meč je opisan u romanu. Čaušević nije bio nikakva klasa, bio je levak i imao je desni gard, saginjao se, hvatao rukama, a u gužvi je bio sklon da udari glavom. On je, dakle, tip prljavog boksera kakve najčešće gledamo na ringu. Ljubi, koji je izraziti tehničar, takav partner ne odgovara. Samo u početku je Ljuba uspeo da nametne svoj stil, borbu na odstojanju. Prvu rundu je dobio Ljuba, jer je pogađao protivnika direktima, vešto eskivirao, povremeno koristio krošee.

To je učinilo da se zavara, da pomisli da će s nespretnim medvedom, kakav je Čaušević, imati lak posao. To ga je koštalo poraza. Pri kraju meča Čaušević uspeva da se približi Ljubi i da ga razbije udarcima u pleksus. A onda ga pogađa aperkatom u bradu. Ljuba, raširenih nogu i ruku, pada na leđa. To ga čini plašljivim, nesigurnim, što neminovno vodi u poraz.

Tu je opisan jedan prljav udarac u boksu: sfing. „To je bio krvnički udarac, nalik na kroše, ali malo odozgo, poluopruženom rukom." Evo kako ga je junak romana doživeo: „Tri puta mi je (protivnik) u toj trećoj rundi opet ulazio u pleksus, otuda me otvarao, a zatim je dolazio levi aperkat, pa kratki desni kroše i onda bi levom odozgo ispovio sfing.

Dva puta sam mu izmakao, tako da umalo sam nije pao; društvo se naokolo smejalo. Treći put me je ipak našao. U uvo. Odleteo sam na pod kao da me je šutnuo nogom."

U vojsci, Ljuba Sretenović zapada za oko iskusnom treneru kapetanu Zoriću. Ovaj od njega čini odličnog boksera i svearmijskog prvaka u srednjoj kategoriji.

Ipak, Ljuba Šampion je doživeo jedan težak nokaut i pisac je tome posvetio veliku pažnju. Bilo je to u meču s Ognjanovićem iz niškog Radničkog. „To je bio takav bokser kakvog je svakog ko je imao veze s boksom morao da mrzi. On se ovako podboči, pokrije njušku do očiju i, s levom nogom ispred sebe, polako se primiče. Udaraj ga koliko hoćeš, podnosi on batine kao svinja. I pri tom te nišani desnom: ako te pogodi, glavu će ti odšrafiti, kroz konopce će te izbaciti.

Mnoge je tako osakatio i ljudi su ga se bojali kao đavola." Ljuba Šampion je pogrešio što se s Ognjanovićem upustio u tuču. Uzalud ga kapetan Zorić upozorava u pauzi između rundi: „Ne tuci se! Ne navikavaj se na to! Ne dozvoli da te isprovocira. Iz daljine hvataj poene direktima. Ne možeš ti da izdržiš takve batine kao on." Ali Ljuba tera svoje i u trećoj rundi doživljava strašan nokaut. Prosto natrči na desnu ruku svog protivnika, prethodno obeshrabren što mu ništa ne može. „Još samo stignem da pomislim da sam pogrešio - i ring se poda mnom slomi na četiri komada i polako mi se spusti na glavu."

Zanimljivo je kako junak romana opisuje svoj život među konopcima ringa. „A i čovek se nekako iskvari; sam po sebi postane kvaran. Jeste to, brate, sport, ali onog trenutka kad si ušao među konopce, računaj s tim da ti je glava u torbi: nema tu šale, nema milosti; zakačiće te malo nezgodnije, a onda samo možeš da se kaješ što na vreme nisi sebi zakupio parcelu na Novom groblju."

Ljuba Šampion je u početku bio izraziti tehničar, gotovo da mu je bilo žao da udara svoje protivnike. Čak je jednom diskvalifikovan zbog izbegavanja borbe.

Kasnije se prozlio, boks ga je iskvario, načinio od njega ubicu na ringu. Čak je počeo da upotrebljava jedan mučki udarac, skraćeni aperkat pod sisu u srce. „To je stvarno strašan udarac. Najmanje što ti se posle njega može desiti jeste da ti se cela ta strana za nekoliko sekundi gotovo oduzme; za to vreme onaj može da radi s tobom šta hoće. Ali od njega možeš biti nokautiran - i to klasičnim nokautom; rad srca se odjednom poremeti, dolazi do jake aritmije i padaš, polako i nepovratno, ravno odozgo kao da si bez kostiju, kao kad se otkači odelo sa čiviluka a, bogami, može se i umreti. U trenutku." Tim udarcem je Ljuba Šampion na svearmijskom šampionatu pobedio Mariborčanina Slamniga koji ga je nadmašio u svim elementima sportske borbe. Prljavo, ali donosi rezultat!

To je bio razlog što je Ljubin armijski trener, kapetan Zorić, čije je shvatanje sporta viteško, napustio svog pulena. „Mislim da si se iskvario", govori kapetan Zorić svom učeniku. „Mislim da si postao isuviše sujetan. Nekad si ti, bar se meni tako činilo, ulazio u borbu s namerom da pobediš ako si bolji i da izgubiš ako si slabiji.

Poslednjih meseci ti više ni ne pomišljaš da bi iko od tebe mogao da bude bolji. Takva pretpostavka za tebe više ne postoji. A to se meni ne sviđa." I dalje: „Danas ti ulaziš u borbu s namerom da pobediš po svaku cenu, a to više nije sport, to više, Ljubo, nije boks." Nema sumnje da kapetan Zorić, koji je vojnik, veoma mnogo drži do etike u sportu.

Za njega je sport viteško nadmetanje prijatelja a ne borba na život i smrt neprijatelja. Ali Ljuba Šampion je etici u boksu rekao zbogom. Sledi Zorićevo objašnjenje svog etičkog stava koje spada u najlepša mesta ovog izuzetnog romana. „Opet ću ti reći: ja se tebi kao bokseru divim: ti imaš brzinu kao bantamaš, eskivažu kao velteraš. a udarac ti je kao u teškaša; i pri tom - ti si u srednjoj! Ko ti se može suprotstaviti? Ali, poslednjih meseci ja intenzivno imam utisak da ćeš nekog usmrtiti.

Strahujem od toga! Ja, Ljubo, ne želim da budem trener niti nekome ko bi mogao da bude ubijen niti, pak, nekome ko bi mogao da ubije. Ne zato što se bojim takvog rizika u boksu; jer u njemu takav rizik svakako postoji.

Nego zato što ne želim da učestvujem u pripremama za nešto takvo: ti, recimo, poslednjih meseci takoreći ne silaziš sa džaka. Možda grešim, ali ja nikako ne želim da dođe do toga da bih morao sebi da prebacujem da sam na bilo koji način tome pomogao."

Nema sumnje da opštoj umetničkoj vrednosti romana doprinose i uspeli opisi boksa. U tome se Dragoslav Mihailović pokazao kao pravi majstor.

3.

Kako je to bilo vreme „čuda u Prokuplju", postavlja se pitanje zašto nisam pisao o prokupačkom boksu. Možda sam to pomišljao, ma koliko mi je ukus zavičaja bio gorak u uspomeni. Mislim da me je urednik Duge sportski novinar Velimir Vesović jednom to pitao, ali nije insistirao.

Stvar je bila u tome što sam ja umesto toga napisao jedan drugi tekst o boksu, prikazao sam knjigu novinara Televizije Dragana Nikitovića „Mate i drugovi", posle čega su mi se vrata Duge zatvorila. A zatvorila su se i Velji Vesoviću, jer komunisti su njegovu Dugu proglasili opozicionim glasilom i njenog urednika zamenili „svojim čovekom". Evo tog teksta.

Dragan Nikitović, Mate i drugovi

U naše vreme sve što je važno dešava se u sredstvima mas-medija. Dok novine ne objave vest, događaj kao da nije ni postojao! U tom smislu, Mate Parlov je prešao put od kratkih novinskih vesti do naslovnih strana ilustrovanih magazina, a neposredno pred meč sa Kontedžom dobio je i knjigu, neku vrstu biografije (Mate i drugovi. izdanje BIGZ-a, 1978. g., tiraž 20.000 primeraka) iz pera urednika TV Beograd, Dragana Nikitovića. Nikitović je samo stavio tačku na kilometre rečenica koje su imale za cilj da skromnog i vrsnog boksera proizvedu u superstara. Tako je stvoren mit o bokseru pobedniku.

U pomenutoj knjizi Dragan Nikitović je ispisao hronologiju uspeha Mate Parlova i opravdao njegove usputne poraze. Tako, po Nikitoviću, Mate Parlov je „šampion bez mane". „Njegovi treninzi liče na samokažnjavanje. Ali, on zna da prvo mora da pobedi sebe, pa onda druge." (Pretpostavljam da je kod drugih boksera obrnut slučaj: oni moraju prvo da pobede druge!) Kada je Parlov, na početku svoje karijere, verovatno još nedovoljno vešt, pretrpeo poraz na Svetskom festivalu omladine u Sofiji, to se desilo zato što je veče pred meč „zabavu pretpostavio boksu". U Meksiku 1968. godine Parlov je poražen od Engleza Krisa Finegana, kasnije profesionalnog prvaka sveta u boksu, zato što je imao tegobe u stomaku.

Kada je Parlov pretrpeo nokaut od Nemca Brauskea u Pančevu od jednog zalutalog udarca, što se inače na rignu dešava, umeo je „da iz te nevolje izvuče dragoceno iskustvo. Nikada više brzopleto nije srljao u napad." (Džonson je nedavno pobedio Parlova upravo tako što je stalno srljao u napad i nije dozvolio našem bokseru da se sredi.)

Dalje slede stereotipni i jednolični opisi Parlovljevih pobeda, što vodi u šablon koji nije teško dešifrovati već na prvi pogled: sve pobede Parlov je izvojevao zato što je bolji od svojih protivnika, a poraze je pretrpeo zato što nije bio spreman za te mečeve. Nikitović, naravno, kao svaki mitoman kome je strano dijalektičko mišljenje, ne postavlja pitanje da li su Parlovljevi protivnici bili spremni.

No, to nije dovoljno. I drugi pobeđuju, ali ne ulaze u mit. Zato, Mate Parlov je „neobično snažan momak, ali još snažnija ličnost". U Beogradu, na meču za profesionalnog prvaka Evrope, „Adinolfi je ponudio sirovu snagu, a Mate - um."

U meču za profesionalnog prvaka sveta (u stvari pola sveta, jer postoje dve verzije) sa Kueljom „izvanrednim ponašanjem, taktičkom mudrošću i maestralnim stilom, Parlov je te večeri udahnuo pravi sport u profesionalni boks." „Sada svi traže da ga ponovo vide. Razlog je vrlo jednostavan - svetskom boksu nedostaju prave ličnosti.

Ljudi su siti razbijača. Oni ili brzo izađu iz mode, ili kratko traju." (Upravo jedan takav razbijač, Marvin Džonson, srušio je mit o Parlovu. Događaji su demantovali Nikitovića na najbolji mogući način.)

Ovim se ne iscrpljuje veličina Mate Parlova. Jer, on se „i dalje marljivo priprema da magistrira na Ljubljanskom univerzitetu, a uporedo studira na Fakultetu fizičkog vaspitanja u Beogradu. Postao je lovac ne samo na titule i medalje već i na diplome, pa je i u tome izuzetna ličnost jugoslovenskog sporta."

Parlov drži i dva svetska rekorda: „po kolekciji trofeja nadmašio je Lasla Papa" i „brže se probio do titule (prvaka sveta) čak i od legendarnog Džoa Luisa."

Naravno - sve u stilu ovog naivnog mita - Mate Parlov nije otišao u profesionalce zbog novca. „Profesionalni ring je za njega pre bio novi izazov, nego prilika za zaradu." (Po nekim izjavama samog Parlova posle meča sa Kontedžom reklo bi se da šampion nije baš tako naivan.)

Iako su ga svi menadžeri tražili, on se „odlučio za, u profi boksu potnuno nepoznatog trgovca gvožđem iz Trsta, Borisa Kramaršiča", jer „Kramaršič je navijač, zatim prijatelj, a samo nominalno menadžer". (Kad su se Parlov i Kramaršič, posle Parlovljeve neubedljive i gotovo poklonjene pobede nad Kontedžom, zakačili preko novina, ispostavilo se da sve to nije ni približno tako. Gvožđarski trgovac je istupio sa računicom iz koje se vidi da je mnogo uložio u Parlova i da tek kasniji mečevi mogu da mu izvade štetu. Verovatno ga je u tom smislu Marvin Džonson skroz upropastio!)

Kada je Parlov, posle pobede nad Adinolfijem, dosta nekultivisano skočio sa ringa u publiku, on je, po Nikitoviću, na taj način poklonio beogradskoj publici - sebe. „Takav kamikaze skok još nije viđen na svetskim ringovima!"

(Posle meča sa Kontedžom, ta ista beogradska publika, bar prema pisanju nekih novina, nije valjala Parlovu, jer nije umela da mu pomogne da bolje boksuje. Poklon je, izgleda, bio pogrešan!)

Iako su Nikitovićeva zapažanja najčešće stereotipna (Taj fatalni mali Đokica koji dominira našim pogledom na svet!), njegova knjiga pruža obrazac kako se pravi mit, doduše poznat i pre Nikitovića: vrline mitske ličnosti naduvati do maksimuma, a mane opravdati i svesti na najmanju moguću meru.

Parlov je, dakle, nadčovek u svakom pogledu: i kao sportista, i kao intelektualac, i kao lovac na trofeje i diplome, i kao moralna ličnost. On svoje protivnike pobeđuje zato što je bolji od njih, superiorniji u svakom pogledu, mudriji. Kad gubi, to čini samo zato što nije potpuno spreman, što se opustio, što je potcenio protivnika.

Dragan Nikitović je srećan što je prijatelj Mate Parlova. On pre svakog meča „gotovo sujeverno" traži susret sa Parlovom da bi na njegovom licu pročitao ishod meča. Parlov mu, pri tom, nekad namigne, nekad mu se nasmeši.

Zatim Nikitović odlazi među kolege i samouvereno im saopštava šta će se dešavati na ringu. Kakav bi to bio tvorac mita koji i sebi ne bi dodelio značajnu ulogu!

Uostalom, između Parlova i Nikitovića postoje samo tri razlike: Parlov voli brzu, ludu vožnju, a Nikitović je za sporiju i strepi da se šampionu šta ne desi; Parlov ne unotrebljava aperkate, a Nikitović smatra da to treba da čini; i, Parlov ne voli i ne ceni Mohameda Alija, a Nikitović se ne slaže s tim.

Kakva suštinska neslaganja! Ali, da bi se stvorila legenda o „šampionu bez mana" mora se pisati koješta! Nikitović u tom pogledu nije otišao ni manje ni više od drugih tvoraca mitova kojih u našem životu ima previše.

Posle poslednjih Parlovljevih neuspelih mečeva postalo je jasno da je on šampion sa manama. Što se mene tiče, Parlov mi je sada simpatičniji i ljudski bliži. Jedini smisao mita o Parlovu je u njegovom rušenju. Ali to je sudbina svakog mita.

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane