Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Povodom

Izborni Sabor SPC-a

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA NA RASKRŠĆU

Smrću Blaženopočivšeg Patrijarha srpskog Gospodina Irineja, okončano je jedno doba Srpskog Pravoslavlja, za koje možemo reći da je bilo doba jačanja i uspona svetovne crkvene organizacije, bez obzira na spoljne okolnosti, koje su po mnogo čemu, možda i najgore u istoriji srpskog naroda.Glavni ciljevi su ispunjeni, očuvanje njene samostalnosti i autokefalnosti, izbegavanje koliko se to može otvorenog sukoba sa bezbožnim vlastima, i završetak Sabornog Hrama Svetog Save, kao stožera okupljanja svih pravoslavnih na ovim prostorima.

Stevan Zivlak

Pred časnim arhijerejima SPC, se kroz pitanje izbora ličnosti za novog Poglavara, nameće mnogo sudbonosnije pitanje, a to je pravac i put kojim će se Svetosavlje kretati u budućnosti, od toga će zavisiti izbor kandidata za čin Patrijarha na Izbornom zasedanju.

Ukoliko je pitanje daljeg pravca SPC među arhijerejima dobro promišljeno i saborno rešeno, onda izbor ličnosti samog Poglavara nije toliko bitno, pa su sva nagađanja u tom pogledu irelevantna.

Naime, od Svetog Save, unutrašnja organizacija Srpske pravoslavne crkve je nepromenjiva , to je njena ortodoksija, sabornost, autokefalnost, jedinstvo, narodni karakter crkve, episkopska struktura i jaka ličnost Patrijarha kao vrhovne vlasti u svetovnoj crkvenoj organizaciji, kao i jedinstvena jerarhija, crkveno slovenski jezik ( narodni ) u liturgiji , kultovi svetaca, krsne slave itsl. Po tim osobinama, naša Crkva je jedinstvena u svetu, ona je bila osnovni oslonac srbskom narodu u teškoj istoriji kojoj je bio izložen.

Primećujemo već više od decenije, konstantne napore pojedinih episkopa, da taj unutrašnji karakter, unutrašnja svojstva naše crkve, budu izmenjena. Izmene se nastoje izvršiti na više nivoa, najvidljiviji je u visokom školstvu na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, gde je bio doveden grčki episkop Zizjulas, koji je nesporno veoma učen, ali propoveda pogrešno Bogoslovlje, preko granice jeresi. Generacije bogoslova je izraslo na njegovim stavovima, trebaće generacije da se to ispravi, već načinjena šteta za Svetoslavlje je nemerljiva.

Drugi vidljiv napor koji se već duže čini, je da se kroz Komisiju za izmene Ustava SPC, uvedu velike promene, izvrši federalizacija Crkve kroz labavu federaciju Mitropolija, koje bi se osnovale po teritorijalnom principu, uvažavajući republičke granice, s tim da se poštuje potpis iz Šanbezija od pre desetak godina, koji bi nas obavezivao da sve eparhije van teritorije uže Srbije, širom Vaseljene, se uklope u sistem Vaseljenske Patrijaršije.

Istovremeno bi se kroz ustavne reforme, uloga Patrijarha srpskog svela na protokolarnu, a Arhiepiskopija Beogradsko-Karlovačka podelila na nekoliko eparhija, te time razbila kao kohezioni faktor u srpskom vascelom narodu.

Blaženopočivši Patrijarh G.Irinej, je odbio da uopšte raspravlja o tim predlozima i time za života zatvorio mogućnost razbijanja organskog jedinstva svetovne organizacije SPC, što je njegov istorijski veliki čin koji će ga uvrstiti u najčasnije i najodanije naše Patrijarhe.

U poslednjih godinu, dve dana, ubrzala su se istorijska dešavanja širom planete, a u crkvenoj sferi pogotovo.

Vaseljenska Patrijaršija, koja je po odredbama Versajskih ugovora pravoslavna crkva grčke nacionalne manjine u Turskoj, na čijem čelu je turski državljanin, rezervni oficir turske armije, je izašla na globalni teren sa potpuno neprihvatljivim stavovima, o kojima ovom prilikom nećemo ni raspravljati, a koje je SPC odbila jednoglasno.

Sa druge strane, Papa, kao vrhovni poglavar Rimokatolika, ima sve više problema i na spoljnom i na unutrašnjem planu. Projekt globalista da se na svetskom nivou uspostavi princip jedna svetska vlada jedna svetska crkva, koja bi pod papinom mitrom okupila sve svetske religije u jedno, nije mnogo napredovao, decenije će proći da bi se taj projekt eventualno operacionalizovao, dok su unutrašnji otpori ultrakonzervativnih krugova sve jači, a poprimaju u Poljskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj itsl, težnju ka nacionalnim crkvenim katoličkim organizacijama, što bi bila smrt za Svetu Stolicu i Vatikan.

U tom smislu treba i posmatrati penzionisanja biskupa po našim prostorima, imenovanje novih kardinala, najnoviji potezi Vatikana u Sjedinjenim državama itd.

Za prosečnog vernika naše Svete Crkve, nikada nije ni bilo sumnji niti dilema, kojim putem hoditi , osim Svetosavlja. Smutnju unose neki preučeni episkopi, koji smatraju da mogu imati ulogu Mesije, pa nekim svojim potezima doprineti globalnom ujedinjenju hrišćana. Namere su možda plemenite, ali za istorijske okolnosti i prilike, mogu biti veoma štetne za dugoročni interes SPC kao svetovne religijske organizacije. Za srpski narod, te namere bi u svakom slučaju bile pogubne i dovele bi do nestanka SPC, ali bi Pravoslavlje i Svetosavlje u narodu ostalo, a izgradnja svetovne organizacije bi se morala ponovo započeti .

Time bi pravoslavni vernici izgubili milenijum, što se ne sme dogoditi.

Uloga Patrijarha srpskog je velika, on je Vrhovna vlast u Crkvi i narodu, Predsednik SA Sabora, SA Sinoda, Patrijaršijskog upravnog odbora , Glavni Patron Bogoslovije itd. Njegova realna moć je ogromna, Patrijarh Pavle i Patrijarh Irinej su nastupali odgovorno, saborno, jevanđeoski, gledajući da prevazilaze nesporazume i različita mišljenja, dijalogom, saborno u evanđeoskom duhu.

Veliko bogoslovsko znanje, stalno prisutna svest o istorijskoj odgovornosti i značaju i ulozi Patrijarha srbskog su bili linija vodilja njihova, oni su svojim umećem ojačali crkvu, njene institucije, proširili pravoslavlje i Svetosavlje u narodu i postavili jake temelje za budućnost.

U odnosu sa nakaradnom državom, svojevrsnom kolonijom Četvrtog Rajha, su imali na umu staro načelo sažeto u rečima : zmiju gladi, ispod nje se vadi.

Veliki neuspeh i sudbonosna greška Srpske pravoslavne crkve je sigurno progon episkopa raško prizrenskog gospodina Artemija i njegovih monaha sa prostora Kosova i Metohije, upotreba specijalnih jedinica države koji su ih grubom silom, kršeći autonomiju i nepovredivost manastira, pravo azila i druga kanonska i ustavna prava članova jerarhije, grubo upotrebom surove i neprimerene sile izbacila iz manastira i time ispunile želju tadašnje vlasti.

Da li će novi Patrijarh imati mudrosti i pameti da započne dijalog sa monaštvom Blaženopočivšeg episkopa Artemija i uspostavi ponovo jedinstvo, je pitanje koje će opredeliti dalju sudbinu SPC kao svetovne verske organizacij.

Sledeći Patrijarh mora biti mudar, razborit i saboran, oprezan i voleti ljude, kao što su bili naši prethodni Patrijarsi. Biti pastir svome narodu, je velika čast i odgovornost.

Da li je ispravno određen datum održavanja Izbornog sabora

Odmah nakon iznenadne, pomalo čudne i neočekivane smrti Blaženopočivšeg Patrijarha srpskog Gospodina Irineja, propagandistički mediji partije na vlasti su se raspisali o datumu održavanja Svetog Arhijerejskog Sabora , vršeći pritisak da se izborni sabor zakaže u što kraćem vremenskom roku, istovremeno počeći lobiranje za episkope, partijske kandidate kvislinških vlasti, koji svi do jednog u normalnim okolnostima ne bi bili uopšte uzeti u obzir kao ozbiljni kandidati za uži izbor Patrijarha srpskog.

Naime, sednica Izbornog sabora, je trebala biti održana tek nakon pandemije , kada život i zdravstvena bezbednost svih učesnika sednice, Eparhijskih arhijereja budu osigurani, a oni u potpunosti zdravstveno bezbedni.

Ukoliko polazimo od današnje pandemijske situacije, to sigurno nije vreme do 19.februara ove godine, sigurno ne pre maja, a da se vodilo računa o zdravstvenoj bezbednosti časnog episkopata, sabor nije trebalo da se održi sledećih godinu, dve dana.

Tačni su navodi onih poznavalaca crkvenog prava i ustavnih normi SPC, koji navode da su predviđeni rokovi od tri meseca sadržani u odredbama ustavnog člana 45.stav 1, Ustava SPC, međutim, mora se imati u vidu da je pomalo čudna smrt Blaženopočivšeg Patrijarha srpskog Gospodina Irineja, a i situacija koja traje danas, trajaće na žalost dosta dugo, prouzrokovana pandemijom korona virusom, pojava globalnog okvira i da se u svim pravnim sistemima sveta, podvodi pod pravni institut Više Sile (Vis major).

Zbog nastupanja više sile, sve države sveta danas imaju osnovane krizne štabove, preduzimaju razne mere, ukidaju ili ograničavaju ljudska prava i slobode, suspenduju pojedine zakonske odredbe itsl.

Ta činjenica je obavezivala SA Sinod, da razmotri novonastalu situaciju, koja je nastupila nezavisno od volje i postupanja Crkve, te da, u skladu sa svojim ovlaštenjima iz čl. 59., i 70. Ustava SPC, uz konsultaciju ili bez konsultacije sa episkopima, članovima sabora, donese odluku da ne postoje zdravstveni i bezbednosti uslovi da se sednica održi i da se to pitanje odloži za period kada će to biti moguće učiniti bez izazivanja opasnosti po zdravlje i život učesnika saborovanja.

Predlog da se može održati nepotpuni sabor, u slučaju da neki od arhijereja ne mogu doći iz inostranstva, ne stoji, svi arhijereji moraju pre početka sednice imati ista prava da joj prisustvuju pod jednakim uslovima. Ukoliko neki od njih, kao pojedinac, ne može iz objektivnih uslova da prisustvuje, on može ovlastiti drugog arhijereja i dati mu pismenu punomoćje. Ali sazivati sednicu, uz pretpostavku da je dovoljna većina članova, znači unapred eliminisati od prava odlučivanja brojne eparhije, što ne bi trebalo zahtevati od SA Sinoda.

Posebno je značajno da episkopi iz dijaspore prisustvuju izbornoj sednici, često se zaboravlja da je upravo davne 1913.godine u Čikagu , na crkveno narodnom saboru doneta odluka da se srpska crkvena organizacija iz Sjedinjenih država pripoji Arhiepiskopiji Kraljevine Srbije. To je i učinjeno prilikom Ujedinjenja, čiju stogodišnjicu skromno proslavismo ove godine, te je prisustvo svih arhijereja iz dijaspore obavezno obezbediti, pošto oni danas predstavljaju uz episkopat van Republike Srbije, većinu članova Izbornog sabora.

Često se gubi iz vida, da su episkopi pre dolaska na sednicu Izbornog sabora dužni obaviti široke konsultacije sa verujućim narodom, monaštvom i jerarhijom svoje eparhije. To pretpostavlja mesec, dva dana svakodnevne aktivnosti, mnoštvo kontakata, putovanja i prisustvovanja sednicama, bogosluženjima itsl. Ukoliko se zbog epidemioloških razloga ne mogu ti prethodni poslovi obaviti, ne može se obezbediti ni kvalitet odlučivanja.

Zahtevati od episkopa da na sednicama Izbornog sabora sede maskirani, sa vizirima, u rukavicama , odnosno da se pridržavaju mera koje će im propisati dr.Kon i krizni štab, a da će komunalni policajci kontrolisati poštovanje mera, se ne može tražiti , pošto bi to bilo protiv crkvenih dogmi i kanona Crkve. Podsetimo cenjene čitaoce da su u aprilu prošle godine državne vlasti kaznile petnaestak vernika sa po 500 euro, zbog odlaska na Liturgiju u Srpski pravoslavni manastir Rukumiju. Iz tog razloga, SA Sinod ne može sada tražiti izuzeće od kažnjavanja za članove sabora i ostale okupljene učesnike, pošto se mora solidarisati sa surovo kažnjenim vernicima, siromašnim seljacima iz okoline manastira, i drugim vernicima širom zemlje Srbije, koji su kažnjavani velikim novčanim iznosima zbog odlaska na liturgije i navodnog kršenja mera kriznog štaba.

Pravna mišljenja plasirana preko režimskih medija, koja su preovladala, predstavljaju vid pritiska, što nije trebalo činiti. Pred članovima Sinoda je velika odgovornost za zdravlje svoje braće arhijereja, ali i za svoje lično. Dozvoliti situaciju, da SPC okonča Izborni sabor sa zaraženim arhijerejima, ne daj Bože i sa zaraženim izabranim novim Poglavarom, bi bilo krajnje nesmotreno. Hoćemo li sebi dozvoliti da se Izborni sabor u vremenima globalne pandemije saziva svaka tri, četiri meseca, zbog sasvim izvesnog zaražavanja , posebno starijih episkopa, koji su i najozbiljniji kandidati za izbor .

Širom sveta je već prihvaćeno stanovište da ova pandemija nije prirodna, da je virus veštački proširen i da je veštački generisan, već se pojavljuju i opasniji oblici. Vodi se biološki rat protiv Čovečanstva, a posebno su intenzivirani napadi na hrišćanstvo i islam.

Iskustvo Srpske pravoslavne crkve poznaje situaciju da je nakon atentata i zverskog ubistva Karlovačkog Patrijarha Gospodina Lukijana Bogdanovića, crkva izabrala mjestobljustitelja, uvaženog dr.Georgije Letića banatskog episkopa, koji je dužnost čuvara Karlovačkog trona obnašao odgovorno i časno punih devet godina, do ujedinjenja u SPC. Nakon mučeničke smrti Patrijarha Lukijana 1913. godine, postao je čuvar patrijaršijskog trona u Sremskim Karlovcima, a po izbijanju Prvog svetskog rata bio je administrator upražnjenih eparhija Gornjokarlovačke i Bačke. Te dužnosti je obnašao godinama bez zakazivanja sabora sve do ujedinjenja, u kome je imao veoma značajnu ulogu.

Tokom Drugog svetskog rata, koji je naneo teške gubitke SPC, u vreme kada je patrijarh Gavrilo bio u nemačkom koncentracionom logoru Dahau, mjestobjustitelj je bio mitropolit Josif skopski, koji je tu dužnost obnašao sa sinodom sve do 1947. godine, što znači da se sedam godina nije održavao sabor.

Nemogućnost sazivanja izbornih sabora u oba slučaja se smatralo silom nezavisnom od crkve, njenih propisa i njenih kanona, danas pravnici podvode te okolnosti pod višom silom.

Navedeni primeri govore, da Srpska pravoslavna crkva, kao svetovna organizacija, može godinama nesmetano funkcionisati u uslovima više sile i pandemije i da je zločin sabirati episkope u ovim vremenima, posebno da bi se ispunila volja jednog diktatora, koji pokušava da postavi svog partijskog kandidata na čelo SPC. Svedoci smo da je u Srbiji ta ekipa na vlasti sistematski razorila sve nacionalne i državne institucije, možemo zamisliti njihove neuračunljive planove kada je u pitanju najvažnija nacionalna institucija koja opstaje već dva milenijuma.

SA Sinod nije trebao da zakaže Izborni sabor do 19.februara iduće godine, time ne bi prekršio Ustav SPC, to treba jasno reći, već je trebao proceniti da je u pitanju Viša sila nezavisna od volje i postupanja SPC. Odluke samozvanog samodržca na odluke Sinoda ne mogu da utiču, pošto je SPC potpuno nezavisna da procenjuje uticaje spoljnih okolnosti na dešavanja u Crkvi.

Članovi SA Sinoda, koji su postupili po nalogu partije na vlasti, su doveli episkopat SPC u veliku zdravstvenu opasnost ispunjavajući naloge jednog diktatora, koji ima nameru da u potpunosti preuzme SPC i pretvori je u privezak svoje partije, koja se usput ubrzano urušava i najverovatnije neće dočekati proleće.

Indikativno je postupanje gospodina ministra Vulina eklatantnog nevernika, koji govori u ime SPC na Bogojavljenje, prilikom plivanja za Krst časni , dok dva sveštenika kao dekor stoje u drugom redu i to prenose svi mediji sa nacionalnom frekfencijom. On nadahnuto priča o značaju Bogojavljenja , značaju plivanja za Krst časni, i u potpunosti preuzima funkcije višeg člana Jerarhije, dok mu prisutni sveštenici čine dekor. Preuzimanje SPC se vrši ubrzano, očigledno je da stranci, pravi vladari ove kolonije nemaju strpljenja i da su nalozi dati kvislinzima vrlo opasni za dalji opstanak slavne apostolske autokefalne pravoslavne crkvene organizacije.

Koliko Mjestobljustitelj Mitropolit dabrobosanski Gospodin Hrizostom ima glasova na Izbornom saboru

Odlukom SA Sinoda konstatovano je da je u skladu sa Ustavom SPC čuvar Trona ( Mjestobljustitelj ), postao Mitropolit dabrobosanski gospodin Hrizostom, što je potpuno u skladu sa odredbama Ustava.

Međutim, doneta je i odluka da Arhiepiskopijom Beogradsko-Karlovačkom do Izbornog sabora rukovodi Episkop šumadijski gospodin Jovan, koji je i član SA Sinoda.

Takva odluka predstavlja presedan, rešenje tog tipa nije predviđeno Ustavom SPC. Ukoliko je SA Sinod time pomogao Mjestobljustitelju da lakše obnaša svoje dužnosti, obzirom na delikatnu situaciju u kojoj se našao vikarni episkop beogradski Šarić, to bi imalo nekog opravdanja.

Odmah nakon toga svi vladajući propagandistički mediji su počeli da ističu da će na Izbornom saboru, episkop šumadijski raspolagati sa dva glasa, te da će to olakšati prolaz partijskim kandidatima. Takve tvrdnje bacaju drugo svetlo na odluku sinoda, što može imati teške posledice po regularnost rada Izbornog sabora.

Ovakav stav je neodrživ, i direktno protiv Ustava SPC, i ako SA Sinod smatra da može doneti odluku u tom smislu, to će Izborni sabor morati rešiti kao prejudiciono pitanje pre prelaska na postupak izbora novog Patrijarha.

Posebno je osetljivo pitanje da se time oduzima ustavno pravo Mitropolitu iz Sarajeva, a pojačavaju se izborne šanse partijskim kandidatima iz Srbije, što je čin poniženja vernika iz Bosne i Hercegovine, koji su izuzetno odani i lojalni vernici i ti postupci će sigurno izazvati njihovo negodovanje.

Ukoliko Mjestobljustitelj Mitropolit dabrobosanski gospodin Hrizostom ne bude imao dva glasa na Izbornom saboru, a episkop šumadijski Gospodin Jovan jedan glas, takav Izborni sabor će biti neregularan od starta a njegova odluka podložna osporavanju, što može izazvati teške posledice po jedinstvo Crkve. Glasanje po naprednjačkim metodima da se krade gde god se stigne, niti je po propisima crkve, niti je moralno niti je dozvoljeno; ta sinodska odluka ukoliko je doneta, mora biti poništena.

Stav SA Sinoda prema vakcinaciji

Posle određivanja datuma, objašnjeno je javnosti da će se odvojiti izvesna količina vakcina za episkope da bi se navodno otklonili zdravstveni rizici okupljanja na Izbornom saboru, te da će svi zaposleni u Patrijaršiji biti prisilno vakcinisani. Time se pred jerarhiju Crkve otvorilo jedno izuzetno ozbiljno pitanje, a to je da li je vakcinisanje vernika, a posebno članova jerarhije vakcinama koje sadrže čestice fetusa pribavljenim abortusima žena, u skladu sa pravoslavnim učenjem ili ne.

U video snimku objavljenom na Fejsbuku, kardinal Huan Sandoval Iniguez tvrdi da je laboratorija u Sjedinjenim Državama povezana sa Gejtsom proizvela novi soj kovida . Rimokatolički Kardinal tvrdi da vakcine protiv korona virusa sadrže satanske mikročipove i da pandemija može trajati do šest godina. Video naslovljen „Zavera novog svetskog poretka" podeljen je na Fejsbuk stranici novina nadbiskupije Gvadalhare, ali ga je kasnije Fejsbuk cenzurisao.

Mnogi u svetu skreću pažnju da je Gejts bio na čelu kampanje vakcinacije. Fondacija Bil i Melinda Gejts do sada je donirala 250 miliona dolara laboratorijama širom sveta za proučavanje kovida19 i razvoj vakcina protiv zarazne bolesti. Donirala je i 1,6 milijardi dolara „Gaviju", organizaciji koja siromašne zemlje snabdeva različitim vakcinama. Gejts je odbacio teorije zavere protiv njega, ocenjujući ih glupima, dodajući da takve priče ometaju oporavak celog sveta od pandemije.

Predsednik Donald Tramp i državni sekretar Majk Pompeo smatraju da je virus stvorio čovek. Tramp i Pompeo tvrdili su da virus potiče iz kineske laboratorije u Vuhanu, gradu u kojem je prijavljen prvi slučaj kovida 19.

Potvrđeno je da se čovečanstvu nameću elektronski kovid pasoši , sertifikati o vakcinisanju, koji će biti povezani za digitalni ID svake osobe i njegovih biometrijskih podataka. To će biti propusnice za svakodnevne aktivnosti, i garantovaće osobi koja ima taj elektronski sertifikat očuvanje posnovnih mogućnosti, od ulaska u državna nadleštva, korišćenje javnog prevoza, zdravstvenih usluga, odlazak na posao itd. Za ovim će ići stroga društvena segregacija onih koji odbijaju da uđu u ovaj digitalni kavez. To će biti svojevrsna zlatna kartica za ulazak u svetlu globalističku budućnost.

Da su u pitanju mikro čipovi, najverovatnije biočipovi, govori činjenica da je svaka ampula vakcine, čak i ruske, označena jedinstvenim elektronskim kodom, koji će prilikom vakcinisanja biti povezan elektronski za osobu koja je primila vakcinu iz te bočice, već je razvijena odgovarajuća aplikacija za taj postupak. Time se otvarajuju neograničene mogućnosti za kontrolu stanovništva od preuzimanja računovodstvenih podataka, preko raznih kontrola i segregacije pa do aktiviranja bio čipa i izazivanja raznih reakcija sve do smrti.

Ima li snage kod naših arhijereja da počnu ozbiljno da razmatraju ove promenjene svetske okolnosti i zauzmu stav da se iznedri hrišćanski, pravoslavni, svetosavski odgovor na ovo zlo koje je zavladalo svetom, ili će mirno instalirati elektronske čitače elektronskih kovid sertifikata na ulazu u Patrijaršiju, eparhijske urede, hramove, parohijske domove, manastire itd.

Hoće li naša Sveta Crkva koja opstaje dva milenijuma, dopustiti nošenje Znaka Zveri, pa će se već na ovom Arhijerejskom Izbornom Saboru dozvoliti elektronska provera vakcinacije prisutnih arhijereja, a oni koji nisu primili vakcinu će se odstranjivati sa sednice.

Mnogo je pitanja, a malo odgovora, ovde nije u pitanju primanje vakcine, već obavezan satanski ritual koji to prati, a to je primanje Znaka Zveri svakog vakcinisanog.

Sva koronavirusna ograničenja ostaju kod nas i u okruženju na neodređeno vreme, režim visoke pripravnosti se nameće za svakog od nas zauvek, jedino što se menja je činjenica da će veliki broj stanovnika biti prinuđeno da prihvati Znak Zveri, koji se više neće moći izvaditi iz čovekovog organizma. Kao što vidimo i Satana je prihvatio nove tehnologije.

Zašto je kanonski nemoguće osnovati zemunsku-novobeogradsku ( mitropoliju )

U septembru smo obeležili sto godina od Ujedinjenja naše Svete Crkve, kojom prilikom su utvrđeni osnovni temelji unutrašnje organizacije SPC.

Podsećam da se Zakonodavni odbor Sabora sastao 3/16. septembra 1920. godine, u sastavu : Mitropolit beogradski Dimitrije, Episkopi Georgije temišvarski, Kiril zahumsko-raški, Nikolaj žički i Ilarion vikarni. Tom prilikom raspravljalo se veoma detaljno o tome da li je uopšte potreban izbor patrijarha, posle izvršenoga ujedinjenja oblasnih Crkava u jednu višu crkvenu oblast i posle podizanja takve ujedinjene Crkve na stepen Patrijaršije.

Na kraju je zaključeno: „Da se Njegovo Visokopreosveštenstvo G. Dimitrije kao Arhiepiskop Beogradski i Mitropolit Srbije proglasi Patrijarhom Srpske Crkve, i da se umoli G. Ministar Vera da ovu odluku unese u Minstarski Savet i ishodi Kraljev Ukaz".

U obrazloženju zaključka navedeni su primeri u crkvenoj istoriji kada „po odredbama svetih kanona osnivanje najviše crkvene oblasti u jednoj državi odnosno u njezinoj najvećoj oblasti biva tako, da se katedra prestonice odnosno metropole najveće oblasti podiže na najviši jerarhijski stupanj". Naveden je primer uzdizanja episkopske katedre u Carigradu, Aleksandriji i Antiohiji na stepen patrijaršije.

I u staroj Srpskoj Crkvi katedra poglavara Crkve, Arhiepiskopija Pećska dignuta je bila na Patrijaršiju, kako pod Joanikijem kod osnivanja, tako i pod Makarijem kod obnovljenja srpske patrijaršije".

Prilikom objašnjenja zašto patrijaršija treba da bude u prestonici države zaključeno je da to zahtevaju krupni razlozi , tu se nalazi najviša državna vlast, zakonodavna i izvršna, interesi Crkve zahtevaju neposredan dodir sa najvišim državnim vlastima.

„Pored toga Poglavar crkve vrši vrlo važne crkvene državne obrede, on miropomazuje i kruniše vladara. I druge glavne obrede za carski dom svršava poglavar Crkve, kao glavni duhovnik carskoga Doma. Ti svi obredi vrše se ponajviše u prestonici, te je nemoguće da u prestonici stoluje sa Arhijerejskim pravima drugi arhijerej, nego poglavar Crkve. Najzad, prema odredbama svetih kanona ni arhijereji ni klirici ne mogu bez dopuštenja starešine Crkve pristupiti vladaru, te prema tome nema mesta u blizini vladara drugom arhijereju do li patrijarhu.

Iz svega toga izilazi da kada bi sedište Poglavara Crkve bilo na drugom mestu, a u prestonici bilo sedište drugoga arhijereja kojim pripada samo stalna isključiva jurisdikcija nad svojom oblašću, Poglavar Crkve morao bi često da zalazi u tuđe područje kada vrši važne crkvene i državne dužnosti, a što kanoni ne dopuštaju ni starešinama Crkve bez privole nadležnog arhijereja, narečujući da dva episkopa u jednom gradu ne mogu postojati niti samostalno vršiti arhijerejska prava u jednoj episkopskoj oblasti".

U prilog ovog zaključka odbijen je predlog ukidanja mitropolija kojim bi se Arhiepiskopija beogradska morala sniziti na katedru obične episkopije u slučaju da arhiepiskop ne bude postavljen za patrijarha. „Tako bi katedra starešine crkve u Srbiji, koja je ujedinila i oslobodila zemlje Srpske, bila degradirana, što bi se protivilo, ne samo kanonima, koji uzdižu katedru prestonice na najviši jerarhijski stupanj, nego i stečenijim pravima današnjega arhiepiskopa a još više opštem uverenju da je živa Crkva u Srbiji upravo izvršila ujedinjenje zemlje i crkvenih oblasti".

Zato je zaključeno da „Starešina žive Crkve u Srbiji koja je izvela zavetno delo oslobođenja i ujedinjenja treba da bude starešina svekolike ujedinjene Crkve. Crkva u Srbiji najviše je saradila ( doprinela ) na tom zavetnom delu. Ona je na svojim grudima odnegovala oslobodilačko pokolenje, i dala najviše podvižnika i mučenika za ujedinjenje".

Zakonodavnopravni odbor je svoje stavove izneo na sednici Sabora održanoj 15/28. septembra 1920. godine u Beogradu.

Episkop Ilarion je referisao o radu zakonodavne-pravne sekcije i kazao zaključak da se „ne pristupi izboru patrijarha, nego da se on deklarativno na patrijaršiski presto uzvisi i to dosadanji AE. Mitropolit Srbije Dimitrije dosadanji poglavar Crkve dosadanje Kraljevine Srbije".

Pri ovom stavu, Sabor ujedinjenja je ostao i pored protivljenja Kraljevske vlasti, te je i posle provedenog izbornog zasedanja, taj princip ostao, i kasnije ugrađen u Ustav SPC.

Osnivanjem Zemunske eparhije na teritoriji grada Beograda, kojoj bi pripadao i Novi Beograd i određena područja sadašnje Eparhije sremske, došlo bi do grubog narušavanja osnovnog Kanonskog pravila da ni arhijereji ni klirici ne mogu bez dopuštenja starešine Crkve pristupiti vladaru, te prema tome nema mesta u blizini vladara drugom arhijereju do li patrijarhu.

Kako je sedište najviše Vlasti u Republici upravo u zgradi SIV-a na Novom Beogradu, to bi svagdašnji Patrijarh srbski morao tražiti dopuštenje od zemunskog arhijereja da pristupi na teritoriju te eparhije, što je kanonski nedopustivo, a ruši Ustavno ustrojstvo na kojem je SPC ujedinjena. Sa druge strane, arhijerej zemunski bi mogao svakodnevno komunicirati sa srbskim vlastima bez dopuštenja Patrijarha, čime bi se potpuno odstupilo od Kanona, a vrhovna vlast Patrijarha preterano suzila.

Dva episkopa u jednom gradu ne mogu postojati niti samostalno vršiti arhijerejska prava u jednoj episkopskoj oblasti. Ovo kanonsko pravilo bi bilo grubo prekršeno osnivanjem Eparhije zemunsko novobeogradske, te se to ne sme dozvoliti, pošto su to delovi Grada Beograda.

Postoje i ozbiljni politički razlozi koji u ovom istorijskom trenutku ne dozvoljavaju da se područje Arhiepiskopije deli po nekadašnjoj granici sredinom reke Save. Time posle sto godina od ujedinjenja, SPC počinje prilagođavati svoju unutrašnju organizaciju određenim aspiracijam uperenim protiv Vojvodine, o tome predlagači treba da povedu računa.

Posebno osetljivo pitanje je da je upravo taj deo teritorije Srbije u Sremu, bio za vreme Drugog svetskog rata , specijalna okupaciona zona Nemačkog Rajha izuzeta iz jurisdikcije NDH, te bi osnivanje posebne Eparhije na tom području, bilo potpuno neprimereno i iz tog razloga.

Praviti nekanonsku i istorijski neutemeljenu Eparhiju zemunsko novobeogradsku na teritoriji Grada Beograda, je po meni ne samo protivno kanonima već i istorijski veoma opasan čin.

Ideja o rasturanju Arhiepiskopije Beogradsko Karlovačke i pravljenje nekoliko episkopija ili mitropolija na teritoriji Grada Beograda, egzistira već desetak godina, osim pritiska janičarske vlasti koja smatra da bi tim činom uspostavila veću vlast nad Crkvom, tu postoje i interesi Vaseljenske patrijaršije i kolonizatora, koji bi tim činom obezličili unutrašnje ustrojstvo SPC i snizili njen položaj sa jedne od najstarijih apostolskih crkvi, na običnu regionalnu crkvenu organizaciju kakvih ima na stotine širom sveta.

To je Blaženopočivši Patrijarh srbski gospodin Irinej odlično znao i bespogovorno je odbacio takva nastojanja pojedinih episkopa bliskih vlasti, koji su već videli na tronu Novobeogradske mitropolije, sadašnjeg Mitropolita zagrebačkog gospodina Porfirija, koji bi time potpuno preuzeo sve kontakte sa aktuelnim vlastima, dok bi titula Patrijarha srpskog bila pretvorena u isključivo protokolarnu.

Odluka SA Sinoda o izjavama episkopa Grigorija

Očekuje se da će Izborni sabor biti opterećen reakcijama na neustavno i nekanonsko ponašanje SA Sinoda, koji je društveni aktivizam i relativno blagu kritiku episkopa Grigorija uperenu protiv diktatorske vlasti, osudio, i proglasio kao lični, pojedinačni čin, a ne stav SPC.

Najžalosnije je što je to SA Sinod učinio sutradan nakon prozivke u režimskim medijima od strane naprednjačkog opskurnog političara, čime su članovi sinoda unizili svoju ulogu izvršnog tela globalne međunarodne organizacije koja širi Svetosavlje širom planete.

Kršiti Božje zapovesti i brzo slušati trećerazredne političare u pokušaju, koji haraju medijskom scenom, je blago rečeno velika sramota od onoga koji je bez zakazivanja sednice sinoda, telefonskim putem, pribavio usmenu saglasnost na već dobijen tekst saopštenja i gurnuo ga na zvanični sajt SPC.

Ukoliko za taj sramni čin odgovorni episkop, član sinoda ne bude oštro sankcionisan, Srpska crkva će ući u velike probleme.

Posebno je sramno da su se i neki navodni teoretičari i poznavaoci religije i pravoslavlja, priključili hordi režimskih kvazi analitičara, običnih propagandista, koji danima krajnje neprimereno i bezobzirno se obračunavaju sa likom i delom, ne časnog Grigorija dizeldorfskog, već sa ulogom Eparhijskog arhijereja SPC u našem društvu.

Time se upozoravaju svi ostali eparhijski arhijereji, da im, ukoliko se ne pridruže mladim episkopima koji su počeli pisati i objavljivati hvalospeve kaudilju , samozvanom vođi, sledi čerečenje i mrcvarenje, a možda i neki mnogo radikalniji metodi koje ova pandemija omogućava.

Interesantna je zaboravnost lidera i liderčića DOSa, koji su trebali izvestiti današnjoj sluđenoj srbskoj javnosti, da je upravo Patrijarh Pavle, svojim dalekovidim i vizionarskim društvenim, pa ako hoćemo i političkim istupanjima, spasio srbski narod od zločinačkog režima Slobodana Miloševića, ujedinio srpsku crkvu u Sjedinjenim državama, podržao osnivanje Kongresa srpskog jedinstva, ujedinio dijasporu sa narodom u Srbiji, organizovao i zakazao Sentandrejski sabor 1999. godine, zajedno sa Prestolonaslednikom i doveo do pobede naroda nad diktaturom.

Na Sentandrejskom saboru su prisustvovali predstavnici srba iz dijaspore, predstavnici manje više ujedinjene opozicije, nekoliko episkopa i dosta sveštenstva, kao i Prestolonaslednik .

Donete su odluke, rešeno je finansiranje aktivnosti opozicije u zemlji, i opozicionari na čelu sa Vukom Draškovićem i Zoranom Đinđićem su se zakleli pred oltarom u Srpskom Sabornom Hramu. O svemu tome su izveštavale desetine novinara iz svih glasila iz Beograda, jedan od nadahnutih dobrih članaka koje možemo naći na internetu je i onaj gospodina Dragana Bujoševića sadašnjeg direktora RTS-a, koji je na žalost brzo promenio političke stavove.

To su učinili i mnogi drugi srpski opozicionari, izdajući snove i nadanja naroda, srpske dijaspore i SPC kao narodne crkve, a mnogi su na žalost odmah po povratku i napisali obimne izveštaje službama za koje ili u kojima su radili.

Taj grandiozni poduhvat koji je na svojim plećima izneo sam Patrijarh Pavle, je zaboravljen ne samo od medija , već i od istoričara, na bruku i sramotu naše generacije.

Takvih slučajeva političkog angažmana crkvene jerarhije u teškim trenucima za verujući narod, ima mnogo, SA Sinod nema prava da izbriše iz istorije Crkve, prvog Patrijarha ujedinjenje SPC gospodina Dimitrija, Popa Zečevića, Protu Smiljanića, Popa i Vojvodu Momčila Đujića, Patrijarha Rajačića koji je osnovao na Crkveno narodnom Saboru u Sremskim Karlovcima Srpsku Vojvodinu, a u Zagrebu postavio na tron Banovine Hrvatske Srbina Bana Jelačića i obezbedio da se u saboru te banovine garantuje srpskom nacionu polovina poslaničkih mesta, članstvo u ugarskom gornjem domu svih naših karlovačkih mitropolita i patrijaraha po funkciji, slavnog i velikog junaka crnogorskog Mitropolita Mitrofana Bana, koji je sa oružjem u ruci godinu dana utvrđivao granicu sa turcima i za to dobio najveća vojnička odlikovanja od Kralja Nikole, o Njegošu, Patrijarhu Čarnojeviću i mnogim drugima da ne govorimo.

Trebalo bi nam stotinak stranica samo da pobrojimo heroje naše Svete Crkve, koji su često i živote davali za dobrobit i budućnost svoga naroda i otadžbine, često i sa oružjem u levici i Krstom u desnici ruci.

Osuđujući, po nalogu vlasti, jednu izjavu episkopa Grigorija, u smislu da bi trebalo poraditi na popravkama nakaradnog državnog sistema, SA Sinod se direktno odriče narodnosti kao atributa Svetosavlja, kompletne istorije crkve i naroda i pokušava svesti SPC samo na jerarhijsko ustrojstvo poslušno aktuelnim vlastima, koje će biti potčinjeno nekom nižem službeniku u Vladi Srbije, koju vodi deklarisana lezbejka gospođa ili gospodin Ana Brnabić.

tom izuzetno važnom pitanju će se morati pozabaviti Izborni sabor, od stava po tom pitanju zavisi sudbina Crkve.

Teška vremena su pritisla našu Crkvu, treba se moliti Gospodu Bogu da se zabludele ovce vrate na pravi put, a partijski episkopi, kojih na sreću nema puno uvide koliko je zemaljska vlast prolazna a Pravoslavlje večno.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane