Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Moskve

A ako se ne dovrši Severni tok 2?

SAD gađaju Rusiju, ali ciljaju Evropu

Završetak izgradnje dela gasovoda Severni tok 2 od 160 km ponovo se odlaže. Iz Gazpromove ćerke-kompanije, Nord Stream 2 AG obavestili su javnost da se polaganje dva kraka gasovoda u isključivoj zoni Danske produžava do kraja septembra 2021. Ranije je kao rok za puštanje gasovoda u rad bio određen april.

Piše: Valerij Panov

Uz to je zamenik predsednika Gazproma Famil Sadigov izjavio da suština nije u rokovima za realizaciju projekta: „Za nas je važno pokretanje samog projekta i mi ćemo to i ostvariti." Upravo takvom ishodu ovog grandioznog projekta nada se, bez preuveličavanja, i cela zemlja. Narod savršeno razume da je u pitanju prestiž Rusije kao velike države. U stvari, ulozi su mnogo veći.

Upravo SAD, EU i Rusija određuju danas arhitekturu i dinamiku razvoja gasnog tržišta Evrope, a pritom Vašington i Brisel koriste metode konkurencije koje su daleko od tržišnih.

Samo u periodu od 5. januara 2020. do 10. januara 2021. godine protiv Rusije je doneto 93 sankcione mere. Njačešći inicijator sankcija bile su SAD (47 „epizoda"), zatim EU - 22. Ovde može da se doda i delovanje pojedinačnih zemalja-članica EU, kao što su Nemačka (šest „epizoda"), Finska, Estonija, Letonija - po jedna.

Sa Ukrajinom su povezane 44 sankcione epozode, od čega je minimum 10 u vezi sa izgradnjom gasovoda Severni tok 2, a ostale sa tzv. ljudskim pravima, sajberbezbednošću itd. Ali, u svojoj suštini, sve zabrane su usmerene na to da se, ako ne baš „sahrani" drugi severni gasovod, a ono bar uspori i zaustavi njegovo dovršavanje. SAD, navodno da bi izbegle pritisak sankcijama NATO saveznika, poziva evropske firme da izađu iz projekta.

Podsećamo da je u Americi donet niz zakona, između ostalih i „O suprotstavljanju protivnicima Amerike putem snakcija" (CAATSA) i „O zaštiti evorpske energetske bezbednosti" (PEESA), koji ne samo da dozvoljavaju, već i obavezuju vlasti (npr. predsednika) da nametnu zabrane „neposlušnima".

Generalno, SSSR/RF uvek su morale da žive pod pritiskom sankcija Zapada. Restrikcije protiv naših gasovoda takođe imaju davnašnju istoriju. SAD je ocenjivala širenje SSSR-a na evropskom tržištu nafte i gasa kao „vojnu pretnju".

Tako je u novembru 1962. godine, pripremljen projekat američkog emabrga na postavljanje turbina velikog prečnika za izgradnju gasovoda „Prijateljstvo" u SSSR-u, odobrio NATO. Realizacija gasovoda odložena je za godinu dana. I prva faza „Prijateljstva" izgrađena je od cevi proizvedenih u SSSR-u. Kasnije, pod pritiskom evropskih proizvođača, ta zabrana je u potpunosti ukinuta. Dostava gasa počela je 1. oktobra 1973.

Godine 1981. Reganova administracija uvela je sankcije protiv SSSR-a, u pokušaju da obeshrabri izgradnju gasovoda Urgenoj-Pomari-Užgorod, koji je tada bio najveći projekat na svetu. Tada su Amerikanci uveli toliko zabrana da je samo njihov spisak zauzimao na desetine stranica.

Vlade Zapadne Nemačke, Francuske, Britanije, Italije, podržale si svoje proizvođače, proglašavajući američke sankcije nezakonitim. Nakon što su evropske kompanije u avgustu 1982. u SSSR-u postavile opremu za naftu i gas, SAD su protiv njih uvele specijalne sankcije. Međutim, kao rezultat pregovora sa predstavnicima evropskih vlada, predsednik SAD Ronald Regan je 13. novembra 1982. proglasio ukidanje embarga.

Neverovatno, ali očigledno je da je u to vreme EU, preciznije njegova preteča, bila nezavisnija nego danas. U njenom sastavu bile su tri evropske zajednice: Evropska zajednica za ugalj i čelik (Francuska, SR Nemačka, Italija, Belgija, Holandija i Luksemburg), Evropska ekonomska zajednica (Velika Britanija, Grčka, Danska, SR Nemačka, Irska, Španija, Italija, Luksemburg, Holandija, Portugalija, Francuska) i Evropska zajednica za atomsku energiju koji su se 1967. godine ujedinili u Evropske zajednice.

Moguće da im je njihova međusobna formalna nezavisnost omogućila da se u odnosima sa Velikim bratom u određenim situacijama suprotstave i odbrane svoj stav. I još jedan važan faktor bivše evropske nezavisnosti: u sastavu Evropske zajednice nije bilo tako besnih rusofoba kao što su Poljska ili Pribaltičke zemlje. Oni imaju jednaka prava sa onim državama koje im svojim subvencijama omogućavaju udobno postojanje.

Nezahvalne „sponzoruše" akivno sprovode proameričku politiku, suprotstavljajući se zemljama-donatorima, pre svega Nemačkoj i Francuskoj, u njihovoj težnji ka stvarnom suverenitetu. Istinu govoreći, pljuju u ruku koja ih hrani. Ima razloga za verovanje da će u najbližoj budućnosti dobrotvorstvo „stare" Evrope prestati.

Ali, vratimo se, kako se kaže, našim ovnovima. Tim pre što primeri iz nedavne prošlosti dobijaju neobičnu aktuelnost za evrospku sadašnjost. Evropski parlament (EP), koji sada u određenim slučajevima ima ovlašćenje da donosi zakone, tada je imao savetodavnu ulogu i jedino pravo da preporuči.

Njegov autoritet bio je toliko mali da su npr. Nemci govorili o njemu: „Hast du einen Opa, schick ihn nach Europa", u prevodu: „Ako imate dedu, pošaljite ga u Evropu". Generalno - pošaljite... (Nije li to u saglasju sa varijantom kretanja Ukrajine ka Evropi?) A danas EP, u vezi sa krivičnim delom „berlinskog pacijenta", donosi rezoluciju sa zahtevom da se zaustavi izgradnja gasovoda Severni tok 2 i uvedu antiruske sankcije. Taj zahtev je upućen Savetu EU i sankcije su već donete. Ali, na tome se „stvaralačka" misao EP nije završila.

Kako je javio nemački Špigel, predsednik frakcije Evropske narodne partije (koja je najveća u Evropskom parlamentu) Manfred Veber predlaže da se gasovod okrene protiv Rusije i iskoristi kao poluga u spoljnoj politici.

„Gasovod pomaže Putinovom režimu da ostane ekonomski stabilan, a njegova politika je u osnovi usmerena protiv EU i njegovih država", tvrdi on. Ali, pošto nemačka vlada nema nameru da zaustavi izgradnju gasovoda, Brisel mora da ga iskoristi „kao polugu u spoljnoj politici", odnosno kao sredstvo kojim će prisiliti ruske vlasti da „koriguju" kurs.

Veber je faktički podržao ideju šefa Mihenske konferencije o bezbednosti Volfganga Išingera koji je rekao: „Ako se rusko rukovodstvo ne vrati partnerskoj saradnji, onda gasovod ne može da radi u punom obimu." I istakao: „Tada će to biti odgovornost Kremlja." Bez obzira na to, morao je da prizna: „Dopadalo se to nekome ili ne, ali Nemačkoj i drugim evropskim zemljama još dugo godina biće potreban ruski gas."

Ranije je nemačka ministarka za zaštitu životne sredine Svenja Šulce u intervjuu časopisu Welt am Sonntag izjavila da ako Nemačka zaustavi izgradnju gasovoda Severni tok 2 može da se pojavi pretnja sudara sa zahtevima za naknadu štete pred međunarodnim arbitražnim sudovima. Ona je, takođe, primetila: „Mi ne možemo odmah da se odreknemo uglja, nuklearnih elektrana, gasa. Biće nam potreban gas i u ovoj i u sledećoj deceniji."

Ovo poslednje najmanje zanima SAD. Još u septembru 2018, kada je minstar energetike SAD Rik Peri došao u Moskvu na pregovore sa ruskim ministrom energetike Aleksandrom Novakom, novine Komersant su pokušale da saznaju od Perija od čega zavisi odluka o sankcijama protiv novog gasovoda. (Do američkih sankcija, napominjemo, tada je ostalo malo više od godinu dana.)

Objašnjenje razloga uvođenja raznih vrsta antiruskih ograničenja delovalo je pomalo zbunjujuće i zato ne potpuno razumljivo. Danas je pozadina američke politike sankcija prilično jasna. Citiraćemo nekoliko odgovora ministra, koja bacaju svetlo na delovanje SAD.

Odgovor prvi: „SAD je više puta žestoko kritikovala delovanje Rusije, pre svega upad u Ukrajinu. Mi smatramo da je takvo ponašanje neprihvatljivo." Odgovor drugi: „Zabrinjava nas i pitanje tranzita. Rusija jasno namerava da kazni Ukrajinu." Odgovor treći: „Slušajte - mi smo građani sveta. Mi smo lideri u energetskoj sferi. SAD ne mogu da kažu: radite šta hoćete, nama je svejedno, glavno je da nastavimo da zarađujemo novac. Mi ćemo čvrsto zastupati principe civilizovanog ponašanja."

Ako Amerikanci počinju da govore o demokratiji, bezbednosti, novcu i principima nekakvog „civilizovanog ponašanja" - a ne o normama međunarodnog prava, onda će, verovatno, uskoro biti rata. Kao u slučaju Jugoslavije, koju su bombama zbrisali sa lica zemlje. Oni su uvek delovali nezgrapno, utvrđujući svoja pravila silom oružja.

Ovoga puta Amerikanci plaše Evropu novim sankcijama na osnovu zakona o obezbeđivanju energetske bezbednosti Evrope u okviru budžeta za odbranu za 2021. godinu. Imajući to u vidu Gazprom je javno priznao mogućnost da gasovod ne bude pušten u rad.

Nemačka kompanija Uniper još je krajem prošle godine takođe izjavila da Severni tok 2 nikada neće biti izgrađen. Investitori, upozorava Uniper, moraju da budu spremni na to da mogu da izgube 700 miliona dolara kiji su uloženi u projekat.

„Glavni rizik za završetak projekta predstavljaju sankcije SAD koje su na snazi i one potencijalne", piše u izveštaju kompanije za 2020. Od takvog razvoja događaja najviše štete će imati Evropa. Na to su i usmerene sve akcije SAD, jer je upravo Evropa glavni cilj Amerikanaca u borbi protiv Severnog toka 2. Tom gasovodu dodeljena je uloga zamagljivanja, prikrivanja, dimne zavese za veliku geopolitičku igru koju su Sjedinjene Države povele na evroatlantskom prostoru.

Potencijalno, evropsko tržište gasa za SAD je zaista veoma privlačno. Ali, sve kvari jeftin gas iz Rusije. Rešavanje tog problema moguće je uz pomoć dvosmerne šeme: „sahraniti" Severni tok 2 i zaustaviti tranzit preko Ukrajine. Ali, čak i kada bi tako rizičan za Evropu poduhvat uspeo, američke kompanije, ne SAD - ističem, jer ne postoji nikakav američki tečni prirodni gas (LNG), postoji LNG proizveden u Americi - čak nemaju ni fizičke mogućnosti da dopremaju u Evropu ovaj gas u dovoljnim količinama.

Evropskom tržištu potrebno je oko 600 milijardi kubnih metara gasa, a udeo Gazproma je 200 milijardi. Da bi izbacili rusku kompaniju, potrebno je da povećaju isporuke minimum na 100 milijardi kubika. Prevedeno na „jezik" tečnog prirodnog gasa, to je oko 70 miliona tona. Nezamislive razmere.

Na primer, Jamal-LNG projekat godišnje proizvede malo više od 18 miliona tona. Projekat Arktik LNG-2 koji se gradi u blizini, proizvodiće manje od 20 miliona tona. Kada sve saberemo, podelimo, pomnožimo... - i tako prostom aritimetikom dobija se jedno „veliko ništa" od cele gasne ekspanzije SAD u Evropi. A osim velikog novca, potrebna je i velika flota.

Projekat kontinuiranog snabdevanja američkim LNG-om u Evropi zahteva desetine brodova-cisterni. Uzgred, šestonedeljno putovanje (do odredišta i nazad) samo jednog tankera koji prevozi LNG iz Meksičkog zaliva u Severnu Evropu, krajem februara koštalo je 2,4 miliona dolara. Koliko će to koštati u budućnosti, teško je precizno reći, ali je jasno da će se kretati u istim okvirima.

Ali, glavno je što flotu tankera tek treba izgraditi, a slobodnih brodogradilišta za izgradnju tolikog broja brodova nema na celom svetu. U čemu je onda smisao svih ovih američkih pokušaja? Utisak je da SAD uvlače u geopolitički blef ne samo Rusiju, već i Evropu.

Ako se odbace sve američke izjave o namerama da se Evropa očisti od ruskog gasa, te da se on zameni američkim, koji se sastoji od „demokratskih molekula", onda nam realnost govori da prekookeanske kompanije svih ovih godina nisu čak ni pokušavale da uđu na evropska tržišta.

Računanje treba da počne od tzv. gasnih ratova sa Rusijom, koje je povela Ukrajina u „narandžastom periodu", počevši od 2005. godine. Zadatak konflikata bio je da pokaže Evropi značaj ukrajinskih pravaca, kako zapadnog, tako i južnog, nad kojima je kontrolu već tada preuzeo Vašington.

Upravo za očuvanje ukrajinskog pravca Amerika, pre svega, i vodi borbu, i to ne samo protiv Rusije, već i evropskih zemalja - korisnica ruskog gasa, iako govore suprotno (primorani su, ali slava Ukrajini!). U suštini, za SAD ta borba je postala smisao cele sankcione politike. I ne treba misliti da Vašington, navodno, tako nesebično štiti interese „mlade ukrajinske demokratije", kako naivno smatraju u Kijevu.

Uopšte to ne radi. SAD, na taj način utvrđuje svoje pravo na gasni „ventil", kojim u trenutku može da prekine dotok gasa u Evropu, što praktično znači u Nemačku. Više je nego jasno da ako kontrolišete snabdevanje energijom Nemačke i Evrope, vi tako kontrolišete Nemačku i Evropu.

To je dugogodišnja igra u kojoj jenkiji ne mogu da izgube - kontrolisati ključna transportna/infrastrukturna čvorišta (u datoj situaciji - ukrajinske gasovode) i pretiti „izlaskom" svojim geopolitičkim konkurentima.

Puštanje u rad Severnog toka 1 i to sa polovinom kapaciteta (prema dozvoli EU), već je umnogome smanjio rizik tranzita za Rusiju i ojačao stabilnost evropskih tržišta.

Realizacija projekta Severni tok 2 omogućiće Rusiji da iz evropskog tranzita isključi nesamostalnog učesnika kakav je Ukrajina. Upravo zato, Severni tokovi su pre svega nemački, a ne ruski projekti.

I ne deluje li čudno da u trenutku kada protiv izgradnje Severnog toka 2 istupa „celo progresivno čovečanstvo", uključujući različite međunarodne ekološke organizacije, protiv Turskog toka nema nikakvih protesta. Očigledno, razlog nije u „ruskom" gasu, bez obzira na to što on u evropskom uvozu učestvuje sa 30-40%. (Iako se i to smatra „Putinovim intrigama"!) Gas iz Rusije bio je, jeste i biće u Evropi, i od te činjenice ne može se pobeći.

Glavna stvar koja izaziva bes Velikog prekookeanskog brata i njegovih pristalica u Evropi - to su pravci isporuke koji, povezujući Moskvu, Berlin i Beč, realno čine ruski gas osnovom njihove ekonomske snage, a shodno tome, geopolitičkim instrumentom za suprotstavljanje neokolonijalnim projektima SAD.

Recimo to ovako: u slučaju Severnog toka 2 rađaju se ozbiljni preduslovi za rusko-nemačko približavanje, što više od svega brine Vašington. Upravo zato je Anglosaksoncima uvek bilo važno da između Rusije i Centralne Evrope stvore nekakvu tampon-zonu od rusofobnih zemalja (danas su to Poljska i Ukrajina; Litvanija, Letonija, Estonija; Višegradska četvorka plus Ukrajina), koje u potpunosti kontrolišu Vašington, London i, delimično, čak i veoma udaljeni od Evrope, Otava i Kanbera.

Na taj način, napad na Severni tok 2 predstavlja ne samo pokušaj da se nanese šteta ekonomijama Rusije i EU, da se uspori Nemačka u ulozi glavne evropske države i centralnog evropskog gasnog čvorišta, već i aktivno suprotstavljanje potencijalnom nemačko-ruskom kontinentalnom savezu. Kako je primetio Fajnenšel tajms, caka je u tome što je Severni tok 2 cev koja direktno spaja Rusiju i Nemačku.

Nedavno je Stejt department SAD priznao da je Vašington protiv Severnog toka 2 samo zbog geopolitike. Prema rečima portparola Stejt departmenta Neda Prajsa, SAD su zabrinute zbog uticaja koji će Severni tok 2 obezbediti Rusiji.

Ranije je sekretar za štampu Bele kuće Džen Psaki govorila o odnosima predsednika SAD prema tom gasovodu. Prema njenim rečima, predsednik Bajden smatra projekat „lošim poslom", zato što navodno on „deli Evropu, izlaže Ukrajinu i Centralnu Evropu manipulacijama od strane Rusije".

Međutim, čak i zatvaranjem projekta Severni tok 2, Amerikanci neće istisnuti Gazprom sa evropskog tržišta. Ruska kompanija ima potpisane višegodišnje ugovore (do 2030-2040) i ona će ih ispunjavati u svakom slučaju, a ništa manje za to nisu zainteresovani i njeni partneri.

Zatvaranje projekta Severni tok 2 neće smanjiti udeo Gazproma na evropskom tržištu, već samo pretpostavlja odustajanje od konkretnog pravca za snabdevanje. Ako ne bude tog pravca, moraće da se koristi ukrajinska „cev". A tu „slavinu" čvrsto drži ruka Vašingtona.

Zato završetak izgradnje Severnog toka 2 i američko odbijanje oštrog protivljenja projektu označava njihovo slaganje sa novim geopolitičkim stanjem u Evropi. Na taj način, „igra" u vezi sa Severnim tokom 2 postaje dugotrajna i u prvi plan izlaze pitanja koja su ranije imala teorijski značaj. Glavno od pitanja je - ko će i koliko platiti za prekid izgradnje gasovoda?

Krah projekta staviće u težak položaj najveće energetske koncerne, ne samo u Nemačkoj, već i u EU, što će dovesti do gubitaka koji, uslovno, iznose oko 9-10 milijardi dolara godišnje. Pored toga, kako je u intervjuu za Velt izjavio šef komiteta Bundestaga za ekonomiju i energetiku Klaus Ernst (Leva partija), u slučaju zamrzavanja projekta nemački sudovi će dobiti zahteve kompanija-učesnica u izgradnji koji se mere stotinama milijardi evra, takođe moguće je prekidanje 50-godišnje energetske saradnje Nemačke i Rusije.

Odustajanje Berlina od Severnog toka 2 veoma će pokvariti reputaciju Nemačke: za projekat je već potrošeno 12 milijardi evra, polovina uloženih sredstava dolazi od stranih investicija. Ipak, iznos naknada biće višestruko veći, jer će biti uračnat i iznos izgubljenog profita. Biće puno posla za advokate, jer u projektu učestvuje više od 120 kompanija iz više od 12 zemalja; polovina od njih su nemačke kompanije. Na taj način, odustajanje od projekta biće mnogo skuplje nego njegova realizacija.

Neće uspeti da naškode Rusiji, jer su projekat odobrila regulatorna tela zemalja EU, kroz čije vode cevi prolaze u Baltičkom moru - Finska, Švedska, Danska i Nemačka.

Prema pomenutom magazinu Velt, na to je podsetio predsednik nemačkog Komiteta za istočnoevropske ekonomske odnose Oliver Hermes, upozorivši da će za neuspeh tako ogromnog projekta morati da plaćaju nemački poreski obveznici. Povećaće se i nezaposlenost. Čak i takav zagovornik transatlantske solidarnosti, kao što je predsednik Minhenske konferencije za bezbednost Volfgang Išinger, zapomaže: „Ako blokirate taj projekat, sami sebi ćete pucati u nogu. Severni tok 2 dotiče interese Nemačke, Austrije, zapadnih kompanija."

To je glas vapijućeg u pustinji. Jedan od velikog broja sličnih glasova koje, za sada, u Evropi ne čuju. Prema podacima Ministarstva za ekonomiju i energetiku Nemačke, za poslednjih šest godina samo Nemačka je pod izgovorom sankcija zamrzla imovinu Rusa i ruskih kompanija u iznosu od 1,8 miliona evra.

Gubitak, generalno, nije veliki. Ali, pad robne razmene između Nemačke i Rusije, zbog sankcija, iznosi gotovo 20 milijardi evra - sa 67,7 na 48 milijardi. To je već izuzetno neprijatna činjenica.

Kako primećuje poslanik frakcije Alternativa za Nemačku u Budndestagu, Atnon Frizen, uvođenje sankcija donelo je katastrofalne rezultate za Berlin i za posledicu je imalo gubitak „hiljada radnih mesta". Istovremeno, „potpuno i brzo" ukidanje ograničenja moglo bi da postane svojevrstan „program ekonomskog oporavka" zemlje.

Radite, godpodo, radite: u Kremlju su jasno stavili do znanja da nove američke sankcije ne mogu da ostvare svoje ciljeve, već samo da pogoršaju ionako napete odnose ne samo sa Rusijom, već i sa evropskim zemljama. Rusija je napravila svoj izbor. Sada reč ima Evropa.

Rusku ekonomiju spasiće oslanjanje na sopstvene snage

Dolar nije prijatelj rublje

Piše: Jurij Aleksejev

U stranoj štampi sve češće se pojavljuju mračne prognoze o krahu dolara i svetskog finansijskog sistema vezanog za njega. Priču o ovome podstiče do sada neviđena berzanska kapitalizacija nacionalnih akcija, koja je prvi put u istoriji premašila 100 triliona dolara. Veliki problemi za svetsku ekonomiju mogli bi da nastanu zbog kraha američke berze koji se približava (na njenim berzama već su akumulirana gotovo tri godišnja BDP-a SAD). Da li su za nas toliko opasni problemi sa stranom valutom? Preti li ruskoj rublji devalvacija, a ekonomiji - difolt (finansijska nesolventnost)?

Ludi novac

Danas zapadni mediji aktivno diskutuju o članku „Svet je poludeo, sistem se pokvario", talentovanog investitora i ekonomiste Reja Dalioa, koji tvrdi da „svetski finansijski sistem već puca po svim šavovima". Centralne banke zapadnih zemalja žurno štampaju novac, pokušavajući da podrže ekonomije koje tonu, ali taj novac ne radi za njih, već završava u džepovima bogatih.

Dalio misli da nije moguće prekinuti parazitski krug, usmeravanjem novca realnom biznisu: „Pokušaji oporezivanja superbogatih dovode samo do toga da oni iznose svoja bogatstva u ofšor zone. Zaključak: vlastima na Zapadu ostaje samo da nastave svoj put u propast: da se pridržavaju politike negativnih kamatnih stopa, da štampaju novac da bi isplatili plate zaposlenima u javnom sektoru."

Rej Dalio daje posebno mesto Rusiji. Naša zemlja, smatra autor članka, zahvaljujući sankcijama, već je uspela da se za poslednjih pet godina „udalji od te samoubilačke eksadrile na pristojno rastojanje".

Prema svim proračunima, krah svetske ekonomije predvođene SAD trebalo je da se dogodi pre nekoliko godina, ali proradio je neki nepoznati „faktor X", koji je do danas drži da ne padne.

Osetivši šta se iza brda valja, jedan od najvećih svetskih finansijskih konglomerata - Morgan Stenli, predložio je spašavanje američke valute jačanjem... ruske rublje.

Analitičari američke investicione banke Morgan Stenli objavili su kratku belešku „Dosta je čekanja, vreme je za kupovinu", u kojoj su objasnili svetu da nove američke sankcije „neće predstavljati značajan rizik za makroekonomske perspektive Rusiije".

Nakon što je korporacija Morgan Stenli objavila da se okreće kupovini ruske valute, usledila je „preporuka" MMF-a Banci Rusije da snizi svoju referentnu kamatnu stopu ispod 4% godišnje, navodno zbog targetiranja inflacije. Takve akcije, naizgled suprotne po značenju, trebalo bi, prema ideji njihovih „operatera", da dovedu do smanjenja privlačnosti aktive u rubljama i do povećanja odliva kapitala iz Rusije.

Proveren kurs

U takvoj situaciji, Centralna banka RF nije nasela na lukavi trik i nije promenila referentnu kamatnu stopu u očekivanju da se inflacija uspori, a rublja prestane da pada zbog porasta cene nafte; takođe, ni za građane se kamate na kredite i depozite u bankama necie menjati.

Ma koliko kritikovali predsednicu Centralne banke Elviru Nabiulinu, od sredine 2010-ih ona sprovodi uravnoteženu monetarnu politiku koja je odobrena na svim nivoima vlasti.

Bez obzira na to što je zbog pandemije prošla godina bila teška, zbog čega je morao da se koriguje kurs nacionalne valute, po većini pokazatelja Centralna banka je uspela da upravlja situacijom u okvirima finansijske stabilnosti. U isto vreme, neke države (Turska npr.) se nalaze na ivici nesolventnosti.

Čini se da nemamo čega da se bojimo. Rublja je obezbeđena zlatom (najpouzdanijom valutom), a za dolar takvih garancija nema. Ali, u većini, kalkulacije izvoznih trgovinskih transakcija i dalje se odvijaju na osnovu pravila iz 1973. godine o odustajanju od zlatnog standarda. Sada je ceo svet, na ovaj ili onaj način, „zavistan" od dolara.

Sa „potcenjenom rubljom"

Istovremeno, kako tvrde međunarodni analitičari, ruska rublja košta mnogo više, što znači da je cena imovine naših preduzecia u velikoj meri potcenjena. Ako se rublja realno oceni, onda bi, naravno, i naš BDP u međunarodnim dimenzijama bio veći. Istina, to ne znači da bismo počeli da proizvodimo više čelika, đubriva, žitarica, mesa za izvoz.

Sa „potcenjenom rubljom", Rusija je sasvim neočekivano zauzela svoje mesto među velesilama, imajući prilično slab BDP (1,46 triliona dolara do kraja 2020. godine) u odnosu na američki (20,81 trilion dolara) primetio je Vilijam Berns (kandidat za mesto direktora CIA), govoreći u Kongresu.

I premda je na osnovu BDP-a po glavi stanovnika naša zemlja zauzela skromno 66. mesto na svetu, zapadni eksperti priznaju da se Rusija već pridiže sa kolena, silazeći sa „naftnog voza". Sve više, zemlja ostvaruje profit od industrijske i poljoprivredne proizvodnje, a ne od nafte i gasa.

Od februara ove godine u opticaj su pušteni zlatnici od 1 unce (unca zlata danas vredi 140.000 rubalja). Ako se godišnje proda 500.000 zlatnih novčića, može da se zaradi 1 milijarda dolara. Za celu prošlu, 2020. godinu, prodali smo zlata za 18,5 milijardi dolara, ali nismo ni sebe zaboravili: prvi put u istoriji Rusije, zlatne rezerve su premašile devizne, i to omogućava da već danas značajno smanjimo upotrebu dolara u izvoznim transakcijama.

Do marta 2018. godine Banka Rusije držala je u dolarima 43-48% svojih aktiva, da bi nakon pooštravanja sankcija SAD, glavni ulozi bili u evrima (gotovo trećina deviznih aktiva) i juanima (više od 12%). Kina zauzima prvo mesto po stranim ulaganjima u Centralnu banku.

Drugo, EU je usvojila plan za jačanje evra, da bi „pogurala svetska tržišta ka ideji smanjenja uticaja dolara na svetsku ekonomiju". Oslobađajući se, uz pomoć trgovinskih partnera, od uticaja dolara, naša zemlja nastoji da se zaštiti.

Ako je početkom 2018. Rusija imala državne obveznice SAD u vrednosti od oko 100 milijardi dolara, na kraju oktobra 2020. (poslednji dostupni podaci Ministarstva finansija SAD) poseduje ove obveznice u vrednosti od samo 6 milijardi dolara.

Paralelno s tim, Banka Rusije je povećavala udeo zlata u svojim rezervama. I iako Banka Rusije od aprila 2020. više ne kupuje zlato (njene rezerve ostaju na nivou od 73,9 miliona fine unce), zahvaljujući rastu svetskih cena dragocenih metala, mi smo se našli u debelom plusu. Predsednica Banke Rusije je uverena da „u principu, mi imamo dovoljno zlata za obezbeđivanje diverzifikacije naših zlatnih i deviznih rezervi".

Obožavanje dolara postaje opasno. Samo za poslednjih nekoliko godina, zbog ekonomskog gušenja SAD, trpele su ruske banke, državne korporacije, naftne i gasne kompanije.

Bolje i jeftinije

Ekonomisti sve češće smatraju da posle pandemije vrednost dolara može strmoglavo da padne, i upozoravaju svet da mogu da se očekuju veliki poremećaji u ekonomiji SAD. Tome vodi suviše meka monetarna politika i sve vrste poreskih podsticaja za podršku biznisu. Brzina kojom „SAD pušta novac u opticaj, premašuje prosečnu godišnju stopu najmanje za četiri puta". Svet se, više od svega, boji ponavljanja situacije iz 2008. godine, kada je hipotekarna kriza zahvatila ceo svet.

Da bi se oslobodili od vlasti dolara, moramo da udvostručimo BDP, da proširimo prodajna tržišta, zamenjujući uvoz. Ali, ako bi se to brzo uradilo, to bi ometalo proizvodnju proizvoda sa niskom dodatom vrednošću.

Ne može se reći da ruski biznis tapka u mestu i ne oseća promene. Uz pomoć novih tehnologija uspeli smo da proizvedemo i prodamo prehrambene proizvode u vrednosti od 26 milijardi dolara, što je duplo premašilo prošlogodišnji prihod od prodaje oružja. U Rusiji grade gigantske pogone za duboku preradu ugljovodonika, ponovo oživljvavaju izgradnju aviona. Stvorili smo savremeni avion MS-21, koji je superiorniji od sličnih zapadnih. I iako je SAD usporila snabdevanje polimerima, kako Rusija ne bi mogla da proizvodi krila i druge komponente nove mašine, izlaz iz te situacije već je pronađen. Zajedno sa Rosatomom i institutima Ruske akademije nauka, korporacija Rosteh je uspela da stvori ruske kompozitne materijale koji su ranije uvoženi iz SAD. Američki motori zamenjeni su ruskim PD-14.

Dodajte tome supersonično oružje, vakcine protiv korona virusa, koji osvajaju svetsko tržište. Ukratko, Rusija postepeno izlazi iz zarobljeništva uvoza, što znači da se oslobađa uticaja američke valute. Na svetskim tržištima poskupljuju zlato, ugljovodonici, hrana, i Zapad sa velikim interesovanjem posmatra jeftinu robu iz Rusije. Analitičari predviđaju visoku cenu nafte - do 100 dolara za barel. Sve to radi u korist rublje.

Finansijski analitičari upozoravaju: pokušaji američkih i proameričkih finansijskih institucija da na bilo koji način izvuku novac iz drugih zemalja, uključujući i Rusiju, teško da će spasti tržište akcija SAD i uskoro će dovesti do akumulacije neželjenih efekata i drugih sporednih pojava, što će samo ubrzati krah dolara.

Integracija i inflacija

Da se ne bismo našli pod ruševinama američke valute, jedni deo eksperata savetuje Centralnu banku da što pre počnu da štampaju novac i snize referentnu kamatnu stopu. Nasuprot tome, drugi preporučuju da se podigne referentna kamatna stopa na 7% i počne sa kupovinom na „otvorenom tržištu bilo kojih aktiva (od deviza do akcija i hartija od vrednosti ruskih emitenata) za sveže odštampane rublje".

Visoka kamatna stopa, prema njihovom mišljenju, zaustaviće inflaciju, a novac će se ulivati u ekonomiju, obezbeđujući njen rast.

Nijedan od ova dva scenarija danas ne odgovara Centralnoj banci.

Rublju će da jačaju uz pomoć ekonomske integracije unutar Evroazijske ekonomske zajednice, koja ovih dana završava sa formiranjem zajedničkog tržišta i jedinstvenog digitalnog prostora.

Oživljavanje trgovine sa našim bliskim partnerima uz pomoć ponderisanih prosečnih carinskih tarifa obezbediće pristupačne cene robe, što će držati inflaciju pod kontrolom i odraziti se na blagostanje Rusa. A integracioni procesi pomoći će razvoju ekonomije, jer će se plaćanja obavljati u nacionalnim valutama.

Vrhunac ekonomskog programa trebalo bi da postane zamena uvoza, centralizovana raspodela resursa i kontrola njihovog korišćenja. Ako u budućnosti novčano-kreditna politika ostane meka, a država ojača svoj uticaj na poslovanje, ubrzaće se ekonomski oporavak Rusije. Oslanjanje na sopstvene snage više od svega će zaštititi rublju od kolebanja kursa američkog dolara.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane