Natrag

Film o kojem svi govore: stara istina ili nova laž

Ribanje i ribarsko laganje

SEASPIRACY: Dokumentarac Alija Tabrizija izaziva egzistencijalnu mučninu...

Dva su se neočekivano dobra filma o moru pojavila u kinima (koja još uopće rade), i streaming servisima u razmaku od nekoliko mjeseci. Prvi je "Ribanje i ribarsko prigovaranje", kojega je prema istoimenom spjevu Petra Hektorovića režirao Milan Trenc. "Ribanje" se inače smatra prvim stihovanim djelom u hrvatskoj književnosti koje opisuje stvarno putovanje motivirano ljepotom prirode i zavičaja te ugode koju čovjekova duša osjeća pri neposrednom dodiru s morem i ljudima.

Piše: Dario Majetić, Glas Slavonije

Nakon "Ribanja" uslijedio je dokumentarac mladog Engleza Alija Tabrizija, film Seaspiracy, koji se, suprotno od Trenca (Hektorovića), bavi mračnom stranom života i bolesnim porivima koje duša doživljava pri industrijskom ribarenju oceanima. Uglavnom, Seaspiracy je toliko dobar film da se odmah u prvom tjednu nakon prikazivanja našao na listi Top-10 sadržaja na Netflixu, a svesrdno su ga podržali mnogobrojni trejderi i mediji diljem svijeta. Organizacija PETA (People for the Ethical Treatment of Animals) objavila je da se film "ne smije propustiti", a Greenpeace Aotearoa iz Novog Zelanda pohvalio je Seaspiracy zbog promicanja morskih problema.

Osim industrijskog ribolova u Seaspiracyju su na zanatski korektan način obrađene i teme poput neželjenog ribolova (prilova), otpada, zagađenja naftom, ubijanja riba iz obijesti, razonode i sporta, ropstva, samoodrživog ribarenja, devastacije koraljnih grebena i podmorja itd. Ipak najšokantije je izravno i beskompromisno prokazivanje ubojitog industrijskog ribarstva i njihovih kolaboracionista iz organizacija za zaštitu mora, poput Marine Stewardship Council (MSC) te drugih ekoloških udruga koje prikrivaju probleme poput odbačenih ribarskih mreža koje čine 50 posto plastičnog otpada u oceanima.

INDUSTRIJSKI SINDROM

Prikriti problem masakriranja riba i ribolovnog otpada najlonskim vrećicama i slamkama industriji nije problem, jer je većina potrošača tako naučena preko utjecaja pop-kulture, časopisa, naslovnica i TV-emisija poput onih koje desetljećima snima David Attenborough.

"Postoji ta slika ribarstva koja nam je duboko usađena u svijest od djetinjstva. To je mali crveni čamac koji se valjuška po blistavom moru s kapetanom Birdseyeom za kormilom, s bijelom bradom i blistavim plavim očima i ribarskom kapom. Međutim, prava je istina nešto sasvim suprotno. Ribarstvo je stroj za proizvodnju smrti. Vrlo učinkovit, tehnološki stroj", istaknuto je u filmu te dodano da taj tehnološki stroj čini 4,6 milijuna ribarica i milijuni mračnih ribara koji svake godine izlove 2,7 trilijuna tona ribe, odnosno ubiju pet milijuna morskih bića svake minute.

Uz industrijski uvijek ide i neželjeni ribolov (prilov) kojim se dodatno usmrti 40 % morskog životinjskog svijeta. Usputno ulovljeni organizmi uglavnom se bacaju natrag u more u umirućem ili mrtvom stanju, ili se prevoze na kopno da bi se iskoristili kao hrana za kućne ljubimce, svinje, ribu u ribogojilištima, itd. U dokumentarcu se naglašava da poradi prilova godišnje strada 300 tisuća kitova i dupina, a 11 do 30 tisuća morskih pasa bude ubijeno svakoga sata.

Brojnost morskih pasa i raža u oceanima pala je za alarmantnih 71 posto u posljednjih 50 godina, zbog čega su ti morski predatori izloženi velikom riziku od izumiranja. Šest je od sedam vrsta morskih kornjača životno ugroženo, a samo u američkim obalnim vodama neželjenim ribolovom pobije se 250 tisuća morskih kornjača godišnje.

U filmu se navodi primjer ribarice na Islandu koja samo na jednoj lokaciji za trideset radnih dana prilovi 269 lučkih pliskavica, 900 tuljana i 5000 morskih ptica. Još je gora situacija s kočarenjem, jer kako se slikovito prikazuje i navodi "koćarske mreže toliko su velike da mogu progutati cijele katedrale, ili 13 Jumbo Jet zrakoplova odjedanput". Uz to, one pri ribolovu uništavaju morsko dno teškim utezima koje vuku za sobom. U usporedbi sa sječom šuma (25 milijuna hektara šuma godišnje), kočarenje po dnu godišnje uništi 3,9 milijardi hektara podmorja. Ukupno uzevši, ekolozi tvrde da je problem povezan s komercijalnim ribolovom i popratnim pojavama otišao toliko daleko da je izlijevanje nafte u Meksički zaljev 2010. poznato kao Deepwater Horizon katastrofa, zapravo bio dar s neba koji je pomogao oporavak i stabilizaciju iscrpljenog ribljeg fonda.

(NE)ODRŽIVI RIBOLOV

Slijedeći put novca Tabrizi dokazuje da je održivi ribolov obmana. Kao primjer navodi najveću organizaciju za zaštitu mora MSC (Marine Stewardship Council), koja je certifikator održivog ribarstva, iako je osnovana od strane englesko-nizozemske korporacije Unilever, velikog proizvođača i distributera plodova mora. Slično je i s Earth Island Institutom, izdavateljem etikete "Dolphin Safe Tuna", koji su na autorova pitanja kako jamče da nema ubijanja dupina odgovorili: "Na brodu ponekad imamo promatrače, a promatrači se mogu podmititi..., sve ovisi o kapetanu".

Održivi ribolov nije moguć ni za legendarnu Slyviju Earle, oceanografkinju i morsku biologinju koja je u istakla kako "ribolov velikog razmjera ne može biti održiv", s čime se složio Paul Watson, osnivač organizacije za zaštitu mora Sea Shepherd, dodavši: "Ne postoji održivo ribarstvo. Jednostavno nema dovoljno ribe da bi se to opravdalo".

Što se pak uzgoja ribe tiče, ta djelatnost danas čini polovinu konzumirane morske hrane, a industrija se neosnovano shvaća kao ekološki prihvatljiva, jer tobože nema prilova, ilegalnog ribolova, mehaničkog oštećenja morskog dna, ubijanja ugroženih vrsta ili opasnih radnih uvjeta. Međutim, stručnjaci navode da se uzgajana riba hrani mljevenom divljom ribom, što je zapravo isto izravni ribolov. Mnogobrojni aktivisti i zviždači iz industrije upozoravaju kako je uzgojena riba upitne kakvoće, jer polovina ugine od anemije, ušiju, zaraznih bolesti, klamidije, bolesti srca itd.

Zviždač Corin Smith, iz Inside Scottish Salmon Feedlotsa, filmu je ustupio snimku iz jednog od mnogobrojnih škotskih ribogojilišta na kojoj se vide lososi koje do smrti izjedaju morske uši. Poslije ribu bacaju u kafilerije koje lokalno stanovništvo naziva "planinama smrti", a za konzumni losos kažu da je "estetska iluzija", jer je meso uzgajanog lososa suštinski sivo, sve dok se, ovisno o preferncijama tržišta, ne oboji u neku od očekivanih nijansi ružičaste.

BRIGA ILI MANIPULACIJA

Iako autor filma nemali broj puta naglašava kako je itekako svjestan da je riba osnovna namirnica i izvor bjelančevina za veliki dio populacije, kritičari ga optužuju da nerazumno promovira veganstvo! Međutim, nakon gledanja Seaspiracyja čini se da Tabrizi brani pravo živih bića na život, pri tome se držeći univerzalnog stava kako je krajnje neprirodno ubijati tolike trilijune riba samo zbog pohlepe i nezasitnosti ljudskih trbuha. Dobar je primjer ubijanje milijuna morskih pasa samo zbog peraja. Naime, vrsta morskog psa trupan oblokrilac, smanjena je za 98 posto u posljednjih 60 godina, jer se od njegove peraje u južnoj Aziji pravi nekakva juha koja se smatra statusnim simbolom. Zemlje poput Kine i Tajvana, nakon što su istrijebile vlasti fond Trupana, zakupile su luke u zemljama Srednje Amerike isključivo zbog peraja morskih pasa, znajući kako je kontrola ribarstva u tim zemljama jako slaba ili nikakva, primjerice u Guatemali i Kostariki. Posebno je ugroženo područje morskog rezervata otočja Galapagos. Što se tiče opasnosti koje proizlaze iz konzumacije ribe, svi Tabrizijevi sugovornici referiraju se na prehrambeno-tehnološke i medicinske argumente prema kojima ribe bioakumuliraju pesticide, teške metale i druge otrove, tako neizravno trujući ljude.

Za kraj je Tabrizi razgovarao i s kitolovcem s Farskih otoka Jensom Mortonom Rasmunssenom, koji je iznio ribarsko razmišljanje: "Ne smatram se lošom osobom. Netko će reći da sam loša osoba, jer sam ubio kita. Radije bih ubio jednog kita nego 2000 kokoši. To je otprilike ista količina mesa. Ako svijet želi oduzeti dvije tisuće života, mi oduzimamo jedan, samo dajte. Trenutačno se osjećam kao bolja osoba od mnogih koji razmišljaju: Sinoć smo večerali lososa. Losos za četvero ljudi. To znači ubijanje dva ili tri lososa. Zar se stvarno osjećaš dobro jer si ubio dva-tri lososa za jednu večeru? Razumijem ljude koji govore: Nemoj ništa ubiti da bi jeo. Dakle, da jedem samo voće, povrće i takve stvari. To mogu razumjeti, ali ne mogu razumjeti ljude koji govore da je Grid pogrešan, a onda ubijaju i jedu druge životinje. Za mene riba, kokoš, ili kit jednako vrijede. Imaju jedan život. Neki kažu da ga ne treba oduzimati zbog hrane, ali to je ono što mi radimo".

Većina ribara na svijetu nema privilegij razmišljati kao Rasmunssen, jer ne žive na danskom proračunu, ali su ipak životniji od ljudi koji razvrstavaju život prema kategorijama dajući prednost kitu pred sardinom, ili kokoši pred slonom.

Bolest minamata

Bolest minamata nastala je u Japanu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Radi se o zaljevu Minamata na obali kojeg je bila koncentrirana industrija, a zaljev je bio mjesto lovljenja ribe. Industrija je svoje otpadne vode izlijevala u zaljev i kvaliteta vode stalno je opadala, ali to nitko nije opažao. Najveći problem bilo je ispuštanje žive iz tamošnje industrije proizvodnje plastičnih masa. Tek nakon teških bolesti ispostavilo se da morski organizmi elementarnu živu prerađuju u metilživu, a ona je izrazito opasna zbog svoje lipofilnosti i dobre apsorpcije preko probavnog sustava. Ribe, mekušci i školjke postupno su akumulirali metilživu u svoje organizme, a ljudi su te morske plodove jeli i kronično se trovali. Nakon nekog vremena stanovnici su se uznemirili zbog pojave čudne bolesti nazvane minamata. Simptomi su bili različiti, ali može se sve skupa svesti pod metalni okus u ustima, hipersalivacija, bolovi u usnoj šupljini, propast desni, ispadanje zubi, kronični umor, razdražljivost, gubitak pamćenja, živin tremor, promjena osobnosti, halucinacije, oštećenja bubrega. Dio otrovanog stanovništva postali su teški invalidi, a ni smrtnost nije bila zanemariva. (D.Ma.)

Neželjeni ulov

Prema WWF-u (World Wildlife Fund), riba koja završi na našem tanjuru često ima uznemirujuću prošlost. U ulovu se često nalaze ne samo željene vrste, nego i razni organizmi koje nismo htjeli uloviti, a nazivamo ih neželjeni ulov, ili prilov. Godišnje se ukupno nenamjerno ulovi 38 milijuna tona morskih organizama. To je 40 % ukupnog svjetskog ulova u ribarstvu. Velike količine prilova bacaju se natrag u more kao smeće, u mrtvom, umirućem, ili teško ozlijeđenom stanju, ili se odlažu na kopnu. Za neke vrste omjer je čak i veći. Tako na primjer na jedan kilogram škampa u mreži, nalazi se između 5 i 20 kilograma neželjenog ulova.

Svjetska statistika neželjenog ulova - organizmi slučajno ubijeni svake godine: 300 tisuća malih kitova i dupina; 250 tisuća ugroženih glavatih želvi i kritično ugroženih sedmoprugih usminjača; 300 tisuća morskih ptica, uključujući 17 vrsta albatrosa. (D.Ma.)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane