Natrag

Trst

Prošlost u sadašnjosti: intervju - Federico Tenca montini, povjesničar

Dizanje magle s Trsta

Pogled u mutnu prošlost: Knjiga o kojoj se priča - "Trst ne damo! Jugoslavija i tršćansko pitanje 1945. - 1954."? Za narode i narodnosti druge Jugoslavije talijanski grad Trst, odnosno "buvljak" na trgu Ponte Rosso, bio je prvi Zapad kojega su ikada vidjeli. No prije švercerske ofenzive na traperice, kavu, barometre, lutke, Doxa satove i druge besmislice, u svibnju 1945., nakon teških uličnih borbi s nacistima, u grad su prije svih ostalih ušli borci IV. armije Jugoslavenske armije. Odmah zatim na istom su se mjestu utvrdili Novozelanđani, kojima je saveznički feldmaršal Alexander zapovjedio "tiho probijanje naprijed uz izbjegavanje otvorenog sukoba s Jugoslavenima".

Razgovarao: Dario MAJETIĆ, (Glas Slavonije)

Nakon pobjedničke euforije novonastala je pozicija otvorila Tršćansku krizu koja će trajati gotovo deset godina, sve do sklapanja Londonskog memoranduma u listopadu 1954. godine. U tom je razdoblju Trst postao vrlo važan velikim silama, a kriza je bila kamen spoticanja u odnosima dviju država, Italije i Jugoslavije, kao i nacija poput talijanske, slovenske i hrvatske. Danas se fenomenom Trsta većinom bave povjesničari, a povod za ovaj razgovor bilo je predstavljanje iznimne knjige talijanskog povjesničara i hrvatskog govornika Federica Tence Montinija, "Trst ne damo! Jugoslavija i tršćansko pitanje 1945. - 1954.". Knjiga je zapravo prošireni doktorat napisan pod mentorstvom dr Tvrtka Jakovine, a izdala ju je izdavačka kuća Srednja Europa iz Zagreba.

D.M: Za početak - što je prethodilo bitci za Trst i kako je Četvrta armija Jugoslavenske armije uspjela relativno, brzo pa i lako osvojiti Trst i veći dio Julijske krajine (provincije Pula, Rijeka, Trst, Gorizia)?

- Zapravo nije bilo lako. Na to ukazuje činjenica da je Trst bio oslobođen 1. svibnja, a Pula i Rijeka, gdje su nacisti i dalje pružali otpor, nekoliko dana kasnije. U biti, kako bi dostigli Trst prije Angloamerikanaca, oslobođenju tog grada bili su podređeni svi drugi ratni ciljevi, pa se "išlo dalje" u smjeru julijske prijestolnice bez obzira na to što je bilo još neprijatelja "na putu". Zapovijed je bila neka jugoslavenske jedinice napreduju "bez obrane bokova". Zapovijed se bespogovorno poštovala, ali je pri tome bilo najmanje pet tisuća žrtava.

U predgrađima Trsta jedinice IV. armije JA spojile su se s jedinicama slovenskog IX. korpusa te su se skupa probile u grad. Sama konačna bitka za Trst bila je pakleno krvava; grad je okružen kraškim rtom, pa su nacisti i kolaboracionisti bili utvrđeni u Bazovici, gdje su Jugoslaveni morali koristiti čak i teško oružje kako bi prošli tim putem. U centru grada morala se osvajati ulica po ulica, a u nekim mjestima nacisti su pružali otpor danima. Konačno su se predali Angloamerikancima, koji su bili pristigli u međuvremenu, uz pretpostavku da će tako bolje proći. Te su činjenice dobro poznate u publicistici i literaturi, pa bih volio naglasiti jednu manje znanu činjenicu, a to je oduševljene Slovenaca, koji i dandanas čine većinu stanovništva u selima oko Trsta, kada su se, nakon dugog i surovog trpljenja pod fašizmom, susreli s partizanima. Ima nekoliko tadašnjih slika slovenskih mladih žena kako plešu kolo na Krasu s partizanima, s time da su i one bile partizanke, jer je doprinos partizanskoj stvari lokalnih Slovenaca bio ogroman. Tako se, na primjer, majka jedne moje slovenske znanice rodila početkom 1946. kao plod nepredviđenog susreta jednog partizana iz Splita i lokalne partizanke.

D.M: Tito je isticao kako je područje Trsta i Julijske krajine oduvijek jugoslavenski teritorij i da mu prirodno pripada. S time se nisu slagali Englezi i Amerikanci. Kako se zapravo odvijala ratna situacija oko Trsta?

- Mogućnost da Tito sam oslobodi Trst smatrala se nerealnom sve do proljeća 1945. U biti se zbog toga i prvo angloameričko iskrcavanje dogodilo baš u Italiji, na Siciliji, neposredno prije pada fašizma 1943. godine. Uglavnom se pretpostavljalo da bi rat na poluotoku trebao završiti relativno brzo. Ipak, čim je u rujnu te godine Italija proglasila primirje sa Saveznicima, te objavila rat nacistima, ovima je uspjelo osloboditi Mussolinija iz zatočeništva, postaviti ga na čelo novoformirane marionetske države, tzv. Talijanske socijalne republike, te se zatim utvrditi kod Apenina. Nadalje, zemlje koje su bile pripadale Austro-Ugarskom Carstvu (poput Julijske krajine) postale su praktički sastavni dio Trećeg Reicha. Istovremeno, u kraćem razdoblju između proglasa primirja i nacističke invazije, bio je izbio poznati ustanak u slovenskom primorju i u Istri, koje su također bile pripadale Italiji. Kratkotrajan ustanak slijedio je proglas, za koji izgleda da Tito prije nije znao, priključenja tih teritorija budućim republikama Sloveniji i Hrvatskoj. Te su odluke pokraj studenoga ratificirane na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu. Angloamerikanci se nisu prema planu uspjeli probiti kroz Apenine do jeseni 1944., pa je postalo očigledno da će rat trajati do proljeća iduće godine. U međuvremenu je u listopadu 1944. bio oslobođen Beograd. Tada je konkurirati zapadnjacima u utrci za Trst postalo konačno moguće te je u tu svrhu formirana IV. armija JA.

PODJELA NA ZONE

D.M: Sporazumom velikih sila godine 1947. formirana je tampon-državica Slobodni teritorij Trsta (STT) i teritorij je podijeljen u "privremene" zone A i B. Opišite nam pregovore, liniju razgraničenja te način upravljanja na podijeljenom području.

- U Beogradu je 9. lipnja 1945. dogovoreno povlačenje jugoslavenskih jedinica preko linije koju je engleski general Sir William Duthie Morgan osobno crtao na jednoj mapi, te je po tome dobila ime Morganova linija. Sporno područje bilo je već tada podijeljeno u dvije zone, Zonu A i Zonu B, odnosno Julijske krajine. To provizorno stanje trebalo je potrajati do odobrenja ugovora o miru s Italijom, ali nespremnost obje strane da odustanu od Trsta poticala je odobrenje Slobodnog teritorija Trsta (STT). To je bila tampon-državica koja je trebala pokrivati područje obalnog pojasa od Devina (neposredno južno od Monfalconea) do Novigrada. Bio je i on podijeljen u dvije zone, A i B, odnosno sjeverno i južno od Morganove linije. Obje su trebale biti pod upravom Angloamerikanaca odnosno Jugoslavena samo privremeno, do imenovanja guvernera. Kako do imenovanja guvernera nikada nije došlo, to se privremeno stanje produžilo do kraja diplomatskog spora, odnosno sve do 1954. godine.

U Zoni A angloamerička vojna administracija odmah je vratila na snagu stare talijanske zakone koje su jugoslavenske vlasti bile izbrisale nakon oslobođenja tog područja. S vremenom Angloamerikanci su operativno djelovali kako bi Zona A bila što je više moguće uključena u sastav Italije, iako je ostala formalno nezavisna. S druge strane, posve simetrično, Jugoslavija je upravljala Zonom B što je više moguće u skladu s principima upravljanja ostatkom Jugoslavije, iako je morala bar formalno poštovati propise ugovora o miru. Zapravo, zakoni koji su tamo važili bili su zamišljeni kako bi talijanska manjina bila bar formalno ravnopravna slovenskom i hrvatskom stanovništvu.

D.M: Jesu li Titove nerealne poslijeratne ambicije prema teritoriju Trsta, Grčke, Bugarske i Albanije dovele do isključenja KP Jugoslavije iz Informbiroa i kako se to odrazilo na Tršćansko pitanje?

- Mnogo je stvari dovelo do izbacivanja Jugoslavije iz Informbiroa, od činjenice da se Tito nije složio s namjerom Sovjeta da od njegove države prave žitnicu Balkana do starih nesporazuma tijekom Drugog svjetskog rata. Ipak, bilo je dosta nesuglasnosti i između Moskve i ostalih država "narodne demokracije", a samo je Jugoslavija bila isključena iz koordinacijskog tijela europskih komunističkih partija. Ono što je činilo Beograd posebnim bio je baš njegov vanjskopolitički stav, odnosno pretjerana konfliktnost prema Zapadu. Tu se isticao napad na dva američka transportna aviona koji su bez dozvola preletjeli Sloveniju u ljeto 1946. godine te pretjerani protagonizam u odnosima sa susjedima, Grcima, Bugarima i Albancima. Staljin uostalom nije mogao i htio podnositi da mu Tito zakomplicira odnose sa zapadnim silama, niti da postane vođa Balkanskog poluotoka i kao takav mu postane konkurencija, pa je Jugoslavija isključena iz Informbiroa. Također je mislilo da će tim potezom pokazati što čeka ostale komunističke lidere ako se osile poput Tita.

POČETAK HLADNOG RATA

D.M: Može li se zaključiti da je, na neki način, Tršćanskim pitanjem započeo Hladni rat?

- Hladni rat službeno započinje 1947. godine, provođenjem Trumanove doktrine, odnosno niza američkih inicijativa koje su imale za cilj zaustaviti utjecaj SSSR-a. Međutim, u praksi još za vrijeme rata i netom nakon njega pojavile su se prve indicije koje su ukazivale na loše međusobne odnose država saveznica protiv fašizma. Već nakon što su prešli rijeku Soču, ulazeći na područje gdje su bile prisutne jugoslavenske jedinice, Angloamerikanci su u prvim danima svibnja 1945., dok se još ratovalo oko Ljubljane i Zagreba, primijetili kako je tamo atmosfera bila različita, odnosno bilo je vidljivo "da su bili ušli u Titoland", izraz koji ima i dandanas dosta uspjeha u talijanskoj publicistici. Međunarodni spor oko Trsta u svibnju/lipnju 1945. godine bilo je sigurno prvi signal da se blokovi nalaze blizu novog rata. Moje istraživanje potvrđuje kako bi, u slučaju da Tito nije pristao napustiti istočni dio spornog područja, došlo do sukoba, vrlo vjerojatno manjeg intenziteta, ali ipak sukoba. Nakon toga je situacija na granici između Italije (Zone A) i Jugoslavije ostala "zamrznuta" nekoliko godina. Pogoršala se opet prilikom spomenutog jugoslavenskog napada na američke avione, pa stupanjem na snagu ugovora o miru u rujnu 1947. Naime, tada je Tito, zato što su Jugoslaveni imali pravo zadržavati jedan svoj odred u Zoni A Julijske krajine, taj odred uputili u novu smanjenu Zonu A-STT-a misleći da imaju pravo tu učiniti. Tu epizodu dio talijanske publicistike pomalo pretjerujući opisuje kao jugoslavenski pokušaj puča.

D.M: Zanimljiva je naslovnica vaše knjige. Na njoj se nalazi malo poznati portret Maršal Tito iz 1947. Što je taj portret tada simbolizirao i kakva je bila njegova posttršćanska sudbina?

- Portret, na koji sam naišao slučajno, guglajući "Tito Istra" i slično, značajan je po mnogočemu. Simbolizira odlučan stav jugoslavenskog vodstva o Tršćanskom pitanju. Potrebno je povećati sliku kako bi se vidjelo, ali na mapi piše baš Trst. S druge strane, činjenica da je slika, datirana 1947., nakon rješenja spora s Italijom odmah predana Narodnom muzeju u Beogradu uz zabranu izlaganja, što ujedno simbolizira jedno od glavnih otkrića moje studije. Osim pitanja prestiža Jugoslavija je stvarno ostala razočarana teritorijalnim rješenjem nametnutim 1954., odnosno podjele STT-a na način da se Zona A preda Italiji, a Zona B Jugoslaviji. Iako je možda mnogima bilo već godinama jasno da tome rješenju nije bilo alternative, to nije bilo slučaj s Jugoslavijom. U Beogradu se inače smatralo da bi bilo moguće ostvariti STT u smislu "kondominija", odnosno jugoslavensko-talijanskog upravljanja tim područjem. Beograd se u razdoblju 1952. - 1953. trudio svim silama djelovati kako bi se to rješenje ostvarilo, pa kad su Angloamerikanci objavili Odluku 8. listopada (1953.) da bi Zona A STT-a što prije trebala biti predana Italiji, Jugoslavenima je to i bilo poput groma iz vedra neba.

DOBITNICI I GUBITNICI

D.M: Pjesnik, ideolog fašizma i "uvjetni ratnik" Gabriele d'Annunzio je uz pomoć razvojačenih branitelja 1920. prisvojio negdašnju austrougarsku Rijeku u kojoj osniva prvu fašističku državu Talijanska regencija Rijeka. Od tada do kraja II. svjetskog rata teritorij je bio pod fašistima. Kada se danas podvuče crta pod Tršćansko pitanje, je li Italija ili su današnje države Slovenija i Hrvatska ostvarile veće teritorijalne dobitke?

- Na to osjetljivo pitanje smatram najprikladnijim odgovoriti navodeći točne podatke. Sporno ozemlje, odnosno teritoriji s mješovitim stanovništvom koji su i Italija i Jugoslavija tražile zbog povijesnih i inih razloga, može se definirati kao područje između talijansko-austrougarske granice od prije Prvog svjetskog rata i talijansko-jugoslavenske granice od prije Drugog svjetskog rata. Obje su te crte, iako u mnogočemu nepravedne, bile ipak međunarodno priznate. S tim da je Jugoslavija dobila poprilično, odnosno četiri petine tog područja. Stoga mislim da se može zaključiti da su Slovenija i Hrvatska bile te koje su ostvarile veće dobitke. To, naravno, ne znači da je javno mnijenje tih država potpuno zadovoljno postignutim rješenjem. Čini mi se da Hrvatska ima najčistiju situaciju, dok u Sloveniji, kao i u Italiji, s vremena na vrijeme određeni krugovi žale zbog izgubljenih teritorija.

D.M: Portret, na koji sam naišao slučajno, guglajući "Tito Istra" i slično, značajan je po mnogočemu. Simbolizira odlučan stav jugoslavenskog vodstva o Tršćanskom pitanju....

- Mogućnost da Tito sam oslobodi Trst smatrala se nerealnom sve do proljeća 1945. U biti se zbog toga i prvo angloameričko iskrcavanje dogodilo baš u Italiji, na Siciliji...

Moje istraživanje potvrđuje kako bi, u slučaju da Tito nije pristao napustiti istočni dio spornog područja, došlo do sukoba, vrlo vjerojatno manjeg intenziteta, ali ipak sukoba...

O autoru...

Federico Tenca Montini talijanski je povjesničar, istraživač-znanstvenik na Odsjeku političkih i društvenih znanosti Sveučilišta u Trstu te vanjski suradnik Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Član je Upravnog odbora Instituta za povijest pokreta otpora i suvremeno doba u Trstu i redakcijskog odbora časopisa Qualestoria.

Deset napetih godina

Sudbina grada Trsta i Tršćanska kriza koja je trajala od svibnja 1945. do sklapanja Londonskog memoranduma u listopadu 1954. bila je najosjetljivija mirnodopska dionica u odnosima dviju država, Italije i Jugoslavije, i nekoliko nacija, prije svega talijanske, slovenske i hrvatske. Autor knjige Federico Tenca Montini u knjizi ...Trst ne damo! Jugoslavija i Tršćansko pitanje 1945. - 1954. iznova interpretira, podsjeća i objašnjava što se u deset godina događalo između dvije države i dva bloka. Knjiga je to koja govori o sukobljavanju Zapada i Istoka, raspravama, raspravama o pravu naroda na samoopredjeljenje, ali i razmišljanjima o ratnom plijenu, kazni i nagradi, odnosu velikih i malih nacija, krivim odlukama u prošlosti, odgovornosti za ratne zločine, spremnosti za žestok otpor, karizmatičnim vođama. (Iz predgovora knjige, prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina)

podeli ovaj članak:

Natrag