Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

NARODNI USTANAK

Svakim danom postaje sve očiglednije da se od ove i ovakve opozicije ne može ništa očekivati, te da je narod prepušten na milost i nemilost aktuelnog režima Aleksandra Vučića, koji je iz dana u dan sve beskrupolizniji. To se pokazalo i na nedavnim izborima po mesnim zajednicama Novog Sada, gde je i bez učešća opozicionih stranaka izlaznost bila nikad veća. Toj hajkačkoj akciji SNS-a, koji je građane naterivao na biračka mesta kao stoku u torove, suprotstavili su se samo nezavisni kandidati uz pomoć golorukih komšija. Pa ipak, u tri od četiri mesne zajednice na Limanu, uspeli su čak i da pobede. Da je to moguće i jedini način, uočava sve veći broj građana i počinje da se samoorganizuje u razne grupe i pokrete na lokalnom nivou. Već ih ima po nekoliko u svakoj opštini, tako da fali samo da se povežu i organizuju pa da ozbiljno uzdrmaju vlast na svim nivoima, koja nije toliko jaka koliko je opozicija slaba, zaključuje kolumnista Magazina Tabloid Miodrag Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Pozelenila je Srbija, što od proleća, što od borbe za zaštitu prirode i životne sredine, što od besa režima time izazvanog.

Najpre je reakcija vlasti bila poprilično nonšalantna, ne plašeći se lokalnih pobuna građana protiv svih vrsta zagađenja okoliša, pokušala je da to čak predstavi kao svoj uspeh, jer navodno toliko se sad dobro živi da ljudi nemaju pametnija posla. Pošto u zlatnom dobu građani nemaju nikakvih problema i briga, iz čiste dokolice počinju da razmišljaju o čistom vazduhu, o rekama i rečicama, o šumama i travnjacima. Dakle, prema Vučiću i Brnabićki, Zeleni ustanak, zapravo nije pobuna protiv sistema već naprotiv, rezultat njegovog skoro savršenog funkcionisanja, pa je građanima prosto dosadno kao u najrazvijenijim i najbolje uređenim državama sveta.

Naravno da nije tako, već potpuno suprotno. Građanima je svega dosta, a prekipelo im je kada je režim, koji im je oduzeo slobodu i ugasio sve institucije koje bi trebalo da ih štite, počeo da im otima i rasprodaje jedino što im je preostalo - zdravlje.

Pošto je ekologija poslednja rupa na svirali svih ovdašnjih vlada već decenijama, zagađenje životne sredine je od teorijskog pitanja budućnosti planete, postalo naša svakodnevica koja nas vidljivo i opipljivo guši i truje. A pošto nam to već skoro punu deceniju radi i Vučićev režim, dara je prevršila meru.

Nema sumnje da je ekologija postala ozbiljan i izuzetno aktuelan problem i da se građani Srbije sada njome ne bave zato što nemaju drugih briga, već naprotiv zato što zagađenje prirodnog okoliša udruženo sa svekolikim zagađenjem društvenog uređenja, postaje nepodnošljivo.

Prema tome, ne da ustanak za zaštitu životne sredine nije rezultat blagostanja u zemlji, nego baš suprotno posledica je zadaha truleži sistema i pokvarenih ljudi koji vladaju Srbijom, koji su zarad svojih interesa spremni da rasprodaju i prirodna bogatstva zemlje, ne prezajući ni od uništenja zdravog vazduha i čiste vode. Čak, spreman sam da tvrdim i dokazujem, da je prevashodni razlog ogorčenosti građana širom Srbije njihov ponižavajući položaj i egzistencijalna i duhovna beda u kojoj žive, a da je Zeleni ustanak u ovom trenutku i datim okolnostima samo najpogodniji oblik pobune, jer najkonkretniji vid borbe, bez politikanskih kalkulacija, prepucavanja i lažnih obećanja. A i iznenađenoj vlasti se to nije učinilo suviše opasno, pa nije reagovala nasilnički kao u slučajevima nekih drugih protesta, što je dodatno oslobodilo i ohrabrilo veći broj ljudi.

Objektivno, nije ni lako režimu da pronađe odgovor na tu sasvim novu pojavu otpora, jer teško je takve pobunjenike diskvalifikovati na klasičan način, proglašavajući ih izdajnicima i stranim plaćenicima.

Zelena revolucija je počela u odbrani reka na Staroj planini, a onda se počela širiti uzduž i popreko Srbije, da bi ovih dana dobila i novu institucionalnu dimenziju na izborima za Savete mesnih zajednica u Novom Sadu, gde su nezavisni kandidati, pomoću štapa i kanapa, neočekivano osvojili nekoliko značajnih pobeda, a na Limanu čak u tri mesne zajednice, od četiri na koliko je podeljen Liman, osvojili većinu i potpuno preuzeli upravljanje Savetima tih kvartova u najvećem naselju grada. Poseban kuriozitet je činjenica da su novi nestranački članova Saveta mesnih zajednica uglavnom žene. Takođe je zanimljiva i činjenica da je izlaznost na te sasvim marginalne izbore bila najveća dosad, a da je na istom tom Limanu bojkot nedavnih opštih izbora bio najizrazitiji u Novom Sadu.

Znači, želeli su tamošnji građani da veruju opoziciji i da je podrže, ali su se uverili da ne vredi, da je opozicija potpuno izgubljena i da ne zna ni šta bi htela osim vlasti, ni kako bi to što ne zna moglo da se ostvari, pa su odlučili da sami preuzmu stvari u svoje ruke. U se i u svoje kljuse, davno je zaključio naš narod.

I pokazalo se da se može i bez opozicionih partija i njihove infrastrukture, i bez državnih medija, samo uz pomoć komšijske radio Mileve, u lokalu pobediti sva sila vladajuće partije, koja je kao za najvažnije parlamentarne ili predsedničke izbore iznudila najmasovniju izlaznost, što milom, što silom, što mitom, što pretnjama, što obećanjima, što zastrašivanjem. Javnost nije ni obaveštavana da se izbori u mesnim zajednicama uopšte održavaju, ali su zato svi aktivisti i spoljni saradnici Naprednjaka bili mobilisani da obaveštavaju koga treba i da na birališta privode naročito starije birače, sa preciznim uputstvima za koga da glasaju. Međutim, ništa to nije vredelo u sredinama gde je nekolicina nezavisnih kandidata uz pomoć prijatelja, uglavnom u direktnom kontaktu, uspela da ubedi komšije da se zajedno suprotstave.

Kada bi se vladajuća partija, da joj je zaista stalo do građana a ne samo do apsolutne vlasti na svim nivoima, toliko angažovala oko vakcinacije, koja ide veoma traljavo, ne bismo morali da strahujemo da li će nam se epidemija virusa, covid 19, na jesen ponovo vratiti i ugroziti naše živote, i u zdravstvenom i u egzistencijanom smislu. Poslednjih dana protiv korone se dnevno ne vakciniše više od dve-tri hiljade ljudi, tako da smo još jako daleko od kolektivnog imuniteta. Tek smo negde oko 40%, dok bi poželjno bilo bar 60 posto, a idealno preko sedamdeset procenata od ukupnog stanovništva. Ako se nastavi ovim tempom, do jeseni nećemo dobaciti ni do 50% vakcinisanog stanovništva, a onda nam preostaje jedino da se molimo bogu da se virus ne povampiri.

Prosto je neshvatljivo da se vladajući režim toliko brine i organizuje za izbore čak i u mesnim zajednicama, a ni malo za mnogo važnije pitanje zdravlja i opstanka nacije. U isto vreme, dok se kod nas ukidaju mere i jenjava vakcinacija, iz Afrike ali i Velike Britanije stižu alarmantna upozorenja o novom talasu virusne infekcije koji bi mogao i nas ponovo da zapljusne. I dok u Englskoj, u kojoj nedeljno broj inficiranih raste za šezdeset procenata, vlasti odlažu popuštanje mera zaštite za punih mesec dana, kako bi se za to vreme vakcinisalo što više populacije, naša se vlast potpuno posvetila izorima u mesnim zajednicama, kao da je to pitanje biti ili ne biti i kao da epidemija više ne postoji. Bilo bi mnogo pametnije i korisnije kada bi vladajuća stranka, svojih 750 hiljada članova, umesto na birališta izvela na vakcinaciju i angažovala da građane ubeđuju kako treba da se vakcinišu, a ne kako da glasaju. Ili, možda to zaista nije u stanju!?

Time bi trebalo posebno da se pozabavi opozicija, umesto što se bavi samo sobom, prebirajući po procentima podrške koju navodno ima na osnovu nekih naručenih istraživanja javnog mnenja i na osnovu toga obećava skoro rušenje Vučićevog režima i svoju pobedu. Ni za njih, zagledane u fotelje u koje bi da se vrate, više ne postoji ni epidemija ni vakcinacija, ali ni mesne zajednice, pa ni realan život. Kao da žive u nekom drugom svetu, oni govore o rušenju svih bespravnih objekata, čim dođu na vlast. Kome je sad to važno i ko bi od toga mogao imati ikakve koristi?

Prosto ne mogu da verujem da zaista misle da je to najvažnija tema u ovom trenutku i da će na toj priči nekog pridobiti. Umesto tih praznih priča i obećanja, morali bi se zainteresovati zašto vakcinacija ne ide željenim tokom, da li je u pitanju potpuna nebriga vlasti za zdravlje nacije ili vladajuća partija nema uticaj i poverenje kod građana onoliku koliku pokušava da to preko svojih medija predstavi javnosti. I u jednom i u drugom slučaju bilo bi to dragoceno saznanje i doprinos u borbi i protiv epidemije i protiv režima.

Vidim da je nestranačka Skupština slobodne Srbije, koju uvažavam i podržavam, kao najvažniji cilj zacrtala ujedinjavanje opozicije, a ja ne mislim da je to najbitnije za rušenje ovog režima i neophodne promene vlasti. Mnogo važnije je podržati, afirmisati i objediniti već postojeće lokalne inicijative građana i ohrabriti nove širom Srbije. Ti ljudi, prepušteni sami sebi, već su dokazali da imaju neophodnu odlučnost, obraz i poverenje svoje sredine, da umeju da se organizuju i bore, pa i da pobeđuju bez ičije pomoći.

Samo ih treba povezati tako da podrže jedni druge jer zajedno će biti jači, a rešavanje njihovih parcijalnih problema biće lakše i efikasnije ako se otkloni zajednički uzrok svih, a to je nedemokratski i nehuman režim koji se zasniva na nesposobnoj, nemoralnoj, korumpiranoj i kriminalizovanoj vlasti. Svi su zapravo u istom sosu, bez obzira na različite konkretne probleme koje imaju, tako da je solidarnost najbolje rešenje. Ne jedinstvo, za čime obično kuka opozicija, nego solidarnost.

Lepo je to što su se novosađani na Limanu organizovali radi spašavanja svojih parkova, dečijih igrališta i šetališta pored Dunava, ali ne bi smeli biti ravnodušni ni prema problemima drugih, kada se, recimo, pobune žitelji Stare Planine zbog toga što im se otima voda, ili još bliže Zrenjanina, koji ni nemaju pitku vodu a u zamenu im se nudi fabrika automobilskih guma da im zagadi i vazduh. To su samo pojedinačne različite posledice, ali urok je za sve isti, loš sistem i još gora korumpirana vlast koja ga nasilno nameće, ne birajući sredstva i ne vodeći računa o posledicama.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane