Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

MOJ SPOR SA ISTRIOGRAFIMA JUŽNE SRBIJE (6)

Stalno su bili u bunama

Obično se kaže da Južna Srbija (oblast Južne Morave) nije dala doprinos stvaranju nove Srpske države u prvoj polovini XIX veka. Istoričari to često tumače „rajinskim mentalitetom" starosbijanaca, Moravaca, koji nisu bili spremni na samožrtvovanje za novu državu. To, jednostavno, nije tačno. Moravci su dali svoj doprinos novoj srpskoj državi u meri koliko im je to istorija dozvolila. Kao odgovor na ovu zabludu srpske istoriografije nastao je moj roman „Vojvoda od Leskovca" 1994. godine. Tekstovi koje nudim čitaocima Tabloida su egzegeza ovog romana. Izgovorio sam ih na nekim tribinama u Južnoj Srbiji, kao dopunu romanu.

Ivan Ivanović

Postavlja se pitanje šta se dešavalo za to vreme u južnim krajevima?

Tragajući za tim materijalom pronašao sam da je u Niškom pašaluku takođe došlo do narodnog komešanja. Istorija to jedva da je zabeležila, ali pod jesen 1804. godine gotovo da je došlo do ustanka u Nišavskom kraju između Niša i Pirota. Pošto se pročulo da se Šumadija digla na noge, na crkvenom saboru na dan Velike Gospojine (28. avgusta) u porti crkve u selu Tijabari nedaleko od Pirota skupio se narod da diže bunu. Tom prilikom je tijabarski pop, čije ime nažalost istorija nije zabeležila, održao narodu govor da bude spreman da sledi primer Šumadije. Neka narod čeka poziv popova na bunu. Narod se razišao, a popovi su se dali na posao da se dogovore kako da dignu bunu. Pretpostavljam da su dobili aber iz Šumadije i da su stizali izaslanici koje je Karađorđe razaslao na sve strane. Koliko sam našao, bio je dogovor da se buna obnaroduje na Malu Gospojinu na novom crkvenom saboru u Tijabari.

No niški Hafis-paša to dozna preko svojih ljudi i reši da spreči bunu. Možda je znao za seču knezova u Severnoj Srbiji, tek rešio je da je ponovi u Južnoj Srbiji. Poslužio se metodom Fočić Mehmed-age kad je ovaj na prevaru posekao Aleksu Nenadovića i Iliju Birčanina u Valjevu. Digne se Hafis u Pirot i pozove popove na dogovor kako da se narodu olakša i da mu se skinu nameti. Ovaj kraj je i ranije imao olakšice, jer je obezbeđivao miran prolaz turskim karavanima kroz Ponišavlje. Neki popovi na to nasednu i odu na noge Hafisu, njih sedam. Ostali se izmaknu. Hafis naredi da se ovi popovi pohvataju i obese o vrbe na Nišavi, gde su visili nekoliko dana da se zaplaši Ponišavlje da ne diže bunu. Tako je propala Ponišavska buna.

Ali plamen bune se nije sasvim ugasio, premestio se nešto na jug u Zaplanje, podno Suve planine. U selu Krčimiru tri popa, koji su izbegli pirotsko vešanje, tri brata po imenima Janko, Zdravko i Krsta, dogovore se da pozovu Zaplanjce na bunu. Našao sam da je plan bio ovakav: Zdravko da ostane u Zaplanju i širi ustanak; Janko da ode u Znepolje i prenese oganj tamo; a Krsta da ode u Vlasinu i digne Vlasince. Još se dogovore da se pobunjenici sastanu u Velikom Boljincu na jesenjem vašaru, proglase ustanak i zatvore sve klance, Kutinski kako bi sprečili da Turci dovedu pojačanja iz Sofije, Kurvingradski da odseku Leskovac od Niša, i Grdelički da spreče Vranjanskog pašu da pristigne u Leskovac. Ova buna bi se nazvala Zaplanjskom bunom.

No dok su se tri brata popovi iz Krčimira spremali da krenu u tri pravca i dignu narod na ustanak, za taj plan dočuje pop iz Velikog Boljinca, koji je bio u svađi sa braćom iz Krčimira, i reši da im se osveti. On se jedne noći iskrade iz Boljinca i neopaženo ode u Niš i o zaveri obavesti Hafis-pašu. Kad to čuje paša, odredi alajbega Karafejzu da sa odredom konjice odjuri u Zaplanje i spreči bunu. Karafejza iznenadi krčimirsku stražu i zarobi sva tri popa. Kad ih otpravi u Niš, Hafis naredi da se ispred Tvrđave na ćupriji na Nišavi podignu troja vešala i na svakom od njih Turci obese po jednog popa. Našao sam da su ovi mučenici ostali na vešalima sve dok se nisu od nevremena raspali, kako bi se Srbi u Niškom pašaluku odbili od bune pre nego je podignuta. Tako je propala i Zaplanjska buna.

U Vlasotinačkom kraju buna je pokušana na Mitrov dan 8. novembra u Crnoj Travi u valjavici kneza Nikole Belkića. Tu je glavnu reč imao pređe trgovac a sad hajduk Ilija Petrović Strelja iz Vlasotinca, koji je već bio u sukobu s Turcima. Strelja je pozvao Vlasinu da se pridruži Šumadiji i protera Turke iz Južne Srbije. Ali Vlasinci su se kolebali, poučeni neuspehom Nišavske i Zaplanjske bune. U raspravu se umešao oborknez Stojan Stojanović iz Leskovca i pozvao domaćine da ne idu za hajducima, isto onako kako je beogradski knez Aksentije odvraćao Šumadince od ustanka. U Turskoj državi Crna Trava je imala povlašćen položaj protektora Aja Sofije, zbog čega su je Turci zaobilazili. Osim toga, u Leskovačkom pašaluku nisu zavladale dahije, nego njime mudro upravlja Šašit-paša, koga narod zove Srpskom majkom. Jedno je Šumadija, drugo je Morava! Narod je poslušao kneza Stojana a ne hajduka Strelju. Tako je propala i Vlasinska buna.

Svakako da je pobeda nad dahijama osokolila Srbe. Oni su shvatili da su posle gotovo pola milenijuma ponovo postali važan narod i da Turska više nije bila nepobediva sila. Njihovim vođima nije padalo na pamet da raspuste vojsku, odreknu se oružja i vrate se na pređašnji poredak. Ali šta dalje?

Vođima ustanka postalo je jasno da moraju da se oslone protiv Turske na neku veću silu, austrijsku ili rusku. Postojale su dva struje, jedna je bila za savez sa Austrijom, preko koje su se mnogi obogatili i digli do seoskih kneževa i starešina, druga za povezivanje sa Rusijom. Prevladalo je uverenje da je bolje potražiti saveznika u slovenskoj braći. Tako je jedna ustanička delegacija, na čelu sa Aleksinim sinom protom Matejom Nenadovićem otišla u Petrograd još u avgustu 1804. godine da od ruskog cara zatraži pokroviteljstvo. Rusi su prihvatili da zastupaju srpske interese pri Porti u Istambulu. Ova delegacija se vratila u Srbiju u februaru 1805. godine.

Pri odlasku u Rusiju, izaslanici su u Harkovu našli jednog poluzemljaka od ugarskih Srba, Todora Filipovića, koji je bio profesor na Harkovskom univerzitetu. Prota Mateja ga nagovori da ostavi rusku službu i pođe sa njima u Srbiju, na šta Filipović pristane, koje iz rodoljubivih razloga, koje što mu tamošnja klima nije odgovarala i često je poboljevao. Pri prelasku u Srbiju, Todor promeni ime i nazove se Boža Grujović, da bi zametnuo trag, jer je bio austrijski podanik i plašio se da ga ovi ne gone. Boža je sa Protom Matejom predložio najpre Jakovu, a potom i Karađorđu, da se u Srbiji, po ugledu na Rusiju, osnuje jedan sinod, Sovjet, koji bi vršio civilnu i sudsku vlast. Kad je Sovjet osnovan u manastiru Voljavči, odakle je odmah otišao u manastir Bogovađu, sa dvanaest sovjetnika (iz svake nahije po jedan), Boža Grujović je postao njegov pravni savetnik i sekretar. Na taj način su, pored vojne, ustanici dobili i civilnu vlast.

Čekao se samo povod da se nepoverenje između Srba i Turaka produbi i ustanak nastavi.Taj povod se našao vrlo brzo u Smederevu, kad su Turci ubili smederevskog vojvodu Đušu Vulićevića, koji je na konju i pod oružjem ujahao u grad. Na to su Srbi odmah napali Smederevo, zauzeli ga i pobili Turke koji nisu uspeli da pobegnu. Došlo je do borbe u svim gradovima, a u Beogradu je napao na srpski živalj Alija Gušanac. Porta je samo to i čekala pa da ponovo potčini raju.

Tek sad Srbi nisu hteli da polože oružje i vrate se u svoja sela. Tu Srbi odaberu jednu deputaciju na čelu s Nišlijom Stefanom Živkovićem i pošalju je na Portu da pregovara. Ali na Porti su shvatili da su ustanici probudili raju i okrenuli je protiv sultana, pa su deputaciju pritvorili, a niškom zapovedniku Hafis-paši naredili da krene u Beogradski pašaluk i razoruža buntovnike. Nije jasno kako je Živković uspeo da se oslobodi i javi Karađorđu šta mu se sprema. Hafis je sakupio vojsku od 15.000 Turaka i krenuo niz Moravu. Srbi su odlučili da ga sačekaju kod Paraćina.

Evo šta je Milan Đ. Milićević napisao u "Pomeniku..." o ovom Nišliji - Moravcu.

"Stevan Živković Nišlija se nije odlikovao toliko u bojevima, ali je činio veliku polzu ustanicima snabdevajući ih džebanom iz Austrije. Stevan se rodio u selu Prnjavoru oko tri sata hoda na zapad od Aleksinca; to selo danas ne postoji, pošto su njegovi stanovnici bili prinuđeni da se isele zbog vode koja se stalno slivala sa brda i plavila selo. Gospodin Vuk Stefanović Karadžić u svojoj povesnici iznosi pogrešne podatke o Stevanu Živkoviću a to zbog toga što su mu pogrešno kazivali; tako on kaže da se Stevan rodio u Nišu i da je kao dete došao sa ocem u Biograd gde je stao trgovati i tako se obogatio. Tragajući za biografijom ovog znamenitog Srbina za Pomenik ja sam došao do drugačijih podataka, koje sam proverio na više mesta, pa ih smatram tačnijim od Karadžićevih. Stevanu je stric bio bogat a otac puki siromah i ovaj svog sina jedinca proda nekom Konstantinu ćurčiji iz Beograda, koji nije imao dece, za sto groša. Tako je Stevan došao u Beograd gde ga je Konstantin izučio zanatu i uveo u trgovinu te mu omogućio da postane vrlo bogat čovek.

Stevanovom detinjstvu u Prnjavoru čuo sam priču iz koje se vidi kako je onda bila retka para u narodu. On je kao dete svaku noć strašno plakao i kako dođu u selo nekakvi ećimi, koji su putovali po narodu dajući bolesnicima lekove, njegova majka zatraži od njih pomoć. Ećimi daju Stevanu lekove koji će ga zavarčiti od plača i zaiskaju za to jedan groš. Ali nigde u selu ni u koga nije bilo groša! Vesela Stevanova majka nađe groš u neke kone te plati detetu lek, a posle je za taj groš tkala koni platno ravno četiri dana.

Pošto dahije ovladaju Beogradom, Stevan od njihove sile prebegne u Zemun - a ne što je zaželeo živeti gospodski, kako piše gospodin Karadžić.

Kad su se Srbi digli na ustanak 1804. godine, Živković je odmah počeo nabavljati i slati im džebanu i drugo što im treba za rat.

Naredne godine on putuje u Carigrad u deputaciji koju su Srbi poslali radi ugađanja s Portom. No Turci ovu deputaciju pritvore a niškom Hafis-paši pošlju zapovest da ide s vojskom u Srbiju i da bunu uguši. Živković se, zahvaljujući svojoj veštini u pregovorima i u diplomatskim poslovima, izbavi iz zatvora i vrati u Srbiju da kaže Karađorđu sve što je i kako je. Koliko je Živković bio vešt u poslovima, najbolje pokazuje to što ga je Sovet, kao pametna čoveka, slao Veljku da se nalazi uz ovoga, te da ga pameću svojom usmerava u njegovom prekomernom junaštvu.

Kad je Karađorđe došao u sukob sa vojvodama, Stevan se stavi na stranu Milenka i Dobrnjca, posle čega napusti Srbiju; jedno vreme se nahodio u Zemunu a posle je otišao u Rusiju.

Stevan Živković se dva puta ženio: prva žena, s kojom je imao četiri sina, propije se i pronevaljali, a druga je bila udovica dahije Aganlije, koja se bila pokrstila i dobila ime Ljubica. Kad je napustio prvu ženu, sud onoga vremena osudi Stevana da na svako dete što je s njim rodila dv po jednu kesu a on dv dvostruko više. Isto je tako davao Sovetu po deset hiljada dukata u zajam a i pojedinim ljudima činio je mnoga dobra. Ova prva žena je zbog javnog bluda, po naredbi Karađorđevoj, bačena u Dunav i udavljena, a druga je bežala Turcima i opet se vraćala.

Tek pred kraj života Živković je opet došao u Srbiju, ali je malo ostao. Imao je mnoge novce na dugu u seljaka oko Beograda; jednom pozove sve dužnike i zatraži da mu kažu ko mu koliko duguje. Kako mu koji prizna dug, i zamoli ga za poček, Stevan nađe njegovu obligaciju, pokaže mu je i podere na njegove oči. Poderavši sve obligacije, rekne seljacima: "E, od danas mi niste dužni ništa. Ostanite s Bogom!" I vrati se u Rusiju da umre.

Oni koji ga pamte opisuju ga kao čoveka omalena rasta, crnomanjastog, a pod starost sedog kao ovca; u licu je bio rumen kao ružica."

Da se vratimo ustanku. Kad su Srbi doznali da Hafis ide na njih, rešili su da mu se suprotstave. Na južnu granicu Pašaluka otišli su Karađorđe iz Šumadije i Milenko Stojković i Petar Dobrnjac iz Pomoravlja. Kad je Hafis pristigao 18. avgusta 1805. godine sa 15.000 ljudi, Srbi su mogli da mu se suprotstave sa duplo manjom vojskom. Milenko i Petar su iskopali šančeve na Ivankovcu, brdu kod Ćuprije, na desnoj obali Velike Morave. Hafis je zahtevao da prođe do Beograda desnom obalom reke, ali mu Srbi to nisu dozvoljavali, pravdajući se da su levom obalom, preko Šumadije, išle dosad sve paše i da njegova vojska samo tamo može da bude nahranjena. Hafis je zahtevao da mu se Srbi predaju. Priča se da je sa sobom nosio konopce da veže vođe ustanka. Udario je na šančeve na Ivankovcu i borba je trajala ceo dan. Uveče je pristigao Karađorđe i Hafis je odlučio da se skloni u Paraćin i tu zakonači.

Pojedini istorijski izvori navode neobične okolnosti ranjavanja i potonje smrti turskog komandanta Hafis-paše. Naime, centralnu ulogu u ovom činu igra izvesni pisar u srpskoj vojsci, Stevan Stevanović - Steva. Pošto je dobio dozvolu od Karađorđa, on je ispalio jedno đule iz topa, pogodivši Hafiz-pašin konak. Hitac se potom sručio na nogu turskog komandanta, teško ga ranivši. Narednog dana, paša je preminuo na putu do Niša. Interesantan je podatak da i turski izvori navode kako je konak iznenada pogodilo đule, nateravši pašu na povlačenje prema Nišu. Jedni izvori navode da su sutradan ustanici gonili pašinu vojsku preko Paraćina do granice pašaluka, a zatim se vratili na Ivankovac. Drugi, pak, navode pregovore Karađorđa sa delegacijom paraćinskih Turaka, što je osiguralo da ustanici odustanu od napada na ovaj grad, jer je on pripadao Leskovačkom pašaluku i nije bio u sastavu Beogradskog pašaluka.

Boj na Ivankovcu je bio prvi sukob ustanika sa turskom carskom vojskom. Do tada su se borili samo sa vojskom uzurpatora vlasti, dahija. Ova pobeda je imala veliki moralni odjek u celom pašaluku i ojačala samopouzdanje ustanika i doprinela uspesima u borbama za oslobođenje od turske vlasti.

Posle toga je veliki vezir naredio bosanskom paši Bećiru i skadarskom paši Ibrahimu da najzad razoružaju i kazne neposlušnu raju u Srbiji. Srbija se našla u smrtnoj opasnosti. Ali se nije predavala, odlučila je da se brani na granicama Pašaluka. Na zapadnoj strani je Radič Petrović, ratni drug Karađorđev iz frajkora, koji je ostavio svoju kapetansku penziju u Sremu i došao da posluži Srbiji, sa Jakovom, iskopao i utvrdio šančeve. Na istočnoj strani Milenko je zauzeo dunavsko ostrvo Poreč, koje na ulazu u Đerdap dominira rekom i ravnicom.

No Srbija je najviše bila ugrožena sa juga. Ravnica, u kojoj se sastaju dve Morave, kod Stalaća, predstavljala je najlakši pristup u Srbiju od Niša. Karađorđe, koji je postao neformalni ustanički komandant, uputi na jug Petra Dobrnjca da zapreči ulaz u Šumadiju. Petar zauzme Paraćin i zasedne na Deligradu. Tu se odnegde stvori izvesni Žika, za koga Milićević kaže da je pre Kočine Krajine bio mehandžija u Beogradu, na Kalemegdanu. Tu je držao mnogu sitnu stoku i najmio za čuvara nekog Đorđa Simića iz Sremčice, čiji će potomci igrati važnu ulogu u stvaranju Srpske države. Kad je austrijski oficir Mihaljević kupio dobrovoljce za rat sa Turcima, Žika i njegov čobanin Đorđe se prijave u tu vojsku. Obojica se odlikuju i dobiju čin kapetana. Kad se rat svršio, oni su dobili penziju i prešli u Srem da žive u selu Boljevcima.

Kad je u Srbiji izbila buna, Žika ostavi Srem i carevu penziju i pređe u Srbiju da se bije sa Turcima. Kad je Dobrnjac priseo na Deligradu, poverio je Žiki, koji je u frajkoru izučio inžinjeriju, da tu podigne šančeve i zatvori pristup Srbiji s juga. U isto vreme na Deligrad pristignu dobrovoljci iz Južne Srbije, najviše iz Vlasine, kojima je komandovao trgovac i hajduk Ilija Petrović Strelja. Ovi vešti majstori su pod Žikinim nadzorom podigli najpre utvrđenje Deligrad na desnoj obali Morave, a potom iskopali šanac i na levoj obali i nazvali ga Topoljak. Sve vreme ustanka na Deligradu je komandovao Petar Dobrnjac.

Petar Jokić je Milićeviću rekao da je Žika bio rodom iz Makedonije i da mu prezime niko nije znao. Jedni su ga zvali Žika, drugi Žikić, a bećari iz Vlasine Džika. Anta Protić ga u svojoj "Povesnici" naziva Kapetan Džikovac.

Milan Đ. Milićević je u „Pomeniku..." predstavio još jednog znamenitog Nišliju, Marka Todorovića Abdulu.

"Marko Todorović se rodio u selu Matejevcu, više Niša, 1870. godine. Kao dete učio je knjigu u Nišu, no ubije kamenom neko Ture, pa plašivši se osvete izbegne u selo Šiljegovac pod Jastrepcom. Kasnije siđe u Paraćin, no tu ga Turci opaze te on pobegne u Požarevac. U Požarevcu se najpre izdavao služeći, a posle se uortači s nekakvim poturčenjakom, Srbinom iz Dubravice, koga su zvali Abdula i dv se u trgovinu. Po ovom poturčenjaku Marko dobije novo ime.

Kad izbije Prvi ustanak, Marko Todorović, kao i svi rodoljubi iz Južne Srbije, odjuri na južni front i učestvuje u osnivanju Deligrada pod komandom Kapetana Žike. Marko se odlikovao u svim bojevima na Deligradu i tu je postao barjaktar u vojsci. Jednom, o Vaskrsu, Turci, misleći da su Srbi većinom otišli za praznik kućama, udare golemom silom na šanac, nastojeći da probiju Veliku kapiju. Tad je na Deligradu bio Kapetan Žika i pod njim Marko Todorović.

Srbi, kojih je odista bilo malo, odupru se junački i suzbiju Turke. Ali, u tom suzbijanju, dok je boj još trajao, Kapetan Žika iziđe na bedem da oslobodi i osokoli Srbe. No baš u taj mah zgodi ga zrno u prsa i tu Žika padne. Tu se Marko rani u obe ruke.

Kad izbije Drugi ustanak, Marko se među prvima vrati iz Nemecke i bije se s Turcima pod Streljom na Ranovcu i Prugovu. Tu se odlikuje i biva po drugi put ranjen."

Držim da je važnu ulogu imao i Čolak Anta Simonović. On se rodio u Prizrenu, u Staroj Srbiji, a u Severnu Srbiju je došao pre ustanka, i to u Beograd gde je radio ćurčijski zanat. Prilikom posete Prizrenu, Anta nakupuje puške, s namerom da ih proda Turcima za lepe pare. Ali kad čuje za bunu u Topoli, odnese puške Karađorđu. Otad se nahodio uz Karađorđa kao njegov momak.

U boju s Turcima kod Ostružnice bio je ranjen u ruku, pa je ostao čolakast (sakat), te dobije drugo prezime Čolak-Anta. Godine 1811. kad je Karađorđe suzbio stare a postavio nove vojvode, Čolak-Anta je dobio diplomu da je vojvoda Kruševački.

Važnu ulogu u odbrani Južnog fronta imala su i dva Cincarina, Janko i Marko. Cincar-Janko (Popović) rodio se u Ohridu, u Makedoniji, odakle je dobegao oko 1800. godine u Srbiju, u Valjevo. Kad je Fočić Mehmed-aga posekao na mostu na Kolubari Aleksu Nenadovića i Iliju Birčanina, pritvorio je i Janka, kao sumnjivog došljaka iz Turske. Cincar-Janko se nekako izbavi i kad bukne ustanak pridruži se Karađorđu. Ovaj ga načini bimbašom i dv mu pod komandu nekoliko stotina bećara. Janko se na Mišaru pokazao kao veliki junak. Istakao se i u boju za Beograd. Vojevao je najpre pod komandom popa Luke Lazarevića, potom Stojana Čupića. Na Deligradu je bio do poslednjeg. Cincar-Marko (Kostić), koga su zvali Cincarin, rodio se u Albaniji. U ustanku je bio mahom uz Karađorđa i odlikovao se velikim junaštvom, ali i pameću. Na Topoljaku je ostao do propasti 1813. godine.

Srbija se branila na istoku na Timoku, gde je komandovao Hajduk Veljko, a na zapadu na Moravi (Zapadnoj), gde je glavnu reč vodio Pavle Cukić.

Cukić se rodio u Šumadiji, u Krčmaru kod Kragujevca, a u ustanku mu je Karađorđe poverio da siđe južno od Morave. Kad je Cukić osvojio kruševačku Župu, nastanio se kućom u Trsteniku. Milićević kaže da je Pavle bio preke naravi i nije trpeo starijeg od sebe. Često je dolazio u sukob sa Karađorđem. Kad je Vožd bacio oko na Cukićevog konja i tražio da mu ga Pavle pokloni ili proda, ovaj je odveo konja u Topolu i poklonio mu ga. Zahvalni Vožd ga je počastio ručkom. Kad je njegov seiz otišao u štalu, imao je šta da vidi: Cukić je odsekao konju oba uva i rep, tako da nije bio ni za šta. Pošto je Cukić u Župi vladao batinom, narod se tužio na njega da vlast upotrebljava na zlo. Karađorđe naredi da se Cukiću oduzme vojvodstvo, na šta se ovaj odmetne od vlasti. Vožd izda naredbu da se Cukić uhvati i dovede njemu, ako se to ne mogne, da se ubije i da mu se odseče glava i otpravi u Topolu. Kasnije se Cukić pokaje i preda Karađorđu, a ovaj mu oprosti neposlušnost.

Drugi Cukić, Petar koji je bio rođenjem Lazarević i sa Pavlom nije bio rod, rodio se u Stopanji i rano ostao siroče. Kruševački vojvoda Pavle Cukić ga usvoji, otuda dobije prezime Cukić. Sve do propasti ustanka Petar se uvek nalazio uz svog dobrotvora Pavla Cukića. Za nas je Petar važan jer je njegov sin Kosta, čija je majka bila Ana, ćerka vojvode Petra Molera, postao značajan državnik u Kneževini Srbiji sredinom Devetnaestog veka. Oba Cukića su do poslednjeg branili Deligrad.

Od svih starešina na Južnom frontu, a moguće je i u celoj Srbiji, Milan Đ. Milićević je najviše cenio Petra Dobrnjca. O njemu je napisao u "Pomeniku..." ovo, a ja sam to inkorporirao u "Vojvodu od Leskovca".

"Na ovom mestu moram da kažem čitatelju da je prema mom traganju od svih srpskih starešina onoga vremena Petar Dobrnjac bio najumniji i najmudriji. Računam da je bila velika šteta za Srbiju što Karađorđe nije shvatio vrednost ovog zapovednika južnoga fronta, nego se oslanjao na druge prvake, koji su svoj interes stavljali iznad narodnog i koji će mu na kraju i doći glave. Dobrnjac ne samo da je držao Deligrad i na taj način presekao glavni dotur turske vojske, što je omogućilo Srbima da pobede u više bitaka u Šumadiji, jer da je pao Deligrad Srbija ne bi izdržala do 1813, pala bi znatno ranije, nego je stvorio sve uslove za ofanzivu na jug i osvajanje glavnih turskih uporišta u Nišu i Leskovcu iz kojih su kretali svi turski pohodi na Srbiju. Držim da u srpskoj istoričeskoj nauci o značenju Deligrada nije dovoljno pisano i da uloga vojvode Petra Dobrnjca u svim tim zbivanjima tek treba da se osvetli.

Pravo prezime komandanta južnog fronta nije bilo Dobrnjac nego Todorović a Dobrnjcem se prozvao po selu Dobrnji u nahiji Požarevačkoj gde se rodio. Dobrnjac je u mladosti neko vreme hajdukovao a za Mustafa-pašinog vremena trgovao je stokom sa Austrijom, kao većina srpskih prvaka toga vremena. Čim se 1804. godine čulo za ustanak u Šumadiji, Dobrnjac je pobunio i okrenuo Moravu za sobom i bio buljukbaša pod komandom Milenka Stojkovića Pod Milenkom je ratovao na Ivankovcu 1805. godine protiv Hafis-paše niškog i tu se odlikovao i proslavio tako da ga je Sovjet imenovao bimbašom i proglasio vojvodom.

Kasnije je Dobrnjac najviše vojevao na Deligradu, gde je suzbijao tursku silu koja je niz Moravu nadirala u Srbiju. Dok je on komandovao Deligradom, ovo utvrđenje je bilo neprobojno, ali kad je za komandanta, početkom 1809. godine, došao Miloje Petrović Trnavac, Dobrnjac se toliko ogorčio da je posle sve radio bez volje. Kad je 1811. godine o malom Božiću došlo do svađe između srpskih starešina, Dobrnjac se stavi na stranu Milenka protiv Karađorđa i Mladena Milovanovića, zbog čega je zajedno sa Milenkom proteran iz Srbije u Rusiju da se više nikad ne vrati.

Petar Dobrnjac nije bio ludo hrabar junak kao Hajduk Veljko, niti bogat i uticajan kao Mladen Milovanović, ali je bio najčestitiji srpski vojvoda i bila je velika šteta za Srbiju što je prerano iz nje otišao. Po naravi je bio šaljivdžija i prema svojim područnicima i drugovima vrlo ljubazan. Bio je jako govorljiv i rečit i umeo je ljude k sebi privući i nagovoriti ih da ga slušaju. Iako je bio veliki junak, više je držao do mudrosti i opreznosti i nije davao da mu ljudi olako ginu. Deligrad je smatrao svojim drugim domom osim Dobrnje i kad su mu ga uzeli gotovo da je izgubio svaku volju na život. Nije mogao da trpi ničija zapovedanja, pa je tako došao u sukob i sa samim vrhovnim voždom. Bio je čovek izdašan i čazben i njegov sto je bio postavljen za svakoga ko bi god otkud naišao.

Odasvuda sam čuo da je Petar Dobrnjac jedini od svih vojvoda onoga doba bio gluv i slep prema ženskoj lepoti i nije imao slabosti prema ženama kao Karađorđe i Miloš."

Naveo sam portrete ovih južnjaka, jer bez njih ne bismo imali prau sliku o Srbiji onoga vremena.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane