Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Život potvrđuje

Top 100 pijanaca Jugoslavije (4)

LJUBAV BEZ REČI

Čuveni srpski novinar Miodrag Mile Isakov, stalni kolumnista Magazina Tabloid, napisao je knjigu naslovljenu kao ''Pijani smo bili bolji''. On se drži još uvek devize čuvenog šabačkog svirača Vlastimira Pavlovića Carevca, koji je tvrdio da čovek u životu treba da radi i pije. A kada se razboli, treba da prestane da radi. Ovo je njegova druga knjiga

Šarl Bodler: Opijen uvek treba biti. U tome je sve - početak i svršetak mudrosti. Da ne osećate strahovito breme vremena što vam pleća povija ka zemlji, morate se bez daha opijati. Čime? Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam drago. Ali, opijajte se!

Mr Mile Isakov

Anča

Kada sam dao svoj prvi intervju u novosadskom „Dnevnik"-u, kao dvostruki udarnik na radnim akcijama „Ada Ciganlija" 1967, i „Novi Beograd" 1968, moja baba Olga je sa tim novinama prošpartala Silbaš uzduž i popreko, pa praveći se nevešta zaustavljala sve redom sa pitanjem jel to pišu o njenom Miletu i molbom da joj pročitaju tekst, jer ona tobož ne vidi dobro. Kakav genijalan izum, em su svi pročitali, em je ona višestruko uživala slušajući.

Takva je bila majka mog oca Radovana, strica Toše i tetke Katice, moja Baba Olga, koju su mnogi u familiji zvali Anča. Ne znam otkud taj nadimak, nisam pitao na vreme, a sad nemam koga. Moja mati nikad je nije tako oslovljavala ni pominjala, a otac Raša samo kad je bio šeretski raspoložen, iz čega sam još kao dete zaključio da to nije baš nešto za kopiranje. Kada sam malo odrastao, na osnovu situacija u kojima je tako apostrofirana, sa obaveznim osmesima, dokonao sam da se pod tim nadimkom, ma otkuda dolazio, podrazumeva posebno svojeglava žena, koja se vešto pretvara da ne vidi i ne čuje dobro kad joj se nešto ne dopada, a odlično čuje, i kad nije njoj upućeno, ono što joj odgovara.

To, da se pravi luda, naučila je tokom rata, kad su joj sinovi već bili u partizanima. Kad god bi je fašisti pozvali na informativni razgovor u seosku policijsku stanicu, raspustila bi do kukova dugu kosu, koju je inače u punđi skrivala zabrađena marama, i sve glasno zapomažući ulicom odlazila na saslušanje. A kada bi je tamo pitali gde su joj sinovi, počela bi još glasnije da zapeva za njima, tvrdeći da su ih oni sigurno ubili čim nju zovu. U međuvremenu, sa cegerima punim hrane redovno je odlazila na front u Slavoniji, gde su njihove brigade bile ukopane u rovove. Peške, stopirajući tu i tamo poneka zaprežna kola.

Sve je počelo tragične 1941, kada su Hortijevi Mađari, čim su ušli u Novi Sad, streljali viđenije građane, među kojima su bili i njen suprug Lazar i brat mu Todor Isakov, čijih imena nažalost nema na spomeniku na Dunavskom keju, jer tamo su popisane samo žrtve čuvene racije naredne, 1942. godine. Baba Olga je možda baš tada postala Anča, jer je bila prinuđena da prisustvuje streljanju, ali i zatim da gleda kako se dete jedne oficirske žene igra kopajući viljuškom oči pogubljenima.

Sinovi su joj se, na sreću, tad razbežali, a ona se vratila u porodičnu kuću u Silbašu, gde je sama poživela još nekih četrdeset godina. I nastavila tradiciju sa cegerima, kao za vreme rata. Svakog vikenda vozom bi dolazila u Novi Sad, sa tri cegera identične sadržine, po desetak jaja i određene količine sira, krompira, razne zeleni i voća. Kad je iz nekog razloga niko od nas ne bi dočekao, nosila bi dva cegera desetak koraka, a onda se vraćala po treći, znajući da će to obavezno izazvati prolaznike da joj pomognu. A novce je čuvala vezane u izgužvanu maramicu, računajući da se niko za nju neće otimati.

Prva baza joj je bila tu u blizini stare željezničke stanice, zapravo odmah iza nje, gde je stanovala tetka Katica, u kući gde se sad nalazi picerija „Borsalino", koju drži njen zet Braca. Tu kuću tetka je nasledila od deda-strica Toše, kojem je deda Laza prepustio njeno odrastanje, s obzirom da njegov rođeni brat nije imao dece. I to je nekad bila tradicija. Tu je Baba Olga i noćivala jer stanove nije smatrala kućom, ali pre toga morala je da obiđe još dve numere, kod jednog i drugog sina, gde bi sve do svoje osamdesete obavezno popila pokoju rakijicu, a posle jela i po dikoje pivce.

Volela nas je sve, naravno podjednako, ali posebno je bila slaba prema mlađem sinu Toši, valjda zato što je iz rata, u kojem je zbog lude hrabrosti zaradio rafal u mali mozak, izašao kao stoprocentni invalid. A onda i prema meni, pošto su svi tvrdili da sam svojeglav i neobuzdan na njega. Ja sam to sa ponosom prihvatao, uvek imajući na umu tad legendarnu priču kako je usred rata, kada se njegova Dvanaesta Vojvođanska brigada našla u blizini, u po bela dana, sasvim sam, upao u Silbaš i uhapsio dvojicu fašističkih žandara, koji su od dosade dremali u stanici, vezao ih za magarca i tako trijumfalno projahao kroz selo. I niko im kasnije nije smeo da kaže da poznaje tog vagabunda da ne bi Anča stradala, ali i da im se on ne bi svetio.

Nije onda čudo što je najčešća uzrečica moje Baba Olge bila - Obesiću se! U svakoj, pa i najmanjoj neprilici, kad je nešto boli ili joj ne polazila za rukom, njen komentar je bio vešanje. Lepo ću se obesiti, ili dođe mi da se obesim. Pamtim to ponajviše zahvaljujući njenoj komšinici baba-Kati, koja bi joj kad god to čuje odbrusila: Obesila bi se ti kad ne bi žuljala štranjga!

Kad je Baba Olga sasvim onemoćala i srušila se u krevet, angažovali smo komšinicu da je neguje a mi smo je porodično obilazili svakog vikenda. Predosećajući skori kraj, jedne nedelje me je upitala da li ću ja drekati na njenoj sahrani, zapravo zadužila me je jer, kako reče, ovi njeni sinovi kakvi su, sigurno neće, a neko mora. Red je. Snaje nije pominjala, ali njihovim suzama očigledno nije odviše verovala. Hoću, Baba, drekaću, deraću se tako da se čuje i u Paragama. Bila je zadovoljna odgovorom, ali već sledeće nedelje imala je drugu želju. A da mi ti ipak govoriš na sa'rani, jer nema ko? Popa sigurno neće hteti da dođe, nisam ni članarinu plaćala otkad su mi ovi moji zabranili, a svi koji me znaju već su pomrli. Ali, ko će onda drekati? Ne moraš drekati, ne mora niko drekati, samo ti da mi održiš govor, red je. Dobro, Baba, govoriću. Posle male pauze usledilo je pitanje: A šta ćeš kasti? Ne znam, nisam o tome razmišljao, ali hajde da iduće nedelje napravimo probu, ja ću spremiti govor a ti se ukoči tu u krevetu pa da ti pročitam. Id' u očin!

I sve sam to baš tako, od reči do reči, prepričao sledeće nedelje na sahrani, da bih joj na kraju poručio: I evo ih, Baba moja, svi dreče.

Anonimni spomenik

MOJ SPOMENIK NJIMA

Neka kaže šta ko hoće ali ja moram da se pohvalim da sam za života dobio spomenik u centru Novog Sada u prirodnoj veličini. Istina anonimni i prolazni, i metaforički i bukvalno, jer trajao je samo jednu deceniju a Novosađani su prolazili preko njega, kao što je to vreme ratova i izolacije od sveta prošlo preko svih nas. Zapravo ja sam bio spomenik svim neznanim junacima toga doba, koje je jedan neljudski režim isto toliko dugo gazio.

Negde sredinom devedesetih, moj ispisnik i saborac, slikar i multimedijalni umetnik Nikola Džafo došao je na ideju da u trotoar glavnog sokaka naše varoši ugravira siluete nekoliko ljudi različitih zanimanja, koji su se suprotstavljali tom nedobu, da budu pečat tog vremena u asfaltu. A ja sam mu bio pri ruci, večito prisutan u Zmaj Jovinoj 4, u jednoj od dve tada najznačajnije revolucionarne institucije u gradu, ili u Nezavisnom društvu novinara, na prvom spratu, ili u „Kecu", u podrumu. Morao sam samo da izađem iz te moje tvrđave i legnem nasred ulice, kako bi na asfaltu opcrtao moju figuru sa stisnutom pesnicom podignute leve ruke, koju je zatim valjda malo izdubio i popunio novim, nešto tamnijim. Taj moj spomenik desetak godina je bio nešto kao ležeći policajac, koji sve opominje da ljudi ne smeju biti gaženi. Zato je i uklonjen 2005, čim su Radikali ponovo došli na vlast, pod izgovorom preuređenja tog gradskog šetališta.

Gazili su tako po meni i koji treba i koji ne treba, ali nisam se bunio jer kad se sve sabere i oduzme, možda sam nekim novim klincima poslužio kao odskočna daska za let u život u kojem će biti i maženi i gaženi.

Posebno sam ponosan na činjenicu da su preko mene prešli i svi protesti koji su tih godina tutnjali gradom i na kraju uspeli, između ostalog, oslanjajući se i na mene.

Miroslav Antić

SREMAC IZ BANATA

Kad me pitaju odkud ja pod stare dane da dođem da živim u Sremu, na Salaksijama iznad Rakovca, objašnjavam da sam tako samo zatvorio krug i vratio se svojim korenima, jer sam Sremac od rođenja. Mada su svi moji preci iz Bačke i nikad nisam živeo u Sremu, formalno za to imam pokriće jer sam, mada sasvim slučajno, rođen u Zemunu. Otac Radovan bio je u to vreme zaposlen u Beogradu, a pošto u trenutku kada sam se ja počeo otimati za život u beogradskom porodilištu nije bilo mesta, mama Dušanka je odneta u Zemun. Ali, nije to glavni razlog za moju promenu identiteta. Pravi motiv za takvo predstavljanje, kao i za mnogo što-šta u mom ljudovanju, dao mi je Banaćanin Mika Antić, koji je jednom zapisao: „Ja mora biti da sam Sremac, jer neću ni kako ja 'oću"!

Tako nekako sam se i ja osećao čitavog života, odmalena, kada sam sa četiri-pet godina odlučio da više ne navijam za „Zvezdu", kako je otac učio godinu dana starijeg brata Lazu i mene, nego baš suprotno, da udarim kontru njima dvojici i navijam za „Partizan". Tome su svakako doprineli i stric Toša i ujak Boško, koji su me vrbovali, ali to ne bi bilo moguće da u meni nije bilo nekog inata prema autoritetima koji su tada, u likovima oca i starijeg brata, a i kasnije kroz život, kao razni profesori, urednici, direktori i predsednici, nastojali da mi se nametnu i pretendovali da me ukrote i potčine. Bio sam opozicija i u sopstvenom braku, pa sam tako, pored ćerke Ive, dobio vanbračnog sina Miloša, kojim se ponosim i koji ponosno nosi dva prezimena.

Za opoziciono držanje u Savezu komunista, kojem sam svim srcem i pameću pripadao, dobio sam titulu anarholiberala i status moralno-politički nepodobnog disidenta, da bih karijeru završio kao opozicija i u opozicionoj a prvoj demokratskoj vladi Srbije, u kojoj sam, mada kratko, ipak i sam sedeo kao potpredsednik.

Mika Antić je najpre svojom poezijom, a kad sam ga upoznao i ličnim primerom, hranio u meni tog večitog bundžiju i kontraša, koji će biti osnivač prvog Nezavisnog društva novinara u još velikoj i jednopartijskoj Jugoslaviji, sindikata „Nezavisnost", opozicionog Saveza Reformskih snaga Jugoslavije za Vojvodinu, mnogobrojnih nevladinih organizacija, pa čak i "Exit"-a, koji nisam baš organizovao ali sam podržao studente i sa njima dočekao jutro posle prvog održanog na plaži Bećarca. Kasnije sam novopečenu, opozicionu, gradsku vlast jedva ubedio da se Petrovaradinska tvrđava neće srušiti ako se state of Exit tamo preseli.

Već sam pominjao svoju gimnazijsku interpretaciju njegove poeme „Vojvodina" i učešće u recitalu „Plavi čuperak", kada sam, izgleda nimalo slučajno, govorio baš „Dosadnu pesmu":

„Toliko mi je dosadno da ne znam šta ću.

Kad izlazim iz škole nakrivim kapu na levo oko

I pobijem se sa trojicom

Bar da me vide devojčice"

Kada sam malo odrastao i počeo da izlazim na Korzo ispred poslastičarnice „Carigrad", naravno zbog devojčica, redovno sam, pri povratku kući na Riblju pijacu, obavezno oko devet uveče, kretao malo ranije da bih usput svratio u kafanu „Orač". Tamo je Mika uredno stolovao, a ja prisluškivao njegove razgovore sa društvom. Taj bircuz je bio toliko mali, sa samo pet-šest stolova, da se sve čulo gde god da sedneš. U Mikinom društvu često je bio i Dejan Notaroš, koji mi je postao profesor matematike kad sam krenuo u Gimnaziju „Moša Pijade", pa bi me ponekad pozvao i za njihov astal. Tu čast sam zaslužio poštujući kafanski fer plej i u Gimnaziji, nikad ne pokazujući odakle se znamo. I kad smo u birtiji prešli na ti, u školi sam mu uredno persirao čuvajući njegov profesorski autoritet. Kada se Notaroš na času pojavi sa neprozirnim naočarima za sunce, znalo se da će biti propitivanja, jer ga je tad mrzelo da predaje, ali mene nikad nije prozivao dok se sam ne javim. Tako sam, kao pouzdan saigrač, već u trećem razredu postao i kapiten gimazijskog fudbalskog tima kojem je Deja bio selektor.

Inače, „Orač" se nalazio u isto tako maloj ulici Ise Bajića, sa takođe samo šest kuća, ali odmah preko puta bio je ulaz u stražnje dvorište Srpskog narodnog pozorišta, u čijem se suterenu nalazio pozorišni klub. To je važno geografsko određenje jer sam se sa godinama, kada više nisam morao žuriti kući, sve češće prebacivao tamo jer je duže radio. Praktično do zore. Važno je i zbog toga što je na tom istom mestu gde je bio „Orač", devedesetih otvoren „Mediteraneo", u kojem sam i završio svoju kafansku karijeru. Bivalo me je manje-više u svim kafanama po Novom Sadu i okolini, ali sam posle „Orača" uvek imao jednu osnovnu bazu, po pravilu u podrumu, kao ilegalci što su se u toku rata skrivali po salašarskim zemunicama širom Vojvodine. Valjda mi je zato posebno drag onaj vic u kojem Lala opisuje ratne strahote primerom: Mi u bazi najeli se šunjke, a Švabe na bunaru. Možda sam baš poučen tim iskustvom uvek gledao da zauzmem bunar.

Stoga bi underground, može biti, bila bolja definicija mog delovanja od klasične priče o opoziciji. Bilo je to najpre u pozorišnom klubu, u suterenu stare pa i nove zgrade, zatim u „Kec"- u, u Zmaj Jovinoj 4, gde je u januaru 1990, gle čuda, osnovano i naseljeno Nezavisno društvo novinara Vojvodine, odakle je, bez preterivanja, krenula revolucija u Novom Sadu i Vojvodini. Kada je Bora Fleka, najbolji naslednik legendarnog Bate Pežoa, ugasio „Kec", preselio sam se u advokatski klub „Drezvej", koji su otvorili Dule Vejin i Branko Drezgić, takođe u podrumu, samo nekoliko numera dalje prema Vladičanskom dvoru. Po oslobođenju sam izašao iz podzemlja i završio u Jerusovom „Kibicu" i konačno „Mediteraneu" Pere i Miše Perkovića, na mestu bivšeg „Orača". Krug se tako zatvorio.

I sa Mikom, sa kojim sam često provodio njegove poslednje dane, kod mog kuma Draška Ređepa, kod kojeg je, svestan skorog kraja, dolazio kao u ispovedaonicu. Nije baš bio blagonaklon prema kibicerima te ponekad brutalne ispovesti, ali mene je trpeo jer me je zapamtio kao klinca koji dobro govori njegovu „Vojvodinu". Jednom se čak i lično uverio. Bilo je to 1968, na radnoj akciji „Sava" u Zagrebu, kada smo, zajedno sa Ljiljanom Petrović i fudbalerom Zvonkom Ivezićem, bili gosti kulturno-umetničkog programa koji je za celo naselje radne akcije organizovala novosadska brigada „Petar Drapšin", čiji je komandant bio Baća Laza. Mika je govorio odlomke iz „Plavog čuperka", a kada je čuo moju „Vojvodinu", sa karakterističnim zamuckivanjem mi je tobož prekorno saopštio: „Mmmali, bog te jebo, ppa ti to ggovoriš bbolje od mene". I nije se naljutio kad sam mu odgovorio da to i nije naroččito tteško. Sećam se i da je Zvonko Ivezić, sa kojim smo Baća i ja igrali u pionirima i podmlatku „Vojvodine", pričao o tome kako je postao prvotimac i kako mu je žao što Laza nije nastavio da trenira, jer bi i sad zajedno igrali u prvoj ligi, što je ovome podiglo cenu kod brigadira i ponekih brigadirki. Naročito jedne Gordane iz Zagreba.

Pošto nije pomogla ni operacija karcinoma grla, ni hemoterapija, Mika se tad vratio prvoj ljubavi, alkoholu. Tukao je dve-tri litre rakije dnevno i Drašku u pero diktirao svoju uzbudljivu životnu priču, boema kojeg pogrešno definišu kao pesnika za decu, jer on je zapravo pisao u ime detinjstva odraslima koji uporno pokušavaju da ga ubede da je njihov svet bolji. Tu ispovest novinara, boksera, pesnika, slikara, filmskog reditelja, višestrukog muža, oca i ljubavnika, svako može pročitati u knjizi koju je Ređep, u svojoj selekciji i interpretaciji, kasnije objavio pod naslovom „Mika Antić - Ulepšavanje nevidljivog". Ja nisam, zato što sam je slušao uživo i nekako nemam volju da kvarim utisak.

Ispričaću samo jedan događaj za koji nisam siguran da je Draško, sa svojim strogim kriterijumima, smatrao dovoljno literalnim izrazom, mada što se teme tiče privatno ni on nije bio gadljiv. U jednom trenutku Mika je otišao rad sebe u toalet i odande počeo da zapomaže tako da smo pomislili da mu je pozlilo. Kada sam mu pokucao na vrata da pitam da li mu je dobro, zakukao je: Nije mi žao mene, ja nisam ni zaslužio duže, ali njega mi je žao. Zašto i on mora sa mnom. Ako ja više ne mogu, on može. Izdao sam ga, a on mene nikad nije izneverio. Poturao je glavu i tamo gde mnogi ne bi ni nogu, samo da bih ja bio zadovoljan. Po načinu kako je to izgovorio, bez mnogo zamuckivanja, koje mu je inače davalo poseban šarm, zaključio sam da se nije sasvim zezao. I nije se ni nasmejao kad je izašao, naprotiv, sasvim ozbiljno je upitao da li je medicina dovoljno napredovala pa da ga donira nekome.

Ne znam koliko je to bitno, jer nije direktno povezano sa Mikom Antićem, ali meni prija da kažem da je i moj otac, kad je bio dobre volje, mene zvao Mika.

Arsen

TRI RATNA DRUGA I PO DIKOJA DRUGARICA

Arsen Dedić mora biti pod A jer samo je jedan Arsen, dok Dedića može biti raznih. Ali varaju se oni koji misle da je to onaj poznati muzičar i pevač. Jeste on bio i to, ali i mnogo više od toga. Ni kantautor mi se ne čini dovoljno. Pa ni pesnik. A tek umetnika ima raznih, ne bih da ga brkam sa svakim. Arsen je bio poseban stvaralac, sa izuzetnim poznavanjem i razumevanjem raznih umetnosti. Sećam se jednog razgovora u kojem mi je izložio pravi esej o slikarstvu, demonstrirajući pritom impresivno poznavanje likovne umetnosti. Da kažem intelektualac, bojim se zvučalo bi nekako profano, čak uvredljivo, a erudita opet suviše akademski. A sve je to bio, pa ipak neposredan i srdačan čovek i domaćin, što podrazumeva i kvalitetna pića. Kod kuće uglavnom oštro, a u toku koncerata obavezno vino.

U to sam se lično uverio kada sam bio gost kod njega i Gabi u stanu, u centru grada, ne sećam se više naziva ulice, ali negde na pola puta od Trga Republike i hotela „Dubrovnik", do željezničke stanice i čuvenog hotela „Esplanade", u koji me je jedared vodio da se pohvali kako i Zagreb ima dobre tamburaše, a ne samo mi u Novome Sadu. Međutim, bio je ne malo „iznenađen i uvređen" kad su se cigani obradovali što me vide. Bili su to Lepi Jovica, Brataš, Đena i družina, za Zagreb retka atrakcija, a za mene komšije i prijatelji, sa kojima sam proveo više noći nego sa svojom ženom. E, jebaji ga, otelo se uvek pristojnom ali očigledno baš razočaranom Arsenu.

Tebe pošten čovek ne može pošteno ni da iznenadi u kafani. Može, ali ne sa ciganima sa kojima me je još moj otac okumio. Podučio sam ga tad da treba uvek da pita tamburaše odakle su, pa ako nema nikog iz bermudskog trougla Deronje, Silbaš, Bačka Palanka, da plati da mu ne sviraju. I zaista, ispostavilo se da je Arsen bio istinski iznenađen umećem braće cigana, jer ranije ih nije posećivao. Čuo je za njih, da su tu i da nisu loši, pa me je doveo da mi učini zadovoljstvo, mada on nije bio taj tip kafanskog čoveka. I u piću je više uživao u kamernoj atmosferi, kao i u stvaralaštvu. Kao, uostalom, i u privatnom životu koji nikada nije vodio javno.

Ali, ove redove pišem pre svega zbog jednog posebnog događaja iz vremena rata, samo ne znam kako da kažem šta me tišti a da se ne ogrešim o tog čestitog čoveka, kojem, kao poznatom Srbinu, što sam ja potpuno prevideo, u poluokupiranoj Hrvatskoj od strane Srba, sigurno nije bilo svejedno. Pošto je za izvinjenje kasno, biće da ovim želim da se oslobodim griže savesti zbog toga što sam posumnjao.

Reč je o poseti Hrvatskoj nas desetak novinara iz Srbije usred rata, od koje sam očekivao previše sve dok se svojim očima nisam uverio kako taj rat izgleda iznutra. Na samo dvadesetak kilometara od Zagreba, u pravcu Slavonije, kao i prema Karlovcu, bile su barikade, dok se na suprotnoj strani vijorila srpska zastava.

Golim okom se nisu mogli videti vojnici ispod njih, pa se ni po uniformama nije moglo utvrditi o kakvim je jedinicama reč, vojnim ili paravojnim, ali domaćini su nas upozorili da oni nas jako dobro vide snajperima. U takvoj atmosferi sigurno nije bilo lako biti Srbin u Zagrebu, a ja o tome uopšte nisam razmišljao. Generalno, to je bio i ostao moj problem, nenaviknut sam da vodim računa o tome ko je koje nacionalnosti. Često to nisam ni znao, jer nikad nisam pitao.

Kad je Arsen u pitanju, to mi nije bilo ni na kraj pameti, on je za mene bio Zagrepčanin, kao i svi ostali prijatelji tamo, ali prevario sam se verujući da je sa svima tako. Zato nisam ni mogao razumeti njegovu prvu reakciju na moj telefonski poziv u tom, po mnogo čemu posebnom, trenutku.

Naime, usred rata, 1994, stigao sam u Zagreb, zajedno sa grupom nezavisnih novinara, kao gost hrvatskih kolega, sa idejom da u otvorenom razgovoru, pred očima javnosti, damo doprinos boljem razumevanju dva naroda i pomirenju. Bio je to jedan od najuzbudljivijih događaja u mom životu, sa pomešanim oduševljenjem što ću sresti neke stare prijatelje i simpatije, sa kojima je rat prekinuo sve kontakte, i zebnjom od toga kako ćemo se vratiti kući, odnosno kako će moj nastup tamo odjeknuti u Srbiji. Poznavajući sebe, znao sam da ću svašta reći na račun srpskog režima, kao što sam svakodnevno to činio tih godina, ali i svestan da nije isto kad nešto kažem u svojoj zemlji i u suparničkoj, ne mogu ni sad da izgovorim, neprijateljskoj državi.

Moj najveći problem je bio to što nikako nisam mogao da se pomirim sa realnošću da su sad to dve različite države, pa još u ratu. Ja sam u Zagreb išao kao u svoj grad, u kojem sam imao svoju prvu i jedinu premijeru u pozorištu „Jazavac", na čelu sa legendarnim Fadilom Hadžićem. Moju monodramu „Drugarice i drugovi pobogu", te 1981, igrao je slavni i sjajni Ivo Serdar, sa kojim sam kasnije obišao sve kafane u kojima su se nekad opijali Matoš, Krleža, Tenžera. Tu u predgrađu, u Samoboru, sam služio vojsku, pa su me iz kasarne „Sedam sekretara SKOJ-a" često oslobađale kolege sa TV Zagreb, Miroslav Lilić, Vlado Fučijaš, Silvija Luks, Saša Zalepugin i Vesna Splivalo, urednica u dečijem programu, čiji je muž Luka bio moj najbliži klasić.

Jednog petka popodne, istovremeno su nas na kapiji dočekale Vesna i moja devojka Doda Tot. Upoznali smo se i krenuli svako svojim putem, a onda nas je ta srdačna Zagrepčanka doviknula pitanjem kuda smo krenuli. U hotel, a kud bi. Ma, kakav hotel, idete vi sa nama do našeg stana, a mi ćemo inače u praznu kuću mojih roditelja, koji su otišli kod Lukinih u Jelsu na Hvaru. Ni pet ni šest, nego evo ključevi, stan na Maksimiru je ovog vikenda vaš.

Desetak godina kasnije oni su se razveli, ali to ništa nije menjalo u našim odnosima. Pri svakom boravku u Zagrebu jednako sam se javljao oboma, a ona je uvek znala ko je na vezi kad bi joj saradnici zbunjeno saopštavali da neko traži Vesnu Splivalo, jer već dugo je bila poznata pod drugim prezimenom, koje ja nikako nisam hteo da naučim.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane