Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Milan Pašanski „QUO VADIS SRBIJO?” (13)

Proglašeni su za nepoželjne

Da li možete zamisliti da je ozloglašeni Šakal, kada su ga vodeće svetske obaveštajne službe na čelu sa Mossad-om, CIA-om, Šin-Betom i BND-om jurile širom planete, usred Beograda izazvao omanju razmenu pesnica?Naime, tog fatalnog leta 1982. godine, stanica milicije Voždovac - ne sanjajući, obezbeđuje trajno mesto u istoriji svetskog antiterorizma - hapseći izvesnog "Mišela Hadada", koji je prethodno polomio flašu o glavu Božidara Miljkovića, konobara ovdašnjeg. Posle službouljudnog privođenja, sve prema Pravilima službe, konstatovano je, na osnovu originalnog službenog pasoša, da se radi o - doduše, nešto nervoznijem - sirijskom diplomati, koji je, kako već sleduje, uz veliko izvinjavanje pušten iz ralja pravne države. U pitanju je bio - kako je naknadno rekonstruisano - lično Šakal.

No, krenimo redom.

Milan Pašanski

Ovi razgovori iz septembra 1976. godine, obavljeni uz saglasnost ministra unutrašnjih poslova, i od 1976. pa sve do 15. jula 1983. godine - kada je realizovan navedeni sastanak sa Vajnrihom - SDB nije imala nikakvih kontakata sa bilo kojim članom Karlosove grupe.

Odgovor vrha SDB-a Šakalu je bio jasan i izričit: jugoslovenski organi bezbednosti kategorički odbijaju, ne samo saradnju, već i bilo kakve kontakte!

Motivi za ovakvu odluku, kada se racionalno složi mozaik argumenata pro et contra, više su nego očigledni: Šakalova grupa, ni na koji način, nije mogla pomoći u realizaciji tadašnjih jugoslovenskih spoljnopolitičkih prioriteta. Sa druge strane, Jugoslavija kao vanblokovska zemlja, nikada nije bila zainteresovana za subverzivne aktivnosti protiv zapadnih zemalja. A, Šakalova organizacija, upravo igrajući na tu kartu, bila je - u jednom periodu - jedno od oružja socijalističkih-lagerskih država u destabilizaciji Zapada. Ne treba zaboraviti, da je od samog početka vrhu SDB-a bilo jasno da zbog velike umešanosti različitih obaveštajnih službi (i Istoka, i Zapada - nešto slično kao u ovovremenskoj Srbiji) saradnja bilo koje zemlje sa Šakalovom grupom ne može dugo ostati tajna.

I, na kraju, i „dozirana" saradnja, takođe, bi podrazumevala značajne ustupke sa naše strane (verovatno tolerisanje rezidenta organizacije u Beogradu, koji bi se „šepurio" pred budnim očima stranih obaveštajnih službi), a procena je bila da saznanja i podaci dobijani od Šakala ne bi bili u „ravnoteži" sa političkom štetom, koja bi nastala ako se ta saradnja obelodani. Dovoljno bi bilo da neka zapadna služba kidnapuje nekog člana Strateške direkcije, što je samo pitanje vremena, a onda pristupi obradi žrtve klasičnim „demokratskim" metodama, za koje je „španska čizma" inkvizitora Torkvemade, blagoslov Majke Tereze.

Kada je Šakal dobio „korpu", oni su se orijentisali na „ispitivanje pulsa" SDB-a preko posrednika. Tek tri godine kasnije, Ujedinjena služba bezbednosti PLO-a, tokom boravka njenih funkcionera u „radnoj" poseti Beogradu - nešto poput sadašnjih poseta najviših funkcionera kineskih bezbednosnih službi Srbiji, ali ni sa približnim „posledicama" - ističu ponudu Šakala za obnavljanje dijaloga sa SDB-om, ovoga puta, u izuzetnoj diskreciji, zbog uspostavljanja, kako rekoše, „složenijih vidova saradnje".

U pozadini ove ponude - koja je od strane SDB-a, takođe, bila glatko odbijena - stajala je namera Šakala da, na neformalan način legalizuje boravak svojih pripadnika u Beogradu. Ova hipoteza se, na osnovu kasnijih saznanja, pokazala ispravnom.

Na novu, zakulisnu Šakalovu igru, čekalo se četiri godine: 16. avgusta 1983. godine, Abu Ijad, šef Ujedinjene službe bezbednosti PLO-a, tokom „konsultacija" u Beogradu, izneo je „molbu" Šakala SDB-u da mu dozvoli sastanak sa Ijadom u Beogradu (kao da se sa njim nije mogao sresti gde poželi!). Naravno, i ova „inicijativa" Karlosa je, bez razmišljanja, odbijena.

SDB uzvraća udarac

Ukupna, prikupljena saznanja o Šakalovoj organizaciji, kao i o njemu lično, upućivala su na dva zaključka: sa jedne strane, ispoljen je, od strane SDB principijelan stav o neprihvatanju saradnje, niti bilo kakvih oblika komunikacije sa Šakalovom grupom i, sa druge strane, konstatovana je izvesna defanziva SDB u odnosu na Karlosovu grupu, što je, donekle, i razumljivo s obzirom na potencijalne represalije sa njihove strane, koje bi mogle uslediti. Ali, defanzivan stav SDB - u ovom svojevrsnom „opipavanju pulsa" - Šakal bi mogao protumačiti kao kolebljivost i neodlučnost, nastale kao posledica straha od njih, što SDB nikako nije smela dopustiti!

Na sastanku održanom 3. avgusta 1983. godine u Beogradu, vrh SDB odlučuje da Služba mora da pređe u kontranapad: prema Vajnrihu, i drugim članovima Karlosove grupe primeniće se rigorozne operativne mere obrade. Odmah su pod punu elektronsku kontrolu stavljeni Vajnrihovi iznajmljeni stanovi u Beogradu, u ulicama Maršala Tolbuhina 47, Ivana Milutinovića 42.

Već od 4. avgusta SDB bešumno plete mrežu oko Šakalovog „ambasadora" Vajnriha, a prvi rezultati potvrđuju opravdanost preduzete obrade: kontrolom telefona u zakupljenim stanovima, u periodu od narednih mesec dana (5. avgust - 5. septembar) SDB registruje preko 70 razgovora sa pripadnicima raznih terorističkih grupa u Briselu, Parizu, Berlinu, Budimpešti, Tripoliju, Damasku, Atini i Bukureštu. Takođe, pojedini teroristi, kao Ligid Rojas iz Šakalove grupe, dolazili su kod Vajnriha na konsultacije u Beograd.

Imajući u vidu da je lično Šakal, avgusta 1982. godine, u hotelu „Jugoslavija" u Beogradu otvorio teleks na ime „Michael", pažnja SDB je usmerena na sadržinu poruka koje su stizale na teleks. Iako su bile veoma stručno šifrovane, posle nekog vremena, tim domaćih obaveštajnih eksperata je uspeo da ih „otključa".

Za vreme jednog boravka Vajnriha u Budimpešti, vrh SDB-a donosi odluku da se izvrši tajni upad u njegov stan. Prekaljeni operativci, 25. avgusta 1983. godine, lako savlađuju brave na iznajmljenom stanu u ulici Maršala Tolbuhina 47, i prvo detaljno snimaju polaroid aparatom kompletan stan i položaj svih stvari, naizgled razbacanih (što je jedna od zamki), da bi posle pretresa, na osnovu snimka, sve (razbacane) stvari bile vraćene na isto mesto, gde su ih, prilikom upada, zatekli. Tom prilikom su pronađena dva pištolja, bogata dokumentacija, kompleti za prerušavanje, oprema za konspirativno (šifrovano) komuniciranje... Naravno, nije propuštena prilika za „ozvučenje" stana.

Na osnovu izveštaja o kretanju i kontaktima Vajnriha, kao i sadržine razgovora koje je obavljao - bilo telefonom, ili sa sagovornicima u stanu - sve više se slivalo podataka ka specijalnom interdisciplinarnom Timu SDB, formiranom posebno za „Slučaj Šakal" (deo Tima, kao Glavni analitičar, je bio i pisac ovih redova).

Na osnovu izvršenih analiza, donesena je odluka da se 2. septembra, ponovo konspirativno „poseti" Vajnrihov stan. Ovog puta „ulov" je bio znatno bogatiji: pronađena je veća količina oružja, municije, eksploziva i druge terorističke opreme (komponente za pravljenje eksplozivnih naprava, itd). Naravno, ništa nije zaplenjeno, samo je, na osnovu unapred donetog plana, „izvršen uvid", koji je foto-dokumentovan.

S obzirom da je postojalo više indicija za pretpostavku da se u Beogradu, pored Vajnriha, nalaze još neki pripadnici Šakalove grupe, obaveštajna mreža preduzima korake na njihovoj identifikaciji.

U skladu sa ovom orijentacijom, ubrzo je otkrivena Ligid Rojas, koja je u Beogradu boravila od 24. avgusta do 1. septembra, prvobitno smeštena u hotelu „Jugoslavija", da bi, potom, prešla u iznajmljeni stan u ulici Ivana Milutinovića 42.

Ligid Rojas, tokom boravka u Beogradu bila je, a da nije imala pojma o tome, glavna „zvezda" veoma kvalitetnog „dokumentarca" o njenom boravku u našem gradu (bila je totalno operativno-tehnički „pokrivena" - stalno praćenje, tajni pretres stvari u hotelskoj sobi, snimanje lične dokumentacije itd). Podaci, koji su tom prilikom pribavljeni bili su veoma korisni za sklapanje mozaika o Šakalovoj grupi, i metodoligiji njenog rada.

Misteriozni nestanak Šakalovog „ambasadora"

5. septembra 1983. godine u Saveznoj obaveštajnoj službi održan je sastanak trusta mozgova SDB-a, na kome su razmatrana najnovija operativna saznanja o Šakalovoj grupi. Na ovom sastanku, koji je odlučio buduću Vajnrihovu sudbinu, konstatovano je da niz indicija, proverenih podataka i prikupljenih činjenica, nedvosmisleno ukazuju da je Šakalov „ambasador" Vajnrih uspeo u Beogradu da održava i proširi ilegalnu bazu, koju je formirao Karlos.

Pod maskom sirijskog diplomate - kako je zaključeno na ovom sastanku - Vajnrih je sa teritorije naše zemlje kontaktirao članove svoje terorističke grupe i pripadnike drugih organizacija, u iznajmljenom stanu skrivao veće količine naoružanja i diverzantske opreme, pružao logističku podršku onima koji su tranzitirali ovim prostorom, čime su se stekli uslovi da se prema Vajrihu primene odredbe Zakona o krivičnom postupku.

Na osnovu usvojene Analize, izrađen je konkretan plan redosleda poteza, koji se moraju konspirativno, pravovremeno i sukcesivno povlačiti prema Vajnrihu, da bi se, u optimalnom trenutku, sklopila kontraobaveštajna mreža.

Plan je obuhvatao službeni detaljan javni pretres stana (u kome su operativci SDB već bili) u ulici Maršala Tolbuhina 47, ovog puta sa komšijama-svedocima, i da se tom prilikom zapleni naoružanje i diverzantska oprema, a sam Vajnrih privede u teritorijalno nadležnu stanicu milicije, gde bi sa njim bio obavljen službeni razgovor o njegovoj ilegalnoj delatnosti.

Plan je, takođe, obuhvatao da se protiv Vajnriha podnese krivična prijava Okružnom javnom tužiocu, na njegove generalije iz pasoša.

Posebno je bilo značajno da se Vajnrihu još jednom ponovi da SDB ne prihvata nikakve kontakte sa Šakalom, jer je to u direktnoj koliziji sa spoljnopolitičkom orijentacijom zemlje, i da je potpuno isključeno da postanemo baza za izvođenje terorističkih akcija.

Već 6. septembra, na osnovu iznesenog plana, iz Vajnrihovog stana zaplenjena je veća količina oružja i diverzantske opreme, a na prvom razgovoru mu je rečeno da je prekršio osnovne principe tolerisanja njegovog boravka u Beogradu. Takođe mu je predočena „frizirana istina" da je SDB od drugih službi dobila podatke o boravku njega i Šakala u Beogradu.

Akcija SDB-a je zanatski besprekorno sprovedena, a Vajnrih se uopšte nije uzbudio niti iznenadio - delovao je smireno, a inspektorima je dobrovoljno pokazao skrovište sakrivenog naoružanja. Insistirao je jedino, pozivajući se na diplomatski imunitet - čiju verodostojnost je potvrdila Sirija - da se ne diraju dve velike torbe sa arhivom Šakalove organizacije. Na ove zahteve operativci su, privremeno, iz taktičkih razloga, pristali.

Početni razgovori sa Vajnrihom su obavljeni u policijskoj stanici Palilula, posle čega je prebačen u izolaciju (luksuzna vila, strogo čuvana, na jednom beogradskom brdu). Isleđivanje, koje je, potom, usledilo, obavljano je striktno po listi prioriteta, u skladu sa preciznim planom. Pitanja su se kretala od pojedinosti vezanih za unošenje terorističke opreme u zemlju, preko karaktera veza ostvarenih sa našim državljanima, pa do komunikacije sa ambasadama koje ih podržavaju. Da bi se pitanja i odgovori slagali u precizan okvir, SDB formira poseban Tim za isleđivanje Vajnriha (islednici, psiholozi, prevodioci, analitičari...)

Kad „propeva" član Strateške direkcije

Istraga nad Vajnrihom bila je vrlo temeljna i trajala je 45 dana. Za to vreme SDB Tim je na osnovu podataka iz istrage, i niza drugih činjenica koje su stizale sa raznih strana, kompletirao saznanja o Šakalovoj organizaciji. To je korišćeno za građenje odgovarajuće strategije vođenja razgovora sa Vajnrihom, delom provokacijama, a delom namenskim i strpljivim podizanjem nivoa međusobnog „poverenja". To je uslovilo da je istraga prolazila kroz više faza, u kojima je dolazilo do taktičkih varijacija.

Istraga je počela pod nepovoljnim okolnostima, jer SDB, sa jedne strane, nije raspolagala sistematizovanim, operativno upotrebljivim podacima, na kojima bi se gradila konzistentna strategija isleđivanja. Sa druge strane, Vajnrih nije mogao biti „prignječen" nekim drugim dokazanim zlodelima, osim zaplenjenog oružja, što je, povremeno, bilo nedovoljno.

Jedan od početnih pristupa islednika, da bi se Vajnrih „pripitomio", išao je na kartu izgradnje „međusobnog poverenja": dozvoljeno mu je držanje dokumentacije van uvida službe bezbednosti. Međutim, ovu „dobru volju" islednika Vajnrih je zloupotrebio „kupovinom vremena", izbegavajući odgovore na suštinska pitanja - „praveći se Englez", iako je - Nemac!

U početnoj fazi istrage, nastojao je da razgovorima prida izrazitu političku dimenziju, koristeći „podizanje pritiska" do koga je došlo zbog reagovanja Šakalove organizacije na njegov nestanak.

Uslovni refleks

Nakon sprovedene analize koja je ukazala da primena „demokratskih" metoda neće obezbediti povećanje fonda saznanja o Šakalovoj grupi, vrh SDB-a donosi odluku da se odnos prema Vajnrihu radikalno promeni: sa jedne strane, uprkos njegovom protivljenju, oduzeta mu je sva dokumentacija a, sa druge strane, jasno mu je dato na znanje da je podvrgnut istrazi, a ne „partnerskoj razmeni mišljenja".

Naravno, to je izazvalo i očekivane reakcije u Vajnrihovom ponašanju. Pokušao je izvesnim taktičkim potezima (štrajk glađu, pisanje „protestnih pisama", itd.) da obezbedi povoljniji tretman, međutim, sam tok isleđivanja nedvosmisleno mu je ukazivao na njegov stvarni status. Ali, opšti ton razgovora je osmišljeno varirao: kada je davao iskrene odgovore, njegov tretman (kroz sitne usluge) je bio povoljniji, a u suprotnim situacijama, čak je (dozirano) stavljan u samicu. Na taj način, smišljeno mu je ugrađivan „Pavlovljev uslovni refleks".

Pored iscrpljujućih isleđivanja, pri čemu su se Vajnrihovi „sagovornici" menjali kao na traci, Vajnrih je dobijao i određene „teme" da ih obradi u pisanoj formi. Odnosile su se na istorijat i genezu Šakalove organizacije, da izvrši dopunu liste imena, koju je SDB sastavila na osnovu njegove oduzete dokumentacije... Ali i u ovoj fazi istrage, osetili su se prethodni propusti Službe (iz 1976. godine kada je Šakal prvi put „gostovao" u Beogradu) da se analitički sagledaju bitni aspekti njihove aktivno-sti, koji bi, u isleđivanju Vajnriha, bili osnov istražne strategije. Zbog toga se, u proveri pojedinih podataka, koje je izneo Vajnrih - a koji su bili od suštinskog značaja - moralo pribegavati malim lukavstvima: u nepravilnim vremenskim intervalima, različiti islednici (na osnovu pitanja koja im ja spremila analitika istražnog Tima) postavljali bi ista pitanja različito formulisana. Razgovori su kompletno snimani, pa su odgovori na ova (ista) pitanja obrađivani od strane analitike.

Držanje Šakalovog „ambasadora" tokom istrage ukazalo je - dok se još „držao" - na njegov visok nivo profesionalizma. To je posebno ispoljavao veštinom „doziranja odgovora", što je bila posledica velike rutine, stečene u brojnim kontaktima sa raznim obaveštajnim službama.

Međutim, kumulativni efekat, posebno posle dvadesetog dana istrage, doveo je do rastućih tenzija i psihičkih smetnji, pojačanih sve većom neizvesnošću oko svrhe, trajanja i samog epiloga isleđivanja.

Dilema - koju niko nije h teo da mu razreši - da li će, na kraju, biti oslobođen, ili će ga u tajnosti „progutati pomrčina", počela je da nagriza samopouzdanje i ovog vrsnog profesionalca, što analitika SDB tima, nije propustila da uoči.

Pod pritiskom takvih stresova pokušao je još dva puta da štrajkuje glađu (ukupno u tri navrata), kao i da pošalje pisma tadašnjem Saveznom sekretaru za unutrašnje poslove i sirijskom ambasadoru u Beogradu.

Ultimatum

Da bi Vajnriha učinila „kooperativnijim" SDB mu postavlja sledeću „ultimativnu dilemu", da bira između: A) izručenja policiji Zapadne Nemačke, na osnovu Interpolove poternice; B) dostavljanja svih kompromitujućih podataka iz istrage lagerskim, i svim drugim službama, koje je on pomenuo u istrazi, i; C) korektne saradnje u nastavku istrage.

Prema procenama analitike, Vajnrih se opredelio za treću opciju, koju je ispoštovao do kraja isleđivanja. Međutim, njegova kumulativna nervoza je rasla, posebno posle 40-tog dana izolacije...

Vajnrihova dokumentacija, koja se nalazila u dve velike kožne torbe, koje su mu oduzete tokom boravka u izolaciji, imala je oko 3.000 stranica, pretežno pisanih rukom na engleskom, nemačkom, arapskom, italijanskom i francuskom jeziku. Većina rukopisa je bila šifrovana, sa obiljem kodiranih imena i pseudonima.

Ekipa eksperata za kriptografiju nije dugo dešifrovala ovu arhivu, pa su ti podaci, posle analitičke obrade, pravovremeno, korišćeni u istrazi. Na osnovu toga dobijen je veći broj korisnih saznanja, posebno, pri kraju istražnog postupka, a njihov sukus, iskorišćen je za potrebe pisanja ovog dela knjige.

Istraga nad Vajnrihom bližila se kraju. U prvoj polovini oktobra pretresena su sva fundamentalna pitanja strateških bezbednosnih interesa naše zemlje, načini delovanja („tehnologija" rada) Šakalove organizacije, broj članova, saradnja sa obaveštajnim službama itd. Isleđivanje je došlo do tačke kada se nisu mogla očekivati nova saznanja. Dalje zadržavanje Vajnriha u izolaciji, sve više, je postajalo kontraproduktivno, pa je počela izrada analize o modalitetima okončanja ove „saradnje". Od više alternativa, koje su bile u opticaju, iskristalisala se sledeća trilema:

Izručivanje Vajnriha sirijskoj vladi činilo se logičnim, jer je on, ipak, imao originalni diplomatski pasoš ove zemlje na ime „Džozef Leon", i da su oni potvrdili da je on njihov diplomata. Njihovi organi su se nadali „vraćanju duga", kada su nas zadužili, svojevremenim, oslobađanjem naših kidnapovanih radnika u Iraku 1982. godine.

Suđenje Vajnrihu, za šta je bilo dovoljno relevantnih dokaza: ilegalno držanje naoružanja; nelegalno uspostavljanje terorističke baze..., u sebi je krilo i više negativnih aspekata: suđenje bi izazvalo pažnju obaveštajnih službi, Sirija bi bila javno optužena za saradnju sa teroristima, a ne treba potceniti ni osvetu Šakala, koji je uvek kažnjavao one zemlje koje su sudile pripadnicima njegove grupe, a posebno članovima Strateške direkcije.

Ekstradicija Vajnriha Zapadnoj Nemačkoj postaje opcija onog trenutka - kada „procuri" da je Vajnrih pod kontrolom naših službi - jer bi Nemačka, uz orkestriranu medijsku podršku, tražila njegovo izručenje, pošto od 1974. godine postoji poternica Interpola.

Analitički tim SDB-a je, studirajući argumentaciju pro et contra, sugerisao da se postupi po prvoj varijanti, i da se „sirijski diplomata" vrati „matičnoj zemlji", koja će, potom, morati da pruži ozbiljne garancije, da se takvi „incidenti" više neće ponavljati.

U skladu sa ovim, na svojoj sednici od 18. oktobra 1983. godine, Savezni savet za zaštitu ustavnog poretka SFRJ potvrdio je izručenje Vajnriha Siriji, čime je od strane SDB stavljena tačka na ovaj slučaj, međutim.

Solidarnost na delu

Stavljanje Vajnriha „pod ključ" realizovano 5. septembra 1983. godine, izazvalo je pravu pometnju u Šakalovoj organizaciji i nekim obaveštajnim službama koje joj pružaju logistiku. To je dalo priliku, koja se retko pruža u obaveštajnoj praksi, da tim SDB-a, gotovo, u „laboratorijskim uslovima", posmatra, do tada hladnokrvne obaveštajce i prekaljene teroriste, kako gube kontrolu i ponašaju se panično. No, krenimo redom...

Šakalova organizacija je, zbog uhodane prakse svakodnevnog kontaktiranja sa Vajnrihom, odmah registrovala njegov nestanak. Već 9. septembra, lično Šakal, preko teleksa u hotelu „Jugoslavija", ostavlja svom „ambasadoru" u Beogradu poruku da „već treći dan pokušava da ga dobije telefonom".

Potom, članica organizacije Ursula Senger, predstavljajući se kao „Martina", 9. septembra je dva puta zvala telefonom tražeći Vajnriha u stanu u ulici Maršala Tolbuhina 47. Na isti telefon, jedan dan kasnije, iz Tripolija, javlja se Šakal lično.

Posle nekoliko dana zatišja, član Strateške direkcije Abul Hakam, telefonom se raspituje u hotelu „Jugoslavija", da li ima poruka ne teleksu „Michael". Ursula Senger je 29. septembra ponovo zvala telefonom, i razgovarala sa stanodavkom.

Pošto „kontakti sa distance" nisu dali nikakve rezultate, kao da je Vajnrih „u zemlju propao", Šakal šalje „na teren" okorelog teroristu, člana Strateške direkcije Abul Hakama, koji stiže u Beograd 4. oktobra. Obaveštajni vrh SDB očekivao je ovu posetu, pa je operativno-tehnički „Odbor za doček" bio potpuno spreman.

Šakalov prekaljeni operativac, odseda u hotelu „Slavija", duboko nesvestan da, bar pedeset ljudi „brine" da njegov boravak u prestonici, protekne „po planu". U naredna tri dana, iako se svojski trudio, Hakam (začudo) ne pronalazi Vajnriha, te napušta Beograd, da bi Šakala informisao o rezultatima svoje istrage.

Sa novim instrukcijama Šakala, Hakam se vraća u Beograd 17. oktobra, i sada se, za ovu priliku zove „Nadim Saigh", „sirijski diplomata". Praćen operativcima SDB, nekoliko dana je „njuškao" po Beogradu, i nesmotrenim ponašanjem odao neke važne, operativne detalje rada Šakalove grupe. U međuvremenu, Hakamovo samopouzdanje i početna arogancija su značajno splasnuli, te su se time stekli uslovi za zatvaranje kontraobaveštajne mreže.

U hotelu „Moskva", 20. oktobra 1983. godine, dva prekaljena inspektora SDB-a, obavili su razgovor sa Abulom Hakamom, koga se sećao do kraja života. Epilog tog razgovora je bio da je Hakam, koliko ga noge nose, još iste večeri, „zaždio" avionom za Tripoli, da se gazdi, isplače na ramenu!

U tom razgovoru, koji je bio sve, samo ne prijateljski, Hakamu je saopšteno da će Vajnrih, koji je „pod ključem", napustiti Beograd istog dana, a da završetkom tog razgovora njegovo, Hakamovo prisustvo je - nepoželjno a, ako bude oklevao, može mu se dogoditi da on „odmeni" Vajnriha u zatvoru. Da bi, koliko-toliko „spasao obraz" Hakam je, na rastanku, dobacio da je Šakal, u znak odmazde, već planirao napad na jugoslovensku ambasadu u Bejrutu.

Sa sirijskom obaveštajnom službom je odigrana „dozirana igra". Dva dana pre hapšenja Vajnriha Sirijci su obavešteni da je njihov diplomata „Džozef Leon", 2. septembra, na graničnom prelazu Subotica, učinio ozbiljan prekršaj zbog unošenja oružja bez dozvole...

Nakon Vajnrihovog hapšenja Sirijci su o tome obavešteni, i odmah su zamolili da se tome ne daje nikakav publicitet, dok njihovo rukovodstvo o tome ne zauzme stav. Tri nedelje kasnije, sirijska obaveštajna služba, prenela je molbu njihovog rukovodstva da im izručimo „njihovog diplomatu", a da se oni obavezuju da će ispitati sve okolnosti njegovih nelegalnih aktivnosti, i o tome obavestiti našu stranu.

Da možda ne pomisle da su nam „prodali rog za sveću", sa naše strane im je dato na znanje da je SDB-u poznat identitet njihovog „diplomate", i da je takva praksa nespojiva sa diplomatskim odnosima dve zemlje.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane