Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranja

Zbog čega je navodno proučavanje baštine Kosova neiscrpan izvor za lopovluk

MIRJANE KOSOVKE ĐEVOJKE - MARIĆ I MENKOVIĆ

Kako su se u Etnografskom muzeju podžapali dugogodišnji pajtaši. Kako je nastao Etnografski rat Rouzovih. Kako su se međusobno biranim rečima častila dva v.d. direktora muzeja. Kako je Muzej platio doktorat svojoj direktorki. Kakve su se sve manifestacije održavale u Muzeju. Ko su bili ostali protagonisti muzejske svečane večere u pogrebnom preduzeću uz blagoslov Ministarstva nekulture. Šta sve i ko sve čine muzeološku zaostavštinu Mirjane Marić. Gde su na kraju završile kožure i krpetine.

Stanislav Živkov

Jako je lepo kada se zajednički krade. Još je lepše ako se svi redom dogovore i drpaža teče glatko, poput neke rečice a pare se ulivaju svima u džepove i svi su stalno i siti i napiti. Međutim još je lepše ako se krade budžetski novac a pod izgovorom zaštite baštine Kosova i Metohije. Ipak, na kraju se uvek pokaže da najlepše, poput višestrukog orgazma, sledi na samom kraju a to najlepše se dešava kada se lopovi javno posvađaju oko međusobne podele plena, pa tada počinje bitka na život i smrt u kojoj se ne biraju sredstva a publika sa strane samo uživa.

Upravo ovako nešto se, pod izgovorom zaštite baštine Kosova i Metohije svojevremeno dešavalo u Etnografskom muzeju gde su se dotadašnji najbolji poslovni, a možda i drugi, prijatelji dotadašnji v.d. direktora Miroslav Tasić i novopostavljena v.d. direktorka Mirjana Menković posvađali na krv na nož a predmet njihovog potkusurivanja bila je skaredna izložba autorke Mirjane Menković: Moda i dizajn Mirjane Marić, pri čemu je prateća knjižurina teška 4,3 kg objavljena u zajedničkom izdanju Etnografskog Muzeja i nevladine organizacije Mnemosyne, - centar za očuvanje nasleđa Kosova i Metohije čime je samo još jednom potvrđeno da je zaštita nasleđa Kosova zapravo nepresušni izgovor za sistematsku pljačku budžeta! Ono što se već sedam godina nameće svakom iole normalnom čoveku je prosto pitanje: kakve veze krpetine i kožure Mirjane Marić imaju veze sa baštinom Kosova i Metohije. Svima je u samom startu bilo jasno da nemaju nikakve, ali nema veze, čak i tadašnji ministar nekulture Ivan Tasovac očito po običaju nije gledao šta potpisuje pa je tako odobrio i finansiranje ovakvih gluposti!!!

E pošto je Mirjana Marić nedavno preminula, a Mirjani Menković su rebnuli godinu i po dana bajboka, potrebno je podsetiti kako su ovi v.d. direktorski golupčići Tasić i Menkovićka, najpre skladno gugutali poput zaljubljenih ptičica da bi vrlo brzo usledilo daleko opasnije kljucanje i čerupanje dobro naoštrenim kljunovima i kandžama! Mirjana Menković je bila doživotni predstavnik Koordinacionog lopovskog klana svojedobno začetog u krilu Koordinacionog centra pa je zahvaljujući dokazanim kleptomanskim kvalitetima upravo ona Ministarstvu bila najpodobnija iako je bila i direktor skaredne nevladine organizacije Mnemosyne koja se zvanično bavi zaštitom ugroženog nasleđa na Kosovu, a za koju niko živi u etnografskom Muzeju zapravo pojma nije imao šta uopšte radi za sam Muzej, jer se Mirjana Menković svima uspuzala na perčin odnosno popela na vrh glave, a pogotovu kada su zaposleni u Muzeju iz novina doznali da je Menkovićka, odnosno dve i po godine pred odlazak u penziju, tadašnjem v.d. direktoru Miroslavu Tasiću- Tasketu uputila molbu za uplatu rata za odbranu doktorske teze pod nazivom Savremena žena: odnos među polovima u Srbiji u dvadesetom veku u svetlu antropoloških istraživanja odevanja i ženske štampe.

Sigurno su još više bili oduševljeni kada je potvrđeno da je VD direktor Miroslav Tasić muzejskim parama platio troškove doktorata Mirjani Menković u iznosu preko 300.000 dinara, kao i lekturu i korekturu istog u iznosu od 80.000 dinara. Tasić je Menkovićki uzgred, u 2014. godini, u ime muzeja obećao i kofinansiranje skarednog tzv. naučnog projekta centra Mnemosyne pod čudesnim nazivom Mirjana Marić-de lux pret-a-porter srpske i jugoslovenske mode.

U drugom dopisu Tasić je ispred Muzeja Ministarstvu uputio potvrdu o sufinansiranju projekta po kojoj će podržati projekat Centra Mnemosyne Mirjana Marić i to iznosom od 385.000 dinara koje će Muzej opredeliti od sopstvenih sredstava zaboravljajući pri tome dve činjenice i to da se modom u Srbiji već decenijama bavi Muzej primenjene umetnosti, te da krpetine i kožure Mirjane Marić, osim ako nisu istkane i uštavljene na Kosovu, nemaju ama baš nikakve veze sa očuvanjem nasleđa Kosova i Metohije, a samim time još manje sa Centrom za očuvanje nasleđa Kosova i Metohije - Mnemosyne pod kojim imenom je zapravo u agenciji za privredne registre registrovana ova parazitska NVO.

Na kraju je kao organizator Etnografski muzej realizovao ovu izložbu, štampao stupidnu knjižurinu a Menkovićka je od Mirjane Marić, koja se odselila u Ameriku, pokupila besplatnu garderobu, napravila joj izložbu, naknadno je dovela i zaposlila Marićkine radnike tako su u Muzeju osvanuli hostesa i šofer koji Menkovićki, osim što donosi presvlaku od kuće, dovlači i gomile slatkiša i grickalica, dok je hostesa verovatno posluživala svatove Menkovićkinog sina farmaceuta Stefana Menkovića i u muzeju ih častila šampanjcem. A malo je poznato da su krpetine i kožure na kraju završile u svečanoj sali na drugom spratu Etnografskog muzeja pošto tamo niko normalan ne zna šta sa time da radi.

Ipak svemu ovome prethodilo je pravo pravcijato ovaploćenje groteskne tragedije Ive Brešana „Svečana večera u pogrebnom poduzeću" a veliko finale usledilo je svečanom smenom nesuđenog doživotnog vršioca dužnosti direktora Miroslava Tasića, koji je godinu dana ranije najuren iz Ministarstva kulture nakon tuče oko parking mesta ispred Ministarstva! Svečani zalazak Miroslava Tasića započeo je još dana 9. aprila 2014, pošto je upravo tog dana, Tasić sam sebi stavio oko vrata svilen gajtan i to tako što je nahuškao čitav kolegijum Muzeja da ne podrži kandidaturu Mirjane Menković za priznanje "kustos godine" kod Nacionalnog komiteta ICOM-a i to zato što "imenovana u dugom vremenskom periodu ne izvršava svoje osnovne radne i stručne obaveze", pri čemu je Tasić pobrkao lončiće, jer Menkovićka uopšte nije konkurisala za to zvanje već za "publikaciju godine"!

Koliko sutradan, odnosno 10. aprila, održana je sednica tzv. Kolegijuma (sa koje raspolažemo zapisnicima iz kojih se recimo vidi da je Tasić organizovao nešto, što je kustos Vesna Bižić Omčikus okarakterisala kao "čerečenje kustosa"). Uglavnom, pomenuti kolegijum od 10. aprila, izgledao je kao strašni sud na kome su svi prisutni po nekoliko puta terani da glasaju protiv izložbe o Mirjani Marić i izdavanju Monografije uprkos garancijama i obećanom finansiranju od strane samog Tasića.

Štaviše, nakon toga, Tasić je pokušao da trguje na slepo, odnosno kako to Menkovićka kasnije spominje da se"nagađa" odnosno da izblefira Menkovićku i to tako što je obećao da će učiniti sve što je u njegovoj moći, da spreči njeno postavljenje na mesto v.d. direktora, ali je onako, usput, napomenuo da to ne mora da bude tako, ukoliko ona obeća, da će u slučaju njenog postavljenja na mesto v.d. direktora, upravo Tasića predložiti na mesto zamenika direktora. Menkovićka mu je odgovorila da neće učiniti ništa da spreči Tasića da on spreči da ona bude postavljena za novog v.d. direktora Etnografskog muzeja.

Veoma dosledan samom sebi, Tasić je samo par dana okrenuo ćurak naopako i mrtav hladan, poručio da će ipak izložba o Mirjani Marić biti održana! Međutim, od 28. maja 2014. godine, u Muzeju su stvari počele da se razvijaju gotovo filmskom brzinom. Tako je 28. maja, Tasić spopao jednu od zaposlenih u Muzeju i po svaku cenu pokušao da od nje izvuče informaciju da li ona daje podatke novinarima.

Tokom ovog maltretiranja Tasić je odnekud izvadio veliku drvenu krstaču i tražio od koleginice da mu se nad krstačom zakune da ne daje podatke novinarima, obrazlažući pri tome taj postupak činjenicom, da mu je otac isto to radio kad je Tasić bio mali iz čega proizilazi da je Tasić zapravo lečio komplekse iz detinjstva.

Ipak, ovaj svojevrsni egzorcizam nije urodio plodom, pošto je Tasiću odgovoreno da nije uobičajeno da se bilo ko bilo kome ispoveda u Muzeju, jer Muzej nije crkva, a ni Tasić nije pop! Nakon toga, usledile su pretnje otkazima, praćene pretnjama smrću i pitanjem radnici „da li joj se život smučio", praćeno škrgutanjem zuba i šištanjem! Nedelju dana kasnije, usledio je nastavak i to na vanrednom kolegijumu održanom 5. juna 2014. godine.

Važno je napomenuti da su sa tog kolegijuma gotovo svi zaposleni pobegli glavom bez obzira, ali smo ipak bili u mogućnosti da pouzdano rekonstruišemo šta se sve tamo dešavalo. Pokazalo se da je Tasić tom prigodom, napravio nekontrolisani ispad, vređajući pri tome Mirjanu Menković i prebacujući joj da će biti imenovana na mesto novog v.d. direktora, na sopsteno insistiranje, naravno po ko zna koji put otkazujući izložbu o Mirjani Marić uz vređanje svih zaposlenih i najavom eliminacije Mirjane Menković, kao Tasićevog direktnog konkurenta za mesto v.d. direktora Etnografskog muzeja. Već 6. juna, Tasić je otpisao Menkovićki da izložba o Mirjani Marić neće biti održana, jer navodno nije u planu rada, upozoravajući je pri tome, da njeno ponašanje u poslednje vreme dovodi do teških poremećaja, inače do sada navodno "skladnih" odnosa u Muzeju, te da je neophodno da Menkovićka svoje ponašanje usmeri na izvršenje stručnih poslova kustosa u Odeljenju za proučavanje narodne kulture čiji je rukovodilac slučajno prof. dr Vesna Marjanović, koja odgovara za rad Odeljenja i održavanje radne i profesionalne atmosfere u Muzeju.

Tasić je istog dana uputio i pismo ministru kulture u kome ga je ponovno pozvao na dodelu Valtrovićeve nagrade, navodeći kako bi "ministrovo prisustvo bilo izuzetna podrška delatnosti Muzeja, posebno u okolnostima pokušaja destabilizacije unutrašnjeg reda i rada koje već nekoliko meseci uzrokuje gospođa Mirjana Menković i to grupašenjem, podmetanjem, skandalima sve u cilju urušavanja ugleda kuće, kako bi direktor bio smenjen a imenovana bez konkursa bila postavljena"!

Dana 13. Juna 2014, i zaposleni i prolaznici imali su neviđenu priliku da najpre vide Tasića, kako glavom bez obzira beži iz zgrade Muzeja, a odmah potom patrolu policije kako ulazi u Muzej, pošto su došli na poziv jedne od zaposlenih, koju je Tasić najpre pokušao da zaplaši, pa da je zaključa u kancelariju, jer je odbila saradnju sa izvesnim Slobodanom Radovićem, higijeničarom, koji se u Muzeju proslavio brojnim pokušajima da pipka zaposlene, kao i slanjem uvredljivih poruka na službene mobitele, te nudeći im pre poplava seks u Obrenovcu u taštinoj kući.

Tasić je tada po svaku cenu hteo da provali u kancelariju, te pošto mu to nije uspelo, oteo je radnici ključeve, nakon čega je intervenisala policija, zato što već duže vremena dobija nekontrolisane napade besa i niko ne zna kako bi se sve završilo, tim pre, jer je veliki deo zaposlenih višemesečna žrtva iživljavanja polusveta i primitivaca koje je Tasić pozapošljavao i koji su do pre dva dana dreždali u novom kafiću Muzeja i dobacivali uvrede, rušeći dostojanstvo i ugled Muzeja u koji se Tasić toliko kleo! Sve se završilo time da je Tasić najpre i sam bio zaključan u svojoj kancelariji, da bi potom brzinom komete pobegao iz iste, bez ikakvih nagoveštaja da će se ikada u nju vratiti.

Naravno, tu je ostao nerešen problem, koji je Muzej svakako morao dobro da plati, jer je kao hitna mera bilo neophodno promeniti apsolutno sve brave na svim vratima u zgradi Muzeja, pošto je svojedobno, uz svesrdnu pomoć izvesnog Predraga Savića, Tasićevog komšije, sistematski menjao sve brave u Muzeju i zadržavao kopije svih ključeva, čime se čak naokolo i hvalio, a javna je tajna da je imao i običaj da usred noći svrati u Muzej sa nekim od svojih pajtaša. Narednog vikenda u Muzeju je vladalo svojevrsno opsadno stanje i neuspešno je pokušana akcija pranja muzejskog prljavog veša u režiji Tasićevih satrapa predvođenih izvesnom Tijanom Dinić, inače pravnicom raspoređenom na mesto Tasića, zamenice na mestu muzejskog sekretara, koja je imala nemali zadatak da pokuša da kojekakve brljotine upakuje u kakvu-takvu formu, ne bi li zamazala oči svojim naslednicima. Tasić je naprasno, kao muva bez glave, zbrisao na godišnji odmor, ostavljajući za sobom pustoš, haos i beznađe.

Nakon toga Tasić je čak dobio i otkaz za koji je posle objasnio kako je razlog smene činjenica da je on uspešan direktor, te da iza svega stoji lični animozitet! I bezobrazno dodao da je nekulturno smeniti direktora tri dana nakon što je muzej (na čijem je on čelu), dobio nagradu "Mihailo Valtrović" za najbolji Muzej u 2013. godini. Naravno nikome ni najmanje nisu zasmetali ostali dotadašnji Tasićevi „poslići" recimo pitanje najma muzejskog kluba u podzemlju zgrade za koji se znalo da je držao Tasićev pajtaš Milan Čale, pre svega ako se ima u vidu činjenica da je prema javno dostupnim podacima sa sajta Agencije za privredne registar Čaletova preduzetnička radnja Milan Čale PR, Kantina i Ketering Akacia, Beograd (Palilula) sa matičnim brojem 62290439, brisana iz registra još 17. aprila 2012. godine.

Pošto je Čale postao tako eminentna persona i najbliži saradnik Miroslava Tasića, pod hitno je 30. marta 2012. godine osnovano bizarno udruženje građana pod imenom „Žurnal vinyl club". Sedište mu je u ulici Kralja Milutina 19, a osnovni cilj je bavljenjem muzičkom kulturom i negovanjem vrhunskih vrednosti u oblasti reprodukcije muzičkih dela, posebno gramofonskih ploča kao nosača zvuka i muzičke audio tehnologije. To zvuči impresivno, ali se zapravo sve svelo na pijanke uz drndanje gitare uveliko olinjalog mediteranca, Frane Lasića i zabavljanje eminentnog društvanceta.

Ovim čudesnim ugovorom, precizirano je da će zaposleni u Muzeju imati popust od 30% a sve drugo je prepušteno na volju Čaletu, koji bi po ugovoru trebao da plaća proporcionalni deo utrošene struje, vode i grejanja, s tim da svakog meseca protivrednost od 100 evra, uplati kao doprinos nabavci muzejskih predmeta. Naravno, Tasićevim apetitima ovde nije bio kraj, pre svega jer je prva birtija bila smeštena u podrumu pa nije bila vidljiva prolaznicima sa ulice tako da je pre dvadesetak dana Tasić rešio i taj problem, tako da je u okviru Muzeja, otvorena je još jedna birtija i to tako što je doskorašnja muzejska prodavnica kraj ulaza sa Studentskog trga, naprasno preseljena ispod muzejskog stepeništa a u tom prostoru je volšebno osvanula tzv. "Kafe knjižarnica", navodno Srpskog etnografskog društva sa obaveznim stolovima ispred same muzejske zgrade, kompletirajući time ansambl sa nekoliko srednjevekovih stećaka, koji se tu već decenijama raspadaju izloženi dejstvu kiše, snega, leda, soli i smoga. Tako su Tasić i Čale dana 19. maja 2014, sklopili aneks ugovora o poslovnoj saradnji, na osnovu koga će Muzej i Žurnal na isti način organizovati ugostiteljsku uslugu u kafe knjižarnici Etnografskog muzeja.

Naravno, uz dodatno plaćanje Muzeju iznosa u protivrednosti od 60 evra! Inače, Tasić je do pre dve godine, više od 30 godina radio kao sekretar Etnografskog muzeja, i istovremeno ga zastupao pred sudovima, iako uopšte nije imao položen pravosudni ispit, tako da je Muzej redovno gubio sve moguće i nemoguće sporove.

Čitavo to vreme drug direktor Tasić je muzej pretvorio u izložbeni salon Rotari kluba dovodeći neverovatne izložbe koje nemaju nikakve veze sa radom muzeja i koje, naravno, niko nije ni posećivao. Ali je zato njegov drug higijeničar avanzovao na mesto čuvara vodiča izložbe, a dva službena muzejska automobila vozili su Tasićevi prijatelji pa je recimo jedno vozilo koristio Milan Čale za dostavu Nespresso kafe i aparata a drugi muzejski pandur Milan Žilović koji je na sebe preuzeo funkciju balkanskog špijuna pošto je tražio od većeg broja zaposlenih da mu se dostavljaju svi podaci koji bi mogli eventualno koristiti Velikom Direktoru M.T. Sve u svemu u čitavom muzeju poslovi nisu mogli da teku normalnim tokom jer je M.T. izjavio javno da nikada niko neće videti sredstva iz budžeta, jer on sa njima ima navodno velike planove.

Menkovićka se pri tome očito nije dala uplašiti, jer je ona samo eksponent lešinara i lopova okupljenih oko navodne zaštite spomenika na Kosovu. Njen samouvereni smeh stalno je odzvanjao sa šestog sprata do prizemlja dižući Tasiću pritisak.

Doduše to nije sve šta Muzej u poslednje vreme plaća. Naime od svom postavljenja za v.d. direktora Muzeja Miroslav Tasić je sve češće viđan kako sa biranim društvancetom ulazi u postmoderni hotel-kupleraj Square Nine direktno preko puta Muzeja koji predstavlja pravo carstvo kiča i snobizma a u beogradskim krugovima poznat je kao omiljeno stecište raznoraznih beogradskih sponzoruša, fufa i fufana. Uglavnom, pošto za Tasketa i pajtaše čak ni susedni Aeroklub očito više nije dovoljno dobar, prema izvorima iz samog hotela, Tasić je tamo poduže imao otvoren račun koji se redovno periodično podmirivao sa računa Muzeja, pri čemu je Tasić šefici računovodstva Ljiljani Ristanović najstrože zabranio svaku komunikaciju sa kustosima i nosiocima projekata kako bi se sakrile tzv. korisne malverzacije i finansijski hokus-pokusi što je već tradicija Etnografskog muzeja o kojoj pričaju i vrapci na grani, a jedini neupućeni, poput 4 majmuna, bili i ostali su ministarstvo kulture, budžetska inspekcija i Agencija za borbu protiv korupcije.

Što se tiče sada smenjenje direktorke Menkovićke, da su poštovani zakoni, ona bi pred sobom imala težak i bolan izbor: ili da bude v.d. direktora Etnografskog Muzeja ili da bude predsednica Mnemosyne, odnosno nevladine organizacije posvećene proučavanju kulturnog nasleđa Kosova ili saradnica nepostojećeg Muzeja u Prištini čiji je direktor njen ljubavnik dvostruki robijaš Branko Jokić i to iz prostog razloga jer u svakom normalnom drutšvu sedenje guzicom na dve ili više stolica nije ni zdravo a još manje moralno!

Međutim, karte su se samo presložile, u kombinaciju je ušla Menkovićkina pajtašica još iz Koordinativnog centra Aleksandra Fulgosi, a Menkovićka je odmah po imenovanju ekspresno dobila rebalans Budžeta za 2014. godinu koji se krio kao zmija noge, čak nikada nije ni zaveden u delovodnom protokolu i koji je potom vešto sakriven od budžetske inspekcije. Naravno sve ovo ni najmanje nije zasmetalo tadašnjem ministu nekulture Ivanu Tasovcu koji se kad god su se sretali obavezno iscmakao sa Menkovićkom koja je neometano harala još tri pune godine!!!

Nakon uništenja zbirke koju je vodila, Menkovića je uspela samu sebe da proglasi nekakvom od stručnjaka neprepoznatom vrednošću, a usput pored uništavanja kulturnih dobara, za 30 i kusur godina rada nije ništa uradila pametnije za Muzej, ali za Kosovo je učinila puno. Recimo je dovela je modu sedamdesetih Mirjane Marić u muzej nazvavši je velikom dobrotvorkom koja je ostavila svoju kućnu pomoćnicu na poklon Muzeju i dotična je bila hostesa za posluživanje svatova Menkovićkinog sina šampanjcem u muzeju. Pošto je urušila apsolutno sve vrednosti koje su postojale i otvorila put globalnoj tendenciji uništavanja znanja i kulture ni najmanje ne čudi da je Menkovićka bila ljubimica peglerki, hostese, Marićkinog šofera, Tasketovog Žilovića i naravno, svog zamenika koji joj je pravio društvo u tamanjenju žu žu peciva i gumenih bombona, niti je stručnjak i nije vredan rada.

Doduše, kada se pogleda šta i kako radi na zaštiti spomenika na Kosovu javni sektor, onda ni najmanje ne čudi ono šta radi nevladin sektor pa su se tako nakon 1999. godine pojavile raznorazne podjednako štetne nevladine organizacije koje se navodno bave zaštitom kulturnih dobara pri čemu od tog rada jedino korist imaju same nevladine organizacije i njihova članska visočanstva, dok se spomenici i dalje nalaze u trajnom trpnom i propadajućem stanju, te s druge brojni pojedinci i navodni stručnjaci za zaštitu kulturne baštine koji su svi od reda iskoristili rat i faktički gubitak Kosova kao idealan povod sada već višedecenijsko parazitisanje i arčenje novca na navodno proučavanje i zaštitu kulturnog nasleđa na Kosovu, a skandal sa krpetinama i kožurama Mirjane Marić je samo najbolji dokaz za to!!!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane