Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogled iz Moskve

Situacija u Avganistanu opasna je za Rusiju

Zašto su Amerikanci naoružali talibane

Pre tačno 20 godina, 7. oktobra 2001, SAD i njihovi NATO saveznici počeli su u Avganistanu vojnu operaciju protiv pokreta „talibana" (zabranjenih u RF). Snage nisu bile ravnopravne. Talibani su tokom nekoliko dana izgubili praktičnu svu vojnu tehniku i avione, bez borbe su predali Kabul i brzo izgubili kontrolu nad velikim gradovima. Početkom decembra iste godine pala je i njihova nezvanična prestonica na jugu - Kandahar i u zemlji je počela „epoha SAD". Ona je trajala do avgusta 2021. godine, kada su SAD iznenada otišle iz Avganistana.

Piše: Valerij Panov

Nakon što je poslednji američki vojnik odleteo iz ove mnogostradalne zemlje, pokazalo se da su, zahvaljujucii njihovim neprijateljima - Amerikancima, talibani koji su se vratili na vlast, opremljeni najnovijim oružjem, čak i modernijim od npr. britanske vojske, i u dovoljnim količinama za opremanje milionske vojske

Prema rečima američkog kongresmena Džima Benksa, SAD su ostavile u Avganistanu vojnu imovinu, pa i naoružanje, vredno 85 milijardi dolara.

On kaže da je u ruke talibana prešlo više od 75.000 automobila, 200 aviona i helikoptera, 176 komada artiljerijskog oruđa, do 600.000 jedinica lakog naoružanja, među kojima i 358.000 automatskih pušaka.

Osim toga, u ruke talibana dospela je i ogromna količina oklopnih vozila, prenosnih protivvazdušnih raketnih sistema, kao i uniforme, specijalna sredstva i medicinska oprema.

Kongresmen Benks je primetio da talibani sada imaju više helikoptera „Blek houk" nego neke NATO zemlje, a po ulicama Kabula talibani šetaju u najsavremenijim uniformama i sa visokotehnološkom opremom koju nemaju ni sve armije NATO zemalja.

Prema mišljenju koje je široko rasprostranjeno u svetu, jenkiji su ostavili ogromnu količinu najnovijeg oružja, borbene tehnike i vojnih uniformi, zato što su pobegli iz zemlje u velikom strahu. Moglo bi se podsmevati kukavičluku Amerikanaca koji su „izgubili rat" u Avganistanu, ali to nikako nije slučaj.

Danas je očigledno da su SAD odradile ozbiljan posao, učeći se na greškama, i stvorili u Avganistanu ono što nisu uspeli u Siriji i Iraku sa Islamskom državom (ID, zabranjena u RF).

U jednom od najvažnijih regiona na planeti, oni su predali vlast kvazidržavnoj organizaciji koju Savet bezbednosti UN smatra terorističkom organizacijom. I ne samo da su predali vlast sa ogromnim zalihama oružja, već i civilni aparat, kakav-takav bankarski sistem, generalno, one strukture koje su neophodne za funkcionisanje države. Takoreći, dali su talibanima državu, po principu „ključ u ruke". I sve to se desilo pod krinkom „sramotnog bekstva".

Iznenađujucie, ali svetska zajednica, pre svega zapadna, koja s podozrenjem prihvata najistinitiju poruku iz Rusije, mirno je „progutala" ovu lažnu poruku, iako se, kako kažu, golim okom vidi da je američka operacija povlačenja vojske dobro promišljena.

Postoji američki presedan koji to potvrđuje. Sličan „trik" su izveli i u vreme iračke kampanje. U gradu Mosulu nalazili su se: američki kontingent, elitne iračke jedinice, kao i zlatne rezerve. Kada su pripadnici ID, svega njih hiljadu, došli do grada, 60.000 američkih i iračkih vojnika je pobeglo, a teroristi su dobili veliku količinu oružja i zlata, što im je poslužilo kao osnova za učvršćivanje tzv. Islamske države Iraka i Levanta (kasnije poznate samo kao ID).

Naravno da je Vašington savršeno dobro razumeo da, navodno bežeći iz Avganistana, on dobija sasvim dobar izgovor da odjednom celu zemlju preda u ruke talibana. I to zato da bi se, prema mišljenju poznatog vojnog eksperta Jurija Knutova, „uticaj ove grupe u budućnosti preneo na susedne države. To bi stvorilo probleme Rusiji i Kini, a avganistansku „glavobolju" bi preneli svojim protivnicima. Prema američkim izveštajima, u Avganistanu počivaju prirodne rezerve od tri triliona dolara. Radi se o dragom kamenju, uranu, a najvažnije, o litijumu i bakru. Litijum je nafta 21. veka, jer se od njega prave električne baterije i akumulatori." Kina pokazuje najveće interesovanje za ove resurse, dodao je Knutov.

Docent na katedri za politikologiju i sociologiju Ruskog ekonomskog univerziteta Plehanov, vojni politikolog Aleksandar Perendžijev, smatra da je oružje ostavljeno namerno i na osnovu prethodnog dogovora.

„Amerikanci nikada ništa ne zaboravljaju tek tako. Oružje bi definitivno poneli sa sobom, ili bi ga bar uništili. Ali, oni su ga specijalno ostavili u borbenom stanju. To je deo plana. Verovatno je došlo do prenosa naoružanja, neko je za to dobio novac", smatra ovaj ekspert.

On je, takođe, primetio da će američko oružje završiti na crnom tržištu i kod „bilo kojih pojedinaca", što bi moglo dovesti do stvaranja „privatnih terorističkih armija" u regionu. To će izazvati rast nestabilnosti, što i jeste cilj Vašingtona u ovoj etapi. Oružje „može biti prodano, može se pojaviti u žarištima poput Sirije i Libije. A to je upravo ono što je potrebno Amerikancima", ističe Perendžijev.

Drugi eksperti, koji smatraju talibane direktnom pretnjom za nacionalnu bezbednost Rusije i zemalja Srednje Azije, takođe tvrde da je SAD namerno naoružala talibane za buduće invazije na Uzbekistan i Tadžikistan, kao i za destabilizaciju kineskog Sinđana (Autonomnog ujgurskog regiona Sinđan) koji pretežno naseljavaju muslimani.

Talibani ne samo da su mogli da formiraju svoju vladu, veci su i dovoljno brzo uspostavili kontrolu nad teritorijom zemlje i danas, defakto, predstavljaju jedinu vlast. O ovome moraju da misle kako susedi Avganistana (Kina, Pakistan, Iran), tako i velike svetske države koje nemaju sa Avganistganom zajedničku granicu (Rusija). Za Rusiju i zemlje Centralne Azije i dalje postoji opasnost od transformacije Avganistana u teritoriju koja će postati privlačna za radikalno raspoložene delove muslimanske zajednice iz celog sveta.

Pritom je, naravno, nemogucie tvrditi da talibani ne mogu imati ekspanzionističke planove, posebno prema Centralnoj Aziji. Pritom se ne radi o osvajanju silom oružja, veci o širenju ideologije, o privlačenju pristalica iz republika ZND (Zajednica nezavisnih država) i Rusije, sa njihovim naknadnim preseljenjem.

Ko može da garantuje da talibani neće ući, npr. u Kazahstan, s kojim praktično nemamo čuvanu granicu? A šta raditi sa milionima izbeglica koje će se pojaviti posle moguće invazije talibana na Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan? Turkmenistan je generalno - izuzetno slaba država.

Za talibane neće biti neki trud da skinu postojeći režim u ovoj zemlji. Pritom, talibani to mogu da urade gotovo bez upotrebe svojih oružanih snaga: isključivo putem propagande i podrške lokalnih pobunjenika, koji cie se brzo pojaviti. Zauzimanje Turkmenistana i njegovo pripajanje Avganistanskom Emiratu, omogućilo bi talibanima da preko nocii postanu vlasnici „skladišta gasa" i pretvore se u izvoznika nafte i gasa, iako kroz sive šeme. Ne bi trebalo isključiti ni takvu verziju događaja.

Predsednik Tadžikistana Emomali Rahmon nije slučajno nedavno izjavio da će se situacija u Avganistanu pogoršavati. Prilikom posete rejonu Hamadoni (Mir Said Ali Hamadoni), koji predstavlja jedan od pograničnih rejona Tadžikistana sa Avganistanom, on je izjavio da je ta granica veoma važna ne samo za ove dve zemlje, „već služi i kao tampon-zona za države članice ZND i EU."

Ukupna dužina zajedničke granice je 1.344 km, ali pritom Tadžikistan ostaje jediina država u regionu koja ne kontaktira sa talibanima. Prema rečima Rahmona, vlada preduzima neophodne mere za jačanje odbrane državne granice. I za to postoje ozbiljni razlozi.

Ali s druge strane granice, u delu koji se već nalazi u talibanskom Avganistanu, takođe žive Tadžici. Talibanima će biti savim lako da infiltriraju agente „spavače" u Tadžikistan. Takođe, može biti dosta simpatizera „braće talibana" u Tadžikistanu. I ne samo u Tadžikistanu. Podsećamo koliko Tadžika radi u Rusiji. Ko zna koliko je među njima simpatizera talibana? Talibani su nam možda veoma blizu. U Moskvi i drugim velikim gradovima. Na gradilištima, na njivama, među domarima i dostavljačima hrane. Šta će oni uraditi ako u Tadžikistanu izbije građanski rat? Odgovora nema.

Tadžikistanski lider je takođe upozorio na pretnju preporoda međunarodnog terorizma na avganistanskoj teritoriji. Prema njegovim rečima, razne terorističke grupe, uključujući i Al kaidu (zabranjena u RF), i ID, koriste situaciju u Avganistanu za kativno jačanje svojih pozicija.

Crvenu liniju praktično svih prognoza ruskih analitičara povodom dolaska na vlast talibana u Avganistanu predstavlja misao o tome da cie ova zemlja postati isti magnet za islamiste iz celog sveta, kao što je to postala Sirija nakon početka rata na njenoj teritoriji između vladinih i islamističkih snaga. Rusiju takva perspektiva brine, posebno planovi uticaja talibana na republike Centralne Azije.

Bez obzira na ideološke razlike sa vehabijama, oni mogu da koegzistiraju na obostrano korisnoj osnovi: talibani imaju iskustvo saradnje sa vehabijskom Al kaidom, zašto onda ne bi bilo novog saveza sa nekom vehabijskom organizacijom?

Želimo, takođe, da podsetimo kako se još 1999. u redovima talibana pojavila organizacija Džemat Bulgar (zabranjena u RF) - udruženje migranata iz Povoložja: oni su izvršili „hidžru", preseljenje u Avganistan.

Ovu organizaciju nazivaju i „Bulgarski džemat" ili „Ujgursko-bulgarski džemat" (od sredine 2000-ih, primetan broj Ujgura iz kineskog Sinđana pridružio se njenim redovima). Ova organizacija bila je svojevrsna zajednica migranata, ne samo iz Povoložja, nego i šire, iz cele Rusije. „Džemat Bulgar" je stvorilo 17 ljudi iz grada Naberežni Čelni, među kojima je istaknuta figura bio bivši imam džamije „Tauba" iz ovog grada, Ajrat Vahitov (nadimak mu je Salman Bulgarski), kao i diplomac Kazanske tenkovske škole Irek Hamidulin, i Ravil Mingazov, upravnik skladišta hrane Ministarstva za vanredne situacije u selu Novi, i drugi. Zatim im je prišlo mnogo više islamista, neretko su im se oni priključivali sa svojim porodicama. Faktički, to je bio ceo bataljon.

Posle ulaska Amerikanaca u Avganistan, deo pripadnika tog džemata bio je uhvaćen i smešten u zloglasni američki zatvor Gvantanamo. Značajan deo se prebacio na teritoriju Pakistana, u provinciju Vaziristan i naselio u rejonu sela Degon. Tu su se redovi džemata popunili ruskim građanima, a članovi „Džemat Bulgara" su se periodično vraćali u zemlju i tamo vršili teroristička dela: npr. Pavel Dorohov iz Avganistana je došao u Baškiriju (Baškortostan) gde je 2008. planirao da sa još jednim saučesnikom digne u vadzuh crpnu stanicu, ali je bio likvidiran tokom specijalne operacije, a njegov saučesnik Rustem Zajnagutdinov je osuđen na 15 godina zatvora.

Kada je počeo rat u Siriji, neki članovi „Džemat Bulgara" odlučili su da krenu u „džihad" u Siriju. U julu 2016. godine, iz Pakistanaje su Siriju došli borci „Džemat Bulgara", ujedinili su se sa drugim migrantima iz Povoložja, koji su bili u „Islamskoj severnoj armiji" i formirali džemat „Džund el Mahdi" („El Mahdijevi vojnici", organizacija zabranjena u RF), koji su činili stanovnici iz Tatarstana i sa Urala. A ostali pripadnici „Džemat Bulgara" nastavili su da žive u Pakistanu. I sada će oni, sigurno, pokušati da pređu u Avganistan. Sasvim je mogucie da ne samo što će oživeti svoje aktivnosti, veci da će se tamo pojaviti i predstavnici drugih njihovih zemljaka iz Rusije. Ne treba isključiti ni da će, isto kao što su iz Rusije 2000-ih radikalne grupe odlazile u Avganistan, a 2010. išle da ratuju u Siriju, sada ruski islamisti opet krenuti put Avganistana.

Nedavno su u Moskvi saradnici Federalne službe bezbednosti pritvorili dva lidera i šest aktivnih članova međunarodne teritorističke organizacije „Hizb ut-Tahrira" (zabranjena u RF). Utvrđeno je da su pripadnici ove grupe organizovali skupove stanovnika Moskve na kojima su širili terorističku ideologiju „zasnovanu na doktrini stvaranja tzv. svetskog kalifata, na rušenju institucija svetske zajednice i usmerenu na svrgavanje, nasilnim putem, aktuelne vlasti".

Grupa se pripremala da raznese zgrade policije i obrazovne ustanove u ulici Profsojuznaja u Moskvi. Nakon izvršenja terorističkih akata, teroristi su planirali da se sakriju u Siriji, gde su nameravali da učestvuju u borbenim dejstvima na strani terorističkih struktura.

Poslednjih meseci takve poruke su se često pojavljivale u našim medijima i mora se shvatiti da su to samo činjenice koje su otvorene za objavljivanje u štampi. Evo još nekoliko poznatih primera. U februaru, kao rezultat još jedne velike specijalne operacije protiv članova organizacije „Hizb ut-Tahrir al Islami", oni su uhapšeni na Krimu, u Moskvi, Sankt Peterburgu, Primorskom i Krasnodarskom kraju, republikama Baškortostan i Dagestan, kao i u Orlovskoj, Kaluškoj i Ivanovskoj oblasti.

Ranije je u četiri regiona RF uhapšeno 19 islamista, koji su pripremali diverzije i terorističke akte na Severnom Kavkazu. A članovi organizacije „Al-Takfir val-Hidžra" (ATVH, zabranjena u Rusiji), kao pristalice takfirizma (ideologije koja opravdava optužbe muslimana nevernika), želeli su da stvore kalifat i progone „otpadnike".

Islamisti su, takođe, vrbovali nove sledbenike. Tokom pretrage, kod njih su pronašli skladište oružja (mitraljezi, kalašnjikovi, municija i improvizovane eksplozivne naprave). Osim toga, pronađen je samoubilački pojas ispunjen eksplozivnim elementima. Prošle godine pripadnici Federalne službe bezbednosti zajedno sa Ministarstvom unutrašnjih poslova i Nacionalne garde, sproveli su veliku operaciju likvidacije ćelija, u Rusiji zabranjene, terorističke organizacije „Islamski pokret Uzbekistana", istovremeno u tri regiona. Uhapšeno je 22 islamista. Dug je niz specijalnih operacija, kao i niz uhapšenih i likvidiranih terorista - hvala našim specijalnim službama što su pravovremeno delovale i prekinule aktivnosti islamista na teritoriji naše zemlje, spasavši desetine, a možda i stotine žitelja Rusije. Nažalost, ne možete sve pratiti.

Situacija je zaista eksplozivna. Osim toga, nije jasno ko zaista stoji iza talibana i koliko su oni poslušni, skrivajući se iza kulisa teatra svetske drame. Istina, u senci tih kulisa naziru se crveno-bele prugaste pantalone „ujka Sema", ali u Avganistanu svoje interese imaju sve najveće svetske države.

Kod nas je situacija najsloženija. Talibani su u početku stvoreni kao oružje protiv SSSR-a (Rusije). Sada se mnogo toga promenilo, ali geopolitička konkurencija, a u suštini hladni rat protiv Rusije, nastavlja se, pa ma kako se zvao, recimo - hibridni rat.

Pre 20 godina, shodno zvaničnoj verziji, SAD su došle u Avganistan da bi se borile protiv terorizma. Naravno, stvarni ciljevi američkog mešanja imali su malo toga zajedničkog sa Al kaidom i terorizmom, a mnogo više sa ekonomijom i geopolitikom (upravo zato SAD nisu žurile da kazne Bin Ladena pre nego što im je to bilo korisno). Avganistan je bio idealan poligon za držanje pod kontrolom i Irana i Pakistana i srednjeazijskih država. Sveprisutno energetsko pitanje takođe je bilo na dnevnom redu: američka korporacija „Unocal" vodila je pregovore sa talibanima o izgradnji naftovoda. U pitanju je bilo međunarodno priznanje talibana, ali očigledno nisu bili dovoljno predusretljivi.

Bez obzira na to, 2000-ih u Avganistanu američko prisusutvo bilo je solidno, Pakistan je bio saveznik SAD, stvorena je vojna baza u Kirgistanu, u Uzbekistanu je takođe rastao američki uticaj. Sada od toga ništa nije ostalo. Pakistan nije saveznik, u Kirgistanu i Uzbekistanu jenkiji nisu prisutni (osim u obrazovanju, u obliku Američkog univerziteta Centralne Azije), a ni dobrodošli, a sada je izgubljen i Avganistan.

Na taj način, SAD nije ostvarila nijedan od prvobitno zacrtanih ciljeva. U svakom slučaju, Avganistan postaje problem Rusije.

SAD ipak nisu prebacile problem samo nama. Zahvaljujući oružju ostavljenom u Avganistanu, Amerika se sada našla u lošijoj situaciji nego pre invazije na Avganistan, primetio je nedavno kongresmen Majk Volc. Naravno, on bolje zna sa Kapitol Hila. Ali sada i mi znamo na šta da se pripremamo.

Pogovor posete turskog predsednika Erdogana Rusiji

Nije prijatelj, nije neprijatelj - a ko je onda?

Predsednici Rusije i Turske, Vladimir Putin i Redžep Tajip Erdogan sreli su se u Sočiju. Susret je održan iza zatvorenih vrata. I pošto nakon ovog susreta nisu objavljeni nikakvi zvanični dokumenti, nisu date izjave, čak ni jednostrane, ostalo je mnogo pitanja. Istina, sa velikim stepenom verovatnocie može se pretpostaviti o kojim temama je diskutovano, čak i na osnovu primedbi koje su lideri, prema protokolu, razmenili pre razgovora, u prisustvu predstavnika medija.

Piše: Maksim Stoletov

Putin je, na primer, pomenuo uspešnu saradnju RF i Turske po „međunarodnoj liniji", između ostalog i kada je reč o situaciji u Libiji i Siriji. I primetio je da turski uticaj na situaciju u Nagornom Karabahu doprinosi miru u regionu. Erdogan je istakao da mir u Siriji zavisi od odnosa Rusije i Turske. (Ranije je, uprkos savezničkim obavezama u NATO, izrazio nadu da će SAD povući svoju vojsku iz regiona, isto kao što su to uradili u Avganistanu.) On je tvrdio da tursko prisustvo u Siriji ima za cilj obnavljanje zemlje, a govorio je i da SAD, Rusija, Irak i Turska mogu da rade zajedno na postizanju mira i stabilnosti u Siriji i Iraku.

Ali pre dve nedelje, kada je u Moskvi bio sirijski predsednik Bašar Asad, čule su se malo drugačije reči. Tada je Vladimir Putin izjavio za medije da se strane vojske, koje se nalaze u Siriji bez odobrenja UN ili Damaska (i to ne samo američka, nego i turska), nalaze tamo nezakonito i ne daju „mogućnost da se preduzmu maksimalni napori za konsolidaciju" i ne dozvoljavaju da se obnovi zemlja „tempom koji bi bio moguć kada bi celu teritoriju kontrolisala zakonita vlada". Prisustvo stranog kontingenta, prema Putinovim rečima, jeste „glavni problem" Sirije. „Na žalost, još uvek postoje džepovi otpora terorista koji ne samo da kontrolišu deo teritorije, veci i nastavljaju da terorišu civile", precizirao je ruski predsednik.

Jedan od takvih džepova je provincija Idlib, poslednji deo državne teritorije koji Damask ne kontroliše. Godine 2017. Rusija, Turska i Iran su se dogovorili da tamo stvore jednu od četiri zone deeskalacije.

Na toj teritoriji formirani su kontrolni punktovi turske armije. U skladu sa dogovorenim između predsednika Rusije i Turske, vojske dve zemlje treba da u Idlibu sprovode zajedničke patrole. Ali, iz nekog razloga, upravo tamo, pod turskim „krilom", prebacili su se borci koji su odbili da polože oružje u Istočnoj Guti i južnim regionima zemlje.

Pritom Moskva i Ankara na različite načine gledaju na budućnost Idlibske zone, koju, uzgred, u arapskoj štampi nazivaju „rejonom Putina i Erdogana". Rusija nastoji na tome da se što brže sprovede „razgraničavanje" terorista - boraca u Rusiji zabranjene organizacije „Tahrir el Šam" i umerenih protivnika Asadovog režima. Ali, proces je krenuo naopako, rekao je nedavno ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov. „Turske kolege preuzele su na sebe obavezu da odvoje normalnu, zdravu opoziciju od terorista. To je odavno trebalo da bude urađeno.

Do sada se to nije dogodilo", rekao je on. Međutim, neposredno pre sastanka dva predsednika, ministar odbrane Turske Hulusi Akar je nasuprot tome izjavio da delovanje Moskve „ne odgovara memorandumu o međusobnom razumevanju" i dodao da bi Truska „ovde trebalo da uspe kako zbog obezbeđivanja bezbednosti sirijske braće, svoje vojske i granice, tako i zbog zaštite svoje zemlje za koju je novi talas migranata neprihvatljiv". Stoga se teško može smatrati slučajnošciu što je samit u Sočiju održan u pozadini pogoršanja situacije u Idlibskoj zoni deeskalacije.

Situacija se pogoršala i izvan Idlibske zone. Nedavno su ruske vazdušne snage nanele „retke udarce" (kako je to nazvala arapska štampa) po položajima grupa lojalnih Ankari u rejonu Afrina u provinciji Alepo, gde je poginulo 11 pripadnika paravojske, kao i u selu Dardara u provinciji Haseka. Za razliku od napada u Idlibu, napadi po rejonima na severu i severoistoku Sirije koji su pod kontrolom Turske nisu tako česti. U sirijskoj opoziciji ove napade su nazvali „jasnom porukom" Turskoj, koja pokazuje da „crvene linije" ne postoje.

Na fonu povećanog intenziteta vazdušnih napada, u medijima su se pojavile verzije o skorašnjem kopnenom napadu sirijske armije u Idlibu, sa ciljem da vrate te rejone pod kontrolu Damaska. Sa svoje strane, ruski vojni izvori ističu da su cilj njihovih napada isključivo bili položaji terorista.

Praktično svakodnevno, ruski Centar za pomirenje zaraćenih strana u Siriji izveštava o granatiranju, od strane boraca grupe „Tahrir el Šam", teritorije koja je pod kontrolom Damaska. Nedavno su sredstva za kontrolu vazdušnog prostora avio-baze Hmejnim, baze Vazduhoplovno-kosmičkih snaga RF, oborili bespilotnu letelicu koju su „podigli" teroristi iz Idliba.

Kao što vidimo, u Siriji turski i ruski vojnici stalno rizikuju da se nađu u situaciji neposrednog sukoba. Tako je bilo u početku sirijskog konflikta, kada je turski avion oborio ruski Su-24, a Olega Peškova, komandanta posade koji se katapultirao, na nebu su gađali teroristi. Zbog pogibije ruskog pilota, odnosi Moskve i Ankare bili su zamrznuti gotovo godinu dana. Ali, od tada su strane naučile da sporna pitanja rešavaju tako da ne ometaju nastavak kontakata. Podsećamo, kada je u zoni deeskalacije u Idlibu, u februaru 2020. poginulo više od 50 turskih vojnika, Ankara je za incident okrivila Moskvu, koja po njihovom mišljenju nije pokušala da zaustavi ofanzivu sirijske armije. Ali to nije dovelo do obustave dijaloga između Rusije i Turske.

Predsednici dve zemlje više puta su uspevali da izdejstvuju prekid krvoprolića. Poslednji samit u martu 2020. nije bio izuzetak. Tada je rezultat pregovora bio Dopunski protokol uz Memorandum o stabilizaciji situacije u zoni deeskalacije u Idlibu, od 17. septembra 2018. godine.

Strane su se dogovorile o prekidu vatre, formiranju bezbednosnog koridora duž trase puta M4, koji ide od Latakije na zapadu do granice sa Irakom na istoku, zajedničkom patroliranju delom trase u Idlibu. Ali još od 2018. je za Tursku ostala obaveza razgraničenja umerene opozicije i terorista u Idlibu.

Osim zone deeskalacije u Idlibu, Turska i Rusija takođe zajedno kontrolišu i situaciju na severu Sirije. Deo rejona tamo se nalazi pod kontrolom odreda sirijske opozicije koja je lojalna Ankari i koji su faktički ušli u sastav Turske, drugi ostaju u zoni uticaja Saveta demokratske Sirije - političke grupacije Sirijske demokratske snage (SDF), čiji veliki deo čine kurdski odredi. Da bi 2019. godine zaustavili treću vojnu operaciju Ankare na severu Sirije protiv kurdskih „Odreda narodne samoodbrane" (YPG), koji ulaze u SDF i koje su Turci smatrali teroristima, predsednici Rusije i Turske su se dogovorili o novim „zonama uticaja".

I tu je bilo govora o zajedničkim patrolama i povlačenju kurdskih snaga dalje od turske granice. Ipak ni dogovori o Idlibu, niti o severu Sirije, nisu do kraja ispunjeni. Oružani sukobi u ovim rejonima, različitog stepena intenziteta, praktično nisu ni prestajali, iako do vojnih operacija velikih razmera nije došlo. Zajedno s tim, Moskva i Ankara okrivljuju jedna drugu za neispunjavanje dogovorenog. Nova runda eskalacije počela je u avgustu. Do Erdoganove posete Rusiji veci je bilo mogucie govoriti o potrebi donošenja odluka na nivou šefova država.

„Srešću se u četiri oka sa gospodinom Putinom, i nećemo razgovarati samo o Idlibu. Razgovaraćemo o odnosima Turske i Rusije, o situaciji u Siriji, o tome dokle smo stigli u Siriji i šta treba da ostvarimo u budućnosti. Turska i Rusija su dve zemlje koje imaju važnu ulogu u regionu i kada govorim o tome, onda moram da kažem još jednu stvar. Do sada nismo videli ništa loše u odnosima sa Rusijom", govorio je Erdogan na marginama Generalne skupštine UN u Njujorku. Prema njegovim rečima, svi teški trenuci zbog razvoja događaja u Siriji rešavaju dve strane putem pregovora. Pritom je predsednik podsetio da „sirijski režim" predstavlja pretnju za južne delove Turske. „Ja očekujem od Rusije, kao od prijateljske zemlje, drugačije pristupe, kao manifestaciju solidarnosti s nama", istakao je turski lider, dodavši da Ankara „teži da bilateralne odnose sa Rusijom podigne na kvalitativno novi nivo".

Podsećamo da se turska vojska nezakonito nalazi u Siriji. Ankara nema dozvolu za vojno prisustvo ni od zvaničnog Damaska, niti ima mandat Saveta bezbednosti UN. Povod za ulazak na teritoriju susedne zemlje bila je borba s krudskim formacijama - Ankara mnoge od njih smatra terorističkim i optužuje za podrivanje situacije unutar Turske.

Uoči susreta dva predsednika u Sočiju, agencija Blumberg je izveštavala, pozivajuće se na kredibilan izvor, da Erdogan namerava da zamoli svog kolegu za pomoć u odnosima sa Kurdima. Ankara će insistirati da Rusija izdejstvuje prekid napada kurdskih boraca na turske vojnike u zonama koje kontrolišu ruski ili sirijski vojnici. Bolje rečeno, Turska želi da Snage samoodbrane sirijskih Kurda odu iz gradova Manbidž i Tel-Rifat. Pritom treba reći da Turska otvoreno podržava sirijsku opoziciju koja od 2011. godine pokušava da svrgne s vlasti zakonito izabranog predsednika Bašara Asada. Pored toga, turske vlasti, prema rečima eksperata, drže pod kontrolom niz terorističkih grupa koje ratuju protiv sirijske armije.

Bez obzira na to, Rusija je odlučila da tesno sarađuje sa Ankarom po pitanju Sirije. Moskva je, ponavljamo, računala na to da će turske vlasti, u formatu Astane i Ženeve, doprineti mirnom rešenju sirijske krize i uspeti da razdvoje radikalno nastrojene antivladine grupe od snaga naoružane opozicije u provinciji Idlib, te da će uspeti da razoružaju terorističke organizacije tipa Front al Nusra, Tahrir el Šam - Komitet za oslobođenje Levanta (zabranjene u RF). Ali to se nije desilo. Pod vidom borbe protiv ID (zabranjena u RF), turska vojska je ušla na sever Sirije, okupirala deo provincije Alepo (administrativni rejon Afrin) i El Hasaka, sproveli su nekoliko vojno-kaznenih operacija protiv kurdskog stanovništva, podržali na frontu u Idlibu antivladine snage u borbi sa Asadovom armijom i njegovim partnerima (Revolucionarna garda Irana, šiitski najamnici i drugi). Naravno, Turci nisu ulazili u sukob sa džihadistima iz ID, jer su pre toga dugo vremena sarađivali sa njima.

Ali, nedavno je agencija Blumberg objavila da Turska raspoređuje u ovoj sirijskoj provinciji sa kojom deli granicu, nekoliko hiljada vojnika i stotine komada opreme, navodno da bi sprečili moguću ofanzivu vojske sirijske vlade. Nema jasnih znakova pripreme za to, ali je tokom protekle sedmice u toj zoni primetno povecianje broja ruskih vazdušnih napada, tvrdi, pozivajući se na izvore sa lica mesta, agencija Rojters.

Mete vazdušnih napada protežu se od južnih granica provincije do predgrađa Afrina na severu. A početak napada na južne regione provincije Idlib, prema podacima medija, može da ukazuje na to da je Erdoganu postavljen uslov da se turska vojska povuče sa teritorije Sirije. Kako piše izdanje Al Monitor, turski predsednik moraće da bira, jer bi konfrontacija sa Rusijom izazvala velike gubitke, a povlačenje vojske iz Sirije značajno cie oslabiti položaj države u regionu

Jedan od argumenata Ankare kojima opravdava svoje delovanje na severu Sirije predstavlja teza o prvobitnoj pripadnosti ovih prostora Osmanskom carstvu, kao i činjenica da u izbegličkim kampovima na teritorijama koje su okupirali Turci i u samoj Turskoj živi više Sirijaca nego u zemljama koje kontroliše Asad.

Na fonu tih izjava i dejstava u Siriji, koji grubo narušavaju međunarodno pravo, Erdogan pokušava da okrivi Rusiju za aneksiju Krima, ignorišući njena istorijska prava na poluostrvo i mišljenje većine žitelja Krima.

Takođe, treba se setiti i pozitivnih izjava turskog lidera o ruskim S-400, čak i lovaca nove generacije Su-57. Treba imati na umu i emocionalne zahteve Ankare o povlačenju Amerikanaca iz Sirije i Iraka. Teško je reći čime se rukovodi turski predsednik u svojoj retorici, ali je on jako je narušio odnose sa svim susednim zemljama, osim Azerbejdžana. Štaviše, turski materijalni i ljudski resursi su ograničeni, što se posebno oseća u sadašnjoj situaciji, kada se Ankara umešala u nekoliko međunarodnih konflikata. Utisak je da Erdogan pokušava da pokaže dobro lice u lošoj igri. Mada, izgleda da je uspeo da dobije Putinovu podršku za pitanja koja ga najviše muče. Pod određenim uslovima, naravno.

Erdogan je, uzgred, izrazio nadu da će njegov susret sa Putinom „izroditi važnu odluku", s tačke gledišta bilateralnih odnosa koji će zatim „ući u aktivniju fazu". Da li se to tiče situacije u Siriji ili drugih pitanja, turski lider nije precizirao. Prema mišljenju naučnog saradnika Centra za bliskoistočna strateška istraživanja (ORSAM) u Ankari Ojtuna Orhana, najvažnija tema posete turskog predsednika, koja traži neodložno rešenje, jeste situacija u sirijskom Idlibu. Izgleda da je tako i bilo. Kako je visokopozicionirani turski državni službenik rekao za „Middle East Eye" (izdanje, specijalizovano za bliskoistočne teme, čije je sedište u Londonu), Rusija i Turska su se dogovorile da očuvaju status-kvo u sirijskom Idlibu. Koliko dugo će to trajati?

I inače, viševekovna istorija odnosa Turske i Rusije krajnje je protivrečna. Erdogan takođe vodi, za Ankaru tipičnu, igru zbunjivanja. Istovremeno, on nije neprijatelj, ali nije ni prijatelj, već partner. I, verovatno, ovo nije najgora opcija za Rusiju.

Uočite činjenicu da je upravo Erdogan došao kod Putina, i da to nipošto nije prvi put. Bez obzira na to, potrebno je uzeti u obzir mišljenje poznatog grčkog politikologa Pola Antonopulosa o tome da ako Turska bude smatrala da joj je partnerstvo sa Zapadom isplativije, lako će se okrenuti od Rusije. Kao primer, ekspert podseća s jedne strane na interese Rusije i Turske u Siriji, gde se Ankara sprema da pod svoju kontrolu vrati teritorije bivše Osmanske imperije.

S druge strane, Antonopulos ukazuje da Rusija i Turska imaju mogućnosti za produbljivanje saradnje, između ostalog i na zajedničkoj platformi za rešavanje regionalnih problema. „Postavlja se pitanje, da li Moskva treba da veruje Ankari, posebno uzimajući u obzir to što je prijateljsku retoriku turskog lidera često smenjivala neprijateljska?", piše ovaj ekspert u članku za portal InfoBrics.

Ali, sada naš predsednik za pregovore sa Erdoganom kaže da su sadržajni i smisleni i ne čini to samo zbog lepih reči. Moskva, sudeći po svemu, prilično jasno sagledava situaciju.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane