Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Borisav Jović: Sloba i ja, ovako je bilo (4)

Milošević je rasturio Savez komunista

Posle duge i značajne političke karijere, Borisav Jović je u nekoliko memoarskih knjiga opisao najistaknutije ličnosti i događaje iz savremene istorije Srbije. U jednom od tih svedočanstava, čije delove ćemo objaviti u nekoliko sledećih brojeva Magazina Tabloid, analizirao je uzroke uspona i pada Slobodana Miloševića. Rukopis, koji je 2007. godine, ponudio redakciji dnevnih novina Pravda, delimično je izmenjen i dopunjen činjenicama i novim ocenama u odnosu na „Knjigu o Miloševiću", koju je Jović objavio 2001. godine. „Slobodana Miloševića neki smatraju bezgrešnim vođom nacije, a neki su želeli da ga osude kao zločinca. Slučaj je, njegovom smrću, prepušten istoriji", naveo je Jović, jedan od retkih Miloševićevih saradnika i oponenata, ali i svedoka vremena koje je Srbiju zavilo u crno.

Borisav Jović

Najznačajniji rezultat pojačane političke aktivnosti nastale posle Osme sednice CK SKS bile su ustavne promene, koje su dovele do uspostavljanja državnosti Srbije na celoj njenoj teritoriji, usvajanjem ustavnih amandmana na Ustav Srbije 28. marta 1989. godine. Tome je prethodila velika politička aktivnost i na nivou Jugoslavije i na nivou Srbije, ali i u pokrajinama.

Budući da su Ustavom Jugoslavije autonomne pokrajine bile postavljene u istu ravan sa republikama, da bi se izmenio Ustav Srbije bilo je potrebno prethodno promeniti Ustav Jugoslavije. Posle brojnih sastanaka i rasprava u kojima su druge republike uglavnom bile rezervisane prema zahtevanim promenama, a kojima su se autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo žestoko protivile, uz veliku argumentaciju i upornost srpskih predstavnika, uspelo se da u 1988. godini bude promenjen savezni Ustav, tako da su pokrajine rangirane drugačije od republika i da su im neke državne nadležnosti uslovljene rešenjima u republičkom Ustavu. To je na neki način dalo pravni osnov i političku podršku da se u Srbiji promeni Ustav, ali time nije i definisano kako će se on promeniti. Samo je data mogućnost i prostor da savezni Ustav tome ne bude smetnja. Trebalo je voditi veliku političku bitku da pokrajine pristanu na promene, jer je, na žalost, republičkim Ustavom bilo definisano da svaku ustavnu promenu treba da odobre i skupštine autonomnih pokrajina.

Srbija je bila na nogama, nikad do tada više politizovana i angažovana da do promena dođe. Na mitinzima, na kojima je učestvovalo više miliona građana, zahtevana je ustavna promena koja će osigurati zaustavljanje progona srpskog stanovništva sa Kosova i Metohije.

Ustavna komisija je radila uporno više od godinu dana, a održano je i bezbroj drugih političkih sastanaka, sa ciljem da se usaglase stavovi, kako bi se Ustav mogao promeniti. Milošević nije bio u Ustavnoj komisiji niti u organima koji vode pregovore i usaglašavanje, ali je povremeno bio angažovan kada bi stvari zapele do te mere da se mora i politički intervenisati. Međutim, njegova uloga u tom periodu i naročito u tom poslu, nije bila prvorazredna niti odlučujuća, s obzirom na kolektivni način rada koji je tada funkcionisao u republičkom rukovodstvu i s obzirom na podelu odgovornosti najužeg rukovodstva u odnosu na pojedine poslove koji su bili pred njima. Samo zahvaljujući kultu ličnosti koji je kasnije stvoren oko Miloševićevog imena od strane njegovih najbližih saradnika-obožavalaca, koji nisu umeli da ga upozoravaju da ne pravi političke greške, a umeli su samo da mu aplaudiraju, stvorena je fama o ogromnom Miloševićevom uticaju na ustavne promene i maltene njegovoj isključivoj zasluzi. To činjenično pa dakle i istorijski nije tačno.

Navešću primer sednice Predsedništva SFRJ krajem 1988. godine, pre usvajanja ustavnih promena u saveznom Ustavu, kada je u republičkim promenama takoreći još uvek sve bilo sporno i osporavano od pokrajina. Na toj sednici Predsedništva bili smo Milošević, Gračanin i ja. I uvodno izlaganje i sva objašnjenja davao sam isključivo ja, što je bilo i normalno jer sam na tome radio. Milošević i Gračanin su samo pratili rad Skupštine i njene Ustavne komisije i povremeno joj davali političku podršku.

Odnos političkih snaga bio je takav, da bi sličan zahtev bio odmah okarakterisan kao dokaz da Srbija želi da ukine pokrajine, a ne da samo neke čisto državne nadležnosti prenese na Republiku. Međutim, i ono o čemu je prihvaćena rasprava, išlo je veoma teško. Republika je želela da preuzme tipične državne nadležnosti, kao što je donošenje zakona koji bi važili na čitavoj teritoriji Republike, pre svega u sferi javne bezbednosti, pravosuđa, sistema školovanja, zdravstvene zaštite i sl., posebno teritorijalne odbrane i državne bezbednosti, jer su sve te funkcije kojima je raspolagala pokrajina, naročito na Kosovu i Metohiji, bile stavljene u funkciju entičkog čišćenja pod pritiskom, a da Republika nije imala nikakve nadležnosti da zaštiti ugroženo nealbansko stanovništvo. I po ovim pitanjima veoma dugo, skoro do samog donošenja ustavnih promena, nije bilo usaglašenih stavova. O svakom predlogu amandmana postojali su paralelni stavovi Republike i stavovi autonomnih pokrajina. Ništa nije pomogao takoreći neprekidan rad Ustavne komisije, kao ni brojni politički razgovori koji su bili stalno u toku.

Značaj amandmana 47

Pošto je vreme neumitno odmicalo, a bio sam najodgovorniji za čitav tok stvari kao predsednik Narodne skupštine Srbije i kao predsednik Ustavne komisije, došao sam na ideju da naše političke protivnike iz autonomnih pokrajina šokiramo maksimalnim zahtevom, da predložimo novi amandman kojim će se Republici vratiti njena prirodna ustavna nadležnost, da samostalno usvaja Ustav i njegove promene. Verovao sam da će, kad ih to snađe, mnogo brže praviti kompromise po svim drugim neusaglašenim amandmanima, samo ako pristanemo da odustanemo od zahteva da se ukine ustavna tortura pokrajina nad Srbijom. Konsultovao sam, kao što je tada bio običaj političke saradnje, Miloševića, predsednika Saveza komunista, Trifunovića, predsednika Socijalističkog saveza i Gračanina, predsednika Predsedništva Srbije. Svi su se saglasili. Načinjen je tzv. amandman 47 koji je na sednici Ustavne komisije dočekan od predstavnika autonomnih pokrajina „na nož", a sa velikim odobravanjem od ostalih članova Ustavne komisije. Oko toga se podigla velika politička bura. Kod Miloševića je intervenisano i sa Kosova i iz Vojvodine, uz velike optužbe direktno prema meni, da sve to što se radi navodno otkriva naše stvarne namere da ukinemo autonomne pokrajine.

Naravno da to nije bilo tačno. Radilo se samo o tome da se isključivo državne nadležnosti vrate Republici, jer autonomija nije država.

Milošević je balansirao, obećavajući da će da utiče na mene da odustanem od pomenutog amandmana, ali ih je molio i da oni budu fleksibilniji prema ostalim predlozima. Da stvar završimo onako kako smo i zamislili.

U međuvremenu su se odigravale vrlo značajne političke stvari u Republici. Pomenuti amandman 47 je dospeo do javnosti i bio plebiscitarno prihvaćen, naročito na masovnim narodnim zborovima, gde je traženo da se ni u kom slučaju ne odustane od predviđenih promena, jer Srbija mora da bude ravnopravna sa drugim jugoslovenskim republikama. Ne može joj biti oduzeto osnovno državno pravo da sama sebi donosi i menja ustav.

Da bi razlike u stavovima po pojedinim pitanjima koja su bila predmet ustavnih promena bile bolje razjašnjene građanima, naročito u autonomnim pokrajinama, a to se od njih skrivalo od strane autonomaških rukovodstava, iz Skupštine Srbije poslata je jedna promemorija neposredno skupštinama opština i opštinskim organizacijama Saveza komunista, što do tada nije bilo zamislivo. Republika je mogla da opšti i da komunicira samo sa pokrajinskim organima, a sa opštinama u pokrajinama samo uz prisustvo i saglasnost organa pokrajine. Slanje pomenute promemorije doživljeno je kao diverzija, kao nedozvoljivo mešanje u unutrašnje stvari autonomnih pokrajina. Međutim, u Vojvodini je sadržaj te informacije izazvao pravu buru nezadovoljstva prema pokrajinskom rukovodstvu, koje nikada nije građanima ni lokalnom rukovodstvu objasnilo pravu suštinu problema, tako da se njihova pozicija počela ozbiljno dovoditi u pitanje.

Nije prošlo mnogo vremena, a rukovodstvo Vojvodine je smenjeno u poznatoj „jogurt revoluciji", pa su njeni novoizabrani predstavnici ne samo prihvatili sve ostale amandmane na Ustav, nego su kategorički zahtevali da se prihvati i amandman 47, da se Srbiji vrati njeno ustavotvorno pravo. Tako je odnos političkih snaga počeo da se kreće u pozitivnom smeru, a predstavnici Kosova ostali su izolovani i u apsolutnoj manjini u Ustavnoj komisiji.

Što se vreme raspleta približavalo, drama je bila sve veća. Sa Kosova su stizali signali da bi Skupština Kosova pristala da prihvati sve ostale amandmane onako kako Srbija zahteva, ako bi se odustalo od amandmana 47. U protivnom, ceo paket ustavnih promena bio bi doveden u pitanje, a procedura je bila takva, da se glasa u celini. Već je ranije objašnjeno kako su na Miloševića izvršili pritisak politički predstavnici Srba sa Kosova da odustanemo od amandmana 47, kako je to on prihvatio i kako je to kategorički odbijeno. Bila bi tragična greška da je Milošević poslušan, da je prihvaćen njegov stav. To niko u Srbiji ne bi razumeo, bez obzira na to koliki je bio realni rizik da se izgubi i ono što je sigurno postignuto.

Bez obzira na danonoćna ubeđivanja sa rukovodstvom Kosova do pred samu sednicu Pokrajinske skupštine, neizvesnost je bila potpuna sve do glasanja. Posle dramatične rasprave i više prekida zasedanja Skupštine Kosova, izglasane su ustavne promene u celini, uključujući i amandman 47. Datum usvajanja ustavnih promena, 28. mart, proglašen je državnim praznikom, jer je Srbija prvi put tada uspostavila državnost na celoj svojoj teritoriji.

Kada se sve uspešno završilo, Milošević mi je, veoma zadovoljan, rekao da mogu da biram koju god budem želeo funkciju u Srbiji ili u Jugoslaviji, da će mi uvek biti udovoljeno, dokle god budem želeo da se bavim politikom. Iz njega je zračilo uverenje da raspolaže i da će uvek raspolagati političkom moći da to obezbedi, da će to uvek zavisiti samo od njega.

Nije prošlo nekoliko godina, smenio me je grubo i bez ikakvog demokratskog postupka, sa svih političkih funkcija. Kada me je smenio, Milošević je naredio da me više nikada ne pozivaju na svečanosti i da se iz snimaka sa svečanosti kada sam proglasio ustavne promene i održao referat, izbriše moj lik i moje pojavljivanje.

Njegovi sledbenici iz godine u godinu su u javnosti uvećavali njegovu ulogu u ustavnim promenama, dok ga nisu proglasili isključivo zaslužnim. Istina je, međutim, da niko nije bio isključivo zaslužan, pa ni on.

Protiv "antisrpske koalicije"

Kada je na Osmoj sednici CK SKS „urazumio" svoje političke protivnike u Srbiji, Miloševićeva ambicija se proširila na „urazumljivanje" Saveza komunista Jugoslavije, odnosno njegovog rukovodstva. Istini za volju, članovi najvišeg partijskog rukovodstva Jugoslavije ne samo da nisu iskreno bili naklonjeni Srbiji u rešavanju njenog najgorućijeg problema - problema Kosova i položaja srpskog naroda u toj autonomnoj pokrajini, nego su političku pojavu Miloševića i njegovo delovanje, uz ogromnu podršku naroda, smatrali neprimerenim načinom rešavanja problema pod pritiskom i krstili ga automatski "dežurnom" etiketom za sve što dolazi iz Srbije - velikosrpskim nacionalizmom. Kritikovali su Miloševića, a on im nije ostajao dužan, dok nije doguralo da ideje da ga se otarase, odnosno da ga odstrane iz partijskog rukovodstva.

Došli su na ideju da sazovu Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i da na dnevni red postave pitanje poverenja članovima najvišeg partijskog rukovodstva - Predsedništva SKJ. Milošević je bio član tog najvišeg partijskog tela po položaju, kao predsednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Glasajući tajno o poverenju svakom članu Predsedništva pojedinačno, smislili su da izglasaju nepoverenje Miloševiću i da ga odstrane iz rukovodstva.

Bilo je dve vrste članova Predsedništva, jednih koje je birao Centralni komitet i drugih koji su bili članovi po položaju. Iz svake republike i autonomne pokrajine birana su po dva člana, a svi predsednici republičkih i pokrajinskih centralnih komiteta bili su članovi Predsedništva po položaju.

Kada je sazvan Centralni komitet, Milošević je prozreo njihovu nameru i javno im dao do znanja da ga oni nisu ni birali i da ga ne mogu smenjivati. Njega je birao Centralni komitet SK Srbije i samo on ima pravo da ga smenjuje. Oni po Statutu na to nemaju pravo, a mogu da glasaju o poverenju onih članova najvišeg partijskog organa koje bira CK SKJ. Insistirao je da se drže odredaba Statuta.

Na samoj sednici Centralnog komiteta, Statutarna komisija je priznala da je Milošević u pravu, ali pošto je dnevni red već bio usvojen, glasalo se o ostalim (biranim) članovima Predsedništva CK. Iz čiste osvete prema Miloševiću izglasano je nepoverenje Dušanu Čkrebiću, jednom od biranih članova Predsedništva iz Srbije, ali ih je Milošević i tu omeo, zahtevajući da se pre verifikacije donete odluke konsultuje partijska baza u Srbiji, koja ga je i kandidovala. To je usvojeno, a baza je odbila rezultate glasanja CK i Čkrebić je ostao u Predsedništvu.

Ne konsultujući nikoga, tu, na samoj sednici Centralnog komiteta, Milošević izlazi sa zahtevom Saveza komunista Srbije da se sazove vanredni, četrnaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije, na kome treba da se raščiste svi nesporazumi i da se konačno učvrsti politika koju će Savez komunista zastupati. Statut Saveza komunista Jugoslavije davao je pravo svakoj republičkoj organizaciji da zahteva sazivanje kongresa. Milošević je to iskoristio, naravno u ime republičke organizacije, čiji CK o tome nije raspravljao, niti je o tome doneo odluku. No, niko nije ni na sednici CK Jugoslavije ni u Srbiji takav zahtev osporio.

Osnovna ideja Miloševića bila je da se otarasi tzv. antisrpske koalicije u Centralnom komitetu SKJ, čiju su većinu sačinjavali predstavnici republičkih partija, birani po jednakom ključu, nezavisno od broja članstva. Odnos snaga na kongresu formira se drugačije, na osnovu broja delegata, koji se biraju u srazmeri sa brojem članova Partije. Po tom kriterijumu, Milošević je računao na punu nadmoć, s obzirom na veličinu Srbije i srpskog naroda i na više nego srazmeran broj članova Saveza komunista, a time i delegata. Kad kongres, pomoću većine njemu privrženih delegata, kako je on računao, izglasa stavove za koje se zalaže srpsko rukovodstvo, novi Centralni komitet i njegovo predsedništvo imaće to samo da sprovodi. Tako će, mislio je Milošević, biti eliminisana nerazumevanja i kritike prema njemu i Srbiji, koje su prisutne u Centralnom komitetu SKJ.

Kao što je Milošević bio prozreo namere članova Centralnog komiteta iz drugih republika, kada su pokušali da mu iskažu nepoverenje većinom tzv. antisrpske koalicije u CK, tako su i oni sada prozreli njegove namere da im pomoću srpske delegatske većine na Kongresu nametne svoju politiku i pripremili se za odbranu. Njihova je odlučnost da se po svaku cenu odbrane išla dotle da je dolazilo u obzir i rasturanje Kongresa i rasturanje samog Saveza komunista Jugoslavije.

Milošević takvu varijantu očigledno nije predviđao. Ušao je u političku bitku koja ga je vodila u ćorsokak. Najnegativniji ishod - rasturanje Kongresa i rasturanje Saveza komunista Jugoslavije, bilo je nagore rešenje po Srbiju, a rado viđeno rešenje za Sloveniju i Hrvatsku, pa i za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Takav ishod, koji se i dogodio, bio je prvi pravi početak raspada Jugoslavije, budući da je vladajući Savez komunista bio poslednja realna snaga koja je stajala na putu njenog skorog rasturanja.

Slovenci su došli sa političkim zahtevima na kojima su insistirali od početka do kraja. Oni su tražili preuređenje Jugoslavije, tako da Slovenija sama, svojim Ustavom, odredi koliko i kako želi da bude u Jugoslaviji, a ostali neka se dogovaraju kako im odgovara. Ona neće da pristane ni na šta drugo, nego na ono što sama svojim Ustavom definiše, jer želi da bude ne samo u Jugoslaviji, nego i u Evropi. Po njenom mišljenju, Jugoslavija se sporo približavala Evropi; zato Slovenija nije želela više da bude vezana jugoslovenskim ustavnim rešenjima, ako joj ne odgovaraju.

Od delegata iz Srbije i drugih republika ovakav slovenački zahtev je tumačen tako da Slovenci žele da koriste jugoslovensko tržište, a da se ne podvrgavaju obavezama koje imaju drugi njegovi korisnici. To se tumačlo kao sebično materijalističko ponašanje, koje ne uvažava interese celine. Ne možeš biti član jedne državne zajednice onako kako tebi odgovara, a ostali neka prave pravila za sebe. Slovenci su to nazvali asimetričnom federacijom, ali nije bilo sasvim jasno kako bi ona izgledala u detaljima. Nije bilo ni potrebno, odbijeno je glasanjem delegata na plenarnoj sednici Kongresa.

Slovenci su, revoltirani, napustili Kongres, a za njima i Hrvati. Bosanci i Hercegovci, kao i Makedonci nisu pristali da se Kongres nastavi u krnjem sastavu. Određen je rok do koga je trebalo da se stvore politički uslovi za nastavak rada, do čega nikada nije došlo.

Posle prestanka funkcionisanja Saveza komunista Jugoslavije, bitka za opstanak, ili za rasturanje Jugoslavije - zavisi kakav je ko sebi cilj postavljao - prenesena je na državne organe, pre svega na Predsedništvo SFRJ i na predsednike republika.

Možda bi Savez komunista Jugoslavije doživeo raspad u trenutku prelaska na višestranački sistem. Možda bi sudbina Jugoslavije i tako bila ista. To niko sa sigurnošću ne može da tvrdi. Ali se sigurno može tvrditi da je Miloševićev pokušaj da „disciplinuje" Savez komunista Jugoslavije sazivanjem vanrednog Četrnaestog kongresa, ubrzao raspad Saveza komunista Jugoslavije, pa možda i same Jugoslavije, mada takvu nameru nije imao. Međutim, gledaju se činjenice. U svakom slučaju postupio je brzopleto, bez dovoljnog sagledavanja mogućeg konačnog ishoda, što u njegovoj političkoj praksi nije bio jedini slučaj.

Trgovinski rat sa Slovenijom

Milošević je doneo veliki broj naprasnih i nepromišljenih odluka bez konsultacije s bilo kim. Jedna od njih bila je i odluka o prekidu ekonomskih veza sa Slovenijom. Iako smo bili u svakodnevnom kontaktu, skrivao je tu svoju nameru dok je nije obelodanio u vidu nekog zaključka i javne proklamacije nekog organa Socijalističkog saveza radnog naroda, gde je imao pouzdane saradnike, koji su ga nepogovorno slušali.

Proklamaciju koja ima dalekosežne posledice, i to ne samo ekonomske nego i političke, čuo sam preko radija, na Zlatiboru, gde sam se našao toga dana. Bio sam krajnje iznenađen i odmah sam ga pozvao, da ga pitam šta to radi i zna li kakve posledice sve to može da proizvede. Rekao mi je da ne dramatizujem, da će mi sve objasniti kad se vratim.

Toga sam dana posetio Sirogojno, centar narodne radinosti, koji zapošljava na stotine žena na izradi pletenih proizvoda koji se plasiraju na mnoga tržišta, ali u vrlo velikim količinama u Sloveniji. Govorili su mi da je za njih ta odluka o prekidu ekonomskih veza sa Slovenijom prava katastrofa, da će veliki broj lica ostati bez posla, a porodice bez sredstava za život.

Lično mi je bilo i bez toga jasno da je takva odluka na štetu Srbije pre svega, ali sam znao da Milošević neće popustiti. Njegova osnovna osobina je upornost i nepopustljivost, što nekada može da bude i dobro, ali u ovom slučaju je značila pravu elementarnu nepogodu za Srbiju. Na primeru Crvene zastave iz Kragujevca, u kojoj sam dugo radio, bilo mi je odmah razumljivo kakve teške posledica ta Miloševićeva odluka mora imati na celokupnu dugoročnu saradnju industrije i drugih delatnosti Srbije i Slovenije, ali i na tekuću proizvodnju.

Došao sam u Beograd i pokušao da ubedim Miloševića da se ta njegova nepromišljena i nedoučena odluka relativizira, tako što će se dati neko uputstvo da se bojkot slovenačke robe odnosi samo na robu široke potrošnje, a ne i na trajnu saradnju. Nije hteo ni da čuje. Govorio je da Slovence treba samo po džepu, oni jedino to razumeju i uvažavaju. Treba ih najuriti sa srpskog tržišta, pa neka vide kako im je bez nas. Nije mu uopšte bilo važno što ćemo mi i naša privreda imati isto toliko i možda još veće štete nego Slovenci. Možda to nije dovoljno ni razumevao, što sumnjam, ali jednostavno bio je tvrdoglav do kraja.

Često se naglašava da je raspad Jugoslavije veoma doprineo nazadovanju srpske privrede. Međutim, malo se govori o ulozi odluka koje je kreirao sam Milošević, da je i to ubrzalo i raspad Jugoslavije i unazadilo srpsku privredu.

(U sledećem broju: Šta se zaista desilo 9. marta 1991. godine)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane