Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Esej

Izgubljena partija (3)

Pendrek ministar otkriva spomenik isprebijanom piscu

U ispovednoj prozi „Tri diktatora..." opisao sam svoj životni i književni put pod diktaturom. U nastavku ove proze, „Izgubljenoj partiji", opisujem posledice tog puta. Kad se danas, na kraju puta, osvrnem unazad i pokušam da racionalno sagledam partiju svog života, ne mogu a da ne priznam sebi da je ona bila gubitnička. Literatura, vodilja mog života, kojoj sam sve dao, uzvratila mi je negacijom a ne afirmacijom tog puta. Diktatrski režimi učinili su mi život ružnim a ne lepim, koji nije mogla da ulepša ni estetika kojoj sam posvetio svoj život.

Ivan Ivanović

Ovome nemam šta da dodam, nemam manje poštovanja prema Pekiću od Viktora Lazića, ali Lazić je u suprotnosti sa samim sobom: divi se Borislavu Pekiću na visokoj etičnosti i borbi za slobodno stvaralaštvo, a u isto vreme se ograđuje od onoga povodom koga je Pekić napisao ovo pismo.

Važno je da se ovaj događaj stavi u istorijski kontekst. Pekić je napisao pismo u Londonu 1. novembra 1974. godine a poslao ga UKS trinaest dana kasije. Treba znati da je pisac praktično bio emigrant u Londonu, gde je „izbegao" 1972. godine u vreme kad se sudilo „Crvenom kralju". Pošto su mu jugoslovenske vlasti uskraćivale pasoš, Pekić je stupio u štrajk glađu. U Londonu je ostao do kraja života (umro je 1992. godine), u Beograd je povremeno dolazio. Htele ne htele, komunističke vlasti su mu priznale status „velikog pisca" i nisu ga progonile, kao, recimo Crnjanskog u emigraciji.

Od 1948. do 1953. godine (posle maturiranja u beogradskoj Trećoj gimnaziji) Borislav Pekić je vreme proveo u zatvoru, jer je bio osuđen kao predsednik Demokratske omladine Jugoslavije, koja je podržavala Dražu Mihilovića. (Bio je osuđen na 15 godina, ali je posle izdržanih pet godina pomilovan.)

Kad je komunizam počeo da puca po svim šavovima, Borislav Pekić je bio jedan od trinaest intelektualaca koji su 1989. godine obnovili Demokratsku stranku, koju su komunisti zabranili 1945. godine, kao i sve druge stranke sem Komunističke partije (u pameti mi je da se ta „tajna večera" održala u Pekićevom beogradskom stanu.) Za ovaj tekst je važno da se Pekić aktivno uključio u politiku 1991. godine, kad ga je Demokratska stranka kandidovala za narodnog poslanika u beogradskoj opštini Rakovica, na vanrednim izborima

Još da kažem da je Borislav Pekić po političkom ubeđenju bio kosmopolita i demokrata., „neprijatelj" svake diktature. Kao i Danilo Kiš, u više navrata se suprotstavljao svakom nacionalizmu, razume se i srpskom. A to je bilo vreme kad su nacionalizmi rasturali Jugoslaviju.

Osim toga, Viktorovo pisanje ne odgovara stvarnosti. Viktor kaže: „Višegodišnji proces (meni) podigao je na noge celokupnu stručnu javnost na čelu sa Borislavom Pekićem (moj kurziv), koja se pobunila protiv suđenja piscima zbog njihovih književnih dela." Stvarnost je drugačija (opisao sam u jednom od prethodnih poglavlja). Pekićevo pismo nije bilo publikovano, predsednik UKS ga je „sklonio" i nije moglo da utiče na druge pisce. (Za pismo se saznalo tek posle moje oslobađajuće presude.) Ti „drugi pisci" su sami pokrenuli peticiju (koliko znam za to je bio zaslužan Dragoslav Mihailović), ali su je zaustavili kad je Uprava UKS, na čelu sa novim predsednikom Petrom Džadžićem, odlučila da preuzme taj posao. Džadžić je zatražio prijem kod Draže Markovića i rekao mu da to „što se radi sa Ivanom Ivanovićem čist je staljinizam". Ali je isti Džadžić, kao glavni urednik Prosvete, odbio da štampa moju novu knjigu, Dosta mu je što nije otišao u zatvor!

Tu Viktor Lazić može biti u pravu: književnici su branili više sebe nego mene, odnosno svoj status, jer i pred njihovom kapijom može da zaigra mečka. Ali, braneći sebe odbranili su mene. A Borislav Pekić, kao i mnogi drugi liberalni pisci (svi oni koji su pisali o meni povoljno!), nije bio u ništa boljem položaju od mene, sem što je kao Londonac ipak bio van domašaja Titovog pisma.

Kakav je moj stav o svemu ovome, Viktor Lazić je mogao da vidi u mom romanu „Ukleti Srbijanac" iz 1993. godine, u poglavlju Rastislav Jugović: PORAZ SRBIJE, čiji najveći broj primeraka on poseduje. Da citiram samoga sebe, kao što sam citirao njega. Tu ja govorim „kroz usta" (sudski izraz) junaka romana pisca Rastislava Jugovića, a reč je o izborima za narodnog poslanika u Opštini Rakovica 1991. godine, na kojima je Borislav Pekić bio kandidat Demokratske stranke.

Rastislav Jugović : PORAZ SRBIJE

„Upravo završeni izbori za upražnjeno mesto republičkog poslanika u beogradskoj radničkoj opštini Rakovica, na kojima je nadmoćno pobedio ultranacionalistički kandidat dr Vojislav Šešelj, pružaju mogućnost za analitički pristup opštem stanju sadašnjeg trenutka Srbije. Činjenica je da je Rakovica po mnogo čemu reprezentativni uzorak Srbije; na toj teritoriji živi dobar deo tzv. radničke klase industrijskog bazena Rakovice, ali i znatan broj raznih činovnika koji rade u drugim delovima Beograda. Na ovoj izbornoj jedinici gotovo da nema starosedelaca, gotovo svi žitelji su došljaci iz unutrašnjosti Srbije odnosno Jugoslavije.

A kako je decembarske izbore 1990. godine odlučila dobrim delom srpska provincija, rakovički izbori su bili dobra prilika da se vidi da li se u međuvremenu raspoloženje birača promenilo i kakav je sadašnji politički trenutak Srbije. Pošto je Rakovica mini Srbija, vrlo je verovatno da bi cela Srbija glasala danas onako kako je glasala Rakovica.

U Rakovici se takmičilo više kandidata, no mi ćemo da se zadržimo na dva glavna, na kandidatu Demokratske partije, poznatom piscu i akademiku Borislavu Pekiću i kandidatu Srpske radikalne stranke, vođi Četničkog pokreta, vojvodi, dr Vojislavu Šešelju. (Socijalistička partija Sbije, najjača sranka u Srbiji, knandidovala je nepoznatog radnika sa očitim ciljem da on izgubi.) Uvereni smo da fiksiranjem njihovih pozicija u dobroj meri rešavamo političku enigmu današnje Srbije.

Samo po sebi se nameće pitanje zašto je Socijalistička partija Srbije, najorganizovanija politička stranka, nastala „bludnim" spajanjem komunističke partije i socijalističkog saveza, sa nasleđenim aparatom i imovinom, dozvolila sebi luksuz da u radničkoj sredini, dakle svojoj bazi, izađe na izbore sa anonimnim kandidatom i na taj način gotovo unapred osudi sebe na poraz? Mislim da se radilo o perfektno smišljenom lukavstvu, a komunisti su bar ispekli taj lisičiji zanat bolje nego iko drugi: izgubili su i dobili izbore u isto vreme! Oni su matematički precizno ocenili da će demokratske snage da budu poražene, a u novom odnosu snaga desničar Šešelj može više da im pomogne nego njihov kandidat.

Čak će, sa stanovišta njihove nacionalne strategije i ratnog odnosa sa drugim narodima Jugoslavije, nacionalistički radikal i ratni huškač Šešelj u Narodnoj skupštini da bude podobniji i prodorniji nego njihov kandidat, koji bi se, hteo ne hteo, brzo utopio u socijalističku skupštinsku masu. Žrtvujući svog kandidata - pretpostavljamo da će nedužnog radnika Radoša Karaklajića njegova partija da obešteti što je pristao da bude žrtveno jagnje! - socijalisti su, u stvari, ustoličili vojvodu Šešelja! To jedno mesto u celokupnom odnosu skupštinskih snaga ionako ništa ne znači, a četnički vojvoda će im itekako valjati: preko njega će objaviti rat Hrvatskoj, prisvojiti Bosnu i Hercegovinu, ne priznati Makedoniju, odrediti granice Velike Srbije na liniji koju je zacrtao još četnički ideolog Stevan Moljević na početku građanskog rata, ućutkati sve mirovne pokrete."

„Da li je Demokratska stranka pogrešila kad je kandidovala akademika Borislava Pekića? Na prvi pogled nije: to mesto je i dosad popunjavao književnik (Miodrag Bulatović), logično je bilo da glasačko telo potvrdi svoje opredeljenje od pre šest meseci. Od Borislava Pekića teško da se mogao naći bolji kandidat: čovek besprekorne prošlosti (što se za konvertita Bulatovića teško može reći), demokrata u vreme kad se za to debelo robijalo (pet mladićkih godina proveo je u zatvoru), pisac velikog formata, akademik, nosilac svih značajnih književnih nagrada.

Za razliku od ranijih kampanja, Demokratska stranka je ovoga puta vodila kampanju po američkim političkim uzusima, što se za ostale stranke ne može reći: odštampala je veliki broj plakata i transparenata, organizovala književne susrete pisca sa biračima, ubacivala u poštanske sandučiće piščevu biografiju, dovela najistaknutije književne kritičare i akademike u Rakovicu, imala više nego solidnu promociju na svim mas-medijima, platila reklamne spotove na televiziji, lansirala slogan: „Glasajte za pamet!", čak upriličila susrete akademika sa narodom po kafanama Rakovice.

Više stvarno nije moglo da se uradi! Rezultat - treće mesto i ispadanje u prvom krugu, sa pet puta manje glasova od Vojislava Šešelja! Imamo utisak da je Demokratska stranka potrošila svoju najvažniju kartu, asa u adutu, za osvajanje nevažnog štiha! Akademik Borislav Pekić mogao je da osvoji centar grada ali ne i radničko predgrađe! To je bio previd Demokratske stranke.

Mora da je pisac to shvatio kad se u kampanji ponašao pomalo smušeno: nije se služio demagogijom, nije ništa obećavao jer to ne bi mogao da ispuni, zagovarao je mir a ne rat, čak se ponašao pomalo stidljivo što se tim ljudima nameće, gotovo da je preuzimao na sebe odgovornost što je radnička klasa u komunizmu potpuno poražena i dovedena na dno društvene bede, što radnici ne mogu da žive od svog rada nego sve više postaju socijalni slučajevi, a on sam ne deli njihovu sudbinu, nego je kao pisac živeo u Londonu i svakako stekao izvestan imetak.

Takav Pekić nije mogao da prođe u Rakovici! Ako je predgrađe još nekako i glasalo za Miodraga Bulatovića, učinilo je to ne što je on pisac nego što se nametnuo kao estradna zvezda. Rakovica je Bulatovića doživela kao Lepu Brenu, Pekić joj je bio strano telo! Komunisti su za svoje vladavine naučili tu radničku klasu da su pisci i intelektualci uopšte njeni glavni klasni protivnici, opasni državni neprijatelji koji prisvajaju višak radničkog rada. Otud ta famozna kretenska sintagma: nepoštena inteligencija! Ukratko, Rakovici jednostavno nije bio potreban pisac, makar bio akademik!

Kako treba voditi kampanju u Rakovici pokazao je vojvoda Vojislav Šešelj! Nastupajući sa ultradesničarskih pozicija, on je obećao Rakovičanima rat sa Slovenijom i Hrvatskom, čak neku vrstu hitlerovskog blic kriga; za sve nedaće Srbije okrivio je saveznu Vladu i zatražio hapšenje premijera Ante Markovića; pozvao se na srpske ratničke tradicije i obećao još jedan trijumf srpskog oružja, jer Srbija je u istoriji dobila sve ratove koje je vodila; obećao je formiranje četa do zuba naoružanih Srba koje će da ratuju na hrvatskoj teritoriji; zacrtao granice Velike Srbije od Đerdapa do Ogulina i Karlovca; fuzionisao Srbiju i Crnu Goru, izbrisao sa geografske karte Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu (sve je to Srbija!).

Kao pravi demagog, u Rakovici je gurnuo na stranu rehabilitaciju Draže Mihailovića, na čemu je inače dotad gradio svoj politički imidž, pomirio se sa Srbijom Slobodana Miloševića, proglasio je neboljševičkom i demokratskom, čak radnicima obećao punu zaposlenost! (Što mu i nije bilo teško, jer ako dođe do srpsko - hrvatskog rata koji on nudi, svi radnici će biti vojnici pa neće biti nezaposlenih; a ako pobedi mir, radnici će biti izigrani, no to im neće preteško pasti jer komunisti su ih na to navikli, neće im biti prvi put da budu prevareni od socijalnih demagoga!) Bilo kako bilo, tek ova po svim pravilima evropske logike gubitnička filizofija donela je Šešelju trijumf u Rakovici! Ljudi su ovog dinarskog kauboja, ovčara koji za svoje stado traži proširenje pašnjaka, neku vrstu srpskog Ramboa, Džona Vejna, doživeli kao personifikaciju svog nacionalnog bića.

I to je taj ogromni poraz koji smo svi mi pretrpeli u Rakovici. Akademik Pekić nam je poslužio samo kao lakmusov papir da potvrdi ono što smo već znali: ova Srbija je daleko od demokratije! Predgrađe koje je lansiralo novokomponovane zvezde estrade, izbacilo je i jednog novokomponovanog političara kakav je Vojislav Šešelj. Pisac nije mogao da prođe pored socijalnog demagoga. Pamet nema šta da traži gde caruju strasti! Pisac Pekić nije poražen u Rakovici, jer on bez nje može. Tu je poražena pre svega Srbija!"

7

Šekspir je rekao da je svet pozornica na kojoj se neprestano smenjuju glumci. Neki su pametni a neki budale, ali imaju istu sudbinu: sa njihovim lobanjama se sprdaju grobari, kao u „Hamletu". Istorija se poigrava ljudima, kao u Šekspirovom pozorištu Globu. I taj komad se neprestano igra tokom čitave čovekove istorije. Šekspirov Hamlet je to znao. Malo koji drugi čovek to zna.

Videli smo kako se istorija poigrala sa piscem „Crvenog kralja".

Nažalost, istorija se poigrala i sa Borislavom Pekićem. On je otišao iz nje 1992. godine i nije mogao da vidi kako se u Srbiji urušila učiteljica života. Ne mogu da kažem na sreću za nekoga ko je umro, ali Pekić nije mogao aktivno da učestvuje u cirkusu koji su mu priredili oni protiv kojih se čitavog života borio, fašisti i komunisti, ovoga puta u savezu koji se obično naziva crno - crvena koalicija. Naime, podigli su mu spomenik u Beogradu, tačnije njihov glavni eksponent, tada premijer, ga je otvorio. Interesantno je šta je tom prilikom rekao.

Inače, ta vest ovako glasi:

„Spomenik Borislavu Pekiću je spomenik u Beogradu. Postavljen je u čast srpskog književnika filmskog scenariste i dramaturga Borislava Pekića

Spomenik se nalazi na stepenicama Cvetnog trga na uglu Njegošev u opštini Vračar. Spomenik je izrađen u bronzi i prikazuje Pekića u prirodnoj veličini. Izradio ga je vajar Zoran Ivanović, a u Odboru za izradu spomenika bili su Dragan Velikić i Ljiljana Pekić. U podnožju spomenika na prvoj stepenici, na bronzanoj ploči ispisano je ime pisca sa godinom rođenja i smrti.

Spomenik Borislavu Pekiću svečano je otkriven 2. marta godine u prisustvu njegove supruge Ljiljane Pekić i više stotina ljudi, a otkrio ga je Aleksandar Vučić, tadašnji premijer Srbije

Odluka o podizanju spomenika doneta je na inicijativu njegove porodice, a spomenik je podignut sredstvima Fondacije Borislav Pekić."

Ako je tačno da je Fondacija imala sredstva da finansira podizanje spomenika (i da kupi lokaciju), onda se postavlja pitanje šta će tu čovek koji je „slavio" ubistvo demokratskog premijera Zorana Đinđića? (Jedno od tri njegova pijanstva u životu, kako je rekao na Televiziji!) Ne vidim zašto bi Ljiljana Pekić pozvala Aleksandra Vučića da otkrije spomenik njenom mužu, sem ako fondacija nije „napumpana" parama države koje je on odobrio? (Tadašnji predsednik države Srbije Tomislav Nikolić, politički očuh Aleksandra Vučića (otac je Vojislav Šešelj, opravdano odsutan u Hagu), je napravio fondaciju svojoj ženi Dragici koristeći autoritet države na čijem je čelu. Je li to ista priča?)

Evo šta je Aleksandar Vučić tom prilikom rekao.

„Kada sam pozvan da otkrijem ovaj spomenik, osetio sam čast i ponos. Čast - jer lično veoma poštujem Pekića. Ponos - jer sam predsednik Vlade Srbije u trenutku kada se Beograd podizanjem spomenika odužio Pekiću za sve što je učinio za našu zemlju, za Beograd i našu kulturu."

Ne znam da li je Vučić čitao Pekića (ako je pročitao dvadeset hiljada knjiga, svakako jeste), ali u pogledu jednog drugog pisca, Pekićevog generacijskog ispisnika, i ličnog prijatelja, Danila Kiša, pokazao je da pojma nema šta je književnost. Naime, kada je javno pokušao da opravda plagijat svog partijskog doglavnika Siniše Malog, koji drži kalauz za otključavanje državnih finansija pomoću kojih u Srbiji opstaje diktatura, rekao je da je za sličan plagijat bio optužen i veliki Danilo Kiš, kome je takođe poništena doktorska disertacija.

Nema tu nikakvog doktorata, reč je o zbirci pripovedaka Danila Kiša „Grobnica za Borisa Davidoviča", protiv koje optužba za plagijat nije prošla, nego je zbirka postigla svetsku slavu. Nema sumnje da je Kiš kao pisac „lakši" za čitanje od Pekića (hoću da kažem „jednostavniji" - to nije estetsko merilo - kao što je lakši za čitanje Hemingvej od Foknera), kako da poverujemo čoveku koji nije pročitao makar jednu Kišovu novelu da je pročitao sedmotomni roman „Zlatno runo" Borislava Pekića? Ali dok Kišova „udovica" Mirjana Miočinović zabranjuje „upotrebu" svog bivšeg supruga u Subotici, dotle Ljiljana Pekić u Beogradu poziva ministra informacija iz poslednje Miloševićeve vlade da „upotrebi" njenog supruga i „opere" svoju biografiju od zločina protiv slobode i demokratije, koje je učinio progoneći novinare, najviše Slavka Ćuruviju. Ne volim što ovo moram da kažem, ali ove dve udovice se ne mogu porediti.

U spomeničkoj tiradi, najbolji učenik Vojislava Šešelja, bolje reći njegov proizvod, nije propustio da događaj iskoristi za svoju partijsku propagandu i svoju ličnu promociju.

„Ako postoji spomenik s namenom - kazao je Vučić - onda je to spomenik Bori Pekiću, pred koji bi svako ko želi da se bavi politikom ili javnim poslom trebalo da stane i da ponavlja Pekićeve stavove: da politika nije u teškim rečima, niti u rečima uopšte, nego u mudrim rešenjima; da mitologija jeste duša svakog naroda, pa i našeg, ali da se od mitologije ne živi; da je naša obaveza da menjamo Srbiju, a ne propagandu; da granice menjamo i pomeramo mi, a da ne ostavljamo taj posao svojoj deci; da nismo rođeni sa očima na potiljku i da je prirodno da gledamo napred, a ne nazad."

Ko bi rekao da ovo govori čovek čiji je politički uzor Makijaveli a ne Monteskije? Političar koji je kad se dočepao još veće vlasti zaveo diktaturu u Srbiji, odnosno, po Herodotu, „vladavinu jednog čoveka"? Pa njegov politički otac Vojislav Šešelj je predskazao Pekićevom političkom saborcu Zoranu Đinđiću da ga čeka „krvavo proleće", a očuh Tomislav Nikolić da je i Tito pred smrt ostao bez jedne noge (Đinđić se bio povredio igrajući fudbal pa je nosio štaku), što će reći da su obojica znali da će prvi demokratski premijer Srbije biti ubijen. A Aleksandar Vučić, koji otkriva Pekićev spomenik, tada je bio treći čovek u Srpskoj radikalnoj stranki, ne znam šta je rekao na ispraćaju Šešelja u Hag, to svakako zna Predrag Popović, danas najbolji biograf Aleksandra Vučića.

(Uzgred da kažem da je Bora Pekić na jednom opozicionom skupu „dobio pendreke" od strane policije crveno - crnog režima čiji je Aleksandar Vučić bio „igrač" u ulozi ministra informacija.)

Ako mi Vučićevo izlaganje deluje merkatilno (sračunato na kandidaturu za predsednika države godinu dana kasnije), viđenje Ljiljane Pekić mi izgleda neshvatljivo. Ona je rekla da se njen pokojni suprug uvek držao moralnih načela, da je moralna odgovornost bila osnova njegovog života i rada, što je besumnje tačno. Čak i ja, koji nisam bio blizak Bori, znam da je on napisao „Budimo ljudi, građani i Srbi, ali nikad ni jednu od tih osobina, urođenih i stečenih, ne žrtvujmo drugoj. Ko počne sa žrtvovanjem svojih vrlina - završava sa žrtvovanjem tuđih života", što potrđuje Pekićev kosmopolitizam. Ne mogu da se setim koji je franacuski filozof rekao, Prvo sam čovek, pa sam posle Francuz, Pekić je bio na toj relaciji. prvo je bio čovek pa posle Srbin.

Kad je Ljiljani jedan sagovornik postavio pitanje „Šta bi pisac mislio o tome što mu spomenik otkriva Aleksandar Vučić, kad se zna da je Pekić bio jedan od osnivača Demokratske stranke?", ona mu je odovrila nadmeno i netolerantno, što nikako nije bio Pekićev stil. To je šamar demokratiji! Demokrate, kad su bili na vlasti, nisu prihvatili njenu inicijativu za spomenik, stoga se ona okrenula naprednjacima. „Bora nije bio osoba koja je to (spomenik) očekivala, ali ja jesam!" Ispada da je spomenik podignut njoj a ne Bori! A moguće je da se radi o pragmatizmu: spomenik će da ostane na Cvetnom trgu, a niko neće znati ko ga je otkrio.

Ne znam koliko Viktor Lazić poznaje delo Borislava Pekića, da li bar približno koliko Aleksandar Vučić? Prihvatam njegov esej, ali ne mogu da ne postavim pitanje: Pa dobro, ali gde sam tu ja? Pa valjda je Bora napisao to pismo povodom mene, a ne da bi od njega Viktor Lazić napravio svoj verovatno prvi esej u životu. Hoću da kažem da je nemoguće odvojiti Borino pismo od mog „Crvenog kralja". Čak ni kad je to politički profitabilno!

U stvari, sve se svodi na jedno: Da li sam u Ivanovom gambitu pogrešno žrtvovao kraljevog pešaka? Kao, recimo, u Niškom gambitu tridesetak godina ranije.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane