Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na nišanu

Dve decenije koje su pojeli ''oslobodioci'', američki prokonzuli

Olako izgubljena sloboda

Tog petog oktobra 2000. godine pola miliona građana Srbije probilo se do prestonice i u obračunu sa surovim policijskim snagama, koje su ispaljivale bojne otrove na protestante, srušilo je autokratski režim Slobodana Miloševića. Savladan je policijski otpor, uklonjene su i probijene barikade na putevima ka Beogradu, osvojena je zgrada Savezne skupštine, ''zamračen'' je ekran TV Bastilje, sa TV Pinka je prestala propaganda, a legendarni novinar Marko Janković je ušao u TV Studio B i proglasio je slobodu i čestitao građanima njeno osvajanje.Uveče je počelo emitovanje te-ve programa TV Bastilje, ali bez njegovih omiljenih voditelja. Nakon decenije Miloševićevog terora nad građanima, sloboda se osmehnula. Ali, trajala je kratko, samo jedan dan. Olako smo je izgubili. I malo je nade da ćemo je uskoro povratiti

Milovan Brkić

Uoči predsedničkih izbora u Srbiji u oktobru 2000. godine, Nenad Čanak, predsednik vojvođanske Lige socijaldemokrata poručio je sumnjičavim građanima, kojima Demokratska opozicija Srbije nije ulivala poverenje, da ''sa dva prsta začepe nos i glasaju za DOS".

Već 6. oktobra upućeni građani su shvatili da su prevareni. Na terasi Gradske skupštine Beograda, dok Milošević još nije priznao poraz, pored Đinđića su se kezili i likovali Ljubiša Buha zvani Čume, Dušan Spasojević, Mile Luković, vođe tzv "Zemunskog klana", Milorad Ulemek, tadašnji komadant Jedinice za specijalne operacije (''Crvene beretke'')

Videlo se da je đavo odneo šalu i da jedna mafija zamenjuje se drugom.

U svojoj biografiji Slobodana Miloševića, Adam Le Bor otkrio je kako su Sjedinjene Države natrpale 70 miliona dolara u kofere srpske opozicije u njenom naporu da zbaci jugoslovenskog lidera 2000. godine.

Po naređenju državnog sekretara Madlen Olbrajt, tajna američka kancelarija za jugoslovenske poslove bila je pripremljena da potpomogne organizovanje ustanka koji bi zbrisao autokratskog Miloševića sa vlasti.

Istovremeno, postoje dokazi da su podzemne kriminalne grupe, kontrolisane od strane Zorana Đinđića i povezane sa američkom obaveštajnom službom, izvele serije uspelih atentata ključnih ljudi koji su podržavali Miloševićev režim, uključujući ministra odbrane Pavla Bulatovića i Žiku Petrovića, šefa jugoslovenskog avioprevoza.

Kada su S. Milošević i njegova Socijalistička partija konačno pali, Sjedinjene Države su dobile "reformističku" vladu u Beogradu kakvu su želele. Novi predsednik Vojislav Koštunica je primio bukete, ali poluge moći je držao čovek Stejt Dipartmenta Zoran Đinđić - i on sigurno svoje vašingtonske sponzore nije izneverio, ali, oni su, ipak, bili nezadovoljni njegovom despotskom vladavinom.

Najbolje svedočanstvo o tome ostavio je u svojoj knjizi ParaDOS Miodrag Isakov, potpredsednik u Đinđićevoj Vladi (koju feljtonizujemo u Magazinu Tabloid).

Zoran Đinđić je, odmah po padu s vlasti Slobodana Miloševića, i pre izbora za predsednika Vlade Srbije sredinom januara 2001. godine, krenuo u ''biznis''. Zgrtao je od Miloševićevih biznismena desetine miliona evra, da ih amnestira od odgovornosti i krivičnog progona. Taj njegov model i danas primenjuju svi koji su bili i još su na vlasti.

Na funkcije u Demokratskoj stranci i izvršnoj vlasti, medijima i javnim preduzećima, Đinđić je doveo dečurliju, nesvršene studente Čedomira Jovanovića, Gorana Vesića, Nemanju Kolesara, Branka Radujka, Miodraga Rakića... Na ministarska mesta doveo je nepoznatog Božidara Đelića, Aleksandra Vlahovića, Danka Đunića, Slobodana Milosavljevića, Mlađana Dinkića, Borisa Tadića...

Opšta grabež mogla je da počne.

Prvi prioritet dat Đinđićevoj Vladi je bio uvođenje programa "ekonomskih reformi" - što je izraz novog svetskog poretka za rasprodaju državne imovine u bescenje multinacionalnim kompanijama. Preko 700.000 jugoslovenskih preduzeća ostalo je u društvenom vlasništvu i uglavnom je bilo kontrolisano od strane radničkih odbora, sa svega 5% kapitala u privatnom vlasništvu.

Kompanije su mogle biti prodate ako je manje od 60% kapitala pripadalo radnicima. Đinđić je brzo promenio zakone i rasprodaja je mogla da počne.

Posle dve godine u kojima je hiljade društvenih preduzeća bilo prodato, (mnoga kompanijama koje su učestvovale u bombardovanju Jugoslavije 1999.), izveštaj Svetske banke je obilovao pohvalama Đinđićevoj vladi i njenom "angažovanju internacionalnih banaka u procesu privatizacije".

Ali Đinđiću nije bilo naređeno da proda samo državnu imovinu. Milošević je takođe morao da ode, za obećanu nagradu od sto miliona dolara, čak ako je to značilo i njegovo kidnapovanje u suprotnosti sa jugoslovenskim zakonima i slanje avionom RAF-a na američki finansirano režirano suđenje u Hag.

Kad je prodao imovinu svoje zemlje, njenog bivšeg predsednika i svoje političke rivale, šta je još ostalo da se proda? Jedino još sama država. I januara 2003. godine, Đinđić je upravo to i uradio.

Uprkos suprotstavljanju većine njenih građana, "vesnik demokratije" sledio je zahteve "međunarodne zajednice" i posle 74 godine ime Jugoslavije nestalo je sa političke mape. Strateški cilj njene zamene serijom slabih, podeljenih protektorata konačno je bio postignut.

Uvidevši da su pogrešile što su na vlast dovele studenta agitatora, smatrajući da bi sa Koštunicom, koji je bio predsednik Savezne republike Jugoslavije lakše i brže mogle sprovesti svoje planove pustošenja države, pojedini centri moći iz Sjedinjenih Država, uz pomoć Centralne informativne Agencije (CIA) organizovale su hapšenje potpredsednika Đinđićeve Vlade Momčila Perišića, zbog špijunaže preko svog predstavnika u Beogradu Dejvida Nejbora.

Rukovođeni logikom da pad potpredsednika Vlade automatski povlači i ostavku cele Vlade, iz Lenglija su pogrešno izračunali da će Zoran Đinđić podneti ostavku.

''Oni koji insistiraju na moralu, neka idu u crkvu'' - poručio je Đinđić građanima Srbije, koji nisu shvatali ciljeve njegove politike.

Samo dve godine koliko je vladao, Đinđić je shvatio zašto je doveden na vlast u Srbiji i koji su mu zadaci.

U međuvremenu on je porobio medije, kao i Milošević, ubio je dušu opozicionim novinarima i medijima koji su ga podržavali u dolasku na vlast. Mrak se nadvijao na Srbijom, beznadežniji od onog u vreme Miloševićeve diktature.

Shvativši da mora da preda Kosovo, najznačajnija javna preduzeća (NIS, Duvansku industriju Niš i DIN Vranje, Sartid iz Smedereva), Zoran Đinđić je pokušao da promeni spoljnu politiku, da se vrati saradnji sa Rusijom i Nemačkom, Kinom...

Ali, bilo je kasno.

CIA je pokušala preko afera sa trgovinom duvanom da obori Đinđića, ali je on u rukama čvrsto držao sve poluge vlasti.

I doneta je odluka o njegovoj likvidaciji.

Evo kako je novinar Gardijana Nil Klark (Neil Clark) opisao Đinđićevu smrt u broju od 14. marta 2003. godine

''Počasti Zoranu Đinđiću, ubijenom srpskom premijeru, pljušte kao kiša. Prvi je počeo predsednik Buš, hvaleći njegovo "snažno vođstvo", dok je portparol kanadske vlade veličao "vesnika demokratije", a Toni Bler govorio o energiji koju je Đinđić posvetio "reformisanju Srbije".

U čituljama zapadnih listova Đinđić je skoro uvek slavljen kao bivši student-agitator, koji je hrabro poveo narodni ustanak protiv okrutnog diktatora i pokušao da uvede svoju zemlju u novu demokratsku eru. Ali izvan CNN-ove verzije svetske istorije, karijera Zorana Đinđića izgleda je prilično drugačije.

Oni koji se ograđuju od doktrine promene režima trebalo bi da se sete da Irak nije prva zemlja u kojoj su američka i druge zapadne vlade pokušale organizovati uklanjanje vlade koja nije odgovarala njihovim strateškim interesima. Pre tri godine, na redu je bila Miloševićeva Jugoslavija.

Ponekad, ipak, i najbolje izvedeni planovi krenu naopako. Uprkos zapadnim hvalospevima, malo će Srba oplakivati Đinđića. Za veliku većinu Srba, Đinđić će ostati zapamćen kao kvisling koji se obogatio prodajući svoju zemlju onima koji su tako nemilosrdno vodili rat protiv nje, svega nekoliko godina ranije.

Đinđićeve toliko hvaljene reforme podigle su cene komunalnih usluga nebu pod oblake, nezaposlenost je oštro skočila na 30%, i skoro dve trećine Srba sada živi ispod linije siromaštva.

Još nije jasno ko je ispalio hice koji su ubili Zorana Đinđića. Verovatnoća je da je to bila operacija podzemlja, njegove veze sa organizovanim kriminalom konačno su ga sustigle. Ali, ma kako to surovo zvučalo, ima mnogo ljudi u Srbiji koji bi rado povukli obarač. U svojoj nedavnoj poseti Beogradu, bio sam pogođen ne samo razinom ekonomske nepravde, nego i mržnjom skoro svakoga koga sam sreo prema premijeru, čija je popularnost u narodu pala ispod 10% ''.

Zorana Đinđića je na mestu premijera nasledio Zoran Živković, ali je, shvativši kuda plovi brod zvani Srbija, raspisao vanredne parlamentarne izbore, koje je Demokratska stranka izgubila, a na mesto premijera izabran je Vojislav Koštunica, koji je, takođe, otišao na prevremene izbore.

Ostavinska rasprava iza pokojnog Zorana Đinđića bila je polutajna, jer se nisu prikazali sva njegova pokretna i nepokretna imovina u Srbiji i svetu i svi bankovni računi.

Na mesto predsednika Srbije izabran je Boris Tadić, koji je postao i predsednik Demokratske stranke.

Kabinet gospodina Tadića ličio je na Klub studenata.

Za vreme vladavine Miloševića nije na značajnim funkcijama bilo nekompetentih ljudi, a on je, iza rešetaka, poslao potpredsednika Vlade Velimira Mihailovića i ministra Savu Vlakjovića, zbog korupcije.

Izborom Borisa Tadića, predsednika Demokratske stranke za predsednika Srbije, počelo je vreme pustošenja Srbije i erozija morala.

Strane agencije za praćenje tokova prljavog novca zaključile su da je za vreme vladavine Borisa Tadića i njegove stranke izneto oko 100 milijardi dolara iz Srbije, na inostrane račune.

Pljačkaši, koji su opustošili srpske banke, fondove, rasprodali su Sartid iz Smedereva, duvansku industriju iz Niša i Vranja, koja su punila budžet Srbije.

Za vreme vladavine Borisa Tadića počela je deinstitucionalizacija Srbije.

Ustavni sud Srbije poništio je odluku Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca o nereizboru sudija i tužilaca. To je ostavilo težak udarac pravosuđu.

Boris Tadić je za gradonačelnika Beograda postavio Dragana Đilasa, čoveka bez ikakvog radnog iskustva, koji je tu funkciju upotrebio da zgrne stotine miliona evra, čistom korupcijom, čija kompanija je poslovala sa RTS-om, PINK-om, Telekomom i drugim javnim preduzećima.

Đilas je stavio pod kontrolu medije, okupirao je javna preduzeća, ugrađivao se u svaku javnu nabavku.

Sa Aleksandrom Vučićem, generalnim sekretarom Srpske radikalne stranke, ostvario je poslovne odnose, finansirajući, parama gradskih javnih preduzeća njegov dnevni list Pravda.

Dnevni list Press, koji je uređivao Dragan J. Vučićević Đilas je finansirao zajedno sa biznismenom Miroslavom Miškovićem. Vučićeviću je kupio stan, skup džip i dao mu je veliku platu. Kada je prestao da bude gradonačelnik. Vučićević je otišao da služi Aleksandru Vučiću, stvarajući sa Željkom Mitrovićem, takođe Đilasovim poslovnim partnerom, Veliku propagandu laži koja još služi Vučiću.

Reforma pravosuđa, koju su vodili ministarka pravde Snežana Malović i specijalni tužilac Miljko Radisavljević, očistili su tužilaštva i sudove od nekorumpiranih i nezavisnih sudija i tužilaca. Ustavni sud je poništio te odluke, ali je tragedija pravosuđa nastavljena preuzimanjem vlasti od strane Aleksandra Vučića.

Vlast Borisa Tadića i njegove Demokratske stranke pokazala se kobnom po Srbiju, a Tadića je oborila državna sekretarka Hilari Kliton, kada je utvrđeno da je Tadić, preko tadašnjeg ambasadora Srbije u Vašingtonu Vladimira Petrovića, sa 50 miliona dolara, u kešu, pomogao kampanju Huseina Baraka Obame za izbor kandidata Demokratske stranke, za izbor predsednika SAD-a.

Tadić i njegov šef kabineta Rakić stvorili su Srpsku naprednu stranku, bivše srpske radikale, u nameri da im služe kao glasačka mašina.

Ali...

Kada je 15. jula 2012. godine iz Vašingtona, u kratkom saopštenju, Aleksandar Vučić između ostalog poručio da je imao razgovore u Stejt departmentu i da će ''...Sjedinjene američke države podržati Srbiju na evropskom putu i u borbi protiv korupcije i kriminala, ali da postoji otvoreno pitanje Kosova i Metohije, i da će Srbija morati da prihvati bolne kompromise" - bilo je jasno šta nam ovaj šizofreničar obećava.

"...Uveren sam da ćemo ispuniti ono što je prethodna vlada dogovorila'' - poručio nam je, a režimski mediji nisu naglasili da je on razgovarao, ustvari, sa službenikom Stejt departmenta u Kancelariji za Evro-Aziju i šefom odseka za Balkan Dejvidom Bergerom! Reč je, inače, o nižem službeniku američke diplomatije!

Šta je, zapravo, tražio gospodin Vučić u Stejt Departmentu, kada mu je osam dana ranije, zamenik državnog sekretara spoljnih poslova SAD-a opisao stavove američke politike i njena očekivanja od Srbije?

Od američkog sagovornika, g. Dejvida Bergmana, gospodin Vučić je tražio velika ulaganja SAD-a i američkih kompanija u Srbiju. Odgovoreno mu je, kako je to kratko saopštio Stejt Department na svom sajtu, da državnim novcem raspolaže Kongres SAD, a da američke kompanije samostalno odlučuju o investicijama po svetu, i da je Srbija na poslednjem mestu, po tom pitanju. U tom razgovoru gospodinu Vučiću je saopšteno da je dogovoreno, da Rusija ima novca i da planira velika ulaganja u Srbiju!- zapisano je na sajtu Stejt Departmenta o poseti Aleksandra Vučića, kandidata za prvog potpredsednika Vlade Srbije.

Ambasadori Sjedinjenih Američkih Država poslednje dve decenije su se, uglavnom, ponašali kao prokonzuli, direktno se mešajući u unutrašnju politiku, nametali su odluke, vršili pritiske da se strateška preduzeća predaju u ruke američkih korporacija, koje su nemilice pustošile Srbiju, odlučivali su ko će biti postavljen na ministarsko mesto, ko će preuzeti apsolutnu vlast. Stejt Department je postavio i Aleksandra Vučića za apsolutnog gospodara Srbije, preteći javno opoziciji, srpskim intelektualcima i građanima da moraju prihvatiti sva nametnuta rešenja, a Vučiću lizati noge.

Ali niko, kao ambasador Entoni Godfri nije tako otvoreno, jadno i mizerno, veličao Aleksandra Vučića, uzimajući od njega ogromnu količinu novca. I dok Obaveštajna zajednica Sjedinjenih Država opisuje Vučića kao najopasnijeg diktatora i vođu kartela na planeti, on je za ambasadora Godfrija odličan Tiranin. Imamo li snage da proteramo ovog čoveka i da naplatimo od njega sve što je on uzeo iz Vučićevih ruku, a od naših para? U Ambasadi je svo vreme trajao sukob između ambasadora Godfrija i njegovog zamenika Eskobara, koji je, očigledno, visoki službenik Obaveštajne uprave Stejt Departmenta, koji u izveštajima opisuje najtežim rečima ponašanje ambasadora i njegove supruge.

Entoni Godfri se potpuno stavio u službu Aleksandra Vučića. Mimo svih diplomatskih pravila i običaja, otvoreno se meša u državna i nacionalna pitanja Srbije, a na političku scenu utiče podrškom Vučiću i brutalnim pritiscima na opoziciju, pre svega na Dragana Đilasa i Vuka Jeremića.

Početkom aprila, na sastanku na kome se govorilo i o pregovorima vlasti i opozicije o izbornim uslovima uz posredstvo predstavnika Evropskog parlamenta, Đilas je rekao da Stranka slobode i pravde neće pristati na fiktivne ustupke. Ako ne budu ispunjeni zahtevi koji se zasnivaju na poštovanju izbornih zakona i slobode medija, SSP će opet bojkotovati izbore. Godfri je burno reagovao, insistirajući da se Đilas obaveže da će, bez obzira na rezultate pregovora, učestvovati na izborima i tako legitimisati novu izbornu prevaru, koju priprema Vučić.

Đilas je ostao pri stavu - ne bude li normalnih uslova, biće novi bojkot.

Godfri od tada bojkotuje Đilasa. U američkoj ambasadi tokom aprila i maja organizovano je nekoliko sastanaka Godfrija s predstavnicima opozicije.

Umesto Đilasa, ambasador je pozivao Mariniku Tepić kao predstavnika SSP-a. Providni pokušaj da izazove podele u Stranci slobode i pravde doživeo je propast, pošto Tepić ima još tvrđe stavove od Đilasa.

Koliko je umešan u koruptivne kombinacije Vučićevog režima, Entoni Godfri je pokazao na primeru "Milenijum Tima".

Vuk Jeremić, predsednik Narodne stranke, nedavno je otvorio korupcionašku aferu u kojoj glavnu ulogu ima kompanija koju vodi Stojan Vujko. "Milenijum Tim" zarađuje ogromne količine novca u poslovima s državom. Većina tih poslova je sporna, što zbog sumnje u nameštanje tendera, do masnih subvencija, kojima vlast nagrađuje tu firmu.

Iz "Milenijum Tima" su najavili tužbe protiv Jeremića, a Godfri im je odmah dao javnu podršku. Sredinom maja, na svečanom potpisivanju ugovora o saradnji "Milenijum Tima" i kompanije "Meriot", uz premijerku Anu Brnabić pojavio se američki ambasador. U razgovoru s Brnabićkom, Vujkom i nekoliko drugih biznismena i političara, Godfri je optužio lidera Narodne stranke da sabotira partnerstvo Srbije i SAD. Bez diplomatskog uvijanja, ambasador je rekao: "Jeremić je odvratan, mnogo odvratan čovek".

Ali, Đilas je uključen u teške kriminalne poslove.

tome svedoči i izveštaj o poslovanju SBB u Srbiji, u vlasništvu Dragana Šolaka.

Ono što je evidentno da Dragan Šolak uprkos svim naporima i angažovanjem lobista ipak nema bezrezervnu podršku, čak ni u Americi. U prilog tome govori činjenica o izlasku KKR iz vlasništva UNITED GROUP-a 2019. godine. Informacije do kojih smo došli govore o prevari Dragana Šolaka koja je napravljena 2018. godine a koja je otkrivena od strane vlasnika investicionog fonda KKR. Naime, 2018. godine UNITED GROUP donosi odluku o investiranju tj kupovini većinskog udela u pravnom licu DIRECT MEDIA doo Beograd.

Zvanična kupoprodajna cena koju je UNITED GROUP sa sedištem u Luksemburgu platila iznosi EUR 106.000.000 eura. Ništa ovo ne bi bilo čudno da ta ista DIRECT MEDIA nije plaćena 5 godina ranije 17.000.000, kada je kupio bugarski biznismen Krasimir Guergov od Dragana Đilasa. Vlasnici investicionog fonda su prilikom ove transakcije shvatili, a sve na osnovu dokaza i činjenica, da je UNITED GROUP kupila DIRECT MEDIA doo Beograd od njegovog stvarnog vlasnika tj DRAGANA ŠOLAKA i platila višestruko veći iznos od stvarne tj realne vrednosti.

Jasno je da se iza napada krije činjenica o nesposobnosti UNITED GROUP da finansira svoje obaveze koje uskoro dospevaju na naplatu. Već početkom 2024. godine dospeva na naplatu ukupno EUR 525.000.000,00, koje UNITED GROUP nema odakle da plati. Jasno se vidi da UNITED GROUP konstantno generiše gubitke u poslovanju koji se ne mogu sakriti. Jasno se vidi da je u pitanje izvlačenje novca putem simuliranih poslova sa povezanim pravnim licima.

U ovom broju Predrag Popović opisuje ulogu srpske opozicije u životu i zločinima Aleksandra Vučića.

Američka administracija želi da otera Vučića, a flertuje sa Đilasom,Tadićem i njihovom klikom iz bivše Demokartske stranke.

Novi ambasador SAD-a u Beogradu Kristofer Hil, dolazi sa svojih 70 godina, porukom da će Srbiju da odvoji od Rusije i Putina. Kakva ludost ostarelog političara?

''Sedamdeset pet godina od Drugog svetskog rata Beograd smo posmatrali kao specijalno mesto gde ne želimo rast ruskog uticaja. Danas vidimo tačno ona pitanja u pogledu kojih bi trebalo da budemo oprezni i spremni da nešto uradimo. Ne treba da budemo samo oprezni, već i da budemo spremni da pokažemo da mi nudimo bolji model i alternative. Nije dovoljno reći da ima problema u prihvatanju kineskih i ruskih predloga. Moramo da pokažemo da je ono što mi imamo bolje za Srbiju. I to će biti moja namera, ako moja nominacija bude potvrđena" - istakao je Hil pred Odborom američkog Senata.

Novi prokonzul, stara pesma. Srbima nema slobode.

''Lekcija iz Srbije za današnje serijske menjače režima je jednostavna. Možete pokušati da podjarmite ljude sankcijama, razaranjem i bombama. Možete, ako želite, da zbacite vlade koje vam se ne dopadaju, možete pokušavati da nametnete svoju volju postavljanjem Hamida Karzaija, generala Tomija Frenksa ili Zorana Đinđića da glume imperijalne konzule. Ali, ne zamišljajte da možete naterati poniženi narod da ih poštuje.''- zapisao je britanski novinar Nil Klark, u tekstu o ubistvu Zorana Đinđića

Administracije Sjedinjenih Država gube svaki razum, omogućivši svojim ambasadorima da na najprizemniji način vređaju građane zemalja u koje idu da služe, odnosno vladaju.

Da li nas, kao topovsko meso, koriste za rat sa Rusijom?

Olako smo izgubili slobodu. Možemo je povratiti samo opštim ustankom.

1

Otvoreno pismo Vučiću: Da li je aneksija KiM od strane Albanije kreativno rešenje o kome ste pričali?

Poštovani,

Dana 24.11.2021. javno ste rekli da ćete svim šefovima država i evropskim institucijama uputiti zvanično pismo sa pitanjem kako je moguće da Aljbin Kurti svako malo govori o želji za ujedinjenjem Kosova* i Albanije.

Ovom prilikom želim da Vam ukažem kako su Edi Rama i Aljbin Kurti na sastanku u Elbasanu koji se održao dva dana nakon te Vaše najave (26.11.2021.) u ime vlada Republike Albanije i tzv. Republike Kosovo potpisali čak 13 sporazuma kojima su praktično formirali jednistvenu državu. Republika Srbija kao država pri tome do sada nije preduzela nijednu konkretnu akciju kako bi na međunarodnom planu problematizovala ovaj čin aneksije dela naše teritorije i pripajanja nekoj drugoj državi.

Ono što je moje javno pitanje za Vas je na koji način ste poslali to najavljeno zvanično pismo pa ono još uvek nije stiglo na adrese svetskih državnika?! Da li ste koristili zvaničnu poštu ili nešto brži i moderniji pristup korišćenjem elektronske pošte? Ili ste pak odlučili da koristite tradiocionalniji pristup pa ste poruku poslali golubom pismonošom ili dimnim signalima?

Koju god tehniku slanja pošte da ste primenili do sada su pisma morala da stignu na željene adrese, a uz pretpostavku da ste i odgovore dobijali preko goluba pismonoše i oni su do sada morali da stignu. Stim u vezi je i moje naredno pitanje o tome šta su Vam odgovorili ti predstavnici svetskih država? Da li su odgovori možda razlog zbog kojeg nema nikakve reakcije države Srbije? Da li je možda sporazum iz Elbasana kojim je Kosovo i Metohija anektirano od strane Albanije uz projekat „Otvorenog Balkana" ono kreativno rešenje o kojem pričate već godinama unazad?

Zaglušujuće ćutanje svih nosilaca vlasti počevši od Vas, kao i ćutanje bukvalno svih medija na jedan zlokoban način podseća na izdaju i predaju Republike Srpske Krajine. I tada je taj čin bio neka vrsta „kreativnog rešenja" srpsko-hrvatskih odnosa, a Slobodan Milošević je dobio titulu „faktora mira i stabilnosti na Balkanu". Slutim da i Vi željno čekate neku takvu titulu kojom biste kupili lični mir i vlast za barem još jedan mandat. Ali znajte da Vaš lični mir svakim danom postaje sve veći pakao za sve nas druge u Srbiji i otuda i novo događanje naroda predstavlja onaj poslednji odbrambeni mehanizam svakog normalnog čoveka. Građani će pre nego što ste Vi i u najcrnjim slutnjama mogli da zamislite da vrate državu u svoje ruke, a onda će svo ovo antiustavno i antinarodno delovanje biti poništeno.

Miroslav Parović

podeli ovaj članak:

Natrag